Ova masovna grobnica, koja se opisuje i kao najveća na tlu posleratne Evrope, otkrivena je zahvaljujući informacijama dvojice Srba koji su učestvovali u uklanjanju tela žrtava. Međutim, javnost i danas postavlja pitanje zašto se na početak ekshumacije čekalo 20 godina, budući da je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma švedski novinar Bengt Norborg u javnost izneo svedočenja meštana o zakopavanju tela.

Grobnica je, inače, bila zatrpana veštačkim nasipima, a forenzičari su sada prva tela pronašli na sedam metara dubine. Zbog sastava zemlje i nedostatka kiseonika, neka od tela se nisu ni raspala, kao ni odeća ubijenih civila, ali ni dokumenta, fotografije. Prethodnih nedelja se moglo čuti da će nalazi iz Tomašice biti uvršćeni u predmete protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića u Haškom tribunalu gde im se već sudi za etničko čišćenje na području Prijedora. Međutim, Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora, kaže za Danas da se još pouzdano ne može tvrditi da će nalazi zaista biti uključeni u dokaze.

– To je u ovom trenutku na nivou spekulacija, želja i pretpostavki. Pravda u slučaju Tomašice bi bila da Tužilaštvo BiH na taj lokalitet uputi barem dvojicu tužilaca, pa da oni sprovedu detaljnu istragu i podignu optužnice protiv onih koji su ubijali, ali i protiv onih koji su učestvovali u sakrivanju tela. Za sada, Tužilaštvo BiH tamo nema nijednog tužioca, iako je najodgovornija za ekshumacije i progon počinilaca ratnih zločina – kaže Ramulić.

Na pitanje kako je moguće da je grobnica tek sada otvorena, sagovornik Danasa kaže da se u BiH nikada nije ozbiljno pristupilo potrazi za nestalim osobama, odnosno da je proces bio prepušten nekakvim komisijama, koje su kasnije sabrane u Institut za nestale osobe u BiH.

– Usvojen je i Zakon o nestalim osobama u BiH, koji je bio klasično mrtvo slovo na papiru i prilika domaćim političarima da se hvale po svetu kako su oni prvi doneli takav zakon. Ova grobnica je locirana još 2004. i tada je izvađeno nekoliko tela. Po proceni ljudi, kojima je rukovodio Amor Mašović, tu više nije bilo tela. Devet godina kasnije tela su tu. Drugi važan faktor zašto grobnica nije do sada pronađena jeste jedno totalno odsustvo morala i ljudskosti, ne samo kod onih koji su učestvovali u sakrivanju tela, nego i kod onih iz okolnih naselja koji su videli, znali i ćutali svih ovih godina – kaže Ramulić.

Kako dodaje, najvažniji faktor koji sprečava ljude da prijave takva mesta jeste sadašnja vlast u Prijedoru, koja dešavanja u ratu „nastoji gurnuti pod tepih“.

– Zataškavanje zločina se radi sistematski u Prijedoru, kao što su ti zločini i činjeni u „udruženom zločinačkom poduhvatu“, kako je to Tribunal utvrdio u presudama za Prijedor. Ljudi se jednostavno ne usuđuju prijaviti takva mesta, jer bi se našli na udaru vlasti i policije zbog „izdaje srpskih interesa“ – naglašava Ramulić.

Zloupotreba nestalih osoba

U BiH se još traga za oko 8.000 lica, međutim Edin Ramulić kaže da ne veruje da će se u bliskoj budućnosti pronaći bar veći deo njih.

– Neće, jer je politikama u BiH potrebno da se ovaj problem razvlači još decenijama, kako bi mogli dobijati međunarodnu pomoć kao država opterećena ratnim nasleđem. Nestale osobe su veoma korisne da se prikupe simpatije međunarodne zajednice za naše društvo ogrezlo u političkoj korupciji i kriminalu. Problem nestalih osoba policije u BiH bi mogle rešiti za manje do 20 meseci, ali je policija svih ovih godina držana po strani – navodi Ramulić.