Poslednji intervju Slobodana Miloševića pre hapšenja za izraelski Haarec i Danas 1Foto: Arhiva Danasa

U intervjuu koji je prihvatio za Haarec, a koji je ustupljen i dnevnom listu Danas, Milošević govori o svojim gledanjima na mogućnost da bude uhapšen, da mu se sudi, sadašnjim vlastima, „privatnoj politici“ Sjedinjenih Američkih Država prema njemu, o motivima koji su ga pokretali dok je vodio svoju politiku, ali i izdaji svojih saradnika i prijatelja kada više nije bio na vlasti.

„Čini se da je to njegovo najveće razočaranje u ljudskom smislu. U političkom smislu, to je, kako kaže, osećanje da je ‘na Kosovo stigao kasno’. On govori mirno, ljubazno, bez uzbuđenja i otvoreno za susret s nekim koga prvi put sreće“, piše Dragan Bisenić u vikend izdanju Danasa za 24. i 25. mart 2001. godine u okviru intervjua sa Slobodanom Miloševićem sa naslovom „Slobodan Milošević: Običan čovek koga su istorijske okolnosti dovele u situaciju da sav svoj život posvetu ugroženom narodu“.

Zahvaljujući kolegama iz izraelskog dnevnika Haarec, ovaj intervju je istovremeno objavljen u Tel Avivu i u Danasu.

„Doskorašnji predsednik SRJ Slobodan Milošević dočekao nas je uveče u prostranoj dnevnoj sobi kuće u kojoj sada živi, da bi smo obavili intervju zatražen još pre pet meseci. Soba je nameštena belom garniturom za sedenje, ispred koje se nalazi još jedan slični stočić s foteljama. U sobi je, iza ove garniture, uočljiv veliki globus. ‘Ja sam mislio da ste Vi stariji čovek, a Vi dečko’, prve su reči mog domaćina. Kažem da ipak nisam dečko, te da radim već dugo, od vremena kad je postao predsednik CK Srbije, ali on uzvraća: ‘Za mene, koji ima kćerku Vaših godina, Vi ste mladić’“, opisan je prvi susret sa Slobodanom Miloševićem.

Predlog pitanja i tema za razgovor dostavljeni su već ranije, podseća Bisenić, a intervju je prihvaćen krajem februara, da bi definitivno bio obavljen uveče, 14. marta 2001. godine, a isti je autorizovan. U nastavku sledi intervju u celosti.

Ugrožen je teritorijalni integritet Jugoslavije. U ekspanziji su albanski separatizam i terorizam, jer su se snažno i brzo, posle oktobarskih događaja, preneli i na područje van Kosova. Aspiracije albanskih separatista i terorista se šire sa teritorije Kosova na druga područja južne Srbije i u ovim okolnostima gde im se omogućava da kupuju vreme, ja ne znam, zaista, gde im je kraj. Bojim se da će i drugi separatisti dobiti svoje terorističko lice i zahtevati naročito autonomni status za višenacionalna područja Srbije ili čak i za otcepljenje tih područja od Srbije. Crna Gora se može odvojiti od Srbije, jer se na tome radi i van Jugoslavije i u Jugoslaviji, ali, bojim se da će Crna Gora biti suočena i sa unutrašnjim separatističkim tenzijama i zahtevima za prekrajanjem njenog teritorijalnog prostora – istakao je Slobodan Milošević u odgovoru na pitanje našeg saradnika o karakteristikama današnjeg političkog trenutka u Jugoslaviji.

– Što se ekonomskih i socijalnih prilika tiče, nastavio je Milošević, one su loše, jer standard naglo i mnogo pada. Mislim da je to neopravdano, jer je. ekonomska situacija i u uslovima sankcija bila mnogo bolja, a sada s obzirom da su konačno skinute sve sankcije i uspostavljene sve veze sa „svetom“ to pogotovo ne bi smelo da se događa. U predizbornoj kampanji predstavnici sadašnje vlasti su obećavali blagostanje – ako oni i kad oni dođu na vlast skinuće se sva embarga i počeće brzi, gotovo fantastični, oporavak društva. I eto, oni su došli na vlast, skinuta su sva embarga. A od oporavka brzog, pogotovo fantastičnog, ni posle pola godine, nema ništa. Naprotiv. I neće ga biti uskoro ili ga neće biti uopšte, ako se vlast ne bude bavila ekonomskim i ostalim poslovima bitnim za život građana, već se isključivo bavila hajkom na predstavnike prethodne vlasti, političke neistomišljenike i levičare. Mnoga preduzeća, čak i ona koja su od vitalnog značaja za život zajednice, ne rade. Pripremaju se za jeftinu prodaju stranim kupcima ili za jednostavno poklanjanje strancima. Što se političkih prilika tiče, mislim da zemlji preti opasnost od uspostavljanja jednopartijskog sistema, jer su sve partije koje nisu vladajuća partija, izložene medijskom linču, otimanju materijalnih dobara kojima legalno raspolažu, a njihovim istaknutim predstavnicima danonoćno se preti hapšenjem. U toku su montirani politički procesi i najavljuje se čitava serija novih. To uvodi društvo u atmosferu straha, ljudi počinju da se plaše za svoje živote, za svoju imovinu i za svoj posao. Sredstva informisanja su
isključivo u rukama vlasti, potpuno su uniformna i u njima nema prostora ni za jedno mišljenje koje je drugačije od oficijelnog, vladajućeg. Od obećane demokratije, naravno, nema ništa. Ali, sve je u znaku nasilja, pada standarda, političkog jednoumlja i teritorijalne nestabilnosti – istakao je Milošević.

Poslednji intervju Slobodana Miloševića pre hapšenja za izraelski Haarec i Danas 2
Foto: Arhiva Danasa

Podrška u četiri oka

Da li sebe smatrate političarom, državnikom ili revolucionarom? Vašu prvu fazu borbe za promene u jugoslovenskom društvu nazvali ste „antibirokratskom revolucijom“?

– Uvek sam za sebe smatrao da sam običan čovek, koga su istorijske okolnosti u jednom trenutku njegovog života dovele u situaciju da sav svoj život posveti narodu kome je sve bilo ugroženo.

Da li ste, počinjući svoju političku karijeru kao vodeći čovek Srbije imali i neki politički plan prema kojem ste vodili svoju politiku, ili ste svoju politiku prilagođavali onako kako su se i okolnosti menjale. Jednom ste zamerili svojim političkim protivnicima da ih „nigde nije bilo kada je bilo neizvesno kako će se okončati borba za celovitost Srbije“. Da li to ukazuje da je bilo trenutaka u političkoj borbi, kada ni sami niste znah kakav će njihov ishod biti?

– Kada sam 1989. godine izabran za predsednika Srbije, još je postojala SFRJ. Imao sam tada 47 godina, pre toga sam najveći deo svoga radnog života proveo u privredi i bankarstvu i smatrao sam da svoja znanja i iskustva mogu da iskoristim u koncipiranju i realizovanju ekonomskog razvoja Srbije na savremen i uspešan način.

Nije zasluga ni moja, ni Srbije, pa ni Jugoslavije u krajnjoj liniji, što je u burnim događajima koji su zadesili Istočnu Evropu 1989. i 1990. godine, u svim zemljama tog regiona došlo do dramatičnih političkih tenzija, sukoba i promena koje su u drugi plan stavile i ekonomsku i socijalnu i obrazovnu i kulturnu dimenziju njihovog života, a „svele život ovih zemalja na stranačke sukobe i borbe, a u višenacionalnim državama na etničke, nacionalne i verske netrpeljivosti, zbog kojih su se neke od tih višenacionalnih zemalja raspale, a neke nastavile da žive u neprekidnim i teškim tenzijama između većinskog stanovništva i manjina.

Zasluga za taj traumatični život svih ovih zemalja najvećim delom pripada kreatorima svetskog poretka koji je predviđao da se ove zemlje kolonizuju. Ali, naravno, ne treba ni ove zemlje amnestirati od svake odgovornosti za sudbinu koja ih je snašla. Bilo je, ipak, dosta načina da se suprotstave ekonomskoj i socijalnoj degradaciji, a naročito političkim, nacionalnim, verskim i etničkim sukobima koji su razgrađivali njihovo biće.

U tim okolnostima, na samom početku devedesetih godina, ja sam bio prinuđen da, u borbi za očuvanje Jugoslavije, a kasnije u podršci interesima srpskog naroda van Srbije i, najzad, u naporima da se sačuva nezavisnost same Srbije i treće, tek uspostavljene Jugoslavije, da branim najveće vrednosti – domovinu, narod, slobodu, nezavisnost, nacionalno dostojanstvo. A istovremeno smo uspešno držali paralelni front borbe za ekonomski opstanak u uslovima ratova, sankcija i velikog broja izbeglica gotovo čitavu deceniju. Naša ekonomska politika u tim uslovima donela je rezultate kojima se ni jedna zemlja u okruženju (a ni jedna nije imala ni ratove ni sankcije) ne može pohvaliti.

Moji, kako vi kažete, politički protivnici ili većina njih, nikada nisu učestvovah u naporima vlasti na čijem čelu sam bio da se sačuva integritet Srbije. I, onda, kada su kod mene dolazili da o tome razgovaramo i da se eventualno dogovorimo oko zajedničkog istupanja, nisu se pridržavali dogovora i najčešće su me posle dva-tri dana optuživali javno za poteze za koje su mi u četiri oka davali podršku.

Kap u moru nepravde

Kakav je Vaš odnos prema Izraela i prema stavu Izraela prema Jugoslaviji?

– Mi smo uvek imali pozitivan odnos prema potrebama izraelskog naroda da živi u miru i da bude slobodan. Ali, moram da kažem, da nam, nažalost, sličnom dobrom voljom, od strane Izraela, nije uzvraćeno, kada je srpkoin narodu bilo teško, kada je bio izložen svim vrstama pritisaka – od medijskih i ekonomskih do oružanih. Bilo je, doduše, i onih koji su digli glas protiv albanskog separatizma i terorizma. Premijer Šaron na primer. Ali, to su bili retki izuzeci.

Neki Srbiju i njenpoložaj vole daporede sa položajem Izraela, Kosovo sa Jerusalimom, muslimansko okruženje Srbije sa palestinskim i arapskim okruženjem Izraela. To je rekao i sadašnji predsednik Koštunica. Smatrate li da su ta poredenja osnovana ili su ona rezultat izvesnih propagandnih numera da bi se položaj Srbije bolje shvatio u svetu?

– Najveća sličnost je u tome što je i nad Srbima kao i nad Jevrejima izvršen genocid. Samo su sada gasne komore i peći za spaljivanje, zamenile usavršenije, prikrivenije i dugotrajnije forme uništavanja jednog hrabrog naroda i njegove države. Medijska satanizacija, ekonomske sankcije, blokade, bombardovanje. Srbi su jedini narod koji je bombardovan u Evropi od Drugog svetskog rata. Najpre u Republici Srpskoj, a onda Jugoslaviji. 2.2000 tona bombi sručeno je na Jugoslaviju 99. – gotovo sve na civilne ciljeve. Njihove udvorice danas, u Jugoslaviji, prema političkim neistomišljenicima, a pre svega levičarima, vrše takvo bezakonje, nasilje i diskriminaciju koja se samo može uporediti sa diskriminacijom nad Jevrejima u nacističkoj Nemačkoj.

Kako ste reagovali kada je prethodna vlada Izraela odbila da odobri ulazak na milenijumsku proslavu u Jerusalimu premijeru Bulatoviću i drugim jugoslavenskim zvaničnicima, aprihvatila da to bude Zoran Đinđić?

– Diskriminacija naše zvanične delegacije za milenijumsku proslavu u Jerusalimu bila je samo kap vode u moru nepravde, jednog višegodišnjeg linča čitavog naroda, kome su se pridružili i u kome su učestvovah, bez razmišljanja, svi koji su želeli da se ponizno dodvore Klintonovoj administraciji. Nismo uopšte reagovali. To je za nas bilo uobičajeno ponašanje. Jevrejima bi to osećanje moralo biti prilično prepoznatljivo.

Računao na sve rizike

Poslednji intervju Slobodana Miloševića pre hapšenja za izraelski Haarec i Danas 3
Foto: Arhiva Danasa

Da li ste bih svesni političkih rizika kojima se izlažete?

– Razumljivo, tamo gde je odgovornost najveća, najveći je i rizik. A na čelu zemlje i naroda koji su izloženi vrlo organizovanim međunarodnim pritiscima, koji su predmet pažnje gotovo celog sveta, taj rizik je najveći.

Računao sam sa tim rizikom. Njegovim posledicama sam izložen od prvog dana, takoreći već od 1990. godine. Ali sam računao i sa istinom i pravdom. Verovao sam u njih. Zato se nisam branio od kleveta kojima sam bio izložen. Možda je to greška. Moja porodica, na primer, smatra da je greška, da nije trebalo da pređem ni preko jedne klevete.

Da li su izbori 24. septembra bili jedan od rizika? Ima vaših saradnika koji veruju da ste pogrešno savetovani da raspišete prevremene predsedničke izbore kada to niste morali da učinite?

– Rekao bih da ti koji sada kažu da me je neko pogrešno savetovao da raspisujem izbore za predsednika godinu dana ranije, da su baš oni ili deo njih bili ti koji su zastupali takav predlog.

Da li ste znali da će Vas, posle slike koja je u svetskim medijima stvorena o Vama, posle nepristajanja na uslove NATO-a, optužiti Haški tribunal?

– Računao sam na sve opasnosti koje sa sobom donosi odluka da Srbija i Jugoslavija ne prihvate uslove NATO pakta. Optužnica Haškog tribunala je samo jedna od tih opasnosti za moj život i život moje porodice.

Da li Vas optužnica Haškog tribunala i američka ucena na pet miliona dolara plaše i kakav Vi odnos imate prema svemu tome?

– Svako ko se nađe na čelu vojske koja se brani od spoljnog neprijatelja mora da računa sa odmazdom neprijatelja, ako se u međuvremenu ne sklopi mir i neprijatelj i dalje ima neprijateljske namere. Njegove neprijateljske namere prema „ratnom protivniku“ hrani situaciju u kojoj „ratni protivnik“ više nije vrhovni komandant. Onda se obračun sa bivšim vrhovnim komandantom smatra lakšim, naročito, zato što se nađe saveznik u njegovim političkim protivnicima u zemlji, a moguće i među dojučerašnjim saradnicima u odbrani zemlje.

Što se učene tiče, o njoj mislim, nadam se, isto što i Vi, isto što i svi normalni ljudi na svetu. Učena je jedan od najnemoralnijih oblika individualnog i kolektivnog ponašanja. Jedna od opravdano najomraženijih reči u ljudskom govoru je učena.

Napad NATO-a na Jugoslaviju ocenili ste kao korak novih svetskih gospodara prema većem, mnogo krupnijem cilju. Pretpostavljam da je u pitanju Rusija. Da li su onda poslednjih desetak godina na Balkanu i Jugoslaviji istog karaktera koji je imao i 27. mart 1941. samo što je prošli put taj otpor trajao tri nedelje, a ovaj put deset godina?

– Po svemu izgleda da je tako.

Kakva je bila uloga velikih sila na Balkanu u poslednjih deset godina? 

– Velike sile su imale zajednički interes da destabilizuju Balkan, da bi ga ekonomski koristile i politički kontrolisale. U tom pogledu je nelogično što su se u toj priči zajedno našle sve velike zapadne zemlje. Destabilizacija Balkana je i destabilizacija Evrope. To mogu da nemaju u vidu neki političari u SAD, ali to ne mogu da nemaju u vidu u Evropi.

Prethodna Jugoslavija je imala veoma bliske odnose s NATO-om. Kao načelnik jugoslovenskog Generalštaba, Koča Popović je 1951. čak obećao Ajzenhaueru da će se jugoslovenska vojska, iako je komunistička, boriti rame uz rame sa „zapadnom“, „kapitalističkom“ vojskom, protiv Sovjetskog Saveza. Kako iz te perspektive gledate na napad NATO-a na Jugoslaviju i uopšte ulogu NATO-a u jugoslovenskoj krizi?

– Ukidanjem Varšavskog vojnog saveza, NATO, koji je do tada bio njegov antipod, ostao je sam. Njegova moć je postala neograničena, svetska ravnoteža potpuno ukinuta. Možda su zato zemlje članice NATO pakta trebalo da svoju zajedničku politiku nađu u političkoj platformi saradnje sa svima, u pomoći nerazvijenim i malim zemljama i narodima. NATO, kada je ostao sam i postao moćan, imao je šanse da ukine sve ratove na svetu.

Černomirdin garantovao veto

Zašto ste prihvatili sporazum Černomirdin – Ahtisari, kojim je okončano NATO bombardovanje Jugoslavije?

– Zato što je sporazum donosio takve uslove prekida rata koji su sadržali garancije UN u pogledu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Jugoslavije i predviđao da na Kosovo, u ograničenom vremenskom periodu, stignu prestavnici UN da obezbede mir i sigurnost za sve građane, da UN pomognu da se dođe do političkog rešenja u interesu svih koji žive na Kosovu i Metohiji.

I zato što mi je Černomirdin, u ime Rusije i u ime pred sednika Jeljcina, pred celom svojom delegacijom i pred ruskim generalima, pred našim generalima i pred celom našom delegacijom – garantovao da Rusija neće prihvatiti i da će staviti veto na svaki pokušaj uvođenja glave VII Povelje UN.

Kakvo je značenje imalo obećanje ruskog posrednika Viktora Černomirdma da se neće pominjati glava VII Povelje UN i kako se desilo da je Rusija pristala na ono što je odbacivala?

– Pre svega, to nije bilo obećanje, već čvrsta garancija data u ime ruske države i ruskog predsednika Jeljcina.

A značenje te garancije je bilo veliko. Ogromno. Glava VII daje mogućnost primene sile bez saglasnosti države članice. Bez toga ne bi bilo genocida nad Srbima na Kosovu nakon prestanka rata.

Da li je Kosovo po Vašem mišljenju, izgubljeno za Srbiju ili zaštićeno?

– Kosovo je Srbija. Bilo i biće. Ali Kosovo je u ovom trenutku – uzurpacijom uloge UN od strane NATO – pod okupacijom. Onog trenutka kada se ta strana okupacija, na bilo koji način okonča, san albanskih terorista biće okončan. Kosovo može bih izgu bij eno samo ako se vodi politika koja ignoriše nacionalne interese i zatvaraju oči pred albanskim separatizmom i terorizmom. A zaštićeno je ako se vodi suprotna politika. Ona koju ja predstavljam.

Lična Klintonova politika

Po mnogim osobinama koje imate reklo bi se da ste Vi čovek „američkog stila“. Ipak, između Vas i američke administracije postojao je takav sukob da je on gotovo neobjašnjiv. Vi govorite engleski, o Vama čak ni u svojoj knjizi Ričard Holbruk nema ni jedne negativne reči, mnogi Vaši protivnici i diplomate koje su sa Vama razgovarale, a koje sam kasnije intervjuisao, imaju najlepše reči za Vas. Otkuda onda takav politički animozitet? Vi ste u jednom trenutku rekli da Vas je Zapad koristio dok mu je bio u interesu stabilan Balkan, a odbacio kada se odlučio za nestabilan region. Da li ste predviđali da biste mogli da budete odbačeni?

– Da budem iskren i ja sam se pitao otkud takvi animoziteti. Ali odgovor nije komplikovan – to nije bila američka politika. To je bila lična politika vrha bivše administracije. Ja se iskreno nadam da će nova američka administracija u svom interesu i u američkom nacionalnom interesu imati želju da dođe do stvarne istine o motivima bliskosti njenih prethodnika sa albanskom narko-mafijom, trgovcima belim robljem, ubicama i teroristima.

Američka javnost bi trebalo da posebno bude ogorčena što je u vezi sa Srbijom i srpskim narodom obmanuta, prevarena gomilama laži, dosad najvećom zloupotrebom medija koja je u svetu zabeležena. Inače, ja sam odlično surađivao sa Amerikancima. Kao bankar, dugi niz godina imao sam sa njima mnogobrojne i uspešne kontakte. Na početku krize u Istočnoj Evropi i Jugoslaviji, takođe sam skoro u svim susretima sa predstavnicima američke administracije imao dobre i srdačne kontakte. Pa i kasnije, naročito u vreme Dejtonskih pregovora. Čak i posle njih. Ja razumem američki način mišljenja i reagovanja, a moji sagovornici, skoro svi sa američke strane, u ličnim dugogodišnjim kontaktima sa mnom veoma su uvažavali moje argumente, moja obrazloženja i moje držanje.

Što se drugog dela pitanja riče, niste dobro pročitali taj intervju iz La Stampe, koji sam nedavno dao. Nisam rekao da me je Zapad koristio, rekao sam da smo Zapad i ja imali dobru saradnju dok je Zapadu odgovarao mir na Balkanu, a kada je taj koncept Zapada promenjen, ja, koji sam ostao pri konceptu mira i stabilnosti na Balkanu, automatski sam proglašen za protivnika Zapada.

U čemu je, po Vašem mišljenju, objašnjenje, da je u proteklih deset godina Vaše ime, kao predsednika jedne relativno male države, u svetskim medijima bilo pomenuto više puta nego ime predsednika Amerike, Rusije i Kine, zajedno?

– Ne bi bilo umesno da na to pitanje odgovaram. Nekodrugi, ako se odvaži sada. Kasnije, za taj odgovor neće biti potrebna neka naročita odvažnost.

Da li ste Vi antiamerikanac?

– Nisam.

Kako gledate na odlazak administracije SAD s kojom ste bili u stalnoj konfrontaciji i šta može da donese izbor Džordža Buša za predsednika SAD?

– Nadam se da će nova administracija i sam novi predsednik SAD voditi politiku mira, dobre volje i podrške malim i nerazvijenim narodima na svim kontinentima. Nadam se da u političkim neistomišljenicima neće gledati neprijatelje. Da će se postaviti superiorno u odnosu na taj inferiorni stav prethodnika. Različita mišljenja u svim
oblastima, od ekonomije do kulture, nisu razlog za sukobe, već za razgovor, čak i za saradnju.

Razlike u shvatanjima pomažu razvoju, a uniformno mišljenje ugrpžava razvoj ili ga dovodi u pitanje.

Vreme ulizica i kukavica

Poslednji intervju Slobodana Miloševića pre hapšenja za izraelski Haarec i Danas 4
Foto: Arhiva Danasa

U toku agresije NATO-a na Jugoslaviju dali ste intervju teksaškoj televiziji. Direktor jedne američke kompanije preneo mi je mišljenje više kongresmena i američkih senatora da je Vaš nastup bio veoma snažan i ubedljiv. Na početku Vaše političke karijere Vaš nastup u medijima učinio Vas je superiornijim nad Vašim političkim protivnicima. Zašto ste kasnije izbegavali medije?

– Zato što sam smatrao da je velika prisutnost u medijima izraz nametljivosti, sujete, potrebe za ličnim isticanjem. Ja kao čovek spadam u skromne ljude. Ta moja lična osobina nije mogla da ne dođe do izražaja i u državnim i javnim poslovima koje sam obavljao.

Zašto ste prepustili svoj položaj nakon događaja 5. oktobra? Vaši protivnici, na primer Đinđić i Koštunica, danas govore kako su očekivali da će biti uhapšeni zbog paljenja Skupštine i televizije. Oni kažu da zbog toga nisu ni spavali ćelu noć između 5. i 6. oktobra. Da li ste Vi spavali i zašto niste naredili da se uhapse?

– Nisam ih uhapsio zato što sam diktator.

Da li ste tek kada Vam je Koštunica rekao da je Službeni list objavio da je on pobednik na izborima, rekli: „U redu, ako je to objavio Službeni list, onda ću i ja to da prihvatim“. Da li ste tu odluku doneli baš tada ili Vam je možda bilo već svega dosta?

– Rekao sam tako i da tako kažem odlučio sam u trenutku kad je Vojislav Koštunica sa tom porukom došao.

Kako ste doživeli to što su Vas, tek što je postalo jasno da više niste predsednik SRJ, napustili neki ljudi koji su Vam bih blizu, a neke ste možda smatrali čak i prijateljima, a koji, manje-više svoje položaje duguju Vama?

– Doživeo sam to kao saznanje da sam vreme provedeno sa njima kao sa saradnicima i prijateljima proveo sa koristoljupcima, ulizicama i kukavicama.

Kada pogledate svoju politiku unazad, možete li reći gde ste uspeli, a gde niste?

– Uspeo sam u odluci i naporima da se posvetim interesima svoga naroda i svih građana Republike Srbije. Nisam uspeo da u svom radu razlikujem savetnike, saradnike i prijatelje od karijerista i profitera. Ali, nisam valjda prvi predsednik kome se to desilo. Moja je greška što sam zanemario prethodna iskustva. Verovatno sam smatrao da su iz tih prethodnih iskustava pouku izvukli drugi i zbog toga sam bio sklon zabludi da se iskrenost, pomoć i dobra volja vraćaju na isti način.

Montiranje političkih procesa

Ovih dana u Beogradu se skupljaju novinari iz celog sveta, očekujući Vaše privođenje i hapšenje. Kako Vi doživljavate te pritiske? Jednom ste u intervjuu rekli da Vam je „savest mirna“ u pogledu najavljenih suđenja.

– Što se tiče skupljanja novinara iz celog sveta da gledaju „privođenje i hapšenje“ bilo čije, gledam na to kao ostatke
gladijatorskih potreba, tako dugo zadovoljavanih u Evropi. Pritiske doživljavam kao što ih doživljava svaki čovek koji je izložen pritiscima – odnosno kome se preti nasiljem.

A što se savesti mirne tiče, na mirnu savest se ipak poziva neko ko snosi odgovornost u negativnom smislu, za neke odluke, događaje, poteze, ponašanja. Nalazeći se na čelu Srbije, a zatim i Jugoslavije, ja mislim da sam učinio sve da odbranim svoj narod i da nisam povukao nijedan potez na štetu interesa zemlje, naroda i građana. Naprotiv. U istorijskim okolnostima koje su snašle ovaj deo sveta i posebno genocida nad Srbima mislim da sam postupao najbolje što se moglo, a sigurno, najbolje što sam ja mogao.

Ja sam u sadašnjosti imao veliku podršku od naroda i javnosti. Imao sam i mnogo kritičara i protivnika. Ali, u budućnosti, u istoriji, sigurno ću imati manje protivnika a, možda, i manje kritičara. Uostalom, videće se.

Kako gledate na privođenja i hapšenja ranijih visokih rukovodilaca državnih službi i institucija i dovođenje u vezu Vas sa događajem na Ibarskoj magistrali i smrću Slavka Curuvije?

– Hapšenja koja pominjete doživljavam kao montiranje političkih procesa u kojima treba da budu odgovorni, odnosno proglašeni krivim rodoljubi koji su zemlju branili.

Bernar Kušner, koji je donedavno bio šef civilne uprave na Kosovu, pre nekoliko godina organizovao je kampanju u kojoj je lepio plakate s Vašim likom i fizionomijom Hitlera, aludirajući da ste u istoj meri odgovorni za ratne zločine i genocid. Kako gledate na te optužbe, posebno na konkretne optužbe Tribunala za selo Račak, ali i na tu kampanju, kao i upotrebu medija u Vašem slučaju i slučaju Jugoslavije?

– Upotreba medija u slučaju Jugoslavije je upravo deo tih usavršenijih, prikrivenijih i dugotrajnijih formi uništavanja srpskog naroda. Mediji su u ratu protiv Jugoslavije bili prvi borbeni ešalon čiji je zadatak bio da anestezira svetsko javno mnjenje. Da ga obmane i opravda zločine počinjene ratom i blokadom’.’U te forme spada i Haški tribunal koji treba da fingira postojanje nekakvog prava i pravde. Ta žalosna politička nakaza nema, međutim, nikakve veze ni sa pravom niti sa pravdom. Kao što im je tribunal lažni – tako su im i optužbe lažne. Oni to dobro znaju. Naime, pre nego što su te optužbe izrekli, saopštili su javno kako raspolažu satelitskim snimcima masovnih grobnica na Kosovu. To ste, uostalom, svi videli na njihovim globalnim TV itd. Možda ste i vi to objavili. Pre će biti da ste objavili nego da niste. Sad ih ni vi. ni bilo ko drugi ne pitate – gde su te grobnice? Kako nisu uspeli da pronađu te grobnice posle 22 meseca njihovog boravka na Kosovu. Pogotovo kad su navodno imali čak i satelitske snimke. Zar treba očigledniji dokaz da lažu. Rekao sam više puta Amerikancima da oni pod Klintonom više nisu demokratska zemlja zato što ni demokratske institucije ni demokratski i slobodarski duh naroda ne vrede ništa, ako administracija laže, ako sistematski, tom svom narodu, prodaje laži umesto istine. Klintonova administracija je Amerikancima ukinula demokratiju. Oni su prevareni i manipulisani. Demokratije nema bez istine.

Laž je bila i njihova verzija događaja u selu Račak. A istina je da se tom prilikom jedinica policije sukobila sa terorističkom grupom. Vi, novinari, treba da se suočite san istinom.

Vi treba da formirate sliku o događajima na osnovu isti ne, a ne na osnovu bilo čijih interesa.

Kakva su Vaša predviđanja u pogledu političke budućnosti Srbije i Jugoslavije?

– Optimistička, ako se politika u Srbiji i Jugoslaviji bude vodila u interesu nezavisnosti zemlje, njenog teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta. Na iskustvima i saznanjima savremene ekonomije, uz uvažavanje nacionalne prošlosti i na poznavanju i primeni svih naučnih, tehnoloških i kulturnih dostignuća u savremenom svetu i razvijanju osećanja pripadnosti svetskoj zajednici, na principima ravnopravnosti i zajedničkih interesa.

Pesimistička, ako se bude vodila suprotna politika.

Nadam se da je kratko, a i jasno.

Kompletna digitalna arhiva svih brojeva Danasa od 1997. do danas dostupna članovima Kluba čitalaca Danasa na portalu klub.danas.rs.

Šta znamo 20 godina kasnije?

Slobodan Milošević uhapšen je nekoliko dana nakon objavljivanja ovog intervjua, tačnije, 1. aprila 2001. godine.

U danima neposredno pred njegovo hapšenje, prelistavajući brojeve dnevnog lista Danas iz tog perioda, moguće je videti obećanja visokih državnih zvaničnika da do hapšenja, ali i izručenja Slobodana Miloševića neće doći.

Hapšenje je započeto 30. marta, a okončano nakon dva dana, posle sedmočasovnih pregovora o predaji. Hapšenju su prethodile danonoćne straže pristalica i simpatizera SPS-a i JUL-a ispred kuće u kojoj je Milošević boravio.

Mini-serija „Porodica“, koja prati poslednja tri dana pre hapšenja bivšeg predsednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodana Miloševića s posebnim akcentom na ono što se dešavalo u vili „Mir“, počeće da se emituje od 29. marta na televizijama Superstar i RTS i to dan za danom svih pet epizoda.

Dana 28. juna, na Vidovdan je izručen Tribunalu u Hagu na osnovu uredbe Vlade Srbije. Ovu uredbu Savezni ustavni sud je istog dana proglasio neustavnom.

Posle izručenja Miloševića Haškom trubunalu, prvobitnoj optužnici za ratne zločine na Kosovu i Metohiji pridodate su i optužnice za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj.

Dana 30. januara 2002. godine, Milošević je optužio Haški tribunal da je izvršio „zli i neprijateljski napad“ protiv njega. U zapisnik je uneto da se ne oseća krivim.

Slobodan Milošević je umro u pritvoru u Ševeningenu 11. marta 2006. godine. Haški tribunal potvrdio je da je preminuo bivši predsednik Srbije i SRJ Slobodan Milošević i najavio istragu. U šturom saopštenju piše da je Milošević pronađen mrtav u jutro 11. marta u svojoj ćeliji u pritvoru Haškog tribunala.

Oko samih okolnosti koje su dovele do njegove smrti i do danas postoje sumnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari