U februaru 2001, svedočeći pred Informativnom komisijom Narodne skupštine o Srebrenici, general Hajnrih podsmehnuo se raspisivanju poternica za optuženicima: „Jasno je da je ovlašćenje dobijeno od MKSJ nakaradno. U tom ovlašćenju piše da imamo pravo da uhapsimo lica sa spiska dobijenog od MKSJ ukoliko bismo s njima stupili u kontakt, ali da nemamo pravo da preduzimamo ofanzivne akcije protiv njih.

U februaru 2001, svedočeći pred Informativnom komisijom Narodne skupštine o Srebrenici, general Hajnrih podsmehnuo se raspisivanju poternica za optuženicima: „Jasno je da je ovlašćenje dobijeno od MKSJ nakaradno. U tom ovlašćenju piše da imamo pravo da uhapsimo lica sa spiska dobijenog od MKSJ ukoliko bismo s njima stupili u kontakt, ali da nemamo pravo da preduzimamo ofanzivne akcije protiv njih. Voleo bih da pogledate taj spisak jer su na njemu fotografije na kojima ne bih prepoznao rođenog brata, uz neku nejasnu naznaku ispod slike… Dali smo da se odštampa ta direktiva (MKSJ) i podelili smo je svim vojnicima.“
Bila je tu jedna protivrečnost. MKSJ ovlašćenje nije dao IFOR. Na njega su pristale države iz Dejtonskog sporazuma, u jednom nepovoljnom kontekstu. Mutatis mutandis, dve godine kasnije ovlašćenje je ojačano kada je odlučeno da se bolje pomogne sudijama, što dokazuje da je ono rezultat menjanja odnosa snaga.
Uzalud su zapadne vlade isticale da je proces svrgavanja zločinaca na vlasti započeo. Međutim, rad na obezbeđivanju mira smatran je „nespojivim s radom na nekoj pravdi u najužem smislu“. Bilo je to vreme stabilizacije i smirivanja, objašnjavao je jedan savetnik ministra inostranih poslova Ervea de Šareta, dok su se u Beogradu, u tajnoj kuhinji režima kome je bilo potrebno da svede račune proteklih godina, trudili da zamažu oči javnosti. Početkom 1996. srpske vlasti su prihvatile otvaranje jednog biroa Tribunala. Ova taktika fleksibilnosti pokazala se isplativom. Na samitu u Ženevi Milošević je uspeo da ne bude tretiran kao optuženi, a da istovremeno odbije da preuzme obavezu prema državnom sekretaru Vorenu Kristoferu da isporuči Mladića i Karadžića.
Mladića je 9. novembra 1996. smenila nova predsednica Republike Srpske Biljana Plavšić. Na njegovo mesto postavljen je general Pero Čolić pošto su posredovanje obavili njegovi pomoćnici Momir Talić, Zdravko Tolimir i Novica Simić. Pod pritiskom Beograda koji je isplaćivao njihove plate u zamenu za obećanje evropske pomoći, većina komandanata korpusa takođe se povukla. Međutim, Mladić – koji je zvanično podneo ostavku tri nedelje kasnije – nije odustao da i dalje povlači konce. Dokaz: ađutant Biljane Plavšić, pukovnik Ostoja Barasin, imenovan je na to mesto uz Mladićevu podršku. Mogli bismo se kladiti da je znatan deo pomoći koju je dala međunarodna zajednica za „kupovinu“ mira (od čega 9 miliona dolara koje je isplatio Vašington) u to vreme poslužio da se pokriju troškovi bega optuženog i njegovih saučesnika.
Drskost je odgovarala sposobnosti pričinjavanja štete. Vojska bosanskih Srba ovako je opisana u jednom izveštaju DRM krajem 1996: „Vojska Republike Srpske značajno je smanjena, sa 125.000 ljudi 1995, na 45.000, od čega 19.000 profesionalaca. S rezervistima Narodne milicije ona ipak može da računa s ukupno 150.000 ljudi. Generalštab sa sedištem u Bijeljini ima četiri komande korpusa: 1. Krajiški korpus u okolini Banjaluke (12.000 ljudi), 3. Istočni korpus u istočnom delu (11.500 ljudi), 5. Sokolački korpus u centralno-istočnom delu (1.800 ljudi) i 7. Hercegovački korpus u južnom delu u okolini Trebinja (4.500 ljudi)… Organske jedinice koje su se mogle mobilisati brojale su ukupno tri oklopne ‘brigade’ (odnosno 200 teških tenkova), deset motorizovanih „brigada“, 28 pešadijskih ‘brigada’ i jednu ‘brigadu’ specijalnih snaga, kao i 11 pukova protivoklopne i protivavionske artiljerije…“
U maju 1996. Erve de Šaret je počeo da „žali“ što među članicama NATO nema konsenzusa oko hapšenja okrivljenih: „Nema jedinstva na vidiku“, tvrdio je posle jednog sastanka Kontakt grupe. I Jelisejska palata i Ke d’Orsej izjavljuju da su za izmenu mandata IFOR kako bi on mogao da krene u akciju, konstatujući istovremeno da Rusija navodno blokira taj proces. U stvarnosti, svako je svakom vraćao loptu, zadovoljavajući se tom gestikulacijom. U jednom je bar postojao konsenzus. Portparol NATO je 27. maja potvrdio da njegove snage neće pokretati neku specifičnu akciju hapšenja ratnih zločinaca. Jedina inicijativa potekla od čelnika savezničkih snaga u Evropi, generala Džulvena, sastojala se u tome da se izmeni raspored kontingenata kako bi se otežalo kretanje dvojice glavnih okrivljenih. U jugoistočnoj zoni pod francuskom odgovornošću to se svodilo na jačanje vojnog prisustva na Palama. Patrole su ojačane, kontrole češće izvođene kako bi se stanovništvo nateralo da se kreće preko naznačenih prelaza. Ali, osim toga? Poverljiva saznanja koja su procurila prilikom jednog kratkog boravka čelnika CIA u bivšoj Jugoslaviji, početkom leta 1996, odnosila su se na psihološku akciju. Neki lažni junaci, kao nemački ministri Rije i Kinkel, predviđali su da će dvojica ratnih zločinaca biti uhapšena „odmah“. A znamo šta je od toga bilo!
Kraj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari