Prevrat je počeo u malim klubovima na Menhetnu

Evoluirajući dijelom od spirituala i gospela (duhovnih) i bluesa (svjetovnih) pjesama crnih robova iz Afrike u SAD, jazz je postao jedinom istinski američkom glazbenom formom. Ona je stvorena od crnih ljudi, rabljena od crnih ljudi, i – za crne ljude. Barem je tako bilo u njegovu zamjetku. Nakon godina, desetljeća, kada se prestao smatrati u cjelosti animatorskom glazbom, onom za pu(č)ku zabavu, posebice nakon ranih 40-ih i revolucije koju je bop načinio ne samo u okvirima žanra, već u suvremenoj glazbi u cjelosti, mladi su jazz-glazbenici masovno i s ushićenjem postali članovima avangarde: bop je otvorio kapije glazbene moderne, suvremena jazz-izraza, privilegiranoga izraza rastućega broja glazbenika, umjetnika koji su se u sve većoj mjeri udaljavali od svojih idejnih i glazbenih korijena i izvorišta.
Nakon što su pioniri i „živuće, hodajuće legende“ bopa, poput Charlie Parkera, Dizzy Gillespiea, Theloniousa Monka, Charlie Christiana i inih etabilirali svoj „lik i djelo“, u malim klubovima mahom smještenim u i oko 52. ulice njujorškoga Manhattana, maleni su combo-sastavi i eksperimentalne be-bop skupine razvijali revoluciju nastalu pojavom bopa. U to je vrijeme New York bio nedvojbenim središtem umjetničke avangarde, intelektualne i duhovne, uopće, euforije. Za ovu priču u nastavcima najznačajnija je „rupa“ mladog Kanađanina Gila Evansa, u čijoj su se sobi, upravo u 52. ulici, okupljali crni lideri tadašnjih prestižnih jazz-skupina, slušajući do iznemoglosti ploče saksofonista Lestera Younga, Charlie Parkera, ali i europskih skladatelja poput Albana Berga i/ili Maurice Ravela. Sastajali su se tu danonoćno, kada god nisu imali „tezge“ ili nisu muzicirali na jam-sessionima, i razmjenjivali iskustva, kako međusobno, tako i s mladim bijelim glazbenicama: radi se o tomu da je već početkom 1940. godine jazz, u cjelini, prestao bi(va)ti ekskluzivnom „svojinom“ afroameričke etničke zajednice, konzumenata, kritičara, teoretičara i glazbenika. Bop je učinio da jazz postane univerzalnim jezikom, prihvatljiv svim glazbenicima i ljubiteljima glazbe dostatno informiranim i hrabrim da tragaju za slobodnim izrazom, i sopstvenim, napose, iza i ponad obzorja kojega je temelj činila klasična glazba zapadne civilizacije.
„Cool“ bi se dalo prevesti kao „osvježavajuće“, ali i – opušteno, u tadašnjem, pa i današnjem, „retro-slengu“. Kasnih 40-ih minula stoljeća prvenstveno bijeli jazz-glazbenici krenuli su interpretirati (još uvijek) neprikosnovenog „Birda“ Parkera na novi, „cool“ način, i naziv je, za stil, ostao. No, termin se, ipak, vezuje za crnog glazbenika Milesa Davisa. Uistinu, njegovi snimci iz 1949. godine, snimljeni za nakladničku kuću „Capitol Records“, toliko su nedvojbeno signifikantni za ovaj pravac, da su nedugo potom svi objedinjeni i naslovljeni „Birth Of The Cool“ (Rođenje Cool-a). Sve do konca 1948. godine, nonet Milesa Davisa nastupao je redovito u klubu Royal Roost, na Broadwayu.
U usporedbi s, primjerice, tada nenadmašnim Gillespieom, truba Milesa Davisa nije se mogla niti spomenuti istodobno s virtuoznom tehnikom i briljantnim tonom što ih je posjedovao i neštedimice rasipao Dizzy Gillespie. No, Davis je, i pored toga, stvorio i rabio „trezveni“ („Dizzy“ znači – luckast, zveknut, šašav…), fluidni, pomalo onirični i iznimno samosvojstveni ton, tiho rezonantan, uvijek izbjegavajući visoke registre, priklanjajući se frazama i škrtim, kratkim solo-dionicama u srednjemu registru glazbala.
„Daj, budi cool!“ – kao da je Miles kanio poručiti Gillespieu, parafrazirajući, i obnavljajući, idejno i glazbeno, istu, jednako neizrečenu, ali nedvojbenu po(r)uku koju je vremenski nešto ranije Lester Young upućivao svojedobno najvećem tenor-saksofonisti svoga doba, u biti, utemeljitelju tenor-saksofona kao najistaknutijeg solo-glazbala u povijesti jazza, velikom stilisti tenora Colemanu Hawkinsu.
Nastavlja se