Glavni produžetak evropsko-hrišćanske misije bilo je otkrivanje obe Amerike i uništavanje pretkolumbovskih civilizacija. Očigledni su bili imperijalni interesi Španije, zatim Portugala, Francuske i Engleske. Ovi interesi već odavno se ne hvale, ali i dalje je teško davati pravu ocenu o tome.

Glavni produžetak evropsko-hrišćanske misije bilo je otkrivanje obe Amerike i uništavanje pretkolumbovskih civilizacija. Očigledni su bili imperijalni interesi Španije, zatim Portugala, Francuske i Engleske. Ovi interesi već odavno se ne hvale, ali i dalje je teško davati pravu ocenu o tome. Nesumnjiva je pljačka, uništavanje istorijskih svedočanstava i umetničkih dela. Ne zaboravimo, ipak, i mračne strane tih divnih kultura koje su nestale. Nalazile su se na niskom tehnološkom nivou, bile su neizmerno surove, krvave i tiranske. Ništa ne može da opravda Kortesa ili Pisara, ali ni njihove žrtve nisu bile smerne ovce. Da li bi mogle da se civilizuju ostavljene same sebi, veliko je pitanje.
Međutim, neosporna i očigledna krivica Evrope bilo je davanje signala za potražnju crnih robova iz Afrike i transport ljudskog „abonosa“ na američka tržišta. Naime, ispostavilo se da su „Indijanci“ malo produktivni radnici, da se lako razboljevaju i umiru. Posledice za oba kontinenta, američki i afrički, bile su strašne. „Indijanci“ su većinom izumrli, a afričke zemlje opustošene. Mala je uteha u tome što su Evropljane pratili i pomagali lovci na robove, uglavnom Arapi. Borba za prava crnaca i preživelih crvenokožaca neprestano traje do današnjeg dana.
U osamnaestom

i devetnaestom veku moć Evrope dostigla je svoj vrhunac. Kako u teritorijalnom, tako i u svakom drugom pogledu. Rusija je progutala čitavu severnu Aziju, sve do granica Kine, posegnula je i za zemljama centralne Azije, gotovo se dodirujući sa oblašću koju su Britanci osvojili u Avganistanu. Indija je bila engleska, kao i Australija. Indonezija, Malaji, Indokina i bezbrojni pacifički arhipelazi pripadali su Francuskoj, Holandiji, Portugalu, Španiji. Raznim evropskim zemljama, uključujući Italiju, Belgiju, Nemačku i Portugal, pripadala je iscepkana Afrika, a u obe Amerike bila je ista situacija.
Bezmalo, čitav svet nalazio se u granicama ako ne jedne onda druge države, koja je samim tim imala aspiracije na imperijalno zvanje. Srećom po ostatak sveta, evropskim zemljama tada nije palo na pamet da se ujedine…
Umesto toga, brižljivo su se starale o svojim dinastijama, svojim zavistima i mržnjama, svojim dvorskim ceremonijama. Evropska unija mogla je da nastane tek u dekolonizovanom svetu, oslobođenom dominacije Evrope. Nije slučajno što je najmanje spremna za integraciju bila Velika Britanija, koja je u anglofonskom svetu najduže zadržala svoj uticaj i,

nadasve, računala je na „specijalne odnose“ sa Sjedinjenim Američkim Državama. I Poljska želi da ima iste odnose, ali, očigledno, što je dozvoljeno Jupiteru nije volu, u šta se Poljaci bolno uveravaju.
Neosporno je da je devetnaesti vek pripadao Evropi. Tu su nastajale književnost i umetnost, tu se oblikovala slika sveta, koju su stvarali Darvin, Paster, Mendeljejev, tu su nastajali hrabri ili, tačnije, suludi koncepti popravljanja društva i osvajanja kosmosa, od Marksa do Ciolkovskog. Na svetu nije postojalo ništa što je moglo da se poredi sa Evropom, bilo da je reč o modi, kuhinji, tradiciji, turizmu ili, najzad, o demokratiji i pravima čoveka. Amerikanci su upražnjavali demokratiju, ali ju je formulisao Evropljanin De Tokvil. Takođe, Sjedinjene Američke Države uvozile su intelektualce, kao svetinu koja traži posao i hleb.
U Sjedinjene Američke Države emigrirala je gotovo čitava Irska, Jevreji iz istočne Evrope, nepismena, ali veoma religiozna Galicija, italijanska sirotinja s juga. Postepeno je i Amerika počela da prati Evropu u intelektualnoj sferi, od pre izvesnog vremena stidljivo se priključio Japan, a u ovom trenutku i sve druge zemlje sveta. Ipak, tek negde sredinom dvadesetog veka zvanično je počeo potpuno da se narušava primat Evrope. Solistički koncert postepeno se pretvorio u čitav simfonijski orkestar. Tako je „misija“ Evrope, ovog puta u najplemenitijem značenju, bila ispunjena.
Samim tim, može li se reći da se i završila? Verovatno nije, i to kako u dobrom, tako i u lošem značenju. Pre svega, nije se završila sama Evropa, zadivljujuća pojava u istoriji čitavog sveta. Za njenu posebnost postoje dva razloga. Verovatno se nije dogodilo da se u bilo kojoj zemlji desila takva potpuna propast civilizacije (antičke) i, s druge strane, takva njena obnova. Naravno, može se reći da su svaka zemlja, svaki narod, svako društvo imali svoje uzlete i padove, svoja srednjovekovlja, godine, pa i čitave vekove nazadovanja. Štaviše, nismo sigurni da se tako nešto nije dogodilo u našoj sopstvenoj prošlosti, s propašću bronzanog doba ili, drugačije formulisano, egejske civilizacije. Primeri bi mogli da budu veoma brojni. Međutim, nikad se to nije dogodilo u tako velikim razmerama. O razlozima sam u ovoj knjizi više puta pisao.
Druga posebnost Evrope je u tome što se sastoji od tako mnogih i tako različitih zemalja. Na svetu su postojale razne velike imperije, ali, po pravilu, nastajale su, verovatno bez izuzetka, tako što je druge zemlje osvajala jedna, najmoćnija i dominirajuća. Ništa slično nije se dogodilo u Evropi, iako, prirodno, „dobrih“ namera nije nedostajalo.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari