Savet bezbednosti je svakih šest meseci, nekada i češće, razmatrao situaciju na Kosovu, za razliku od Vlade Srbije koja nije smatrala da to mora da čini; bar prema analogiji. Stepen odgovornosti za razvoj situacije na Kosovu bio je veći na vrhovnom međunarodnom organu nego na vrhovnom organu države čija je to pokrajina.

Savet bezbednosti je svakih šest meseci, nekada i češće, razmatrao situaciju na Kosovu, za razliku od Vlade Srbije koja nije smatrala da to mora da čini; bar prema analogiji. Stepen odgovornosti za razvoj situacije na Kosovu bio je veći na vrhovnom međunarodnom organu nego na vrhovnom organu države čija je to pokrajina.

Iz sadržaja knjige Branislava Krstića

-Milošević Ustavom „rešava“ vekovni

srpsko-albanski spor na Kosovu

– Vreme kada je trajno i mirno rešenje

za Kosovo bilo nadohvat ruke

l- Rat za Kosovo i predaja Kosova

-Srbija i posle oktobra 2000. bez strategije

za rešenje krize na Kosovu

– Od „rešavanja problema“

do strategije sprovođenja Rezolucije SB 1244

– Strategija povratka Srba – prihvatanje i predaja

– Strategija očuvanja istorijskih spomenika

-Opšti razvoj situacije. Predlozi za rešenje krize na Kosovu

– Vandalizam na Kosovu,

mart 2004, Misija UN pala na ispitu

– Kosovo na strmom putu

– Kosovo se ponovo „rešava“ ustavom

Tokom šest godina rešavanja krize na KIM Vlada Srbije morala je da priprema plan za „završno rešenje“, kao pregovaračku poziciju, koliko-toliko ekvivalentan onome koji je Unmik ostvarivao na terenu – razvijen embrion je postojao. Vlada nije videla ni da se pregovorima u Beču ponavljaju pregovori iz Rambujea. Divergentno postupanje Vlade Srbije i Unmika (SAD i EU) bilo je očigledno. Ko to nije video bio je slep kod očiju. Činjenica da je Milošević počeo s ustavom, a da se, u naše vreme, rešenje za Kosovo ponovo traži u ustavu otvara pitanje: šta su onda, od 1999. godine, činile vlade Srbije? Ako sada Vlada i Skupština vide rešenje za Kosovo u njegovoj „suštinskoj autonomiji“, većoj od one iz Ustava 1974, onda se potvrđuje da ukidanje Ustava iz 1974. i „reintegracija“ Kosova nije ništa drugo nego sredstvo u borbi za osvajanje, odnosno održavanje vlasti.
Moguće je da iluziju o formalnoj „reintegraciji“ Kosova stvara značajna činjenica da se rešenje za Kosovo sada razmatra u Savetu bezbednosti, za razliku od 1999. godine kada je Savet bio ignorisan. Ali, to ne sprečava velike sile da ostvare svoje interese. Uz to, nije jasno kako bi formalni opstanak KIM u sastavu Srbije, odnosno postojeći status kvo, menjao stvarnu situaciju u Srbiji, a i Srba na Kosovu. S tim rešenjem Srbija se ne može konstituisati u normalnu državu. Sve vreme se znalo da se, korak po korak, stvara nezavisno Kosovo. Oni koji su pratili izveštaje specijalnih izaslanika generalnog sekretara UN o stanju na Kosovu mogli su uočiti da je svaki korak Unmika bio odobren na sednicama Saveta bezbednosti. Uslovno govoreći, od deset koraka do nezavisnosti pređeno je devet. Ahtisarijev plan (mart 2007) ne menja zadati tok procesa, već čini deseti korak – vrši njegovu ekstrapolaciju.
Rešenje velikih sila nije ni pravo ni trajno rešenje za Kosovo. Može se održavati samo pod strogim civilnim, ali i vojnim – podvlačim, vojnim – nadzorom stranih sila. To dovoljno govori o njemu kao novom neuspelom rešenju. Pristup lidera srpskih stranaka takođe ne sadrži prihvatljivo rešenje. Polazeći od ove dve činjenice pokušavam da u predlaganim rešenjima nađem ono(a) koja su bila najbliža pomirenju prava obe strane i koja nisu u suprotnosti sa uslovima Kontakt grupe. Nalazim ih u zajedničkim imeniteljima Đinđićevog rešenja i prilagođenog rešenja iz moje knjige iz 2000. Đinđićevo rešenje nastalo je političkim putem, moje istraživačkim, ali su oba proisticala iz ocene stvarne situacije u kojoj se nalazi Srbija. Oba su imala cilj da se odbaci Miloševićeva politika. Zajednički imenitelj im je da priznaju prava obema stranama. Polaze od činjenice da je Milošević predao Kosovo i da je ono pod upravom SB UN i jurisdikcijom privremenih institucija samouprave. Oba rešenja prihvataju tri uslova Kontakt grupe i, najvažnije, oba vide entitete na nepodeljenom Kosovu, po uzoru na BIH, dodajem, i Kipar. Istorijski je najvažnije da u njima nema pobednika i pobeđenih. Iznoseći ovo mišljenje podsećam da su ga u proteklom vremenu isticali mnogi istaknuti poznavaoci situacije u svetu, a da ga je obnovio predsednik Tadić u svom predlogu Putinu i u izlaganju u Bačkoj Palanci (22. novembra 2005), navodeći da je „takav predlog 2001. usvojen na dve vlade, a to je bio i predlog premijera Đinđića“.
Iznoseći ovaj stav svestan sam da su sada, u najvećoj meri u ostvarenom rešenju nezavisnog Kosova, male mogućnosti da se obnovi. U osnovi, zbog toga što ga Vlada nije pripremila kao plan, koliko-toliko ekvivalentan planu specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN. Adresa za neuspeh je kod lidera srpskih stranaka koji su vodili Srbiju, a ignorisali predloge i što su, umesto „dva Kosova“, uporno a neosnovano hteli celo Kosovo. Ali bar će kao svedočenje ostati da „istoriju“ o Kosovu u Srbiji nisu svi završavali politikom koja je nastavljala Miloševićevu.
PS. Čitalac će svakako dobro razumeti da pod imenom „Milošević“ ne podrazumevam samo ličnost, nego i metaforu vladajućeg shvatanja Srbije, a i ustrojstva države poslednje decenije prošlog i početkom ovog veka u Srbiji. Istoričari će to shvatanje tumačiti i kao vladajuću ideologiju, a S. M. je bio mala ličnost da bi je kreirao. On je čak smatrao da je federativna Jugoslavija – „druga Jugoslavija“, nesposoban da shvati da je ona bila država šest ravnopravnih republika. Uz uzaludne ratove, ubijanja i rušenja, bio je akter potvrđivanja te činjenice do krajnje konsekvence.
Kraj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari