Psihološko savetovalište na portalu Danasa: Vi pitate, Marko Jovašević odgovara 1

Narednih šest meseci na portalu lista Danasa psihoterapeut dr Marko Jovašević odgovaraće na pitanja građana, koja se mogu postaviti kroz dole navedenu kontakt formu.

  • U okviru besplatnog online savetovališta list Danas će u saradnju sa doktorom Jovaševićem pokušati da pomogne svim građanima u problemima sa kojima se suočavaju u periodu pandemije korona virusom.

Svaki čitalac može da postavi pitanje kroz dole navedenu formu, nakon čega će u roku od najkasnije sedam dana dobiti odgovor direktno na mejl.

Najčešća pitanja i odgovori, bez pominjanja imena čitalaca, biće objavljena ispod ovog teksta.

Jednom mesečno dr Marko Jovašević će odgovarati na pitanja građana i uživo na Instagram storiju Danasa.

Cilj ovog projekta je da se prati mentalno zdravlje građana Srbije tokom pandemije, pomogne stručnim savetima, a neke od teme će biti i tematski obrađene kroz novinarkse tekstove kako bi se nadležnim institucijama u Srbiji skrenula pažnja na goreće probleme u društvu.

Marko Jovašević završio je Medicinski fakultet u Beogradu, potom Specijalističke akademske studije iz oblasti menadžmenta u zdravstvu na Fakultetu organizacionih nauka.

Savetodavni je psihoterapeut pod supervizijom (Evropska asocijacija sistemskih porodičnih psihoterapeuta). Kao savetodavni psihoterapeut zaposlen je u poliklinici „Dr Jovašević“. Završio je nekoliko specijalizovanih edukacija, bio učesnik mnogih projekata na temu mentalnog zdravlja i autor je bloga markojovasevic.rs.

Ovaj projekat je dobio podršku projekta Vlade Švajcarske „Zajedno za aktivno građansko društvo – ACT”, koji sprovode Helvetas Swiss Intercooperation i Građanske inicijative. Mišljenje koje je izneto u ovoj publikaciji/članku/studiji/radu je mišljenje autora i ne predstavlja nužno i mišljenje Vlade Švajcarske, Helvetasa ili Građanskih inicijativa.

Pitanja i odgovori:

  • Problemi počinju unazad 3 god. Prvo sam imala trudnoću sa Daunowim sind.i u 13.nedelji su mi izazvali porođaj. Nakon toga, za 6 mes. ostanem trudna i u 8.nedelji sam imala spontani pob. (imam jedno dete od 9 god). Svi rezultati u redu. Želim dete ali imam panični napad pri samoj pomisli na trudnoću, jer sam i sa prvim detetom ležala u bolnici, sumnjali su na prevremeni por., bilo je na kraju sve ok. Od 25.07.20. kreće bol sa desne strane, predeo jajnika. Gomila ispitivanja, lekara, VISE KRUGOVA različitih lekara, magnetne, skeneri. Sumnjaju svaki put na sl.crevo i nije. God.dana se borim sa tim bolom, manjeg ili većeg intenziteta. Niko ne zna uzrok,sve je u redu po svim analizama. Preko 20 puta sam bila u Urgentnom, niko ne zna sta je. Bol se smiri kad popijem Bromaz./Klasol ili alkohol. Propadam psihicki jel sam ili na lekovima ili na alkoholu,jedino tad ne boli.Isla jedno vreme na psihoterap,bezuspešno. Čim jace zaboli, kreće panika da je puklo sl.crevo,pipam se stalno po stomaku, merim temp. Molim za pomoć!

Poštovanje, Iskreno iz Vaše priče nisam toliko uveren da je somatika u potpunosti isključena kao opcija, stoga Vam savetujem da se opet javite lekaru. Ako se ispostavi kao tačno da je kod Vas sve to izazvano psihički, ja Vam prvenstveno savetujem da se javite psihijatru da uspostavi terapiju onako kako se inače psihijatrijska terapija pije, a tu se tačno zna i vreme I na koji način I u kojim dozama, a ne da se lekovi iz te palate uzimaju po potrebi. Alkohol svakako izlazi iz svake opcije da se pije. Kada je psihoterapija u pitanju, ja Vam savetujem da ako Vam se već nije svidelo, menjate psihoterapeuta dok ne pronađete nekoga ko Vam odgovara, kao i da menjate psihoterapeutski modalitet dok ne pronađete onaj koji je specifičan za Vaš problem.

  • U 64.godini života izložena sam zlostavljaju na radu, školski primer. Izolovana, bez radnih zadataka, a poslodavac nezavisni državni organ. Osećam se loše svako jutro kad pođe na posao, bes, mučninu, glavobolju.. Anksiozna sam, ubija me nemoć.

Poštovanje, Morate pokušati da konstantno tražite drugi posao, kako biste što pre napustili toksično okruženje na poslu koje je pretpostavljam uzročnik anksioznosti. Šaljem Vam link sajta preko koga se možete informisati I obratiti u slučaju mobinga i pozvati inspekciju rada da izvrši proveru. https://mobing.rs/kako-da-se-zastitis-od-zlostavljanja-na-radu/

  • Poštovani, Imam 50 god, muža, sina, snajku, unuče. Svoju kuću, bez kredita. Pre dve godine sam počela privatan posao koji kada realno pogledam ide dobro.Problem je što ja ne sagledavam stvari realno i strah od neuspeha je prisutna non stop. Uvek imam podršku porodice, suprug je pun razumevanja daje mi vetar u leđa ali strah je toliko veliki da se moj zivot pretvorio u grč. Svesna sam svog problema, išla sam kod psihologa u džavnoj ustanovi godinu dana…zadnje od terapije sam koristila ksalol i alventu koje sam po savetu psihijatra prekinula da uzimam posle oko godinu dana korišćenja. Najveći problem je u nerealnom strahu od egzistencije koji je toliko prisutan da moja razmisljanja idu u pravcu da jednog dana nećemo imati osnovna sredstva za život.Taj strah kopa kao crv,uz sve napore i pomoć koju sam tražila od stručnjaka, jednostavno non stop je tu. Ja samo želim da sam opuštena, da mi život nije grč, da uživam malo u svemu sto imam …a ne mogu. Mira Stojić

Poštovanje, Pošto vidim da ste zaista pristupili ovom problem onako kako se pristupa, a niste dobili željene rezultate, ja Vam iskreno savetujem da probate sa još nekim psihoterapeutom i da poradite dobro na Vašem uverenju straha od gubitka osnovne egzistencije. Gde on nastaje i zašto i odakle datira. Strah od gubitka osnovne egzistencije je realan strah i jednostavno on se malo teže prevazilazi baš zbog toga, za razliku od iracionalnih strahova kod kojih uz malo obrade  i korišćenje logike čovek brzo ubedi sebe da su iracionalni. U Vašem slučaju logika neće toliko pomoći, koliko uvidi da okidači Vašeg straha ne postoje u sadašnjosti, već su verovatno u dubokoj prošlosti, ali svojim postojanjem guše Vašu sadašnjost, ometaju Vaš kvalitet života i sprečavaju da još više napredujete.

  • Poštovani, imam problem sa strahom od korone. I dalje svaku stvar, voće, povrće, ambalažu brišem alkoholom kao što su na početku rekli. U penziji sam od kako je počela korona. Najviše se plašim muža koji ima mnogo kontakata, svraća i u kafane. Ne pridržava se epidemioloških mera. Izolovala sam se u posebnoj sobi. Slabo izlazim, ne družim se. Oslabila sam 12 kg. Sve to od užasnog straha. Mene je čak strah da obrišem kupatilo, podove, kao da je korona tu. Posle muža sve prskam alkoholom, slavine, kvake, kuhinjske elemente. Inače vakcinisani smo. Muž ima antitela, a i bolovao je koronu. Ja nisam razvila antitela. Imala sam nesreću da mi je korona odnijela jedinog, mlađeg brata. Bila sam kod psihijatra, propisala mi je Seroxat 20mg, kojeg uzimam, ali nema umanjenja tenzije i drhtanja koje osjećam. Kako da se izborim sa strahom. Unapred zahvalna, Lj.

Poštovanje, Moj savet je da posetite svog psihijatra ponovo radi eventualne korekcije doze ili promene terapije. Pretpostavke o Koroni sa početka pandemije su se dosta promenile, tako da danas znamo da se kovid prenosi u ogromnom procentu kapljičnim putem tako što biva udahnut, a u znatno manjem procentu putem dodira. Pokušajte da što je više moguće održavate distance I da objasnite Vašem mužu da Vam je potrebna njegova podrška. Vi niste razvili antitela i vrlo verovatno da ćete na jesen biti u grupi ljudi kojima se preporučuje treća doza vakcine, tako da je na Vama da razmotrite tu opciju.

  • Dobar dan. Već par godina živim izvan rep Srbije. Usled krize izazvane Koronom je veoma teško ili bolje reći neizvesno putovati. Ono što meni veoma znači je poseta porodici i prijateljima u Srbiji, a to je trenutno teško izvodljivo. Sredina u kojoj živim je „drugacija“. Partner sa kojim živim mi nije podrška. Prijatelji koje imam ovde naravno nisu kao oni koje poznajem ceo žtivot. Otvoreno rečeno, nisam u izolaciji ali se uprkos tome osećam tako. Svaki predlog ka nekoj vrsti pozitivne afirmacije bi bio dobrodošao. Srdačan pordrav

Poštovanje, Ne mogu da se stavim u Vaš položaj pošto je Vaša situacija specifična i imate jedinstveno iskustvo, ali osećam iz Vašeg pisanja veliku dozu razočarenja. Ne mogu Vam dati nikakvu pozitivnu afirmaciju jer se iskreno ne bavim time i ne znam kako se to radi, ali Vas mogu uputiti u koje smerove da se zagledate, jer je Vaš problem sistemske prirode. Zapalo mi je za oko da Vam partner nije podrška, a sistem podrške je ključ dobrog stanja kada su teški periodi u pitanju ili krize. Razmislite o Vašoj vezi sobzirom da iz nje ne dobijate ono što je sencijalno. Sa druge strane, razumem Vas da su Vaši prijatelji neko nov, sa možda I drugačijom kulturom I da Vam nedostaje Vaše staro društvo na koje ste pre svega navikli. Nova poznanstva zahtevaju dugačak put stvaranja poverenja I podrške. Pokušajte da se fokusirate na ono što je pozitivno kod tih ljudi I da više gajite taj njihov segment, a ne segment njihovih mana, osim ako te mane ne narušavaju Vaš integritet, Vaša prava ili Vašu sigurnost I zdravlje.

  • Dobar dan, Ja sam Marija, upravo sam naletela na ovaj post pa se nisam uopšte dvoumila da vam pišem.. Molim vas da mi objasnite kako bih mogla da izađem iz ljubavne agonije i kako da izbacim iz glave onog koji mi nije posvećen.. neću vise da mislim na njega i da uopšte budem konektirana sa njim bilo energetski ili emotivno ne želim da bude deo mog života po bilo kom pitanju … ja osjećam kao da sam obsednuta sa njim kao da ne  mogu da živim bez njega a njega nema, ne javlja se on živi svoj život a ja ne mogu da se pokrenem trudim se koliko mogu ali mi ide na živce već što nikako ne uspem da ga izbacim iz svojih misli i glave… ljuta sam na sebe što se tako kompulsivno ponašam i nisam u skladu sama sa sobom i nemam volje za život posle njega osjećam se loše i dišem uvijek teško neznam kako da izbacim tu negativnu energiju a osećam kako mi pravi već problem jer dišem teško mnogo i srce mi kuca brze.. ovo mi se prvi put dešava a bila sam mnogo jaka prije njega neznam sta se to dogodilo. Pozdrav

Poštovanje,  Bili ste jaki pre te osobe, ali što je zanimljivo živeli ste takođe pre te osobe I to životom koji je imao kvaliteta više nego sada. Drugim rečima, nije problem u njemu I njegovoj promeni, kao što nije problem u Vama, ali je problem u Vašim reakcijama na njega. Tu se nalazi sva Vaša odgovornost. Da Vaše reakcije budu što racionalnije i osnaženije kada je ova situacija u pitanju. Imam utisak da taj momenat snage I osnaživanja je kod Vas u ovom momentu zatajio, zato Vam savetujem da odete na psihoterapiju i detaljno obradite ovaj problem I pokušate da shvatite koja iracionalna uverenja su dovela do toga da tako razmišljate I da osećate ove simptome koje ste opisali. Dokle god ovo što Vam se dešava dobro ne obradite, nećete ni biti 100% svesni šta želite, a uz sve to pored Vas prolazi neko drugi, ko je vredan Vaše pažnje, ali na Vama ne vidi zainteresovanost jer ste Vi preokupirani mislima o tom čoveku koje Vas sputavaju da bude prisutni u sadašnjosti, sada i ovde.

  • Interesuje me kako je povezana fizička aktivnost tj napor sa anksioznošću, odnosno ispoljavanjem simptoma usled vežbi, fizičke aktivnosti. Npr kada se umorite pa imate osećaj kao da ne možete više i osećate se kao da ćete zaplakati, uznemireno. Da li to moze biti posledica mirovanja – neaktivnosti tokom dužeg vremena, ili o čemu je već reč? Hvala

Poštovanje, Ja iskreno nemam iskustva sa fenomenom koji opisujete. Svakako da ekstremno izlaganje fizičkoj aktivnosti, a niste utrenirani kao što kažete,  je štetno po fizičko zdravlje, gotovo isto kao i po psihičko.

  • Ja sam povratnik iz US. Otišao kad su me jurili da „branim “ Vukovar. Vratio se, jer sam tamo preležao rak i otišao u penziju s kojom tamo ne mogu da živim. Ovde , u BG,j a ne smem da kažem sta mislim i kako vidim kretanja u društvu. Odmah sam izdajnik autošovinista, „idi nazad u tvoju Ameriku“, itd. Sa ovom pandemijom, ljudi, po meni, postaju još gori sa svojim teorijama zavere protiv Srba …itd, itd. Ja, jednostavno ne znam kako da se vratim u ovo društvo, u kome me stari prijatelj izbacio iz stana, jer sam umesto Vucić, rekao Kurčić. Nakon 25 godina izbivanja odavde , ja sam očekivao da su ljudi malo “ došli pameti“. Međutim, ja ih vidim kao nacionalističke bolesnike koji , kao i o Kosovu, tako i o pandemiji „sve znaju“. Kako da se uklopim ovde,nisam pametan?

Poštovanje, Razlika u društvenim sistemima je vidljiva širom naše planete i Vi sada iskušavate taj prelazak iz jedne culture u drugu. Ovo pitanje je malo Van okvira onoga čime se u ovoj kampanji bavimo i ima dosta političkih konotacija. Moj savet je da ostanete svoji, ako ste 100% sigurni u svoju filozofiju i svoj način življenja. Svakako ćete ovde naići na dosta ljudi koji se sa Vama dijametralno ne slažu, ali mislim da ako budete širili svoje društveno okruženje da ćete naići na ljude koji Vas razumeju, podržavaju i koji Vam mogu biti dobri sagovornici.

  • Osećam se beznadežno. Radim posao daleko od kuće, retko vidim porodicu, nemam perspektivu, nema nade da će se nešto promeniti, niko ne razume moj očaj, društvo države u kojoj živim veliča neukus, šund, netoleranciju, nasilje, korupciju… kao moralne vrednosti. I moja deca će biti takva, članovi propalog društva. Prosto nemam za šta da živim. Ništa ne mogu da učinim da bi se promenilo bilo šta. Ne vidim svetlo na kraju tunela niti neki ostvarljiv cilj… Ima li svrhe nastaviti sa životom? Ostaviti posao i živi u apsolutnom siromaštvu ili robuj poslu? Da nestanem niko ne bi primetio. Niko sam i ništa, ogorčen, razočaran, ljut… Niko ne uvažava moje želje, mišljenje, osećanja… Prosto ne znam kako i zašto čekam sledeći dan. Prihvatam moralno neprihvatljivo zbog usrane plate… Šta da radim?

Poštovanje, Pošto osećam da trenutno imate problema da ponovo pronađete svrhu za šta treba živeti, a sigurno je imate, samo je trenutno zbog svega što ste na pisali ne vidite ili ne vidite dobro, jako je bitno da se Vaš fokus što pre usmeri ka svrsi života. To su male, stvari, ne moraju biti neke krupne i velike, ali koje će Vas održavati u životu iz dana u dan. Pošto pominjete suicidalne misli, ono što je moja dužnost kao psihoterapeuta je da Vas uputim da se što pre javite Vašem lekaru opšte prakse koji će Vas uputiti na specijalistu neuropsihijatrije jer je to prvi korak koji se u ovakvim situacijama izvršava. Nakon toga Vam zaista savetujem kontinuiranu psihoterapiju, kao nešto što bi za nijansu moglo da promeni određene uvide koje ste stvorili. Sve ovo što ste napisali je tačno i jako je teško i vreme i sistem i okruženje, ali u psihoterapiji postoji jedna tehnika čiji naziv je engleskog porekla i zove se reframing ili na srpskom reuokviravanje. Kada budete tom tehnikom, a ona podrazumeva sposobnost da na jednu stvar gledate iz više različitih uglova, ovladali, onda ćete dosta drugačije gledati na sve ovo što ste pomenuli u odnosu na kako ga sada gledate.

  • Kako roditeljima nas odrasle dece objasniti da imamo pravo na svoj život, izbore, greške? Koja je zdrava granica i kako je postaviti? Završila sam studije, zaposlena, udata, majka, svoj čovek i samostalna. Imam utisak da oni i pored toga nisu zadovoljni. Brizna sam ćerka, volim ih, zovem,obilazim. I opet vidim zamerke na moj način života i odgoj dece.Trudim se da saslušam kritiku uvek, ali je počelo da me zamara da to bude u skoro svakom razgovoru. Pokušala sam više puta da im objasnim da su tu da saslušam njihov savet ali da odluke donosim iskljucivo ja. Kao da i dalje žele da se pitaju sve…meni to nije normalno. Da napomenem da nas rodbina, prijatelji i poznanici smatraju za kulturnu, normalnu, vrednu i vaspitanu porodicu. Za decu takođe dobijamo samo pohvale iz škole i vrtića. Da li bi izvesna distanca popravila stvari? Šta raditi i kako se postaviti da bismo svi lepo funkcionisali? Kako nekome objasniti da ima pravo na mišljenje ali da je to samo mišljenje a ne sveto slovo? Hvala

Poštovanje, Treba Vi da budete zadovoljni sami sa sobom, a ne pred roditeljima ili bilo kim drugim. Vi postavljate sopstvene ciljeve tako što prvo spoznate svoje kapacitete I odredite gde su Vaše granice. Zato ne mogu biti Vaši ciljevi mereni željama ili mišljenjima roditelja. Drugi problem je problem granica. Njih morate čvršće braniti, a to boli. I znakovi u početku kao nezadovoljstvo Vaših roditelja, negodovanje, “ti si se promenila”, “šta ti to sada znači” i slične povratne informacije znači da čvrsto držite granice i da se oni tome protive. Koliko Vi budete čvrsto držali do granica toliko će oni vremenom popustiti I početi da se prilagođavaju, jer drugu opciju nemaju osim da ne govore sa Vama, a na tu opciju neće tako lako pristati. O granicama imate jako puno tekstova na mom Instagram profile dr_marko_jovasevic

Svakako da je nešto kao ritualni “cut-off” opcija ako granice ne uspete da postavite. A to upravo znači razdvajanje od porodice porekla I viđanja ritualnog tipa (rođendani, proslave, Božić …)

  • Muž mi je imao šlog pre godinu dana bio je tri meseca nepokretan sada se oporavio može da šeta, jede, al to nije više onaj čovek stalno je plačljiv i ne znam šta raditi jel to utiče i na moje zdravlje sad i ja imam problema sa hipertenzijom i osećam se ko da nikome nisam potrebna i da su me svi odbacili sta mi je činiti.

Poštovanje,  Vi ste sada neophodni Vašem suprugu. Tako da Vas pozivam da dobro razmislite o tome što ste napisali da nikome niste potrebni, kada ste Vašem suprugu od preke potrebe. Njegovo stanje je očekivano, on se još uvek nosi sa onim što ga je snašlo. Pokušajte da mu budete podrška, da ga ne ubrzavaate da se na silu što pre oseća srećno I zadovoljno, kada se to kosi sa njegovim opštim zdravstvenim stanjem. Ako se ipak situacija sa Vašim mužem i u narednom priodu ne poboljšava, svakako Vam savetujem da poseti neuropsihijatra.

  • Imam 28 godina. Nikada nisam imao devojku.

Poštovanje, Ne mogu Vam dati savet za ovako delikatno pitanje bez širih informacija o Vama koje mogu ukazati na uzrok onoga što opisujete kao problem.

———————————————

  • Dobar dan! Imam problem sa suprugom. Besan je, nezadovoljan, prebacuje mi da on zarađuje (on ima stalan posao, ja ne), sta god da uradim, traži razlog za svađu. Kaže mi da sam mu unistila život. Imamo dete od 4 godine, ni njemu ne posvećuje pažnju, viče na njega, nekad bude i agresivan. Dete i ja smo kao porodica totalno zapostavljeni. Od kada sam se porodila, retko kada smo imali odnose, javio mu se problem sa potencijom, i za to krivi isto mene. U društvu uvek ima potrebu da me ponizi, viče na mene. Ljudi iz okoline vide da ništa tu nije u redu sa njegove strane. Da li ima svrhe spasavati takav brak, ili bi trebalo da se javimo nekom bračnom savetniku? Hvala unapred.

Poštovanje, Po Vašem pisanju vidim da ima jako puno toksičnih elemenata u Vašem braku i da ima puno agresivne komunikacije i odnosa koji gotovo uvek samo produbljuju i onako disfunkcionalan odnos. Na porodičnoj psihoterapiji se jasno uvek definišu ciljevi koji moraju biti u skladu sa oba partnera. Nekada se radi na stabilizaciji veze, nekada na pomirenju jer su tako parovi izabrali, ali nekada i na razvodu koji je isto specifičan momenat koji zahteva od partnera niz koraka da urade koji često mogu biti izazovni i naporni. U situacijama kada postoji bilo koji vid nasilja u porodici, tada normalizacija situacije ne dolazi u obzir, već se isključivo sugeriše prijava socijalnoj službi i svi dalji koraci. Moj savet je dati sve od sebe uvek. Pošto niste bili na bračnoj terapiji da probate i tu opciju … Pre donošenja bilo kakve radikalne odluke treba biti siguran da ste dali sve od sebe i uzeli u obzir sve opcije.

  • Završila sam građevinski fakultet, studirala sam dugo. Tokom studija sam imala borbe sama sa sobom ali nekako sam isplivala. Pred poslednja dva važna ispita, imala sam lupanje srca kada mirujem kao da trčim ili kao kad radim nešto naporno. Nisam znala šta je u pitanju. Sada radim i posle skoro dve godine na poslu imam jake napade panike (sada znam šta je). Strah se javlja pri svakom razgovoru o poslu, na svako zvono na telefonu. Plašim se da će mi saopštiti da sam opet nešto pogrešila. Iz straha da ne napravim grešku, ja i dalje samo grešim. Mislim da ne umem da se nosim sa odgovornošću koju imam.Tako sva uplašena, nisam sposobna da rasuđujem i obavljam osnovne radne zadatke. Kolege su to primetile. Ne znam šta da radim. Ako dam otkaz, plašim se da me sve ovo ne sačeka i na nekom drugom radnom mestu. Kako prevazići ovo? Da li dati otkaz? Da li to znači da ću na svakom novom poslu imati ove probleme?

Poštovanje, Kada god pričamo o anksiozno-paničnim napadima mora se isključiti somatika, tj. nadam se da ste obavili sve neophodne lekarske preglede koji su isključili bilo kakve somatske probleme. Tada simptom koji ste Vi opisali možemo smatrati da je psihogenog porekla. Vaše pitanje je usmereno ka samom poslu, da li da ga ostavite ili ne i da li će se slično ponavljati i na narednim poslovima. To je teško reći. AKo postoji nezadovoljstvo konkretnim poslom, onda promene nekada mogu doneti poboljšanja. Međutim jako je bitno da Vi znate šta želite i da to kako zamišljate bude u sinhronicitetu sa realnom situacijom. Mislim da je mnogo bitniji fokus na uzročnika Vaših osećanja i na nisku frustracionu toleranciju kada su greške u pitanju. Uvide i odgovore na ta pitanja možete dobiti na psihoterapiji, a ne vidim u Vašem izlaganju da ste pomenuli da imate to iskustvo. Pre bilo kakvih radikalnih odluka, ja Vam savetujem da detaljno preispitate Vaša uverenja i određene sistemske uzročnike Vaših problema.

  • Molim kao majka dva odrasla sina da me posavetujete o mom problemu, naime, stariji sin imao brak pred raspada i devojcicu od 12 godina, za vreme pandemije razede se sporazumno, dete je sa njim tako je htela unuka, mlađi sin ima 40 godina nije se ženio, imao je par devojaka ali je jako sebičan, sada i sa prezirom gleda žene zbog bratovog braka, povukao se za vreme pandemije, bio strašno uplašen zbog nas, njegovih roditelja, od tada ne voli ni društvo, na poslu radi preko agencije, ne sigurno, pa zbog pandemije više nije radio. MOJ PROBLEM SA ODRASLIM LJUDIMA JE VELIKI, NE MOGU NITI DA IH POSAVETUJEM, NITI DA IM POMOGNEM DA PSIHIČKI BUDU BAR KAO RANIJE, SADA SU RAZDRAŽLJIVI, BRECAJU SE, POLA NE ŽELE DA ČUJU MOJ GLAS, NE ZADOVOLJNI SU ŽIVOTOM, PITAM ŠTA JA MOGU DA URADIM DA IM POMOGNEM, A BLIŽI SE NEKI TREĆI TALAS KOVIDA, HVALA VAM, OPROSTITE PREDUGAČKE JADI!!!

Poštovanje, Razumem Vašu zabrinutost. Sa Vašim starijim sinom koliko razumem nemate toliko problema koliko sa mlađim zbog njegove introvertnosti, povučenosti, burnih reakcija i potencijalne depresije. Nemojte odgovornost toliko prebacivati na sebe, koliko god roditelji imali uticaja na odrastanje i razvoj svoje dece, život sa svim svojim ad hock iI neočekivanim izazovima oblikuje ljude van svih kontrola ili uticaja roditelja. Kako je osoba starija, sve je teže menjati određena uverenja, davati sugestije ili usmerenja kao i očekivati da će Vaš uticaj sada biti produktivniji nego kada su deca bila mala. Fokusirajte se na razmevanje svoga sina, a ne na sam cilj pošto poto promene ili opravdavanja. Kroz dobro razumevanje zašto se Vaš sin oseća tako imate više mogućnosti da saosetite, a samim tim i njega da privolite na sopstveno otvaranje. Naravno ono što je njemu pre svega i pre bilo čije pomoći ukućana potrebno je profesionalna I stručna pomoć. Da se pre svega obrati svom lekaru opšte prakse koji će ga usmeriti na psihijatra, a kasnije da počne sa kontinuiranom psihoterapijom u nadi da će promeniti sopstvena uverenja i dobiti širi pogled na sopstveni problem.

  • Postovani Marko, Preležala sam koronu u martu i od tada imam poteškoca da se skoncentrišem i fokusiram a to nije ranije bio problem. Takođe, veoma sam uznemirena bez nekog konkretnog razloga veci deo dana i noći zbog čega imam i problema sa spavanjem. Najgore od svega je što i posao trpi a ja nikako ne mogu da se sastavim. Jedan od simptoma tokom infekcije je bila i nemogućnost da se setim najobičnijih pojmova i osećala sam se kao starica a imam 34 godine. Recite mi molim Vas da li je to uobičajeno ili bi možda trebalo da potražim stručnu pomoć? Unapred zahvalna, Jelena.

Poštovanje, Pošto pišete meni u vezi ovih simptoma koje osećate, pretpostavljam da sumnjate da su ti simptomi psihogene prirode. Nažalost to ne možemo znati dok ne uradite konkretne sistematske pregled. Na taj način ćete znati da li su određeni simptomi direktna posledica kovida ili su izazvane psihogenom reakcijom na sve što Vam se desilo. Ako se ispostavi da je psihogenog tipa, onda bi svakako kombinacija medikamentozne terapije (koju prepisuje psihijatar) I psihoterapije bila ponajbolja opcija po Vas da obradite sve što Vam se desilo, racionalizujete određene segmente svega što se dešavalo I da na kraju uz pomoć određenih tehnika uspete da ovladate tim simptomima.

—————-

  • Imam 41 godinu živim s momkom 15 godina. Radimo i on i ja. Nemamo dece, to se jednostavno nije desilo. Mada sam i ja verovatno kukavica, a neki bi rekli i sebična zbog toga, ali sam u velikom strahu da ne bi bila dobar roditelj kao što nisam ni u jednoj ulozi do sada bila dobra. Nikad nisam bila ni dobro dete za moju majku, ni dobra sestra, ni dobar drug, ni sada dobra žena-devojka, ni dobar radnik… Osećam se dugo, dugo da ne pripadam nigde, usamljeno. Lično mislim da kada bih umrla troje ljudi na ovom svetu (majka,brat i momak) bi bili tužni, a ostali ne bi ni primetili. U svojoj toj usamljenosti sam svojevremeno, pre četiri godine i povredila emotivno svojim postupkom neke ljude koji mi nisu ništa učinili. Mislim da s obzirom da nemam šta da pružim ovom svetu da bi bilo najbolje da me nema. Tako bi i moj J. mogao da nađe drugu ženu koja bi mu pružila bolji život. Ujedno moja smrt bi možda neke i obradovala. Na ivici sam da li treba da nastavim da živim il da završim sve?

Poštovanje, Moj savet i moja dužnost kao nekoga ko je lekar i savetodavni psihoterapeut je da Vas dobronamerno uputim ka stručnoj pomoći zbog specifičnosti Vaših emocija i osećanja koje ste izneli u postavljenom pitanju. Vi se morate obratiti svome izabranom lekaru koji bi treba da Vam da uput ka psihijatru. Jednostavno potrebno je da psihijatar razmotri Vaš problem, da eventualno uključi medikamentoznu terapiju koja bi trebala da ublaži Vaše simptome tuge i depresije i da nakon toga počnete redovno da posećujete psihoterapeuta u pokušajima da ojačate sebe, promenite uverenja, dobijete podršku I osnaživanje, ali i da dobro poradite na uzročnicima ovih simptoma koje ste opisali.

Za svaku preporuku mojih kolega možete me kontaktirati na mail [email protected]

  • Poštovani doktore, tražim savet u vezi sa majkom. Ona ima 58 godina, diplomirani je veterinar. Do sada je tražila stručnu pomoć na više mesta, sa stavom da je ona veterinar, i nakon svakog puta dolazi do zaključka da joj prepisana terapija ne odgovara. Sada je konačno pronašla jedan lek, Eglonil, koji joj sprečava jutarnje povraćanje, ali je i dalje u nekom nezdravom raspoloženju. Govori da nije sposobna, da ništa ne može, sve je bespotrebno i besmisleno, retko izlazi iz kuće, svakom pronađe manu za druženje i izrazito je negativna. Trudim se da idemo na izlete, u šetnje, na sladoled, ali to izgleda nema poente. Ja imam 24 godine i sve to počinje da utiče i na mene, i ne znam kako da pronađem rešenje. Što se tiče podrške ostatka porodice, ona postoji, ali samo usmeno, za ostalo niko nema vremena. Hvala Vam unapred na savetu.

Poštovanje, Koliko sam razumeo Vaša majka je bila kod psihijatra i dobila određenu terapiju. Što je svakako prvi korak koji je trebala da uradi. Pošto vidim da je dobila Eglonil, hipoteziram da je u pitanju bila anksioznost kao I problem sa povraćanjem usled stresa kao što ste napisali. Međutim, simptome koje sada opisujete u nastavku Vašeg pitanja su vrlo verovatno novi simptomi, koji liče na neku vrstu depresije. Iz tog razloga predlažem da ponovi posetu psihijatru u cilju revizije terapije, ali da za razliku od tog prethodnog puta ovaj put uključi I redovnu psihoterapiju kao process u kojem bi poradila sistemski I šire na uzročniku njenog problema. Vaša podrška i širi sistem podrške koji već postoji i treba da ostane čak i veći nego što je ikada bio do sada, jer je to takođe još jedan od jako bitnih faktora u celokupnom procesu prevazilaženja svih izazova i prepreka koje trenutno postoje.

  •  Postovanje, muči me što osetim nelagodu i strah da će se detetu nesto desiti, čak i ono najgore. I to ne dok dete trči ili nešto radi, nego kad legne pored mene i kada se mazimo. Šta preduzeti? Srdačan pozdrav.

Poštovanje, Prirodni instikt svakog čoveka koji ima dete je da oseća odgovornost i strah za njegovo zdravlje i život. Sa te strane nemojte da se čudite osećanju koje Vas preplavljuje, jer je ono slobodno mogu reći prirodno. Problemi nastaju u dva slučaja, kada se žestoko opiremo u nameri da taj osećaj nestane i uverenje da postoji utopijsko stanje u kojem mi imamo decu ali smo stalno bez straha kada je bilo šta vezano za njih. Drugim rečima treba se manje opirati tom prirodnom osećanju. A druga situacija kada ovo osećanje prerasta u problem su određene situacije ili uverenja, pogotovo iracionalna ili nastala iz neznanja, ali u koja mi čvrsto verujemo kao da se baš u ovom trenutku dešavaju ili da će se uskoro desiti. To sve uvodi u anksioznost, a ako se ništa ne radi na tome, ako se ne posavetujete sa stručnjakom iz te oblasti, postaje sve učestalije I može prerasti u patologiju. Postoji i treći slučaj u kojem taj strah koji je nastao i postao izraženiji posle rođenja deteta je ustvari poruka nekog šireg konteksta i nekih drugih problema ili nezadovoljstva koji su potisnuti u prošlosti i koji sada pronalaze put da izađu na videlo. Deca u tom slučaju, metaforički, predstavljaju katalizator samog problema koji je postojao i pre nego što su se ona rodila.

  • Da li je zakonom (ali i moralno) dozvoljeno javno lažima blatiti radnika, proganjati ga i omalovažavati i kada je na bolovanju (izazvano psihičkom torturom na poslu), a na poslovnom sastanku čitati i tumačiti njegovu medicinsku dokumentaciju, u nameri da ga diskreditujete ??? Unapred zahvalan

Poštovanje, Ovo se više tiče pravničke tematike I mislim da bi neko iz te oblasti mogao mnogo više detalja da Vam da I da Vas uputi. Ja jedino iz ovog mog profesionalnog ugla mogu da primetim (Javno čitanje medicinske dokumentacije druge osobe bez njene saglasnosti) da je ozbiljno narušena etika, pogotovo medicinska, i da sigurno imate osnova da se založite za svoja prava i da zaštitite svoju čast i intimu koji su narušeni.

————————–

  • Ne znam kako da nađem volju iz dana u dan da ustanem iz kreveta. Sve što se dešava u javnosti u meni pokreće traume na nasilje u porodici i seksualno zlostavljanje. Dobro sam, nekoliko dana budem dobro, i stojim na nogama, a onda samo padnem i taj slobodan pad traje i čini se da mu nema kraja. Potom ponovo skupim sebe, sastavim se kao nekakva Pikasova slika, komad tamo komad vamo, i taman počnem da se preslažem kada se nešto novo dogodi i poruši mi kockice. Od malih nogu koristim mehanizme koji se ispoljavaju kroz umetnost i aktivizam, ali u poslednje vreme nalazim da sam autodestruktivna i ništa više. Kontrolišem se, trudim se da ne potvrđujem ljude oko sebe, da ne ostavljam kolateralne štete u odnosima sa drugima, ali tako često mi dođe da vrištim – sa terase, na sred ulice, u gradskom prevozu. Znam da ovo nije pitanje, više je ispovest, ali mi je preko potrebna jedna rečenica. Nešto za šta mogu da se uhvatim kada počnem da proklizavam.

Moje poštovanje, Dovoljno mi je bilo da vidim da ste napisali da se bavite umetnošću, a osećam da ste inteligentna osoba. Nažalost u ovakvom svetu koji živimo (ne mislim samo na Srbiju, mislim na ceo svet) ljudi sa te dve osobine jako puno pate. I to nije samo sada, pomenuli ste Pikasa, pa idite dalje kroz istoriju i konstantno ćete nailaziti na ljude koji su intelektualci, umetnici, emancipovani ljudi, ljudi sa vizijom i jako širokim shvatanjem sveta i života, a da su proživljavali sve ovo isto što Vi u ovom pitanju pišete. Odgovor mogu da podelim sa Vama samo iz sopstvenog iskustva, šta je meni dosta promenilo perspektivu i dovelo do tačke da mnogo bolje razumem ljude (ali ne i da ih opravdavam). To je jedna rečenica Irvina Jaloma, iz njegovog romana posvećenom filozofu Baruhu De Spinozi koji se zove “Problem Spinoza”, a ona glasi: “Ništa ljudsko mi nije strano”. Ova rečenica olakšava i ublažuje naša impulsivna nezadovoljstva koja nekada okinu toliko brzo, nekada brže i od samog događaja koji je izazove. Naše nezadovoljstvo je poruka iz dubine naše ličnosti i naše duše, a želi da nam poruči da neku perspektivu u sebi ili ugao posmatranja na svet oko sebe moramo da menjamo, ako ne mislimo da ceo život ostanemo rigidni u tim pogledima.

  • Kako rešiti problem lošeg fokusa tokom učenja, kako postati istrajniji i disciplinovaniji po pitanju postavljenih ciljeva tokom učenja, a sa druge strane, kako se izbaviti iz letargičnog i bezvoljnog stanja u koje smo upali zbog pandemije (u mom slučaju i zbog gubitka majke neposredno pre pandemije)? Hvala

Poštovanje, U konstruktivističkoj psihoterapiji postoji jedan zanimljiv model stepenica koji objašnja osnovu problema kada je u pitanju loš fokus, istrajnost, disciplina, rutina ili samopouzdanje. Kada dođemo ispred prvog stepenika, a čeka nas niz stepenika ispred nas koji void na gore, nama je pogled stalno usmeren ka vrhu ka nekom krajnjem cilju najčešće. Zaboravljamo da je naš prvi zadatak da napravimo prvi korak i savladamo prvu stepenicu. Studenti su često fokusirani na kraj fakulteta, kada će doći, neki već idu daleko kada su u pitanju masteri, doktorati, pslovi itd … a pred njima je je još mnoštvo ispita (stepenika). Problem kod fokusa često mogu da budu i neadekvatno limitirani dnevni ciljevi koje treba da savladate u učenju. Studenti tu nekada postavljaju nerealne ciljeve, neadekvatne sebi i onda vrlo brzo postanu žrtva gubljenja fokusa ili da preovlada dosada i nezainteresovanost. Potrebno je da zacrtate dnevni limit za učenje, ali da on bude adekvatno postavljen prema Vašim mogućnostima (Vi sebe najbolje poznajete) iI da ni jednog dana ne idete ispod tog limita. Npr. Limit je 3h učenja. Biće dana kada imate vremena, kada se osećate raspoloženo i naravno da ćete taj dan učiti i više od 3h, ali već sledeći dan Vaš cilj opet je tri sata i gledate da ne idete ispod njega. Važno je realno i racionalno postaviti limit prema sebi, da bi Vam ostalo vreme tokom dana ostalo iskorišćeno adekvatno i da biste se u tim trenucima adekvatno punili pozitivnom energijom, a razbijali monotoniju i dosadu koju po običaju spremanje ispita nosi.

  • Moja ćerka, starosti 34 godine, ima konstantno izražen bes prema najblžim, nepoverenje, vraćanje u prošlost, kako joj niko joj ništa ne pomaže, niko je ne razume, traume od roditeljskog razvoda, želi da joj se učine nemoguće stvari… Razgovor iz mirnog toka pređe u vatru, vređanja i omalovažavanja. Ne razmišlja o budućnosti, jer ne zna kako će ovaj dan završiti. Radi posao koji voli i koji je fizički idscrpljuje ali nema dovoljno materijalne koristi za život. Ja pokušavam na sve načine, kao običan čovek, da pomognem ali za nju sam glup i ništa ne razumem…

Poštovanje, Jako je bitno i da se Vi i bivša supruga uključite u samu temu sa Vašom ćerkom. Ako ste VI međusobno razvedeni, niste se razveli od svoje ćerke. A samo zajedno biste možda mogli bolje da je razumete, ističem ovo razumete, a ne da opravdate njene izlive besa i načine kako ona interpretira svoje nezadovoljstvo. Pošto porodice često same ne uspevaju da izađu iz ovih takozvanih dramskih trouglova, moj predlog je da potražite porodičnog psihoterapeuta, jer u okolnostima porodične terapije gde ste svi prisutni, a sa Vama i terapeut kao stručno lice koje Vas navodi ka što boljem razumevanju jedni drugih, a plus uz sve to sam okvir, ambijent i energija takve vrste razgovora je nešto novo, drugačije, dijametralno drugačije od svega onoga što sami pokušavamo u kući.

——————–

  • Osećam anksioznost koja me onemogućava da funkionišem normalno. Pijem Eliceu i Bromazepam od decembra 2019. Prošto ne umem da se oslobodim straha da će se nesto strašno dogoditi. Bezboljna i umorna pokušavam da odglumim da je sve uredu ali shvatam da zapravo ništa nije uredu. Imam 46 godina. Udata sam. Deca su 16 i 6 godina. Strah i zabrinutost su moj najveći neprijatelj…

Poštovanje, Pošto terapiju pijete već 2 godine, moj prvi savet je da sa svojim psihijatrom popričate u vezi same terapije, da li je možda potrebno korigovati određene lekove ili doze, jer je to neophodan korak pogotovo ako I pored dejstva lekova simptomi ostaju isti. Niste mi napisali podatak da li idete na redovnu psihoterapiju jer je to takođe bitan faktor. Određena istraživanja i studije su pokazale da korišćenje lekova bez psihoterapije kod anksioznosti ima uspeh u lečenju od 30 odsto. Takođe sama psihoterapija bez lekova kod nekih oblika anksioznosti takođe ima uspeh od 30 odsto. Dok kombinacija adekvatne psihijatrijske terapije sa adekvatnim dozama uz redovnu psihoterapiju podiže procenat izlečenja i kontrolisanja stanja na preko 60 odsto uspešnosti. Ključna rečenica koju ste napisali “odglumim” je čest problem sa kojim se srećem u radu. To je potreba (pretpostavlja nekada zbog straha, nekada zbog stida …) da i pred sobom i drugima negirate ili zatvorite ili ne pokažete Vaša primarna osećanja i emocije i onda ih maskirate nečim što se zovu sekundarne emocije. Sekundarne emocije su kao maska koja štiti, ali ustvari daje privid zaštite. Zato se često sreće da osoba koja spoja deluje da je srećna, iznutra je jako tužna, depresivna ili anksiozna ili osoba koja vice ili besni spolja, iznutra oseća neverovatan strah ili nesigurnost. Bilo bi dobro kada biste na psihoterapiji otišli korak iza Vašeg simptoma anksioznosti i poradili na uzroku, na svemu onome što se dešava u raznoraznim segmentima Vašeg života a mogli bi biti potencijalni uzrok stvaranja straha i anksioznosti. Postavite sebi pitanje, o čemu biste mi pisali u ovoj rubric, na šta biste se požalili, a da to nije ovo što ste napisali u ovoj Vašoj poruci? O čemu bismo pričali, kada ne bismo pričali o Vašoj anksioznosti? U tim odgovorima bi mogao da se krije uzrok Vašeg stanja.

  • Poštovani, imam sina od 15 godina. Supruga i ja imamo problem komunikacije sa njim, koja, naročito uveče, doživi kulminaciju. Tada počinje da postavlja po sto puta isto pitanje, da traži potvrdu za svoje postupke, ako se ne odgovori kako on želi, dolazi do svađe i galame. Ne zanima ga muzika, sport (osim trčanja), zanima ga politika. Svako veče imamo problem sa njim..leže kasno..do kasno spava..budi nas, tokom noći, sa pitanjima raznim ako u svojoj glavi nije siguran sa odgovorom. Stvara nam nervozu..ako se podvikne, u stanju je da se raspravlja bez kraja…telesno je u redu, ali je, prosto rečeno, neobičan. Ne znam da ima ni jednog stalnog druga ili drugaricu, ustvari, ne druži se ni sa kim. Nema poroke. Kako i njemu i sebi da pomognemo? Hvala na odgovoru i pozdrav!

Poštovanje, Pošto oblast kojom se ja bavim u psihoterapiji ne obuhvata maloletne osobe (specifična grupacija, pogotovo tinejdžeri, pa se i u samoj psihoterapiji određeni terapeuti usko specijalizuju samo za tu oblast) predlažem Vam da me kontaktirate na mail [email protected] pa da Vas uputim na nekoliko kolega i koleginica koji se usko bave mladima.

  • Pre tri g. sin je doktorirao na FMU ali ugovor mu nije produžen, posle šest godina rada (dva mandata po tri godine). Mentor ne želi ga u svojoj blizini, protiv otvaranja docenture. Katedra je samostalno i g. Mentor ima glavnu reč. Sin je ostao bez posla, honorar za poneki koncert ili snimanje (dirigent) nisu rešenje za samostalni život. Moja penzija nije dovoljna za nas dvoje. Živimo zajedno, nema devojku. Bio je posvećen poslu, studenti ga vole, pisali peticiju ali uzalud. Glavni na katedri se pita. Dekanka je rekla kućni meni da ne može da se izbori za mog sina, bez obzira na podršku kolega sa drugih katedra. Sa početkom pandemije prestao honorarni posao, koncerata nema. Očajna sam. Žao mi da njegov rad nije potreban. Diplomirao sa, 10 u roku. Specijalizacija sa 10 u toku kao doktorat. Sve je uzalud, nije član stranke. Od stresa smo oba bili bolesni imunitet pao. I kao rezultat kovid. Šta da radimo, gde je pravda za mog sina????? On me smiruje, a ja ne vidim izlaz…..

Poštovanje, Dugo sam razmišljao o svemu što ste ovde napisali I iskreno jako mi je teško da Vam odgovorim u onom pravom profesionalnom kontekstu, jer Vaše pitanje i iznošenje ovog problema u meni stvara osećaj nezadovoljstva, nepravde i problema koji je široke sistemske prirode. Neke stvari su svakako Van domašaja naših mogućnosti i ovde ima jako puno ti takozvanih vertikalnih faktora (kao da padaju sa neba neočekivano) koji su van uticaja naših mogućnosti da bilo šta promenimo. Drago mi je da postoji ta iskra snage i verovatno vere u neko rešenje i izlaz kod Vašeg sina, to osećam kroz ovaj segment koji ste napisali da on Vas smiruje. U ovakvim situacijama je jako bitno ostati trezne glave i bistre pameti u trenucima kada se razmatra o opcijama koje su izlazna rešenja. Te opcije bi bukvalno trebalo osvestiti time što bi bile napisane na papiru i za svaku od njih racionalno razdvojiti za i protiv i na taj način ih tumačiti. Postoji sigurno puno opcija, samo što neke od njih traže velika pomeranja i odstupanja, a neke traže i raznorazna prilagodjavanja. Nažalost u našoj zemlji kultura i umetnost  nisu segment i oblast života koji se vrednuje u koji se ulaže i koji se podržava na sve načine kao neki drugi segmenti. Ja se nadam da će Vaš sin uspeti da razmotri sve opcije (uvek to može pokušati i sa stručnom osobom) i da će na kraju doneti pravu odluku sa kojom ćete oboje biti mnogo zadovoljniji nego što je to sada.

  • Ljep pozdrav. Hvala na prilici da postavim pitanje nekome poput Vas tko je mnogo stručiji i profesionalniji u oblasti koja me muči od mene. Naime, ja sam prošle godine imala krizu,zbog svoje poslodavke koja me cjelokupno vrjeme moga tada maltretirala, radila sam kao dragstor 24/7 nikada nisam vidjela svoju dnevnicu, stalno me ponižavala, vrjeđala. Po prirodi sam hipersenzibina i veoma emotivna ličnost. U jednoj od rasparava sa njom logično ako radim očekujem da dobijem predviđeni novac za svoj rad u kafiću, ta svađa između nas dve je eskalirala i završila sam u urgentnom centru i samo brzom reakcijom lječnika nisam doživjela infarkt. Već godinu dana se borim sama sa sobom jer ne mogu da razvijem blokadu koja mi se desila zbog toga. Molim Vas ako može neki savjet jer fizički sam zdrava,ali više nisam kao prije. Nisam ona srećna, nasmjena i pozitivna osoba bez obzira koliko se trudila da to promjenim, ja se izbjegavam družiti sa svim toksičnim ljudima, našla sam hobi, idem na Academiju.

Poštovanje, Vi ste doživeli jedno jako burnu reakciju na nešto što niste očigledno navikli da postavljate u životu, a to su granice. Ovo je jako česta pojava kod postavljanja granica, jer granice “bole”, tj. tačnije nismo navikli na granice i onda mogu da budu burne reakcije i onoga ko pokušava da ih postavi, ali i osobi kojoj se postavlja sama granica. Vaša reakcija je bila emotivno burna sa čak i somatskim simptomima pretpostavljam iz razloga što je sve na kraju eksaliralo i što je pokušaj tih granica urađen kroz agresivnu konotaciju na obe strane. Jako mi je žao što čujem da je ovo neprijatno iskustvo ostavilo na Vas utisak da sada iz te agresivne pozicije treba da se postavite u pasivnu poziciju. To je odlazak iz jedne krajnosti u drugu krajnost, a to Vam neće doneti nikakvo poboljšanje, kao što i sami opisujete trenutno nezadovoljstvo u toj poziciji. Put ka hobiju skretanju i pronalaženju zdravog fokusa su dobre stvari, ali uz to biste trebali da poradite na uzročniku samog problema. Molim Vas da mi se javite na moj mail [email protected] i poslaću Vam određenu literature u vezi postavljanja granica i tekstove o asertivnoj kumunikaciji koji su osnovni preduslov da biste dobro mogli da razumete svoje trenutno stanje i situaciju.

  • Imala sam smrtni slučaj u porodici. Na terapiji sam od februara. Pijem zoloft bromazepam po potrebi maprotilin 20mg 1/4 naveče. Ali spavanje je loše mislim da mi je hronična nesanica. Molim vaše mišljenje. Inače sam stalno pod nekim strahom da će opet nešto ružno da se desi.

Poštovanje, Jako mi je žao zbog svega što Vam se desilo. Što se tiče medikamentozne terapije Vi ste se obratili Vašem psihijatru i on je postavio datu terapiju, a nadam se okvir i raspored kako tu terapiju treba koristiti. Sa psihoterapoeutske strane, ono što pretpostavljam da je jedan od uzročnika problema je svakako smrtni slučaj koji void u tugu. Tugovanje je jedan specifičan proces za koji Vam je pre svega najbitnija pdrška u Vašoj neposrednoj okolini, ali i stručna podrška. Proces tugovanja se odigrava kroz pet faza. Te faze se međusobno mogu preplitati. Ono što ljudi najčešće rade u tim trenucima je da se opiru ovim fazama, ne razmeju šta im se dešava i žele da to što pre taj osećaj nestane i da se vrati sve kao da je normalno. To dovodi do “zarobljavanja” osobe u nekoj od pomenutih faza. Da ne biste bili zarobljeni i ostali zarobljeni, svakoj se fazi morate prepustiti … svaku morate razmeti da jednostavno mora da postoji i da je to deo prirodnog procesa i da joj se ne treba opirati. Prva faza je faza negiranja u kojoj mi negiramo ono što nam se desilo (Ovo nije tačno! Ovo se ne dešava meni!). Nažalost ova faza brzo prođe jer vrlo lako shvatimo da se ipak dešava nama i da je stvarna. Druga faza je faza besa i ljutnje. Neko tu bes ili ljutnju nosi u sebi i traži određene ventile da oni izađu napolje, a neko ih izbacuje na videlo, pa često krivi nekoga drugog, ali vrlo brzo ustanovi da je to greška jer nastupa osećaj stida što izbacujemo ljutnju i bes na nekoga ko ništa nije kriv. Nije dobro potiskivati nezadovoljstvo u sebe u tim trenucima, ali ni na ljude oko Vas, zato je najbolje pokušati pronaći najzdraviji način za izbacivanje takvog osećanja, ali ga svakako izbaciti iz sebe. Treća faza je faza pregovaranja. U toj fazi mi počinjemo da razmišljamo kako i zašto? Da li smo nešto mogli drugačije? Da li smo mi nešto krivi? Zašto se u životu ovo dešava? Zašto smrt mora da postoji? Ovo su sve teška pitanja I odgovori, ali traže od Vas da ih nekako obradite. Što više budete mogli da uključite racionalni deo sebe I da pronađete neku veću i višu poruku to će trajanje ove faze biti kraće i bezbolnije. Četvrta faza je faza depresivnosti. Ne ide Vam se na posao, ne ustaje Vam se iz kreveta, nemate želju za socijalizacijom. Ova faza se u 95 odsto slučajeva završava kao depresivna epizoda i nakon nekoliko nedelja ili za mesec dana polako prolazi. U 5 odsto slučajeva može da postane dublja depresija, tada je potrebno da se uključi obavezna I medikamentozna terapija I psihoterapija. Peta faza je faza kognitivne obrade. To je izlazna i najbitnija faza. Zatišje posle oluje. Nije ni sreća, a ni tuga. Neka vrsta pomešanih emocija, ali se polako i postepeno vraćate socijalnom životu, pojačava se želja za nekim stvarima i volja, a ono najbitnije je trenutak iz kojeg vi izvlačite pouke o svemu što Vam se desilo i pokušavate da osnažite sebe za neke buduće slične trenutke tugovanja da budu manje burniji od tog iskustva.

  • Ako može odgovor,u zadnje vrijeme negdje od polovine aprila imam neki strah panični napad analizirala sam sebe bilo je tu puno stresa smrtnih slučajeva previse sam osjetljiva pa negdje mislim da je to uzrok, e sad nekako nikako da se izvučem iz toga ja lično funkcijonišem, vozim idem na posao u prodavnice nekad uspijem da pobjedim al nekad ne, čak mislim da imam agorofobiju evo i ove vrućine. Ne pijem nikakve antidepresive po nekad ali jako rijetko sad mi je problem da održim sama na poslu u smjeni misleći da će biti neki panični napad pozz.

Poštovanje, Krenuću od Vaše medikamentozne terapije. Pošto vidim da pijete na svoju ruku i po potrebi, pretpostavljam da to nije terapija koju je utvrdio i postavio psihijatar. Psihijatrijska terapija se ne pije po potrebi! Jako je bitno da psihijatar prouči Vaše stanje i da ga dobro definiše i da odredi kakvu teraopiju ćete piti, u kojim dozama i kakav će biti plan i raspored korišćenja te terapije. Drugi neophodni korak kod ovakvih situacija je redovna psihoterapija na kojoj biste morali da poradite na svim uzrocima Vaših simptoma i anksioznosti i paničnih napada i agorafobije … Pošto ste pomenuli da su možda i određeni smrtni slučajevi okidači vaših problema, to mi stvara hipotezu da je vrlo moguće da ste ostali “zatvoreni” u nekoj od faza tugovanja I da možda u nedostatku stručne kontrole u tim trenucima niste dobro obradili te procese tugovanja. Malo više o fazama tugovanja možete pročitati na ovom linku https://www.psihocentrala.com/pomoc-i-podrska/gubitak-i-tuga-5-faza-kroz-koje-prolazimo/

A volontersku psihoterapeutsku pomoć možete pronaći na ovom linku https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/04/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-14.pdf

  • Moje Poštovanje, imam problem sa nesanicom i uz pomoć lekova kad se uspavam ujutro nemam energije da hodam. Inače preživela sam velike traume, videla ubistvo svog brata i još drugih tragičnih situacija.Posle udesa imala sam kliničku smrt t.j ja sam videla svoje telo na asvaltu hitnu pomoć sve što se dešavalo. Oko mene je bila magla onda se pojavio Anđeo uhvatio me za ruku i tad sam se probudila u bolnici. Kad sam ispričala doktoru on kaže da ja nisam bila svesna i nisam mogla sve to videti. Posle je došao psihijatar i pomogao mi je donekle. Od tada imam čudne snove osećam entitete. Radila sam hipnozu kod nestručnog lica koji me je odveo u prošle živote i tek tamo sam šok doživela. Čula sam da Hipnotička regresija može da pomogne. Ne mogu da funkcionišem normalno. Ako možete da me uputite šta je najbolje da radim. Unapred hvala.

Poštovanje, Jako mi je žao za sve što ste napisali da Vam se desilo. Imam utisak da ste trenutno zarobljeni u nekoj ili više od pet faza tugovanja. Iskreno, birali ste metode u rešavanju za koje ja ne mogu ništa da Vam kažem osim da su to metode koje naučno nisu priznate niti naučne studije potvrđuju njihovu efikasnost I delotvornost. Moj savet je rad na psihoterapiji, sa dosta psihoanalize između ostalog i da dobro sa stručnim licem obradite Vaš process tugovanja i da ga što bolje razumete da ne biste ostajali zatvoreni u nekoj od faza tugovanja.

————————-

  • Poštovanje, pre svega da pitam da li je jedan od simptoma anksiosznosti da smetaju svi mirisi, štipaju za pluća, parfemi, hemija sve. A drugo pitanje tj. pomoć, pre dve godine sam kijala i dobila gušenje inače imam alerg astmu..od tada imam često kratak dah i pritisak u plućima iako su svi rezultati i spirometrija ok..popijem bromazepam 1.5 ali ne popusti.. steže me i umaram se grči mi se desni misić oko grudi? Ekg dobar.. da li je to anksioznost ?

Poštovanje, Simptomi anksioznosti mogu da budu razni, ali su jako često poruka šireg konteksta, tj. nisu sami kao takvi uzrok problema, nego su posledica. Mislim da je moguće da određeni jaki mirisi jednostavno Vama nisu prijatni i zbog dijagnoze astme, pa Vam sama njihova neprijatna pojava i osećaj stvaraju anksioznost. Što se tiče drugog pitanja, zaista je potreban jako detaljan pregled alergologa/pulmologa koji jednostavno moraju da definišu šta je od Vaših simptoma somatskog porekla, tj. koliko zaista imaju veze sa Vašom dijagnozom astme. Tek nakon toga, za sve simptome koji nemaju veze sa Vašom primarnom dijagnozom, možemo razmatrati koliko su psihogeni i da li su deo anksioznih reakcija.

  • Odavno imam problem sa blagim oblikom depresije i anksioznosti. Poslednja 2-3 meseca se to naglo pogoršalo, ležem i budim se sa bolom u želudcu a tokom dana tuga,nervoza, strah, bezvoljnost, utučenost… ne prestaje ni sekunde. Izbegavam kontakte jer ne mogu da pričam ni sa kim samo što moram, padaju mi suicidne ideje na pamet ali ipak nisam još pokušao da uradim tako nešto. Jednostavno najsrećniji bio da umrem jer više ne mogu da se borim sa ovim košmarom. Išao sam kod psihijatra ranije nista mi nije pomoglo bude par dana ok onda opet isto. Ali ovo sada je više neizdrzivo. Dešava mi se da samo odjednom počnem da plačem.

Moje poštovanje, Vaš problem koji ste opisali nažalost izlazi iz koneksta psihoterapeutskog rada. U trenucima kada pacijent ima suicidalne misli ili namere naša dužnost je da pacijenta uputimo kod psihijatra ili na sos call centar. Vi uvek možete promeniti svog psihijatra, jer je to legitimna stvar. Pacijent, kao i psihijatar, mogu smatrati da osnovni proces pridruživanja na seansama nije ostvaren kvalitetno. Drugim rečima psihijatar i pacijent nisu ostvarili dobar poverenički odnos iz određenih razloga. U tim trenucima pacijent može potražiti pomoć od nekog drugog psihijatra ili psihijatar može preporučiti nekoga od kolega. Na taj način imate mogućnost da dobijete različite tretmane svog lečenja, dok ne dobijete onaj sa kojim ste najzadovoljniji. Takođe paralelno sa adekvatnom psihijatrijskom negom, pre svega kada su medikamenti u pitanju, Vama je svakako potrebna I redovna psihoterapija (ali u momentima stabilizacije, a ne kada su Vaši simptomi u akutnoj fazi). Vaš prvi sledeći korak je da se javite Vašem psihijatru u najkraćem vremenskom roku.

  • Poštovani, Javljaju mi se opsesivne misli radi kojih ulazim u ritualna ponavljana, nakon čega mi kratkoročno bude bolje. Primeri: Napustiće me, ako se ne vratim pet puta preko jedne linije (bez obzira na to gde se nalazim) ili ako ne operem ruke, ne popijem vodu određeni broj puta, umreću, postati nesto što nisam ili će me partner izdati. Stanje je sve gore. Plašim se zaposlenja, komunikacije a nivo samopouzdanja mi je nizak. Bio sam pod velikim stresom, iako mlad, osećam se beskrajno starim i bezvrednim Sumnjam na OKP poremećaj. No, nisam doktor. Depresija je neupitna. Hvala Vam.

Moje poštovanje, Svi simptomi koji ste opisali imaju zajedničkog sa simptomima opsesivno kompulsivnog poremećaja, a OKP u najjednostavnijoj definiciji predstavlja niz ponavljajućih radnji koje pacijent praktikuje zbog iracionalnog uverenja da će se nešto loše desiti ako neku od tih radnji ne ponovi kako treba ili dovoljan broj puta. Naravno OKP kao sindrom treba razlikovati od OKP ritualnih radnji. One jesu manje opterećujuće (gotovo da je svako od nas to iskusio u životu, pogotovo u detinjstvu ), ali nekada od njih može nastati OKP kao poremećaj, uglavnom zbog nekog događaja koji bude okidač ili kada se ritualne radnje pojačavaju do granica kada postaju opsesivne I remete kvalitet života. Prvenstveno se dijagnostikuje i leči kod psihijatra koji propisuje medikamentoznu terapiju i savet da se krene na redovnu psihoterapiju. Psihoterapija kod OKP-a ima suportivnu funkciju, tj. podržavajuću da se istraje u medikamentoznoj terapiji i da se određenim vežbama i tehnikama ublaži intezitet simptoma, ali i da se poradi na svim sistemskim uzročnicima ovog problema.

  • Kako da pomirim moju starost i usamljenost da bih se osećala bolje tj.. dobro.

Poštovanje,  Nažalost, ja se iz iskustvenih razloga ne osećam dovoljno kompetentnim, da bih mogao iz moje trenutne pozicije da Vama dam pravi savet. Osećam da su to veliki izazovi kada se dođe u starije doba, a takve stvari se životno izdešavaju. Voleo bih naravno kada bih znao malo više detalja iz Vašeg života i problema koji opisujete, pa bih onda mogao verovatno da Vam budem i više od koristi. Razmislite svakako o period kada je Vaš društveni život bio bogatiji i koliko je potencijalno potrebno Vašeg truda da se on u nekoj meri oporavi. Vaš sistem podrške, tj. ljudi iz Vašeg najbližeg okruženja su svakako prva linija pomoći na koju biste možda mogli da se fokusirate. Svakako I psihoterapeutsko savetovalište je jedna od opcija, stoga Vam ostavljam link na kome možete pokušati da pronađete nekoga od psihoterapeuta volontera koji bi potencijalno mogli da Vam budu od koristi. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/04/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-14.pdf

  • Da li je moguće da dugotrajan nedostatak seksa (preko 2 godine) toliku frustraciju izaziva kod muškarca da on postane zavisan od pornografije? Šta je po vama rešenje ovog i ovakvog problema, pošto evidentno izaziva frustraciju bez presedana, plus svega situacija sa pandemijom korone dolazi na sve ovo.

Poštovanje, Zavisnosts od pornofilije u ovom slučaju je verovatno izazvana dugom apstinencijom. Apstinencija je u ovom slučaju simptom gotovo jednak simptomu zavisnosti od pornografije. Pošto je simptom zapomažuća poruka šireg sistema, najbolji savet za tu osobu je da kroz psihoterapijski process poradi na svim eventualnim uzrocima ovih simptoma koji su spolja vidljivi. Zavisnost od pornografije takođe mora da se definiše kao zavisnost od strane stručnog lica, a ona postaje zavisnost u slučajevima kada je neuporedivo češća u situacijama u kojima je moguće imati i seksulane odnose, zatim onda kada opsesija pornografijom narušava kvalitet života i uvodi u depresiju i kada postoje fizičke povrede polnih organa zbog preterane masturbacije.

———————-

  • Moj sin ima anksozno depresivno stanje. Ima 30 godina, IT ing. Bio je kod više psihoteta i neuropsihijatara. Ali ništa. Strašno mu smetaju zvukovi. Oseća strah od nepoznatog i ljudi. Zatvara se u sebe. Septembra bi trebalo da postane otac ali se i toga plaši. Od lekova pije kalol, lorazepam, eliceu. U njegovoj glavi je da mu nema pomoći. Molim za Vaše mišljenje.

Poštovanje, Jako je teško i nezahvalno dati pravi komentar nakon kolega koji su stručni u ovoj oblasti, a kojima ste se Vi obratili. Takođe, jako je malo podataka da bih ja mogao da iznesem čvrsto mišljenje u vezi problema Vašeg sina. Ne znam da li ste napravili grešku u pisanju pošto ste napisali da je bio kod “psihoteta”, nadam se da ste mislili da je bio kod psihoterapeuta, pošto postoji i alternativni način lečenja, koji nema dovoljnih naučnih potvrda za širu primenu, a zove se “teta lečenje”, a u zloupotrebi se koristi i “teta-psihoterapija”. U psihoterapiji, jedna od najvažnijih faza procesa je proces pridruživanja pacijenta i terapeuta, a odigrava se na početnim seansama. To predstavlja što bolje konektovanje pacijenta sa psihoterapeutom i obrnuto. Jednostavno izuzetno je bitno da se u startu ostvari poverenički odnos, da se stvori dovoljna sloboda i plodno tle da bi klijent mogao u potpunosti da se opusti i otvori pred svojim psihoterapeutom. To se često i ne desi što je sasvim normalno jer u međuljudskim odnosima je uobičajeno da nam neko zbog nečega ne odgovara. Nekada to mogu biti krupne stvari (neko Vas vređa, ili je neprijatan, ili pristupa sa puno toksične energije …), a mogu bitni i sitniji razlozi (ne sviđa Vam se nečiji glas, pokreti, stav, previše ćuti ili previše priča …). Sve ovo je jako bitno jer to upravo formira i postavlja temelje tog psihoterapijskog odnosa. Ako ti temelji nisu kvalitetni, onda je i budućnost procesa dovedena pod znak pitanja, kao i njen kvalitet. Zato klijent ima svu slobodu, da to saopšti svom psihijatru ili psihoterapeutu (psihijatar ili psihoterapeut etički ne bi smeli da budu sujetni) i da bilo kada promeni svog psihijatra ili psihoterapeuta do onoga momenta dok sa nekim proces pridruživanja ne bude kvalitetniji.

  • Kako da smirim nervozu i razdrazljivost sa kojom se prvi put u životu susrećem? Vičem na dete bez potrebe…ulazim u verbalni konflikt…a to nisam ja i nikada nisam bila.

Moje poštovanje, Izuzetno mi je skrenuo pažnju ovaj deo koji ste napisali “ja nikada nisam bila takva”. Sve primarne emocije su nešto prirodno što postoji u nama, bilo da su to prijatne emocije i osećanja ili da su to osećanja kao što su strah, tuga, bes, anksioznost … Ovi simptomi koje ste napisali mogu da me navedu na nekoliko hipoteza i razmišljanja. Jedna je svakako da jako dugo nakupljate nezadovoljstvo koje ne filtrirate na adekvatan način i redovno, a uz to pretpostavljam da trpite neko veliko opterećenje i odgovornost kao i svaki roditelj. Druga hipoteza je pretpostavka da su određena osećanja kao što je na primer bes (bes je u definiciji: “potreba da se postave granice”)  Vama bila sputana ili zabranjivana u periodu programinga (period od 3-10 godine kada se formiraju naši stavovi, karakteri, ali i načini reagovanja na emocije i stresne situacije …). Taj period je kao neka vrsta “emocionalne vakcinacije” gde je jako bitno da u momentu kada dete oseća, bes, tugu, strah … dati sve od sebe da se detetu ne ugase na silu te emocije brzim skretanjem pažnje na nešto drugo, ali takođe sa druge strane ne dozvoliti ni da dete besni ili da se plaši do nekih ekstremnih granica. Treba tražiti nekakav balans i težiti ka njemu. Osobe kojima su primarne emocije bile sputavane u tom periodu, izrastaju sutra u odrasle osobe koje kada ih “zapljusne” neka od tih emocija ne znaju kako da se ponašaju. I onda uglavnom idu u dve krajnosti, ili se povlače ili napadaju. U trenucima kada neki autoritet vrši neki pritisak na tu osobu ili kada nešto izazove npr. osećaj besa kod te osobe, ona se ili povlači i na taj način trpi agresiju (vršnjačko nasilje, ugnjetavanje od strane poslodavca ili nekog drugog autoriteta …) ili napada i postaje agresivna i konfliktna što vodi sukobu koji se nikada ne završava povoljno. U ovom objašnjenju, pokušajte da prepoznate vašu razdražljivost, verbalne konflikte koji kako opisujete kao da su Vam nešto strano i čudno, jer kao što rekoste “nikada niste bili takvi”. Bez obzira šta se nekome dešavalo u periodu programinga, sve to je moguće u kasnijoj dobi korigovati ili makar donekle dovesti pod kontrolu, ali je za to potrebno vreme, strpljenje i predan rad na sebi.

  • Imam nesanice i budim se često i to najčešće dani a kad idem na posao. Probudim se u ranu zoru i više ne mogu da zaspim. Mislim da je uzrok problema moj posao. Kada mi se na poslu neko izdere podvikne ili uvredi tu noć neću sigurno spavati. Pomagajte da li imaju neke tablete ili neki savet. Hvala

Poštovanje, Vaš problem se poklapa sa problemom jedne osobe koja je upravo pre Vas poslala pitanje, pa ću Vam ja u odgovoru jedan deo prepiske ostaviti iskopiran od tog odgovora, jer je uzročnik tog problema, gotovo sigurno hipotetički u tome, neadekvatnom tolerancijom na određene frustracije izazvne od strane povređenosti vaših primarnih emocija i osećanja. Određena osećanja kao što je na primer bes (bes je u definiciji kod deteta: “potreba da se postave granice”)  Vama bila sputana ili zabranjivana u periodu programinga (period od 3-10 godine kada se formiraju naši stavovi, karakteri, ali i načini reagovanja na emocije i stresne situacije …). Taj period je kao neka vrsta “emocionalne vakcinacije” gde je jako bitno da u momentu kada dete oseća, bes, tugu, strah … dati sve od sebe da se detetu ne ugase na silu te emocije brzim skretanjem pažnje na nešto drugo, ali takođe sa druge strane ne dozvoliti ni da dete besni ili da se plaši do nekih ekstremnih granica. Treba tražiti nekakav balans i težiti ka njemu. Osobe kojima su primarne emocije bile sputavane u tom periodu, izrastaju sutra u odrasle osobe koje kada ih “zapljusne” neka od tih emocija ne znaju kako da se ponašaju. I onda uglavnom idu u dve krajnosti, ili se povlače ili napadaju. U trenucima kada neki autoritet vrši neki pritisak na tu osobu ili kada nešto izazove npr. osećaj besa kod te osobe, ona se ili povlači i na taj način trpi agresiju (vršnjačko nasilje, ugnjetavanje od strane poslodavca ili nekog drugog autoriteta …) ili napada i postaje agresivna i konfliktna što vodi sukobu koji se nikada ne završava povoljno. Ono što je u Vašem slučaju najverovatnije, to je nedovoljno zauzimanje za sebe, ta zdrava doza besa u Vama koja bi uspela da formira nekoliko rečenica u kojima se Vi zauzimate za sebe i postavlljate granice prema kolegama, šefovima ili poslodavcima na poslu. Te veštine se najviše stiču kroz proučavanje zdrave (asertivne) komunikacije, što mi nažalost ne dobijamo osnovnim, niti višim, pa čak ni visokim obrazovanjem i onda smo primorani da o tome čitamo istražujući literaturu, odlaskom na edukativne radionice ili na psihoterapiju. Ako bih najprostije morao da objasnim šta je zdrava asertivna komunikacija, to bi bio Vaš stav u kome koristeći odabrane rečenice branite svoj stav pred nekom osobom i ne odustajete od njega, ali sa druge strane ne napadate drugu osobu i nemate nameru da je vređate ili obezvređujete iako se ne slažete sa njenim mišljenjima ili stavovima. Vaši simptomi nesanice i nervoze bi kroz taj proces došli pod kontrolu, jer oni kao simptomi u ovom slučaju su posledica, a ne uzrok Vašeg problema.

  • Na koji način prebroditi period u kom nemate ni novca ni posla ni hleba da jedete? Kako ostati normalne glave! ?

Poštovanje, Jako mi je žao što čujem da ste u takvim, trenutnim životnim okolnostima. Apelujem na sve ljude koji čitaju Danas dnevni list i portal, a mogu da pomognu na bilo koji način, ili finansijski ili pomoći u vidu hrane ili odeće ili ako neko ima prostora i mogućnosti da Vas zapšosli, ja apelujem na sve njih da nam se jave. Mogu se i meni javiti na mail [email protected]      Ono što Vam psihički može značiti i možda imati pozitivan efekat je možda besplatna psihološka pomoć koju možete potražiti na ovom linku  https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

Savetujem Vam da se što pre javite socijalnoj službi i birou za nezaposlene, da im predočite Vaš problem i zatražite njihovu pomoć, jer su to direktne državne ustanove koje bi trebale da budu prva linija pomoći u ovakvim situacijama.

———————————

  • Poštovani, kako prevazići skoro pa svakodnevni stres kada čujete da je neko nastradao ili vrlo ozbiljno bolestan? Živim u malom gradu i skoro se svi znamo, ako ne lično ono bar iz viđenja. Uvek sam volela da gledam na stvari oprimistično, ali osećam da više ne mogu da pronađem taj optimizam i vedru stranu. Hvala.

Poštovanje, Svi na neki način proživljavamo stvari koje ste opisali i ostati imun na takve stvari nije lako, ali iskreno nije ni prirodno. Emocije kao što su tuga, strah, bes, anksioznost su prirodne i primarne emocije koje mogu stvarati problem ako naše reakcije na njih nisu adekvatne, ali sa druge strane ne možemo na silu i neprirodno stvarati stanje u kome se pravimo da te emocije u nama u određenim trenucima ne postoje. Ignorisanje emocija nije dobar put. Optimimizam i pozitivnost su posledica, a ne uzrok. Nije pametno optimizmom i pozitivnošću na silu terati da se u nekim trenucima osećamo pozitivno, a oko nas situacije i okolnosti nisu same po sebi takve. Tada govorimo o neusklađenosti samih emocija. Nekada je potrebno prihvatiti stanje kako jeste, razumeti ga, dozvoliti primarnim emocijama da jednostavno postoje I preuzeti sopstvenu odgovornost i kontrolisati, NE EMOCIJE, već našu reakciju na same emocije.

  • Poštovani, 2011 mi je dijagnostikovana Epilepsija. Od tada pijem Eftil i nisam imao ni jedan napad više. Kako je moguće da „polu-živi“ ljudi dobijaju vozačke dozvole, a ja ne mogu. Meni je vozačka dozvola neophodna zbog posla i njen nedostatak mi ugrožava ne samo egzistenciju, nego često dovodi do tuge ogromnih srazmera. Unapred zahvalan.

Poštovanje, Jako mi je žao i apsolutno razumem Vaše nezadovoljstvo zbog životnih činjenica, ali nažalost, da, u takvim situacijama institucije su izričite u toj odluci i jako je teško na to uticati. Jedina mogućnost koju vidim je da eventualno popričate sa Vašim neurologom u nadi da će razumeti Vaš slučaj i da će pokušati, koliko je u njihovoj moći da utiču na samu odluku. Treba dobro razmotriti sve opcije, a neurolog je neko ko je do detalja upućen u Vaš problem tako da će on znati koje su realne, a koje nerealne opcije u Vašem slučaju. Nadajmo se najboljem.

  • Moje dete je osetljivih godina imali smo susretanja sa psihijatrima ali se nigde nije zadržala, sad nikog ne posećuje ali joj je pomoć jako potrebna. Molim preporuku ili da vi direktno s njom razgovarate ako bude htela! Nikom ne veruje, nas ukućane slabo posluša!

Moje poštovanje, Rad sa decom u psihoterapiji je neka vrsta subspecijalističke kategorije i mnogi psihoterapeuti se usko specijalizuju za rad sa decom. Ja ne radim sa maloletnim licima, ali svakako Vam mogu dati preporuku za dečijeg psihologa/psihoterapeuta. Kontaktirajte me na mail [email protected]

———————————-

  • Poštovani,već 9 meseci imam problem sa ljuljanjem pri stajanju i zanošenju pri hodu, i to traje 24/7 poslednjih 9 meseci.To se pojavilo nakon kiretaze nakon porođaja s obzirom da mi je pri porođaju ostao deo posteljice.Nakon buđenja iz anestezije pojavile su se ove tegobe, a svi zdravstveni nalazi su mi u redu-orl,neurolog…Idem kod psihijatra i pijem zoloft i rivotril ali nema nikakvog pomaka i očajna sam. Kako još sebi mogu pomoći?

Poštovanje, Koliko vidim nakon pojave simptoma niste prepuštali slučaju sve to što se desilo i odlučili ste da ispitate da li je Vaš problem somatske prirode. To podrazumeva detaljni sistematski pregled sa posebnim osvrtom na pregled neurologa. Ako ste sve preglede prošli bez većih zamerki od strane specijalista, onda je sledeći korak uput kod psihijatra. I Vi ste i taj korak uradili, dobili medikamentoznu terapiju, ali kako kažete, ne osećate pomake. Pošto je Vaše pitanje usmereno ka tome šta biste još mogli uraditi, ono jedino što ne vidim da ste napisali, a imalo bi logike je da krenete redovno na psihoterapiju I to po mogućstvu KBT ili Racionalno emotivnu psihoterapiju … ili psihoterapiju koja se bavi sistemskim pristupom. Izuzetno je bitno da prepoznate unutrašnje psihičke okidače tih simptoma i da dobro obradite određena uverenja i paterne koji su se vremenom kod Vas pojavili.

  • Poštovani, imam dijagnozu f21 i velikih teškoća. I uz terapiju imam halucinacije, jaku socijalnu fobiju, iznurenost, depresiju… Pošto sam ja svestan svojih tegoba, znam da su simptomi, jel bi pomogla pomoć psihologa i koja vrsta psihoterapije bi bila najbolja?

Poštovanje, U suštini, bilo koji zvanični psihoterapijski modalitet koji je zvanično priznat od strane udruženja psihoterapeuta Srbije bi mogao da Vam bude od neke vrste pomoći, ali je potrebno da konstantno primarna kontrola bude kod psihijatra i da psihijatar odobri (pa iI da Vas posavetuje i uputi) adekvatnu psihoterapiju.

  • Kad su prošle godine ukinute mere zabrane kretanja otišla sam u rodni grad da vidim roditelje. Oni su vreme provodili u kući bez komunikacije sa susedstvom. Moj brat koji živi sa njima rekao je „Zašto ih čuvamo kad će ionako umreti?“ Već u septembru moj gotovo nepokretni otac nije mogao da podnese neadekvatan tretman i tražio je da ga dovedu kod mene. Bratova porodica je to odbila pa sam često odlazila da budem sa roditeljima. Bila je sam svedok verbalnog zlostavljanja koje je moj brat sprovodio nad ocem. Imam osećaj krivice što se nisam pobunila i zaštitila oca u strahu za sopstvenu bezbednost. Otac je preminuo krajem novembra, a brat je agresivnost usmerio na mene. Besan što otac nije hteo da mu prepiše svu imovinu pretio je da će upaliti i kuću, i mene, našu majku i sebe. Da li je to ponašanje uzrokovano stresom zbog bolesti i smrti oca, ograničenjem kretanja usled korone, nezadovoljstvom finansijskom krizom? Izabrala sam da ne kontaktiram sa bratom da izbegnem konflikte.

Poštovanje, Žao mi je zbog gubitka Vašeg oca i što se stvari odvijaju u smeru koji vodi toksičnom familijarnom odnosu. Teško mi je da procenim iz Vašeg pisanja da li je ovakvo ponašanje Vašeg brata akutno izazvano nizom vertikalnih faktora koji ometaju životne procese ili je to nešto što je širi sistemski problem koji se provlači nerešen godinama ili decenijama. Iskustveno, mislim da je ovo drugo što sam napisao bliže istini, ali kažem sve je na nivou hipoteze i nezahvalno jer ga ne poznajem, a mogu da dam mišljenje samo na osnovu ovih stvari koje ste napisali. U ovakvim eksalacijama i momentima kada emocije eksplodiraju, pametno je skloniti se u stranu, kako ste Vi i uradili do momenta dok se strasti malo ne smire i stvore za nijansu povoljniji uslovi za asertivan razgovor.

  • Imam 62 god. Ne osećam se starom samo sam umorna,sa dosta problema kako hroničnih bolesti tako privatih. Odozgo i Korona, sa gomilom tekstova, članaka, ne prospavanih noći. Primila sam jednu dozu kineske vakcine,i jedva izdržala, danas neću moći drugu jer sam se prehladila, osećam se psihički loše i usamljeno, jednistavno svega mi je dosta. Ima psihijatra ali kako da mi on reši ono što sama ne mogu. Mir da nađem u ovom ludilu.

Poštovanje, Da i dalje je teško, ali se svi nadamo da će se polako pandemija dovesti pod kontrolu i da ćemo moći sa manje pritiska da funkcionišemo. Pored psihijatrijske pomoći, porazmislite i o razgovoru sa psihologom ili psihoterapeutom. Ono što smo mogli do sada iz pandemije da naučimo je da moramo voditi računa odakle se informišemo i kako se informišemo, jer je način informisanja od strane većine medija dodatno podgrevao anksioznost među ljudima bez davanja korisnih saveta ili određenih alternativa. Jeste da je medija danas mnogo, ali takođe mi smo ti koji odlučujemo i određujemo koje medije hoćemo, a koje nećemo da pratimo. Mislim da je ovo velika škola za sve nas i da bismo trebali da izvučemo što pre određene pouke.

  • Poštovani. Dijagnostikovan mi je blaži oblik anksioznosti. Imam 58 godina. Od terapije koristim lek Sidata 50mg i Bromazepam 1,5 mg. U zadnjih 2 meseca počeo sam da često podrigujem i imam jutarnju slabost. Molim vas za savet.

Poštovanje, Proverite sa Vašim psihijatrom da li je nešto vezano za potencijalnu kontraindikaciju zbog terapije koju koristite, a svakako bi trebalo da se konsultujete I sa gastroenterologom u vezi simptoma podrigivanja i potencijalnog refluxa.

—————————-

  • Poštovani, Povremeno mi se dogodi da osetim neku napetost i uznemirenost koja mi se automatski prenese na stomak. 1/2 puta nedeljno popijem bromazepam i to me smiri. Zanima me šta bi mogao da radim u sličnim situacijama kako više ne bih osećao nervozu i napetost? Srdačno, Aca.

Poštovanje Aco. Želudac je organ koji gotovo uvek prvi oseća efekte hroničnog stresa ili napetosti. Nadam se da ste otklonili sve sumnje vezane za somatske problem i da ste bili na sistematskom pregledu kod lekara. Lekovi iz palate psihijatrijskih lekova se ne smeju piti po potrebi i na sopstvenu želju i proizvoljnost. Oni strogo moraju biti prepisani od strane psihijatra i tačno isprogramirani po dozama i satnici kako se piju. Postoji puno dodatnih tehnika za otklanjanje akutnog osećaja napetosti. One se prktikuju i osvešćuju na psihoterapiji. Jedna od tehnika koja se kod većine mojih pacijenata pokazala kao efikasna (što ne mora da znači da će i kod Vas) je tehnika 5,4,3,2,1. Ona podrazumeva da u momentima akutnog napada napetosti (a može se koristiti i kada nemate nikakve simptome) pomerite fokus sa tog osećaja na 5 različitih stvari koje možete da vidite u tom trenutku (ruka, drvo, televizor, čaša …) i zadržati se na svakom od tih fokusa minimum 30 sekundi. Zatim 4 različite stvari koje možete da osetite (stolica, garderoba, dlan o dlan, kora drveta, tepih u kući …). Zatim tri stvari koje možete da čujete u datom trenutku (ptica, auto, zujanje frižidera, muzika …) i takođe se zadržati na svakom fokusu po 30 sekundi. Zatim 2 stvari koje možete da omirišete i jednu stvar koju možete da okusite u tom trenutku. Na ovaj način svesno podižete fokus na sopstvena čula, skrećete fokus sa simptoma i osvešćujete sadašnji trenutak. Potvrđene naučne metode za smanjenje stresa. Svakako moj savet je uvek da se ne zaustavljate samo na trenutnom otklanjanju simptoma, već da poradite sa stručnom osobom na otklanjanju uzroka problema.

  • Od početka pandemije mi se po glavi motaju uglavnom loše misli, razmišljam o budućnosti koja mi izgleda veoma loše. Slabije spavam. Ako može neki savet? Milovan

Poštovanje Milovane, Svako nekonstruktivno razmišljanje o budućnosti vodi u anksioznost, a svako nekonstruktivno razmišljanje o prošlosti void u tugu. Zanimljiva je i činjenica da kada se sekiramo o budućnosti, mi se ustvari sekiramo oko nečega što se još uvek nije desilo. Onda se postavlja pitanje oko čega se mi ustvari sekiramo? Zaista ono što jedino postoji je sadašnji trenutak, a u njemu možemo biti jedino uz pomoć čula i čulnim fokusom na nešto. To je nešto što biste češće trebali da praktikujete, a to je moguće uz raznorazne vežbice osvešćivanja sadašnjeg trenutka koje se praktikuju i na psihoterapiji pod stručnim vođenjem. Problemi sa snom su gotovo uvek posledica, a ne uzrok. Sistemski ako se otklone neke stvari koje kod Vas stvaraju napetost, san kao posledica svega toga dolazi u red. Svakako morate dobro proveriti kakve su Vam navike neposredno pred spavanje. Da li provodite puno vremena koristeći telefon u krevetu pa zbog plave svetlosti imate manjak melatonina. Da li Vam je poslednji obrok kasno uveče i da li čitate ili radite nešto naporno do kasnih sati. To I još mnogo stvari mogu biti potencijalni uzročnici problema sa snom. Prvi pokušaj u rešavanju ovog problema je njihovo otklanjanje kao uzročnika.

  • Pucam, tonem. Na svaku glupost imam preterane reakcije,povređujem ljude oko sebe, dete. Brinem sama o nepokretnoj osobi 24/7, 2,5 god. bez mogućnosti da to promenim.

Poštovanje, Ono što čujem iz ovog Vašeg kratkog izlaganja je da se kod Vas javlja nešto što nazivamo “burnout sindrom” ili sindrom izgaranja, jer ste očigledno pod ogromnim pritiskom, tolikim da premašuje vaše kapacitete. Pošto ste napisali da nema mogućnosti da se promeni, ja Vas neću navoditi na neka tehnička rešenja, angažovanje pomoći i slično, jer pretpostavljam da ste tih opcija svesni i da ste ih razmatrali. Ono što Vam sigurno odvlači energiju je Vaša eskalacija na najbliže ljude oko Vas, što pretpostavljam dodatno uvlači u začarani krug kajanja. Razmišljam kako bi stvari izgledale ako biste se fokusom na taj segment odnosa sa bliskim ljudima u cilju promene komunikacije sa njima odrazilo na Vaš život generalno. Razmišljam da li bi promena tog segmenta od negativnog ka pozitivnom Vama ulila dodatnu energiju koju gubite na drugoj strani gde bezuslovno morate da budete, a to je briga o nepokretnoj osobi.

————————————–

  • Poštovanje, imam devojčicu od 12 godina koja je od pre par godina počela da izražava strah i da govori da se oseća nelagodno kada je napolju . Kaže da ima osećaj kao da je u virtualnoj stvarnosti ili u snu i plaši se. Meni deluje na neki opsesivno kompulsivni problem.  Ali nisam sigurna. Ja joj govorim da mora to da ignoriše Ali nisam sigurna da li ce to proći ili joj stručna pomoć  treba što pre. Zabrinuta majka.

Poštovanje, Ja se ne bavim dečijom psihologijom iako posedujem neko znanje iz te oblasti. Ali pošto je to jako specifična, subspecijalistička oblast, jednostavno se ne usuđujem to da radim . Ono što iz Vašeg pisanja mogu jedino da Vam dam kao savet je da ignorisanje, kao tehnika ne postoji u psihologiji i nigde nije opisana, a postoje stručne studije koje pokazuju da takvi pokušaji ne daju efekte, čak često imaju kontra efekat jer problem nije prorađen kako treba. Stoga je moj savet apsolutno stručna pomoć. Za početak dečiji psiholog koji će jako brzo proceniti da li je problem domen njegovog delovanja ili je potrebno da se preusmeri na dečijeg psihijatra. Postoji verovatnoća da je kod nje u pitanju faza, postoji verovatnoća da je nekakva fantazija u pitanju, postoji verovatnoća da je zaista problem u pitanju, stoga sa decom i adolescentima se nikada ne ostavljaju stvari da se same reše od sebe, već je uvek pametnije poraditi sa stručnom osobom.

  • Poštovani doktore, Uvek sam bila depresivna i ne bas društvena. Ima par meseci muče me snovi, jer san uglavnom prođe u nekakvom druženju s mrtvim članovima moje porodice s kojima slikovito proživljavam razne događaje. To me jako umori, ponekada zabrine da ću poludeti jer tek kad se stvarno probudim znam da je to san. Imam 74 godine, živim  s razvedenim sinom koji je jako dobar i vredan, ima svoj život, ali naša komunikacija teško ide. Uglavnom ne shvata da ja mogu reagovati na pitanja kao kad sam bila mlada, kaže da ga ignorišem, što mu proizvede napade besa koji  potraju nekoliko minuta i tada vređa, lupa…i to me takođe brine. I dalje nisam društvena jer malo je istomišljenika, ali volim prirodu i imam dva psa. Šta mi savetujete?

Poštovanje, Napisali ste na početku poruke da ste uvek bili depresivni. Depresija je trenutno bolest broj jedan u svetu i na toj listi je prestigla kardiovaskularna oboljenja i karcinome. Niste mi napisali da li ste lečili depresiju do sada, na bilo koji način, jer ona je naravno kao i svaka bolest, jako često izlečiva. Dakle nemam podatak da li ste nekada razgovarali sa psihologom, išli na psihoterapiju, kod psihijatra ili da li ste pili medikamentoznu terapiju koja je kod određenih oblika depresije najbitnija? U razgovorima sa sinom, kako opisujete, vidim da nedostaje puno asertivnosti u komunikaciji. Javite mi se na moj mail [email protected] , pa Vam mogu poslati mnogo knjižica na tut emu koje su jako edukativne, a značiće i Vašem sinu. Kada je socijalizacija u pitanju, skrenulo mi je pažnju to što ste opisali da nemate adekvatnu socijalizaciju jer je malo istomišljenika. Razmislite o tome da li je jedina socijalizacija koja je adekvatna, moguća i kvalitetna ako je isključivo između istomišljenika? Da li to znači da neistomišljenici ne mogu da se druže? Da li to znači da se raste isključivo kroz konverzacije sa istomišljenicima i da je to nemoguće sa neistomišljenicima? Zašto smo uopšte svi stvoreni različiti, sa različitim mišljenjima, osobinama, karakteristikama, delima … Pokušajte da reuokvirite taj pogled koji ste stvorili, a koji je možda previse linearan ili rigidan, i da na ovu stvar gledate iz još nekoliko potencijalnih uglova. Evo daću Vam jedan primer. Zašto postoji samo zlo na planeti? Zašto ne postoji samo dobro? Možda iz razloga što da nema zla, mi ne bismo znali šta je dobro? Možda ga ne bismo doživljavali ovako intezivno kao što ga doživljavamo? Možda bismo prema dobrom bili ravnodušni i ne bi mu dali na značaju. A u krajnjem slučaju to zlo je naše ogledalo u smislu šta ne želimo da budemo. Da bismo znali šta želimo i da bismo kroz taj proces bogatili sebe, moramo spoznati iskustveno i ono što ne želimo. Sada ovaj primer analogno prebacite na različitosti među ljudima i na različitosti u međuljudskim odnosima.

  • Poštovani, Imam 21 godinu. Uočila sam promene u svom ponašanju. Naglo menjam raspoloženje, kada sam raspoložena padaju mi sulude ideje na pamet, kada nisam ne mogu ni da učim niti na šta da se skoncentrišem. U tim momentima se prikazuju čudni strahovi, ne znam od čega. Odlazim redovno na psihoterapiju ali ne osećam da mi pomaže u ovom problemu već samo u sitnicama.

Pošto se nalazite u psihoterapijskom procesu, iz etičkih razloga ne mogu Vam davati konkretne savete niti se mešati u proces jer verujem da će Vaš rad sa terapeutom ipak vremenom dati efekta. Na osnovu simptoma koje ste napisali, mislim da bi bilo pametno da sa Vašim terapeutom popričate o eventualnom uvođenju psihijatra u taj proces koji bi dijagnostikom procenio da li je možda potrebna i medikamentozna terapija. Simptomi koje ste naveli mogu sugerisati ka ciklotimiji ili bipolarnom poremećaju, ali naravno to je nemoguće zaključiti samo na osnovu ovoga što ste izneli, već isključivo detaljnim pregledom psihijatra.

  • Pozdrav, imamo problem sa bratom, naime ima izlive besa pokušava da seče vene, preti da će skočiti sa terase,povrediti ukućane, to bude u naletima, počelo je od kada je gledao i radio neke vežbe sa interneta od kojih je znatno smršao. Previse je vezan za sestru, toliko da ne jede ako ona ne jede,  izgleda izgubljeno, odbija da ide kod doktora. Molim za savet.

Poštovanje, Po ovome kako ste opisali jednostavno ne dolazi u obzir opcija da se javite doktoru pre bilo kakve druge vrste pomoći. Iskreno simptomi su zabrinjavajući (po Vašem opisu) i jednostavno potreban je pregled psihijatra, dijagnostika i eventualna medikamentozna terapija, pa da na osnovu svega toga organizujete dalje korake. Naravno da psihoterapija dolazi kao opcija, ali tek nakon ovih koraka i to isključivo u vidu podrške. Primarno su za ovakve situacije odgovorni psihijatri.

  • U poslednje vreme sanjam jedan te isti san-kako mi ispadaju zubi. U snu sam uvek prestravljena zbog ovoga, osećam se jako uznemireno, a i kad se probudim osećam se jako uznemireno. U nekom mom tumačenju ovaj san je loš predznak i kad se probudim strepim celi dan kakva neugodnost će mi se desiti Pokušavala sam da ovaj san povezem sa nekom vrstom mojih misli, da li neke moje misli provociraju ovakav san, ali nisam uspela naći neku vezu. Da li se ovde radi o nekom potisnutom problemu ili frustraciji koju bih trebala da osvestim?

Poštovanje, Snovi su predmet psihoterapije i jedna od bitnih stavki koju uzimamo u obzir u terapijskom procesu, ali da bismo bolje razumeli njegovu poruku, jako je bitno da je terapijski process već odmakao i da se klijent i terapeut jako dobro poznaju. Frojd se izuzetno detaljno bavio snovima i otkrio da su oni naš jedini put u podsvesno. Danas, zaista snovi su jedini naučno dokazani put ka podsvesti iako postoje i alternativne metode koje se time bave, ali naučno još uvek nemaju dovoljnu potporu. Sticajem okolnosti se sećam jednog prepričavanja Irvina Jaloma sa klijentom koji je sanjao da su mu ispadali zubi. U tom slučaju on je došao do zaključka da je pacijent kroz taj san odražavao unutrašnje osećanje koje gaji prema sebi. Pacijent se osećao usamljeno, bez podrške i da nije u stanju da kontroliše određene životne situacije. Ispostavile su se neke strepnje koje pacijent gaji kada su u pitanju situacije na poslu ili u privatnom životu. Naravno ovo se uklapalo u taj specifičan slučaj i Irvin Jalom je zajedno sa pacijentom došao do te simbolike i razumeo metaforu koja je verovatno tačna, ali je to specifična stvar u svakom slučaju. Tako da je najbolje snove analizirati detaljno sa terapeutom u okviru terapeutskog konteksta.

—————————–

  • Kako da se izmirimo i zavolim unutrašnje dete? Koje procesne vežbe ili dnevni rituali to malo nesrećno dete koje stalno odbacujemo da integrišemo u sebe danas?

Poštovanje, Pretpostavljam da ovu metaforu koristite kao objašnjenje o neskladu između sopstvene prošlosti i sadašnjosti, nekih neprorađenih i neobrađenih situacija iz prošlosti koje u današnjosti prave smetnje i sputavaju čoveka da živi kvalitetniji život. Možda mislite i na neke neobrađene traume iz prošlosti, a možda i na određene paterne koji su Vam “ugrađeni” u period između 3-10 godine, koje popularna literature naziva “programing”. Jedina naučna metoda koja se bavi ovom tematikom i omogućava ljudima da porade na tome je psihoterapija, a posebno pravac koji se naziva psihoanaliza. To podrazumeva detaljno obrađene stvari iz prošlosti, njihovo bolje razumevanje, uvide u neke paterne koje ste možda pogrešno ili isuviše linearno shvatili, pa se metodom koja se popularno u psihologiji zove reframing (reuokviravanje) omogućava šire sagledavanje jedne iste situacije. Takođe snovi, kao veza sa podsvešću, takođe igraju veliku ulogu, pa su i oni često tema na psihoterapiji. Postoje i alternativne metode za obrađivanje prošlosti, ali ni jedna od njih osim psihoterapije još uvek nije naučno potkovana.

  • Kako da se oslobodim straha i nelagode koju osećam zbog zajedničkog života sa mužem koji ne veruje u koronu i ne želi da se vakciniše. Masku i mere zaštite sprovodi samo koliko mora da ne bi bio kažnjen. To znači: kad ne mora ne primenjuje ih. Sin i ja smo, nasuprot njemu odgovorni i vakcinisani. Ne prihvata razgovor o tome i biva neprijatan na bilo kakav način priče o tome.

Poštovanje, Situacija koju opisujete svakako nije prijatna, ali sa druge strane, sobzirom da vakcinacija nije zakonski regulisana, a i mere preventive su selektivno regulisane, sve se svodi na to da protiv tuđeg drugačijeg mišljenja ili izbora u ovoj situaciji tehnički ne možete mnogo. Ono što je za Vas logično, očigledno za njega nije i svaka dalja rasprava pretpostavljam da vodi u jedan začarani krug iz koga nikada ne izlazite sa kompromisnim rešenjem. Naravno ovde je jedino potencijalno rešenje u pokušaju da se promeni način konverzacije i komuniciranja. Postoji nešto što se zove asertivna komunikacija, a o njoj ne učimo toliko tokom našeg obaveznog obrazovanja, pa shodno tome ogroman procenat populacije danas ne zna asertivno da komunicira, nego je u komunikaciji ili agresivan ili pasivan ili pasivno-agresivan. Asertivnu komunikaciju je teško objasniti u nekoliko reči ili u nekom kratkom formatu pisanja, tako da ću Vam poslati jedan zanimljiv PDF u kome možete više naučiti i ovladati takvim komunikacijskim veštinama koje mogu biti primenljive na raznim životnim poljima. Pišite mi na mail [email protected] pa ću Vam poslati taj PDF dokument za čitanje.

  • Moj otac je ostao sam. Razveo se od moje majke, i sada je sam u kući. Ja imam svoju kuću i svoju porodicu. Svakodnevno mi prebacuje kako je on sam, i kako ja nedovoljno dolazim kod njega. Vrši strašan pritisak na mene. Šta da mu odgovorim? Da nije moj problem što je sam? Da se snađe, da nađe nekog saputnika?

Poštovanje, Ne mogu iz Vašeg pisanja da naslutim kakav je Vaš odnos sa Vašim ocem, a taj najbitniji podatak ste preskočili. Mogu samo da hipoteziram, ali je to jako nezahvalno. Tako da prvo morate početi od sebe, šta osećate prema ocu? Da li Vi smatrate da ne provodite dovoljno vremena sa njim? Šta bi za Vas bilo dovoljno, a šta nedovoljno, a kako to izgleda iz perspektive Vašeg oca? Slažem se da je Vaš otac za mnoge stvari koje mu se danas dešavaju sam odgovoran, ali razmislite da li mu je nametanje te spoznaje sada zaista potrebno ili on ustvari pokazuje da želi od Vas podršku, razumevanje i možda saosećanje? Sve u svemu zaista morate što više razgovarati sa Vašim ocem, otvoriti pred njim sopstvena osećanja, Vaše potrebe, i  naravno da se zauzmete za njih, ali ni jednog momenta da ne dozvolite sebi da nipodaštavate ili ne razumete njegove trenutne potrebe. Svakako je neko krajnje rešenje uvek ritualno viđanje ili zakazano dogovoreno viđanje, ali ono treba da nastane iz Vašeg sporazumnog kompromisa. Ljudi koji to ne uspevaju sami da reše često se obraćaju i psihoterapeutu pa dolaze zajedno na seanse u cilju da pronađu kompromisno rešenje.

  • Poštovanje, ja imam OKP 20 godina, prisilne agresivne misli, do sada sam se uspešno borio…čak i bez lekova, međutim rođena sestra mi se razbolela od psihoze u 43 godini. To me je baš potreslo i moj OKP učinilo užasnim, pijem sada lekove, ali ništa bolje, imam 40 godina, strah od bolesti i ludila je deo isto mog OKP-a. Osećam se grozno…imam psihologa. Ali ne vredi, neki savet, hvala unapred.

Poštovanje, Iz etičkih razloga prema Vašem psihologu sa kojim ste u terapijskom procesu, ja se ne smem u suditi da Vam dajem bilo kakve savete. Često je u psihoterapiji potrebno vreme, strpljenje i dobra povezanost sa terapeutom koji vremenom mogu dati rezultate. Porazgovarajte sa svojim psihologom o paralelnoj terapiji i sa psihijatrom koju bi valjalo da imate, kao i obaveznu medikamentoznu terapiju.

  • Jako loše spavam, tj. ne mogu da se uspavam bez „sanvala“ već dve god. Imam 73 god. dijabetičar sam na insulinu i kontrolisan pritisak.

Poštovanje, Problem sa snom je gotovo uvek sistemske prirode i retko kada je nezavisan problem sam za sebe. Lekovi pomažu, ali moraju biti pod strogom kontrolom psihijatra. Bitno je pronaći uzročnika nesanice jer to predstavlja potencijalno otklanjanje problema u potpunosti umesto konstantno biti fokusiran samo na otklanjanje problema.Od potencijalnih tehnika, postoji jedna o čijoj uspešnosti je još davno pričao čuveni psihoterapeut Viktor Frankl, a to je paradoksalna tehnika u kojoj radite sve suprotno od onoga što ljudi najčešće rade kada ne mogu da zaspe. Ljudi najčešće teraju sebe da zaspe, nerviraju se što ne mogu da zaspe, razmišljaju o svemu što ih čeka sledećeg dana a neće biti naspavani i sa dobrom energijom da taj dan preguraju. Umesto toga, Viktor Frankl predlaže da Teramo sebe da ostanemo budni. Zvuči paradoksalno, ali ima logike I jako često deluje. Ta situacija se može uporediti sa ležanjem na kauču i gledanjem jako zanimljivog filma i spava Vam se. Vi u tim trenucima terate sebe da ostanete budni jer je film zanimljiv, ali se jako često dešava da ne uspete u tomeiI da zaspite. Po tom principu funkcioniše ova tehnika, ali da bi bila uspešna mora redovno da se praktikuje dok ne počne da pokazuje svoje efekte.

  • Meni bliska osoba preležala covid, upalu pluća razmišlja o samoubistvu. Čak je pokušao da se otruje lekovima. Ima hepatit C. Šta da uradimo?

U slučaju suicidalnih misli ili namera naša dužnost je uvek da o tome po hitnom postupku sugerišemo pacijentu da je obavezno da se javi psihijatru ili na sos broj telefona ustanove koja se bavi ovim akutnim situacijama. Dok pacijent to ne uradi, ne može se nastaviti psihoterapeutski proces. To je moj savet i u ovom slučaju. Ako ste iz Beograda, SOS linija bolnice “Dr Laza Lazarević” je 011/7777-000

———————–

  • Poštovani, ima li lijeka za stalnu seksualnu uzbuđenost, koja nema veze sa seksualnom željom. Od ovoga patim od svoje 12 godine. Stalna napetost te vrste i nebrojeni orgazmi. Poluđeh od ovoga. Hvala Vam

Poštovanje, Kod Vas se najverovatnije radi o seksualnoj zavisnosti, koja se tretira kao i svaki drugi problem bolesti zavisnosti. Morate se obratiti psihijatru, jer po Vašem pisanju vidim da ovo jako dugo traje. Ovaj problem bi valjalo da iskontroliše neko ko je usko specijalizovan za ovu vrstu problema, takođe i grupna terapija može imati dobar efekat. To Vam je moj savet, a pored toga, mislim da će Vam značiti da pročitate knjigu “Lečenje Šopenhauerom” od Irvina Jaloma.

  • Kako se izboriti sa anksioznim strahovima manifestovanih kroz uklještenja nerava i drugim fizičkim tegobama izazvanih stresom i depresijom?

Poštovanje, Anksioznost I depresivni osećaj često jesu posledice problema koji opisujete, zato neurolozi uz neophodnu terapiju za problem sa neuropatijom čestu uključuju i neke od lekova iz psihijatrijske palate upravo da bi se ti simptomi umanjili. U ovim slučajevima radi se o objektivnom osećanju kod pacijenata, a ne o nekim iracionalnim uverenjima, pa je pomoć čak i na psihoterapiji otežana. Uglavnom se savetuje pre svega da budete svesni da preveliki fokus na problem koji osećate pogoršava samu simptomatologiju, metaforično rečeno “kao da hrani” simptom bola kod neuropatije. Iako nije lako skrenuti fokus kada postoje problem ovog tipa, to je zaista i jedino rešenje. Pacijenti često i opisuju da postoji periodi dana kada su fokusirani na nešto drugo i da im tada deluje kao da su zaboravili na bol. Ono što je najbitnija stvar za Vas je da slušate savete fizioterapeuta, da ispratite sve potrebne korake u procesu oporavka, kao I da otklonite potencijalne uzročnike koji su dovely do tog problema. Neke neuropatije nastaju iznenada, mehanički, ali veliki procenat odlazi na neuropatije koje nastaju usled dugotrajnog hroničnog stresa.

  • Pozdrav! Pre neki dan mi je dijagnostikovan ADHD od strane psihologa. Iako sam i sam mislio da je to u pitanju ne mogu. Hocu jos jedno misljenje, pa me zanima da li da kontaktiram psihologa ili psihijatra? Hvala!

Moje poštovanje, ADHD se lako može dijagnostikovati uz pomoć specijalizovanih testova koji gotovo nepogrešivo utvrđuju to stanje, koje je inače jako zastupljeno, a u sadašnjem digitalnom dobu, logično, biće sve izraženija I izraženija pojava. Ako hoćete da budete sigurniji, svakako možete ponovo kod drugog psihologa proveriti, to pravo Vam niko ne može zabraniti, a svakako psihoterapija, nekada u kombinaciji sa psihijatrima, je najbolji način za suočavanje sa ovim izazovom.

  • Poštovani, Više nemam snage da se borim Imala sam snage da prekinem psiho maltretiranje muža i dece Otišla sam od njih i razvela se Veoma tužno razdoblje. Potom sam čuvala majku koja je bila nepokretna ali i ona je preminula ovoga meseca. Toliko tuge u mom srcu izdaja od svojih najbližih a smrt moje majke mi je doneo samo osećaj krivice da sam i tu omanula. Zar dobri ljudi koji sebe daju psihički skrenu i izgube sebe.  Ja ne znam da krenem dalje. Popijem lekove prespavam ceo dan posle posla. Žalim samu sebe a znam da to ne valja. Kako da nađem sebe i da prestanem da krivim samu sebe zbog svega.

Poštovanje, Jako mi je žao što su Vam se izdešavale ovakve stvari i podržavam što ste se obratili psihijatru i što ste pod terapijom, ali uz sve to morate imati izgrađen sistem podrške i redovnu psihoterapiju. Smatram da bi to bila najbolja kombinacija za Vas. Probajte taj osećaj krivice da nekako “imenujete”. Da ga opišete odakle dolazi I zbog čega I za koji događaj ili osećaj je vezan. Izuzetno je bitno eksplorisati (istraživati) šta je uzročnik tog osećanja I povezati ga sa uverenjem koje ga stvara, da li je racionalno ili iracionalno. Valjalo bi da poradite na tome kako da negativan stav prema sebi promenite u saosećanje i vrednovanje sebe. Ako ste i napravili neku objektivnu grešku,  to ne znači nužno da ste loša osoba. Krivica kao osećanje često prouzrokuje nešto što nazivamo samosabotirajuće misli, kao što su samokritičnost, samokažnjavanje ili samooptuživanje. Razmislite o tome šta biste posavetovali najboljeg prijatelja ako bi se našao u situaciji ili ako bi imao osećanje koje Vi imate. Sigurno zaslužujete da budete mnogo ljubazniji prema sebi. Sve ove stvari bi valjalo da prođete sa stručnom osobom na psihoterapiji. Ovde Vam ostavljam link psihoterapeuta volontera koji u određenim vremenski terminima nude besplatno savetovalište, takođe šaljem Vam na poklon moj ebook o emocijama.  https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Prošle godine bolela me glava uzasno. Otišla sam na magnetnu, ali nisam izdržala ni minut. Dobila sam napad panike prvi put u životu. Pila sam vestibo 2 meseca i bilo je mnogo bolje. Od tada imam strah od tunela i visine koji nikad pre toga nisam imala. Bila sam i na skeneru posle i sve je u redu sa glavom, međutim sada se ponovo vraća glavobolja i vrtoglavica. Sta mislite o čemu se radi? Hvala unapred i veliki pozdrav!

Poštovanje, Imam utisak da je kod Vas u pitanju neka vrsta klaustrofobije izazvane konkretnom situacijom koja je bila okidač kao što ste  opisali. Kod fobije je jako bitno proceniti koliko ona narušava kvalitet života i da li je neophodno rešavati je kao problem. Ako se ispostavi da narušava kvalitet života onda je psihoterapija najčešći način kroz koji se pokušava rešiti taj problem. Nekada je uz taj proces potrebna i medikamentozna terapija. U sistemskom pristupu fobija se vidi kao simptom koji postoji u službi nekog šireg konteksta koji Vam se dešava u živozu. Dok u racionalno emotivnoj terapiji ili kognitivno bihejvioralnoj terapiji fobiji se pristupa kroz proces razumevanja problema, razmatranja logičkih ubeđenja i suočavanja sa situacijama koje izazivaju fobiju. To se odvija pod stručnim vođenjem psihoterapeuta, uz vežbe i postepena izlaganja situacijama koje izazivaju osećaj straha. Ako postoji dobra kooperativnost sa terapeutom, vera u proces i posvećenost, procenat uspešnosti je u tim situacijama izrazito visok.

  • Kako da se pokrenem? Kako da nađem posao i da imam želju da radim? Sve ovo me je tako „umrtvilo“ i bacilo u depresiju iz koje mi je jako teško izaci. Imam 35 godina i ostala sam prošle godine bez posla. Jako mi je teško jer ne vidim izlaz a opet morala bih raditi jer živim kao podstanar. Završila sam i obuku za grumera i mislila sam da ću lako naći posao ali ni to ništa. Jedino što imam je bezuslovna ljubav. Ona pokušava sve da bi izašla iz ovog začaranog kruga… Dajte mi neki savet sta i kako a da ne uključuje lekove. Hvala na odgovoru. Pozdrav iz Novog Sada.

Poštovanje, Vaša situacija je dodatno pogoršana pandemijom to se oseća iz Vašeg pisanja i meni je jako žao što je sve to dodatno uticalo na Vašu psihu i na Vašu motivaciju. Nadam se da će sa promenom epidemiološke situacije I potreba za grumerom postati izraženija. Što se tiče medikamentozne terapije, ja Vam tu ne mogu dati konkretan savet, jer to mora proceniti psihijatar. Do psihijatra možete doći preko Vašeg izabranog lekara koji će Vam dati uput. Ali svakako uz to će Vam biti potrebna i psihoterapija. Ako trenutno niste u finansijskoj mogućnosti, pokušajte da pronađete pomoć psihologa u primarnoj zdravstvenoj ustanovi ili možete pokušati da kontaktirate nekoga od psihoterapeuta volontera sa linka koji Vam šaljem. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Kakve ce posledice ostaviti na dete tinejdžera od 19. g ako joj prva ljubav bude neuzvraćena po njeno samopoštovanje i zdravlje s obzirom da je zbog corone bila zaustavljena kao i sva deca duži period i da joj je ta veza neki izlaz u socijalizaciju?

Poštovanje, Opravdano Vam je pitanje jer kroz to pokazujete svesnu zabrinutost za svog tinejdžera. Svesnu u smislu da razumete ili oećate šta se dešava u telu tinejdžera i u mentalnom i u biohemijskom smislu. Zbog velikog hormonskog disbalansa tinejdžeri su skloni jako burnim reakcijama pogotovo kada je u pitanju ljubav (posebno neuzvraćena ljubav ili raskid). Izuzetno je bitno da tinejdžer ima izgrađen sistem podrške, ako se tako nešto desi. Najčešći problem bude to što se te situacije dočekaju nepripremljene i tinejdžeri se osećaju kao da su prepušteni sami sebi I pogotovo tada teško prihvataju pomoć. Zato je bitno razgovarati sa njima u periodima kada se ne dešavaju burne situacije. Objasniti im da su razgovori sa školskim psihologom ili psihoterapeutom nešto što je sasvim normalno i da je to mesto gde uvek mogu da potraže pomoć šta god da im se dešava. Takođe kod kuće od porodice, jako je bitno da bude zdrava komunikacija i da imate poverenje u tinejdžera, ali I da se to poverenje sistemski i polako gradi. Tinejdžeri takođe umeju da budu jako pogođeni ako sumnjate ili ne pokazujete poverenje u njih, a roditelji često iz straha to rade. Naravno, izuzetno je bitno da pričate o tome koliko je osoba bitna kao individua, da potencirate priču o samosvesnosti i zdravoj dozi ljubavi prema sebi i samopoštovanju. Pokušajte da objasnite da je čovek potpun I kada ima partnera I kada nema, da partner nije ljudska potreba za upotpunjavanje sopstvene ličnosti.

——————

  • Poštovani gospodine Jovašević, u oktobru punim 65. Penzionisana sam kao profesorka specijalističkih studija na jednom od najvećih (državnih) fakulteta u Srbiji. Od 1990. godine do danas, bila sam organizator i/ili učesnik više od 250 antiratnih, antifašističkih, autonomaških, građanskih, antimiliševićevskih, antivučićevskih protesta u Novom Sadu, Vojvodini i Beogradu. Suštinski, ništa od toga za šta sam se borila nikada nije zaživelo u Srbiji. Sve stranke, koalicije, pokreti… za koje sam se zalagala su (neke pre, neke kasnije) prodale, zaboravile principe i ciljeve za koje smo se zalagali. Ili su, prosto, vremenom od njih napravile slogane i fraze, koji ništa ne znače. Večeras (19. april) ću, ponovo, otići na antifašistički skup, povodom prebijanja Daška Milinovića, čiji stil, a i mnogi stavovi mi se uopšte ne dopadaju (razlog se podrazumeva: borba za pravo svakog mislećeg bića da javno i bez straha od posledica iznese svoj stav). Moje pitanje Vama je: da li sam ja normalna?

Poštovanje, U psihijatriji i psihoterapiji se izbegavaju termini normalan ili lud. To su narodske tvorevine u jeziku u pokušajima da objasne različitost među ljudima, a poprimaju oblik etiketa sa kojima se ljudi sažive i često autosugestivno počnu da veruju to i dodatno sebi otežaju kvalitet života. Na osnovu poruke koju ste napisali ja ne vidim ništa patološko niti neuobičajeno, bitno je samo kako se Vi nosite sa tim, da li način kako vi rezonujete prošlost I stvari koje Vam se dešavju, utiču na kvalitet Vašeg života. Mislim da ništa do sada niste radili uzaludno, jer iskreno lično ne verujem u “uzaludan posao”. Sve što ste radili ima svoju svrhu i smisao, ali odgovore zašto je sva baš moralo da bude takvo kako je bilo, uglavno dobijemo nekada kasnije, baš kasnije u životu. Želim Vam da poverujete u to.

  • Poštovani ja već tri godine mučim muku sa trncima bolovima u želudcu ramenima i strahom, nemam volje ni za čim, sve sam doktore obišao i nigde ništa. Deca mi kažu tata šta je sa tobom, gde nam je naš tata, ne znam šta se dešava ove tri godine, molim vas za pomoć.

Moje poštovanje, Ako Vas dobro razumem Vi ste od doktora dobili uverenje da somatski kod Vas ništa nije problem? Ako je to tačno, onda možemo pričati o nekoj vrsti generalizovane anksioznosti. Međutim pošto kažete da to traje tri godine, a pod pretpostavkom da niste pokušavali da rešite problem putem konsultacija sa psihijatrom ili psihoterapeutom, Vaš put bi trebao da idem tim smerom. Ovde ne govorimo o akutnom problem, u tom slučaju bih ja i mogao da Vam dam neki savet kako da sebi ublažite simptome, već o hronicitetu, zbog čega prvo psihijatar mora utvrditi da li je Vama potrebna medikamentozna terapija da biste kontrolisali ili neutralisali ove simptome, a zatim na psihoterapiji proraditi na uzročniku ovih problema (na osnovu ovih informacija koje ste napisali ne može se ništa nagovestiti u vezi uzročnika, jer se on najverovatnije nalazi u Vašoj prošlosti) i dobiti određene vežbice kako da u trenucima kada Vam se javi simptom treba postupati. Na ovom linku možete pokušati da kontaktirate nekoga od psihoterapeuta volontera https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/04/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-14.pdf , ali prvenstveno morate otići na pregled kod psihijatra jer je hronični problem u pitanju.

  • Poštovani, Imam 28 godina. Završila sam Pravni fakultet i volontirala 2 godine kod advokata. Sada je došao red na Pravosudni ispit. Sebi sam postavila cilj da isti polažem u oktobru, dakle ostalo je nešto više od 5 meseci i ukupno 7 obimnih ispita. Moje pitanje je kako se pomiriti sa tim da sve to vreme provedem u kući i odreknem se izlazaka i svih divnih stvari koje donosi toplo vreme koje prosto mami. Srdačan pozdrav.

Poštovanje, Vraćate me u studentske dane kada smo se svi nosili sa tim problemom. Krupan Vam je zalogaj, ali mislim da je ostvarljiv. Pokušajte da ne krećete sa predubeđenjem da ćete morati u potpunosti da se odreknete lepog vremena tokom pripreme ispita. Potrebno je da počnete sa stvaranjem rutine već sada, kako biste postepeno iz meseca u mesec povećavali dnevne limite za učenje. Limiti su jako bitni. Najveće razočarenje i prokrastinacija nastaju u momentima kada limiti nisu u startu postavljeni realno, a to podrazumeva da nisu uzeti u obzir prvo vaši dnevni kapaciteti, a sa druge strane i Vaše slobodbno vreme. Krenite sa nekim racionalnim dnevnim limitom. Npr. 3 sata dnevnog učenja i to je to … i praktikujte ga mesec dana. Naravno u danima kada ste odmorni, kada imate energije, a npr. Napolju je kiša, vi ćete ta tri sata produžiti u tom danu, ali sledeći dan ćete se ponovo vratiti na limit od tri sata. Poenta je da ni jedan dan ne budete ispod tri sata, a sve preko tri sata je Vaša volja, u svakom trenutku možete da ostavite učenje nakon tri sata i da se bavite nekim drugim stvarima jer Vi ste Vaš dnevni limit ispunili i nema griže savesti. Nakon mesec dana taj limit lagano povećavate, za npr. Pola sata do sat u odnosu na mesec pre i ponavljate postupak. Ovo je jako dobar metod za stvaranje rutine ili navike. Čak i da sa sat vremena dnevno počnete to je ok, kažem limit odredite racionalno prema sebi, a ne prema drugima ili nekim standarnim limitima koje drugi studenti koriste. Samo polako I hrabro. Naravno uvek počastite sebe kada odradite dnevni limit (sladoled, kolač, kupite sebi nešto …) bitno je da vrednujete svoj dnevni uspeh i da mu date na značaju.

  • Dobar dan, Deceniju jednu se borim već sa nezaposlenošću tj. sa nemanjem adekvatne karijere. Nisam materijalno trenutno ugrožen ali imam užasnu potrebu da imam „posao“ i da gradim karijeru. Ne uspevam da se zaposlim u oblasti u kojoj sam završio studije…posle mnogo godina gorčine, smučila mi se, ne želim ni više radim u njoj. Pokušavam u drugim industrijama ali teško je ući. Svaki dan pokušavam da rešim taj problem i ne uspevam. Ubija me to trčanje u mestu. Užasna potrošnja energije. Jedan korak napred, jedan korak nazad. Krenuo sam i kod psihologa, dobio sam neku terapiju…ok je ali gl.problem ne rešavam. Svaki dan isto…sve mi se vrti oko toga. Ništa drugo mi se ne radi dok to ne rešim. Ne mogu da rešim. Ne znam da rešim. Svašta sam pokušao. Ne uspevam. Ne mogu da pronadjem adekvatan posao jer želim balans izmedju zarade i porodice. Hvala unapred na odgovoru

Poštovanje, Zamolite Vašeg psihologa da sa njim uradite neki od psiholoških testova koji Vam mogu otkriti potencijalne skrivene talente i eventualno buduće zanimanje, koje naravno ne mora da bude usko vezano za struku. Razmislite malo o svojim hobijima, ono što radimo kao hobi je uglavnom ono što volimo. Sada treba razmisliti kako taj hobi kanalisati i “monetizovati ga”. Početi sa zaradom radeći taj posao. Jako je lepo kada živite od posla koji volite, ali ima i jedna činjenica koju je još davno rekao Karnegi “Ako radite posao koji volite, ali po rasporedu koji ne kontrolišete, to Vam je gotovo isto kao da radite posao koji mrzite”. Tako da imate moju podršku za traženje balansa između posla i porodice samo sa psihologom osvestite skrivene talente i poradite malo na predubeđenju koliko je zaista bitno i da li zaista “morate” da radite posao iz struke ili ste sposobni ili imate mogućnost da osposobite sebe i za neke druge poslove.

  • Poštovani Marko, imala sam dosta bolnih situacija, pod stresom sam i pritiskom 24/7 prvo na poslu, a zatim kući oko kućnih poslova i dece. Godinama me je suprug varao i to kada sam i posao izgubila, najbliže sam izgubila usled smrti, a prevaru sam otkrila na najbolniji način uz mučenje o nevericu da to može da se meni dogodi. Oprostila sam mu i nastavili dalje i sve je kao OK, međutim ja sam postala osoba bez emocija i empatije. Niti osećam sreću, niti mogu da budem tužna, više sam nekako bezvoljno i depresivna i čekam samo novi dan a prolaze godine… Kada ugrabim slobodno vreme gledam i gubim vreme na prazno listanje zidova društvenih mreža. Kako oživeti emocije posle velikih stresova i razočarenja?

Poštovanje, Poverenje je kao stavljanje novca na Vaš bankovni račun. Vi polako iz dana u dan zarađujete neke pare i stavljate na račun i svota novca na Vašem računu raste, ali je dovoljan samo jedan trenutak, jedan klik na bakomatu da se sav taj novac povuče sa računa i da na računu ostane nula. Tako je isto i sa poverenjem u vezi, gradite je godinama, a samo je jedan trenutak dovoljan da se to poverenje uruši. Naravno kao i sa bankovnim računom, tako I kod poverenja sa partnerom, potrebno je dosta vremena i strpljenja da se to poverenje ponovo izgradi. Pokušajte da prihvatite Vaše trenutno osećanje kao deo procesa, ali ako Vas to osećanje postepeno sve jače guši, morate se obratiti psihologu sa kojim bi valjalo da popričate i da dobro sagledate da li ste kvalitetno obradili taj proces u kom ste iznevereni. Morate dobro i kvalitetno da osvestite razloge zašto želite dalje da održavate tu vezu i zašto dajete drugu šansu za vraćanje poverenja. Ne bi bilo pametno da to radite, a da ne znate odgovor na pitanje zašto to radite.

—————————-

  • Poštovani, Skoro 16 godina sam u braku u kojem imamo ćerku 10 god. Od samog početka suprug preko društvenih mreža komunicira i traži žene, poslednji put sam videla da to ide do virtuelnog sexa. Ranije sam nekako prevazilazila sve to tj on me ubeđivao da mu to ništa ne znači itd. Sada sam psihički jako loše i teško mi je da to prevaziđem iako su ubeđivanja ista. Ja sam domaćica i imam slabo prijteljica za kafu i sl. Kada sam poslednji put saznala za te virtuelne prevare i ja sam rešila da uradim to ali me je to učinilo jos nesrećnijom. Prosto nekako nisam ta osoba. Mi spavamo odvojeno i svako jutro sam tužna i gledam kako da izguram dan. Zbog svega trpi i porodica naravno. Tri godine nismo ni imali odnose. Opet sam materijano zavisna i ne znam kako ću dalje. Da li je to što suprug radi u braku, sve ove godine uopšte normalno, kako ja da živim sa tim…

Poštovanje, Da li je nešto normalno ili ne ja nažalost nemam ni to znanje ni tu moć da procenjujem, a ne znam ni sa čim bih usporedio tu konstataciju. Mislim da taj odgovor ne može niko na planeti Zemlji da Vam da. Kada je u pitanju psihologija kao struka, sa posebnom subspecijalizacijom ka porodici, porodičnim i bračnim odnosima, ovo sve što ste opisali se kosi sa nekakvim homeostatskim prikazom porodičnog Sistema. Moj savet je bračna terapija.

  • Poštovanje. U poslednja 2 meseca pojavile su mi se prisilne misli i preokupiranost brigama od kojih ne mogu da se oduprem. Budim se u brigama i spavam sa brigama. Moj dan se svodi na to da izbegavam radnje koje bi me navodile na prisilne misli koje imam, a one su često fiksirane na to da će se desiti nesto jako strasno i da ja neću moći da izdržim sve to da i ću da se ubijem.  Odlazim na posao zabrinuta i ležem na spavanje zabrinuta. Ne mogu da prestanem da budem zabrinuta i fiksirana na misli koje su jako neprijatne. Pijem lekove koje se nadam da će mi pomoći. Kako da se oduprem tih misli i budem normalna? Deluju mi kao neki mehanizam koji radi u meni kao sat bez prestanka. Hvala.

Poštovanje, Ako imate suicidalne “prisilne” misli, a mislim da sam tako razumeo iz Vašeg pisanja, to odstupa od ingerencije I onoga što su granice između psihoterapije i psihijatrije. Tako da je Vaš slučaj trenutno samo za Vašeg psihijatra koji mora ispratiti tok terapije koju uzimate. Terapija bi postepeno trebala biohemijski da dovede te misli pod nekakvu kontrolu ili da makar smanji njihov intezitet i učestalost, tako da revidirajte sa Vašim psihijatrom koliko već dugo pijete tu teraoiju i da li je eventualno treba korigovati. Uz saglasnost psihijatra možete ići na psihoterapiju, ali to mora biti neko iskusan, ko radi baš uže specijalizovano probleme sa nasilnim i teškim mislima, ali sve to u kolaboraciji sa psihijatrom.

  • Pozdrav Marko, imam situaciju u životu za koju mi treba pomoć. Naime , studiram , interesuje me struka ali imam veliki manjak pažnje,koncetracije i strpljenja . Teško mi je da sednem na stolicu i da učim . Fakultet je zahtevan i pored ovih poteškoća imam i pritisak od samog sebe vezan za bilo kakav vid rada kao da imam osećaj da se previše trudim a da malo doprinosim i samom sebi i drugima. U napred hvala na odgovoru !!!

Poštovanje, Problem pažnje, fokusa i koncentracije je jako čest, jer se digitalizacijom I digitalnim dobom, ometanje i distrakcija pojačala duplo u odnosu na pre digitalizacije. Valjalo bi detaljnije da poradite na ovom problem, jer okidači mogu biti i neke druge prirode, možda I u prošlosti, pa bi to bilo dobro na vreme otkriti, jer je jedna stvar zamaskirati simptom i pregurati trenutnu situaciju, a nešto totalno drugo kada radite na dubinskom uzročniku i okidaču tog simptoma.

Motivacija se često postavlja kao bitna u ovim situacijama, a ja mislim da je bitna, ali nije glavna, tj ima nešto što je starije od nje i što nju stvara, a to je rutina ili navika. Sa stvaranjem dobre rutine ili navike, održavaćete i motivaciju. Motivacija je nestabilna kategorija i često povezana sa emocijama zato je nepouzdana. Varira nekoliko puta u toku dana samo zbog variranja količine hormona, a da ne pričamo o varijacijama zbog spoljašnjih faktora, od vremenske prognoze do klime. Drugim rečima, mogu da budem motivisan ujutru, ali da već popodne sam demotivisan. Rutina je nešto drugo. Ona na početku traži da bude ispoštovana pa čak I na silu, ali da to ne bi bila sila, onda naši dnevni ciljevi moraju da se umanje. Npr. Ako želim da čitam knjigu svaki dan i da mi to bude navika, ako je moje predubeđenje da treba svaki dan da čitam po 50 strana, vrlo brzo ćemo odustati. Preveliki je možda zalogaj. Ali ako se obavežem da ću svaki dan pročitati po 5 strana, to je već lakše. Naravno, kada sam odmoran i ako me povuče čitanje, ostaću i duže od 5 minuta, ali svakoga dana sigurno neću ići ispod 5 minuta. To je ključ stvaranja navike. Vremenom, kada osetite da ste učvrstili naviku, taj dnevni limit lagano povećavate. Kada se stvori navika, javlja se i zdrava doza griže savesti, koja u momentima kada hoćete da posustanete se javi u obliku motivacije, da se vratite na kolosek, jer jednom izgrađena rutina ima tendenciju da spreči da se uruši, a motivacija joj pomaže da se to ne desi. Nadam se da sam uspeo da budem razumljiv, ali svakako Vam savetujem da detaljnije poradite na ovom problemu.

  • Poštovani, da li smatrate „normalnim“ da mi u 30.god života, nakon višegodišnje emotivne pauze zbog raskida sa partnerkom i potpunog odsustva želje za vezom, pažnju privuce 10 god mlađa devojka, ali u vreme društvenih mreža, interneta, instagrama i slično, gde se upoznavanje uglavnom i dešava virtuelno, a ne kao nekad „živa reč“?! Takođe, nestvarno mi je da nakon 4 godine slobode u emotivnom smislu, postanem zavistan od sms poruke ili poruke na instagramu od date osobe, i da mi raspoloženje celodnevno zavisi od toga da li ću je sresti u prolazu i da li će ta poruka stići, do te mere da osećam mučninu ili uznemirenost ako takve poruke ne bude?! Kako „smiriti“ osećanja – vratiti na silu sve na staro i prekinuti kontakt zbog duševnog mira, ili istrpeti ovaj osećaj sta god da je? Sve je u početnoj fazi upoznavanja, ali ranije nisam znao za ovu vrstu unutrašnjeg nemira, a bio sam u vezama (jedna duža i nekoliko kraćih). Hvala unapred na odgovoru, srećno u nastavku karijere.

Poštovanje, Vi ste tako mladi, a ipak neprilagodljivi na digitalizaciju i digitalno doba.  Šalim se malo naravno, ali ovo jako puno srećem u poslednje vreme. Korona je samo začinila već postojeću priču. Digitalizacija nas je spojila, približila, kao nikada pre, ali u jednom devijantnom smeru, pogotovo ako se taj smer ne kontroliše, nego ako mu se prepustite, a Vi zvučite kao da ste prepustili sebe digitalizaciji. Takođe, dopisivanje ima tu brzinu I vizuelnu efektivnost, a pošto su muškarci vizuelna bića, postajemo žrtva nešto slično kao pas u Pavlovljevom eksperimentu. Postajemo zavisni od sms poruke, osećamo se zadovoljno kada zapišti i kada se pojavi na ekranu, a osećamo “glad” i nezadovoljstvo kada je nema. Tako se isto i ona kuca ponašala sa zvoncem i sočnim biftekom.

Vaše pitanje je takođe usmereno ka krajnostima, pitate da li da ostavim sve radi duševnog mira ili da trpim po svaku cenu. Ja Vam moram na pitanje odgovoriti pitanjem, postoji li neki prostor između ove dve krajnosti koje ste postavili u pitanju. Ja verujem da postoji, samo je potrebno da je pronađete i da se ograničite. Za početak probajte da ne budete “rob notifikacija”. Notifikacije su glavna zamka mobilnih telefona. Isključite sve notifikacije i samim tim neće Vas uznemiravati I vući ka telefonu. Jednostavno na taj način Vi odlučujete kada ćete pogledati poruke, vi odlučujete kada ćete kliknuti na aplikaciju. Vi upravljate na taj način i sobom i aplikacijom, a ne ona Vama. Morate postepeno, po malo, namerno sebe izlagati tom osećaju da ne pogledate u poruku po 5-10 minuta iako je ona stigla. Uz redovnu takvu vežbu ćete ojačati sebe i svoju potrebu da budete konstantno zavisni od dopisivanja.

  • Poštovani Marko, Imam 29 godina, u vezi sam bila 10 godina i sada je dečko odlučio da želi da bude sam, da nastavi život bez mene. Ne znam kako da pomognem sebi da prihvatim i da počnem da zaceljujem. Naša veza je bila dobra,pre svega mi je najteže jer sam izgubila najboljeg prijatelja i veliki deo svog života…samo ne znam kako da nastavim dalje i ima li života posle… Pomalo se i družim,trčim,ali jednostavno mi je jako jako teško i ne znam da se izborim s tolikom patnjom. Molim Vas,pomozite mi…

Poštovanje, Žao mi je što Vam se veza nakon toliko vremena završila. Osećam u Vašem pisanju da Vam je puno stalo do tog odnosa. Možda i nije loše da poradite u smeru upravo prijateljstva, jer je uvek nekako gorak ukus kada se nekim sa kim si tako dugo živeo, sada nemaš nikakav odnos. Naravno ovo je moguće samo ako krenete od sebe I sami sa sobom donesete tu odluka da na njega više nećete gledati kao na ljubavnika, nego kao na prijatelja. Na pitanje ima li života posle, ja bih Vas pitao ima li života pre? Tj. da li ste živeli život i pre te veze I pre nego što ste ga poznavali? Razmislite šta ste do sada propustili ili žrtvovali zbog ove veze, ovih deset godina, i razmislite da li želite sada nekoj od tih žrtvovanih stvari ponovo da se posvetite. Poradite na psihoterapiji kako da prođete kroz svih pet faza bola i patnje koju osećate, da Vam se ne bi desilo da ostanete zarobljeni u nekoj od faza.

Da li je za uspeh u današnjem društvu uslov imati asocijalni ili narcisoidni poremećaj ličnosti koji uključuje izostanak empatije i kako se tom trendu adaptirati u poslovnoj i bilo kojoj drugoj socijalnoj interakciji? Želim da verujem da nije uslov i želim da verujem da takvi tipovi ličnosti i dalje nisu normativna distribucija ovog društva. Jedno je adaptirati se, a drugo je prilagoditise. Adaptacija u sebi nosi i promenu svoje osnove i onoga što mi jesmo samo da bismo neki viši cilj ostvarili, a prilagođavanje podrazumeva čuvanje iskonskog sebe iako ste na dobrom putu da nešto ostvarite. Prilagođavanje podrazumeva mirenje sa činjenicom, ali I dalje veru u sebe.

  • Poštovani, imam 24 godine, završavam fakultet i nikako ne uspevam da uđem u neku ozbiljniju vezu. Korona je sve to dodatno otežala jer se ljudi nekako zatvaraju u sebe. Ne znam šta da uradim da bih izašao iz ovog matrix-a. Hvala.

Poštovanje, Na ovo pitanje sam nekoliko puta odgovarao. Pokušajte da malo prelistate odgovore iz prethodnih nedelja i sigurno ćete pronaći moje odgovore. Ali nešto što je za Vas karakteristično, to su Vaše godine. Vi se nalazite u fazi životnog ciklusa koja se zove “faza slobodnog strelca” i trebali bi detaljno i sistemski sa nekim stručniji da poradite na tome da li zaista želite ozbiljnu vezu i zašto imate tu potrebu. Govorim ovo iz preventivnih razloga, da svaku tako ozbiljnu odluku, morate i ozbiljno preispitati.

  • Pozdrav doktore, Imala bih toliko toga da pitam. Dok kucam uvodni deo, razmisljam koje pitanje je primarno. Ali, evo, možda je ovo najvažnije. Bavim se muzikom 15 godina, tačnije, pevam. Imam završen Učiteljski fakultet, radnog iskustva negde oko tri godine. Sad sam nezaposlena. Borim se i tražim bilo kakav posao. Postoji varijanta u prodavnici za minimalac, svaka druga nedelja je slobodna i ona se placa 1.000 dinara na ruke, od 6.30h do 16h, što realno mislim da je gaženje po ljudskom mozgu. Trudim se da ostanem pozitivna i da ne gubim nadu, saljem CV-je svakog dana, ali nista. Pomažu mi roditelji koji su penzioneri. Gubim samopouzdanje, osećaj nervoze varira, imam volju ali nemam priliku. Kako se nositi sa problemima? Kako se snaći? Zar sam stvarno nesposobna i glupa? Eto, duga je moja prica, ali ovo je deo. Želim Vam dobro zdravlje i strpljenja sa našim problemima. Pozdrav i hvala.

Moje poštovanje, Svakako je jako bitno da šaljete CV konstantno u nadi da će se neko konkretno uskoro javiti. Razmislite o tom poslu koji trenutno odbijate, da li je on kao primarna varija nta trenutno Vama neophodan. Znam da je teško, ali ako je u činu premošćavanja trenutne situacije treba razmisliti. Apsolutno niste ni nesposobni ni glupi, nalazite se pred izazovom koji je prvenstveno nastao zbog ovog specifičnog vremena u kojem se nalazimo. Svakako nervoza i samopouzdanje su kompleksni problem za koje je jako bitno pronaći okidač i uzročnik i savetujem Vam da to poradite sa nekim psihologom, a zbog Vaše trenutne situacije savetujem da kontaktirate nekoga od psihologa volontera sa ovog linka koji Vam mogu pomoći da što bolje obradite taj izazov https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44. U nadi da će se uskoro situacija poboljšati I da ćete moći da se vratite pevanju, za koje pretpostavljam da Vas najviše ispunjava.

  • Imam dete 2 i po godine, od kada se rodio nizu se samo loše dijagnoze. Imao je otvoren duktus na srcu koji smo uspesno zatvorili, čeka nas operacija očiju. Sa 13 meseci je ustanovljeno da, dete ima redak sindrom foxp1 koji izaziva mentalnu retardaciju i problem sa govorom. Suprug i ja samo živimo sa detetom, živimo kao podstanari, suprug je ostao bez posla pre godinu dana. Jedva preživljavamo od moje plate(bolovanje). Na ivici smo pucanja, ja sam potpuno pala u depresiju jer detetu ne mogu da omogućim adekvatne tretmane, jer u našem domu zdravlja ne postoji defektolog(iz provincije smo). Sve više, svakim danom se javlja isti osećaj da treba da presudi sebi, jer ne mogu da se borim više, preumorna sam, svakog meseca kirija čeka, gledam svoje dete koje kasni dosta, to je jedna beba….. A ja ne mogu da mu pomognem. Išla sam kod nekog psihoterapeuta, davala mi je bahove kapi od kojih sam postala agresivna prema mužu, stalno sam vikala, lupala po kuci…molim vas, pomozite.

Poštovanje, Jako mi je žao što prolazite kroz sve izazove sa Vašim detetom i nadam se da će situacija vremenom ići nabolje. Jako mi je sumnjivo da li je osoba koja Vam je davala Bahove kapi zaista psihoterapeut, jer profesionalni psihoterapeuti to ne praktikuju. Vama je u ovom trenutku potreban pregled psihijatra I eventualna terapija koju bi on možda procenio. Što se tiče Vašeg trenutnog problema, molio bih Vas da mi pišete privatno na mail [email protected] I da mi ostavite svoje kontakt podatke. Ja bih informaciju o Vašem problemu podelio na društvenim mrežama sa apelom na ljude dobre volje koji bi želeli da Vam pomognu i sa apelom na defektologe volontere koji bi mogli u ovom trenutku da budu od koristi Vašem detetu.

  • Pozdrav, Vladan Pajović, Srbija, 48 godina punim 17 aprila, Otac preminuo od korone 24 jula, bio zdrav pre oboljevanja, majka 21 decembra, šlog i korona, pre toga mesecima kuća, bolnica, kuća, živeo sam sa njima sa svojom porodicom, žena i dve ćerke, preživeli sa majkom, kući pakao, jadna deca koja su to gledala, 13 i 15 godina ćerke, posle majku u banju, dom za stare i preminula posle dva meseca, za to vreme sam izgubio posao. Supruga radi za minimalac, prepuna kredita i potvrda, jer njenu platu koristimo za odeću, lekove, sve na kredit, jer nemamo gotovinu, sad ja ne radim, nemamo za osnovno, a gde su računi i troškovi. Poslao 10-ne mejlova za posao, radim građevinu, ali ni toga nema u ovo vreme redovno, običavam se za taxi, pozajmljujem novac od drugara, rodbine da bi imali šta od čega da živimo…ko može da mi pomogne posle ovoga…šta više da kažem

Poštovanje Vladane, Jako mi je žao što ovo čujem. Život Vas je stavio na svojevrstan test izdržljivosti, ali zaista želim da verujem u Vas da ćete ovo pregurati I da će za Vas i Vašu porodicu osvanuti lepši dani. Pošto se obraćate meni kao psihoterapeutu, nezahvalno je bilo šta da Vam kažem sa ove naše stručne strane, kada je egzistencija nešto što je najbitnije I važnije od svega. Ako bilo ko iz Vaše porodice ima potrebu za razgovor sa psihologom, može kontaktirati bilo kog psihoterapeuta sa ovog spiska, sve je besplatno I volonterski, šaljem Vam link https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf  Voleo bih da mogu nekako da Vam pomognem. Možete me kontaktirati na mail [email protected] I ostaviti mi sve svoje lične podatke. Ja bih na društvenim mrežama postavio poziv svima koji znaju da je nekome potreban posao da se jave I eventualno da ljudi dobre volje pomognu Vama I Vašoj porodici.

————————-

  • Poštovanje, od kako sam u braku, a to je godinu dana, suprug se okrenuo za 360 stepeni prema meni. Nema sekundu vremena za ćerkicu i mene. Kada dođe sa posla kući, siđe kod mame i tate, a ja ostanem opet sama, a kada se popne na sprat, da mi bebu i kaže da mora da spava pošto ustaje rano. Nema razgovora. Pokušavam na sve načine da poboljšam situaciju,ne uspeva mi. Hoću da razgovaram,ali nema konverzacije, samo ja pričam. Bude 1,2 dana ok i opet na staro. Ne viđam ga ni danju ni noću. Gleda da što manje provodi vreme kući. Pre nije bio takav.  Čak i jetrva kaže da je njenu decu mnogo više čuvao i šetao nego svoje. Ni ona ne veruje da se toliko promenio. Imam 22 godine i treba mi pomoć,osećam se mnogo usamljeno. Hvala unapred.

Poštovanje,

Na osonovu ovoga što ste izneli naslućuje se da ste se Vi i Vaš suprug iz nekog razloga udaljili jedno od drugog. Vaš suprug vrlo verovatno prolazi kroz određene probleme ili nekakva previranja koje nosi sa sobom i u sebi i s obzirom da ih ne deli i ne razgovara o tome, sve ove njegove reakcije i ponašanja su upravo posledica svega toga. Pokušajte konverzacijom da ga vratite, pre svega emotivno fokusiranom konverzacijom, u kojoj ćete pre svega otkriti svoja osećanja koja u Vama izaziva takvo njegovo ponašanje, a onda i pitanjima usmerenim ka njemu upravo u smeru emocija i kako se oseća. To Vas potencijalno može odvesti do momenta u kojem postoji šansa da se on otvori prema Vama  to pokaže. Znam da je ovo parovima jako teško da sami izvedu i zbog toga se uvek sugeriše bračna terapija kao opcija upravo iz tog razloga što ćete možda više uspeha imati u takvom jednom ambijentu, pod stručnim vođenjem bračnog terapeuta. Promena kod Vašeg supruga je sistemske prirode i na taj način joj treba prići u smislu da je to njegovo ponašanje poruka koja obuhvata širi kontekst i uzrok leži u raznoraznim faktorima koji su isprepletani, a da njegovo ponašanje nije tek tako izazvana posledica.

  • Počela sam da osećam strah za budućnost i beznađe zbog situacije sa Covidom. Radim, vodim računa o sebi i porodici i trudim se da umereno pratim vesti. Priuštim sebi i sitna zadovoljstva koja me raduju, slušam muziku, bavim se kreativnim radom ili čitam. Do sada je to pomagalo, ali kao da su se moji kapaciteti za optimizam istrošili. Strah i beznađe su prisutni. Kako se boriti? Kako pomoći sebi? Imam sina studenta kom teško pada kada me vidi uplašenu, zbog njega se trudim da izgledam kao da je sve ok. Sve teže uspevam.

Poštovanje, U Vašem pisanju vidim da ste dosta stvari pokušali da uradite upravo da biste održali fokus koji će Vas bezbedno pomeriti sa misli koje izazivaju anksioznost, a misli vezane za budućnost gotovo uvek izazivaju osećaj anksioznosti. Preispitajte dobro da li ste se možda i previse predali tim hobijima u nameri da skrenete fokus ili su Vam jednostavno dosadili, što je moguće, pa se tu uvek savetuje da nekako obogatite tu paletu nekakvim drugim hobijima ili drugačijom verzijom postojećih. Pokušajte upravo suprotno da reagujete prema Vašem sinu za razliku od ovakvog dosadašnjeg načina. Zašto biste krili sopstvene emocije i osećanja pred nekim ko je Vama blizak, Vaš ukućanin, Vaš sin i još želi da Vam bude sistem podrške. Pokušajte da se iskreno otvorite prema njemu, ali pre svega otkrivajući emocije i to kako se osećate. Vrlo je verovatno da će on to ceniti, jer mu na taj način sa jedne strane dajete na značaju i poverenju što je jako bitno, a sa druge strane gradite svoj sistem podrške a Vaš sin postaje deo toga. Na taj način pokazujete i njemu kako se otvaraju emocije, umesto da se zadržavaju u sebi i prave još veći problem. Ako se odlučite za psihološku podršku, možete kontaktirati nekoga od psihoterapeuta sa spiska koji u određenim terminima nude besplatnu psihološku podršku tokom pandemije. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Kako se izvući iz depresije i bezvoljnosti za bilo koju aktivnost,  osim posla koji se radi 5 god.u prosveti? Životni prostor treba srediti, svest prisutna, ali se gomilaju stvari, nikako krenuti-panika-odakle početi? Stalan strah i tremor.. sama,bez dece, partnera.. i ne postoje emocije bar 10 god.. uredila sam kupatilo, deo stana okrečen..ali i korona još više podstiče strah i apatiju. Začarani krug, a izlaz vi predložite, molim vas.  Iskreno vam zahvaljujem.

Poštovanje, U Vašem pisanju opisujete da depresija I bezvoljnost traju, a pošto svako depresivno stanje koje traje duže od 4 nedelje postaje depresivni poremećaj jako je bitno da procenite da li je to i u Vašem slučaju. Sa druge strane kažete da postoje tremor, strah i panika. Ovi simptomi koji opisujete trenutno prevazilaze okvire psihoterapeutskog savetovanja i moje mišljenje je da treba da se javite svom izabranom lekaru koji će Vas uputiti na psihjijatra. Tek nakon detaljnog psihijatrijskog pregleda i uputa moguće da će Vam kao dodatna terapija biti ponuđena psihoterapija. Ako dođe do toga da Vam treba psihološka podrška pored medikamentozne terapije, možete kontaktirati nekoga od psihoterapeuta sa spiska koji u određenim terminima nude besplatnu psihološku podršku tokom pandemije. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Postovani Marko, imam 42 godine i imam autističnog sina od 9 godina. Zbog korone i suprug i ja radimo od kuće a i retko se viđamo sa prijateljima, nema bioskopa i sl. Upravo to je bio moj ventil i vreme kada nisam razmišljala o svom detetu i bila u svetu autizma. Kako vreme prolazi sve mi je teže. Vidim da sam nervoznija, da nemam smirenosti i strpljenja kao ranije naročito sa sinom a to je najvažnije. Nekad je teško isplanirati dan jer to sve zavisi od raspoloženja sina. San mi je isprekidan i budim se umorna. Nekada se desi da ne mogu dugo da zaspim jer razmisljam šta ce biti sa sinom, koliko ce moći da se uklopi u spoljni svet i to je nešto sto me najviše pritiska. Moram da napomenem da sa sinom pokušavam da provedem sto više vremena napolju a izbegavam da gledam TV ili čitam novine. Čitam knjige koje su lake za čitanje i slušam muziku kad god ugrabim vreme. Takođe od supruga imam veliku podršku i da zajedno radimo sa sinom. Kako da prevaziđem ovo korona vreme?  Drugačiji svet

Poštovanje, Situacija u kojoj se nalazite je jako izazovna i sa puno prepreka, ali samo na osnovu ovako malo rečenica koje ste napisali mogu da osetim Vašu predanost i za porodicu i za sina i želim da Vam čestitam na tome jer zvučite kao pravi borac. Ali neminovno je da Vas takva borba iscrpi. Izuzetno je bitno što imate podršku supruga i nekako u tome vidim potencijalnu mogućnost da se planski i organizovano smenjujete u obavezama, ali je jako bitno da vreme koje budete imali za sebe unapred isplanirate i iskoristite maksimalno za sopstvenu relaksaciju i “punjenje baterija”. Tu nema prostora za misli koje će lutati u budućnost u situacije koje se nisu ni desile, a ne znamo ni da li će. To Vas vodi u anksioznost. Umesto toliko fokusa na stvari u dalekoj budućnosti kada je Vaš sin u pitanju, Vi propuštate sadašnji trenutak sa Vašim sinom i jednostavno u ovom Vašem izazovu jedino rešenje je ići polako i korak po korak, sa što boljom organizacijom, sistemom podrške i ispomoći. Verovatno ste se već informisali kada su u pitanju organizacije koje nude pomoć autističnoj deci u period Kovida. Ja Vam ostavljam spisak psihoterapeuta volontera koje možete kontaktirati u određenim vremenskim intervalima, a mogu Vam biti vid savetovališta I podrške u ovim trenucima. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Poštovani, kako se zove stanje gde se čovek u sve udubljuje do te mere da počinje da ima psihičke probleme? Veći deo života sam patila od poremećaja pažnje, što sam smatrala velikom manom, pa sam počela da treniram smirenije procesiranje informacija. Međutim, kao da nisam sposobna za to. Morala sam da prestanem da čitam vesti jer sam se udubljivala i previše razmišljala o svemu što bih saznala (posebno crna hronika). Ako čitam knjiigu, recimo, izgubim pomalo dodir sa stvarnošću i samo o knjizi razmišljam. Ako čitam o istoriji, takođe sve to vrlo živopisno, pa čak i emotivno doživljavam i onda moram da se odmorim na neko vreme. Isto važi i za muziku, postoji određen tip muzike koji ne smem više da slušam jer znam da mi sledi depresivna epizoda od makar tri nedelje. Ne razumem da li sam samo ja takva ili to postoji kao definisana stvar u psihologiji. Osećam se kao da nemam neko stabilno ja, već da sve može da me ponese.

Poštovanje, Ovo kako ste opisali predstavlja jedan poseban oblik ADHD sindroma koji se razlikuje od klasičnog poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, već predstavlja “hiperfokus”. Američki psihijatri u žargonu hiperfokus vide kao “supermoć” jer zaista može dovesti do ekstremne produktivnosti. Naravno posledice svega toga Vi ste već opisali u pitanju koje ste postavili kroz Vaše simptome koje ste opisali. Pokušajte nekoliko sledećih stvari da praktikujete:

  1. Osmislite nešto što će Vam skrenuti pažnju sa hiperfokusa. Neka vrsta alarma, tajmera, ili da Vas neko obavesti nakon određenog vremena, da ne biste preterali.
  2. Poradite na sistemu podrške jer postoje dokazi da se hiperfokus može iskontrolisati ako imate sa kim da pričate o tome. U krajnjem slučaju tu je opcija i psihijatar ili psihoterapeut.
  3. Koristite stop tehniku. Stavite na pozadinu telefona sliku šestougaonog znaka stop ili zalepite takvu sliku na lap top ili negde u Vašoj blizini kako biste podsetili sebe da morate praviti pauze od preteranog fokusa.
  4. Nemojte se stideti zbog ove sposobnosti, već poradite na tome da je kontrolišete kako Vam nebi narušavala kvalitet života.
  • Imam 38 godina, muskarac, neoženjen, živim u vanbračnoj zajednici sa ženom. Ceo život sam introvertan, teško sklapao poznanstva i prijateljstva I teško ulazio u veze. Prva veza i prvi poljubac i prvi seksualni odnos sam imao u 30 godina. Tokom celog života sam se osećao usamljeno iako sam bio okružen ljudima tokom školovanja, studija I karijere, ali sam živeo nekako.  U toku pandemije sam se još više osamio jer nema toliko mogućnosti za druženje. Sve više i više se osećam usamljeno iako sam u vezi i okružen porodicom koja me volim i podržava. Mislim da pored usamljenosti, osećam i ogromnu tugu koju ne mogu da definisem i koja mi svakom danom sve više smeta u svakodnevim aktivnostima. Sta da radim i kako da pomognem sebi? Hvala unapred

Poštovanje, Introvertnost sama po sebi nije problem već deo tipa ličnosti, ali u Vašem slučaju, na svesnom nivou, Vi opisujete da Vam introvertnost smanjuje kvalitet života. U takvim slučajevima je jako bitno ispitati introvertnu stranu i videti koji su Vaši resursi za njeno bolje kontrolisanje. Takođe jako je bitno da osvestite period do svoje tridesete godine koji opisujete kao usamljen. Velika snaga Vama može biti sistem podrške u porodici koji imate. Moj najtopliji savet je da poradite na sebi, kroz neku vrstu psihoterapije, možda I ponajbolje kroz psihoanalizu. Ako niste trenutno u mogućnosti za tako nešto, šaljem Vam link preko koga možete kontaktirati nekoga od psihoterapeuta sa spiska koji u određenim terminima nude besplatnu psihološku podršku tokom pandemije. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Poštovani često razmišljam o prošlosti da li je to dobro ili loše? Ljudi mi uglavnom govore postoji samo danas, ali ja kada god čujem neku pesmu ili nekad sanjarim to me podseti na davnu prošlost ili neko vreme od pre par godina.

Nekonstruktivno razmišljanje o prošlosti void ka tugi i depresivnoj epizodi, takođe nekonstruktivno razmišljanje o budućnosti void ka anksioznosti. Istina je da jedino što postoji je sadašnji trenutak, a njega je jedino moguće osvestiti putem čula. Ali I tu postoji potencijalna opasnost da se pretera pa da se ode u autodestrukciju. Ako želite da rešite ovo stanje, treba sa nekim stručnim da poradite na sopstvenoj prošlosti i određenim situacijama iz nje, šta oni za Vas znače. Kakva ste uverenja stvorili iz tog perioda. Kakve emocije to u Vama izaziva i da li je to zaista jedini ugao i način na koji možete gledati sopstvenu prošlost.

  • Poštovani, borim se sa sobom već  oko 6 godina. Moja ćerka ima 23 i boluje od anoreksije bulimičnog tipa, dijagnostifikovan joj je i borderline poremećaj, ide iz sreće u tugu, vrlo je kompleksna ličnost. Kako da se izborim sa sobom, sa tugom, sa bolom, sa nevericom da je od jedne prelepe devojke ostao kostur, da su joj propali zubi, kosa… a pri tom je talentovana za ples, crtanje, studira, radi… kako da pobedim svoj bol kada je gledam kako se urušava? Odlazim kod psihijatra i pijem terapiju oko 4 godine, ali strašno boli. Duša boli. Suprug i ja smo sa njom prošli kroz sve psihijatrijske ustanove Beograda, promenila je na desetine terapeuta, ležala u bolnici, padala od dehidracije… gubi zdravlje. Ne dopušta da joj se priđe, negira svoj problem. Kako da se pomirim sa stanjem kakvo jeste i da, tako pomirena, guram dalje, a ne da, svakog dana, iznova, plačem i žalim za njenom bačenom mladošću? Kako da prestanem da sažaljevam i sebe i nju? Depresivna sam, ne izlazim. Boli duša.

Poštovana, Jako mi je žao kroz šta sve prolazite zbog jednog od najizazovnijih poremećaja u psihijatriji. Imam utisak da dajete I više od svog maksimuma i da ste zbog toga istrošili sve kapacitete. Svi imamo svoje limite i nismo svemoguća bića, samo nam je teško da to priznamo jer sun am očekivanja prevelika. Vi morate da budete sistem podrške Vašoj ćerki, ali ne možete živeti za nju i proživeti neke stvari umesto nje.  Nemojte odustajati i pokušajte i dalje da verujete da je izlazak iz te situacije moguć. Poradite sa Vašim psihoterapeutom da li ste možda ostali zatočeni u nekoj od faza bola I tuge I pokušajte da uz stručnu pomoć izađete iz začaranog kruga. Želim Vam snage i vere!

  • Kako da prekinem terapiju elorikom i lamalom, jer već godinu dana je ispijam ali ne vidim poboljšanje i strah me je da naglo prekinem?

Poštovani, Medikamentozna psihijatrijska terapija nije u domenu rada psihoterapije, tako da Vam ne mogu dati adekvatan savet osim da je potrebno da se obratite Vašem psihijatru sa željom da Vas uvede u postepeni proces prestanka terapije. Nikako nemojte na svoju ruku I sami to raditi.

  • Poštovani, zadnjih pola godine sam izrazito anksiozan da ne pričam o napadima panike i telesnim simptomima kakvi su mučnina, lupanje srca, osećaj pritiska u glavi, osećaj gušenja i knedle u grlu, nesanice, strah od ludila i još 1.000 različitih simptoma. Ne znam kako da se izborim sa ovim a korona i negativne vesti koje vidim svaki dan u vezi iste samo pogoršvaju moje psihičko stanje… Imam 26 godina, ne pušim, ne pijem, dva puta nedeljno treniram ali se osećam kao da imam 80 godina i stalno mi nešto fali odnosno stalno mislim da mi nešto fali, da sam bolestan, išao po bolnicama, vadio rezultate, snimanja itd.. sve u redu ali mene pere ta anksioznost, napadi panike i hipohondrija da ja to ne mogu da vam opišem.. Nr znam kako da se izborim sa ovim

Poštovani, Vi opisujete jedan generalizovani anksiozni poremećaj. Drago mi je da ste prvo krenuli putem da otklonite somatiku kao problem, da biste došli do toga da li je psihičke prirode. Pošto je u pitanju ovako izražena anksioznost ja Vam savetujem da ipak idete po procedure I redu, a to je u ovom slučaju Vaš izabrani lekar, pa da Vam on da uput za psihijatra. Izuzetno je bitno da adekvatnom medikamentoznom terapijom smanjite intezitet simptoma, ali naravno tu se ne završava cela procedura, jer to neće imati efekta bez psihoterapije koja bi Vam određenim tehnikama dodatno omogućila poboljšanje stanja, a naravno dubljom eksploracijom bi trebalo poraditi na srži I okidaču Vašeg problema. Šaljem Vam link psihoterapeuta koji pružaju volontersku podršku u period Kovida https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Kako da pomognem nekome, sta da kažem, uradim, čija se mentalna snaga značajno smanjila tokom pandemije, taj neko se oseća usamljeno, ne dobija psihičku podršku od onih koji su joj najbliži, oseća se usamljeno, uplašeno, nemoćno i zapostavljeno. A u pitanju je jedan lav, snaga, junak i heroj za sve životne situacije? Kako da bar privremeno učinim stvari boljim? U pitanju je veoma bliska osoba čije je i fizičko zdravlje trenutno ugroženo (ništa životno opasno, iako ta osoba sada sve doživljava crno). Suma sumarum, kako nekome povratiti veru i želju za životom i podsetiti na sve ono lepo što ima i što ta osoba jeste? Vrlo smo bliski, porodica je u pitanju. Hvala unapred.

Poštovanje, Pošto nemam detalje problema, mogu samo jedan univerzalni savet da Vam dam, a to je da pokušate kroz razgovor da tu osobu navodite na momente i trenutke kada je bilo bolje i kada je ta osoba funkcionisala bolje. Na pitanja šta je tada bilo drugačije? Kako je u tim trenucima ili periodima razmišljala? Šta bi ona sada radila ako zamislimo da svih problema oko Kovida nema? Da li danas zaista zbog Kovida objektivno ne može da radii li doživi neke stvari koje je nekada mogla? I pitanja tog tipa, koja bi fokus sa previse lošeg I negativnog, skrenuli na trenutke kada je stanje bilo bolje, jer se tu nalaze snage te osobe.

  • Poštovanje,  U poslednjih meseci kako je krenula ova Korona imam osećaj da se moj brak raspada. Uvek smo imali neko uzajamno poštovanje svakodnevno, i imali vremena jedno za drugo. Sad sve više i više svo razdvojeni, krenuo je u teretanu, 2 termina i pre toga je na poslu, dok ja sedim kuci I učim za prekvalifikaciju diplome. Ne smeta meni to što on nije kuci 12h, ali mi smeta kad dođe kuci istuširam se večera i onda sedne pred televizor i to je to ili cacka telefon. Imam osećaj da sam zapostavljena, nemamo dece iako smo već 4 godine u braku, a i sve se manje i manje trudi oko toga. Čak je i jedno vreme govorio da nece sa  mnom da ima decu. Ja to sve trpim i ćutim i gutam. Večeras sam mu prebacila da ne provodi dovoljno vremena sa mnom da bih dobila odgovor da previše dramim i izmišljam i vratio se u gledanje televizora. Imam osećaj da polako počinjem da ludim i da gubim živce. Moje pitanje je kako da ispravim ovo stanje u braku, kako da navedem supruga da provodi vreme samnom? Hvala Saška

Poštovana Saška, Biću iskren prema Vama. Moj savet je da potražite stručnu pomoć u vidu psihološkog savetovališta na kojima biste eksplorisali zašto i odakle Vama potreba da nekoga navodite (terate) da provodi vreme sa Vama? Ja zaista nemam ni jednu ideju ovoga sveta kako biste Vi naveli Vašeg muža da provodi više vreman sa Vama jer kada neko ima tu potrebu, to se već kosi sa racionalnim. Vi sami ne možete ispraviti stanje u braku, jer se brak sastoji od dvoje ljudi i sve što pokušavate da uradite neće imati efekta bez fidbeka i sinhroniciteta od strane partnera. Najbolje bi bilo da pored individualnih, praktikujete I zajedničku bračnu terapiju na kojoj bi se eksplorisalo zašto je stanje Vašeg muža trenutno takvo, šta Vam se dešava sa snagama i zašto su potisnute u stranu I naravno sve to bi imalo drugačiji kontekst od Vašeg kućnog konteksta jer se odvija na samoj terapiji uz pratnju stručnog lica, bračnog terapeuta.

——————————–

  • Loše spavam. Uvek su mi neke brige i obaveze u glavi. Ne pamtim kad sam se poslednji put naspavao. Uspavam se, pa se probudim u pola noći. Postao sam lenj, treba mi uvek vremena da se pokrenem. Jako loše sebi organizujem vreme. Trudim se da uspostavim neke prioritete u životu ali organizacija oko svakodnevnice mi nekad loše ide. Često se opterećujem stvarima kojima verovatno ne bi trebalo. Inženjer sam i radim više poslova, oženjen sam i otac sam dvoje dece, maltene sam isplatio ceo stambeni kredit, a još uvek nemam taj osećaj da sam uradio nešto veliko.  Imam osećaj kao da sam izgubio oštrinu i smelost u poslovanju.

Poštovanje, Kada je problem sa snom u pitanju, zaista u najvećem procentu slučajeva izazovi dolaze zbog raznih životnih faktora, kao što su lose navike, ishrana, loša organizacija vremena, preopterećenost poslom i životnim problemima, nedostatak rutine tokom dana ili uveče pred spavanje … Ono što se u manjem procentu pokazuje kao razlog je određeni problem organske ili biohemijske prirode. Iako se to javlja ređe u praksi, uvek polazimo od te tačke i ono što je savet je lekarski pregled specijaliste, neurologa ili psihijatra, da se potvrdi ili otkloni sumnja da je izazov sa lošim spavanjem organske prirode.

U Vašem pisanju se oseća opterećenost poslom i oseća se da već dugo vremea sve to traje. Sada imam utisak kada se stvari možda i dovode u red, kažete da ste pri kraju kredita, kao da ne možete da se opustitie i kao da stvari ne mogu da dođu na svoje iako nema objektivnih prepreka. Ali izazov je to, što opterećenje koje se stvorilo kod Vas poprima neki oblik navike. Potreban je određeni period da stara navika bude zamenjena novom, a za to je potrebna rutina. Dobro preispitajte da li među tim uverenjima koji Vas opterećuju ima iracionalnih uverenja, kakva Vam je ishrana, kada Vam je poslednji obrok, koliko se dnevno bavite nekom fizičkom aktivnošću, da li koristite elektronske uređaje nakon 20h … itd … mnogo je faktora koji posredno i neposredno utiču na san, tako da je to potrebno sve dobro eksplorisati i preispitati. Svakako moj savet je da to bude uz stručno lice.

  • Poštovani, zanima me Vaše mišljenje vezano za predstavljanje aktuelne sutuacije deci, vezano za Koronu. Dunja ima šest godina i predškolac je. Neretko je u vrtiću panika, kad se čuje da je neko zaražen. I ona se jedino tada ponaša uplašeno i noću nemirno spava. Mi razgovaramo sa njom o tome, naravno, no smiriti je sve teže. Ona voli da zagrli drugare, poljubi, a mnogi je guraju-jer je Korona. Mi kod kuće održavamo “normalnost”, ne gledamo vesti pred njom i ne pričamo o užasima pandemije iako, i sami patimo kao i svi, veoma smo zabrinuti za svoje i zdravlje naših najmilijih. Ali se grlimo i ljubimo jer smo zdravi, valcinisani i oprezni od prvog dana. Dakle, moje pitanje je, kako da joj predočimo opasnost a da to joj ne izazove strah sa kojim tako mala neće znati da se nosi? Pozdrav i hvala, Branislava.

Poštovanje Branislava, Apsolutno razumem Vašu brigu i uznemirenost. Deca zaista sve ovo što se dešava doživljavaju na neki svoj specifičan način, kao uostalom i svaki drugi životni rezon. Ovde situacija izmiče iz Vaše kontrole jer dosta uticaja ima vrtić tj. mesto gde dete boravi van Vaše kontrole. Ne znam da li ste probali sa sugestijama koje biste iskreno i zabrinuto podelile sa vaspitačicama ili direktorkama vrtića, jer one mogu, kao i Vi kući da na neki metaforičan, šaljiv i prilagodljiv način predoče deci šta je Koran, gde nema prostora za paniku, a šta je neka preventive. Da deca generalno su jako otporna na virus, da nacrtaju virus pa da osmisle neku priču u vezi njega, koja će decu da okuraži, da shvate da je imunitet bitan, pa da to povežu sa ihranom, dosta voća i povrća i slično … ovo je nešto što i Vi možete dodatno kući da radite (uz sve ovo što ste opisali da vodite računa, i imate moju podršku za to), ali je svakako savet za predlog i u vrtiću. Nadam se da imate neke viber grupe ili sastanke sa ostalim roditeljima, pa pokušajte da podelite sa njima iskreno, emotivno i osećajno kakav izazov zaista imate, mnogi će se poistovetiti sa Vama i prepoznati, a tako se dobija najbolja podrška, kroz saosećanje i razumevanje.

  • Poštovani gospodine, Živim, posle smrti sestre, sa sestričinom 12 godina, koja je psihički bolesnik F-20. Pošto nemam potporu porodice, svi su van, corona, izolacija, pa i ekskomunikacija su mi otežali ionako težak život. Osjećam nemoć, bes, nesanicu. U kući sam se organizovala kupovina online itd. Ali, tuga, nemoć i samoća su teške. Pitam se, koliko ću još imati snage …

Poštovanje, Jako mi je žao što sve ovo čujem da Vam se desilo. Koliko ćete imati snage zavisi od dosta aspekata, ali u mnogima Vi možete da date veliki udeo. Razmišljajte kako možete da proširite sistem podrške. Ko su ljudi sa kojima odavno nemate kontakt, a voleli biste. Kažete da ste se uspešno prilagodili na “online život”, pokušajte i komunikaciju sa drugima da uvedete u taj kontekst, da sa nekim organizujete video razgovor. A pošto ide i lepo vreme, uz neku šetnju napolju sa nekom osobom koju odavno niste kontaktirali ili videli, biće jako korisno za Vas. Iskoristite svoju samoću za inspirativno čitanje, savetujem Vam sve knjige od Viktora Frankla, kao i Irvina Jaloma, posebno “Gledanje u Sunce”.

Ako bi Vam značila i stručna podrška, na linku koji Vam šaljem možete potražiti volontersku pomoć nekoga od mojih kolega u određenim terminima koji su njima prihvatljivi https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/04/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-14.pdf

  • Poštovani Marko. Dugo vas pratim na društvenim mrežama i konačno, evo prilike da se konsultujem sa vama. Pet godina sam u vezi sa osobom koju neizmerno volim i sa kojom sam provela najlepši period svog života. Jako puno ulažemo u naš odnos, mnogo se trudimo, pravimo kompromise, ali kada sam pre 6 meseci postavila pitanje u vezi naše budućnosti – dobila sam odgovor “ne znam”… Taj odgovor je i dalje aktuelan. On ima 32, ja 29 godina. Nažalost, ja sam njemu prva ozbiljnija devojka. Koliko je normalno da se sačeka odgovor na ovakvo pitanje? Da li je on to rekao zbog nesigurnosti? Da li je u redu da mu dam rok? Kako generalno postupiti u ovakvoj sitaciji? Ponovo napominjem da se generalno lepo slažemo, dopunjujemo.. samo eto, ja bih volela da napravimo makar neki korak više, jer recimo da postoji lepa prilika za zajednički život. Da li je to sebično sa moje strane??

Poštovanje, Pod korak više, ne znam šta podrazumevate, ali pretpostaviću da je to brak. Ako je brak u pitanju, kod nekih osoba, koje osećaju da su trenutno nespremne, nesigurne ili nezrele, pomen tog pitanja izaziva anksioznost. Tako da je moja hipoteza da je njegov odgovor “ne znam” anksioznost, a ne neodlučnost. Ako je ovo tačno, onda sledi ključno pitanje, koliko on radi na sebi? Da li osvešćuje svoja osećanja i emocije? Da li ide na psihoterapiju? Da li je sklon da sebe analizira i preispituje?

Zašto su ova pitanja bitna? Zato što su ona odgovor za Vaš ultimatum i postavljanje rokova za izjašnjavanje. Ja bih uvek pre izabrao da on kao neko ko je anksiozan zbog ove stvari, da poradi na sebi, pa da eventualnu promenu osetite nego da se anksioznoj osobi daju rokovi do kada da se izjasni, jer će se to pretvoriti u začarani krug … on ne zna odgovor, a ako ne radi na sebi i sopstvenoj analizi, on do odgovora neće ni doći. Naravno vi biste u tome trebali da budete podrškaiI eventualno da se uključite zajednički u terapiju ako se proceni da je to potrebno. Takođe, ja bih ispitivao i eksplorisao to Vaše slaganje i dopunjavanje, kako i kojim očima Vi to vidite, a kojim očima i kako on to Vidi. To bih radio zbog toga što to dovodi do paradoksa, jer ako se Vi tako dobro na svim poljima slažete i dopunjujete kako kažete, onda se postavlja pitanje šta je okidač njegove anksioznosti ili neodlučnosti.

  • Kako se osloboditi stalnog pritiska loših događaja iz prošlosti zbog kojih se ne može spavati. Sad znam šta sam trebala tada da radim, a tada nisam znala. Sad se nerviram kako sam bila glupa.

Moje poštovanje, Postavili ste mi jako uopšteno pitanje, ali na osnovu ovoga što ste napisali, postoje dva terapijska pravca koji Vam mogu pomoći, a to je kombinacija kognitivno-bihejvioralne terapije i psihoanalize. Sobzirom da nemam dublje detalje ovog Vašeg problema, ne mogu Vam dati neke druge smernice.

  • Pozdrav, Prekjuče sam saznala da sam pozitivna na korona virus. Svesna sam da on najverovatnije neće napraviti nikakve komplikacije jer su mi blagi simptomi, ali se osećam jako loše. Živim u šestočlanoj porodici i jako se plašim da se neko iz porodice ne zarazi. Mama i mlađa sestra imaju hronična oboljenja, što me guši dodatno. Trenutno sam se izolovala od njih, vreme provodim u sobi, izlazim samo kad moram, sa maskom i rukavicama. Molim Vas, dajte mi neki savet kako da se bar malo opustim. Treba da živim ovako bar još 12 dana. Hvala unapred, Renata.

Poštovana Renata, Žao mi je što ste se zarazili, ali me raduje što čujem da imate blažu kliničku sliku. Svakako ovo što ste napisali, a tiče se preventive, valjalo bi da sprovedete u delu I naredne dve nedelje i da vodite računa da se maksimalno koliko je to moguće izolujete i na taj način ćete zaista smanjiti rizik da zarazite ostatak porodice. Preventivu, umesto u strah, preusmerite u poverenje i sigurnost.

Renata, pomislite na trenutak kada će se ponovo desiti da imate tu mogućnost da budete izolovani u svojoj sobi sami na 15 dana, a da to nije godišnji odmor. Izuzetno je bitno što nemate simptome koji bi Vam otežali focus I pažnju, npr. Malaksalost, tako da možete da se posvetite nekim stvarima koje volite, a u mirnodopskim uslovima nemate vremena. Osvestite šta je to I osvestite da je ovo jedinstven trenutak u Vašem životu da se posvetite tome. Jeste da je prisilan trenutak I neprijatan, ali ne razmišljajte kroz tu prizmu, već koristite ono što Vam je sa razlogom dato. Da li će to da budu knjige, serije, filmovi ili neki Vaš hobi … ali gledajte da što više ispunite svoje vreme.

————————-

  • Kako se izboriti sa strahom, a pritom ne negirati realne opasnosti i užasno stanje u društvu u toku epidemije?

Moje poštovanje, Ovo što opisujete je pre mnogo godina naučno obrađeno, a kasnije počelo da se primenjuje kroz psihoterapeutski pravac koji se zove kognitivno-bihejvioralna psihoterapija. Ona upravo podrazumeva da je put za prevazilaženje (npr. Straha) kroz saznanje tj. razumevanje onoga ili nečega što nam stvara anksioznost. Najveći procenat anksioznosti je neosnovan, nerealan, iracionalan i stvoren zbog nedovoljnog znanja ili obaveštenosti ili informisanosti. Takođe u daljem procesu obrade informacija potrebna Vam je i logika, tj. logičko zaključivanje, kao i racionalizacija samih strahova. Kroz racionalizaciju strahova Vi imate ustvari završnu proveru koja Vam potvrđuje da li je Vaš strah bio osnovan, realan ili ne. Sve što mi doživljavamo polazi od naših misli. Te misli trigeruju, tj. izazivaju određenu emociju u nama, a ta emocija automatski uslovljava naše ponašanje ili reakciju. Jedini segment na kojem mi efikasno možemo da delujemo i menjamo ovaj process je na nivou naših misli. Onoga momenta kada prihvatimo da “MI NISMO NAŠE MISLI”, nastaje zaista sloboda. Zato se danas tehnike oživljavanja naših čula koja nas vraćaju u sadašnji trenutak I tehnike meditacije postaju jako popularne iz opravdanih razloga.

  • Svaku noć budim se u 3 sata posle toga teško zaspim ponovo, inače to traje više od godinu dana relativno sam zdrava osoba ženskog pola od 46 godina?

Poštovanje, Pošto je ovo jedan specifičan momenat koji opisujete, a vezan je za učestalo ponavljanje u tačno određenim segmentima i trenucima kada je u pitanju san, ja Vam savetujem pregled kod neurologa. Kroz taj pregled ćete dobiti bolje uvide u svakom smislu da li postoji neka promena u moždanim talasima koja uslovljava ovako nešto ili možemo da pričamo o psihičkom problemu. Samo kao trenutnu alternativu možete koristiti jednu aplikaciju za mobilne telefone zove se Sleep Cycle, a koja je fantastično tehnički napravljena. Ona prati Vaš san i daje pouzdane podatke i analize Vašeg sna. Potrebno je da to radite nekih 15 do 20 noći, pa da mi pošaljete te podatke i da pokušamo da razumemo taj fenomen koji Vam se javlja. Te rezultate biste slali na moj mail [email protected]   Naravno, sve ovo je samo dodatna ideja, primarna bi bila da posetite neurologa.

  • Poštovani, Hvala na pruženoj prilici da postavljamo pitanja! Interesuje me kako da na najbolji način prevaziđem sutuaciju, gde pošto živim u maloj sredini ne mogu (tj. nemam hrabrosti) da otvoreno govorim o svojoj seksualnoj orijentaciji, a s druge stane imam želju da u tome budem otvorena, jer smatram da jedino tako mogu biti rasterećena i osećati se slobodno. Hvala unapred na odgovoru! Srdačan pozdrav!

Poštovanje, Proces autovanja je generalno jako težak i često ga dugo i procesuiramo na psihoterapiji, a u ovoj Vašoj situaciji se sve to dešava i u maloj sredini, tako da to dodatno otežava sam proces. Svakako, ako su Vaši životni ciljevi usmereni ka promeni sredine i odlazak u veći grad, to će olakšati ovaj problem u kom se nalazite. Dok ste u manjoj sredini, pokušajte da pronađete ljude koji su u sličnoj situaciji kao i Vi. Često ljudi odlaze iz manjih gradova da bi se viđali sa ljudima iz velikih gradova, ali to ne znači da u Vašem gradu nema ljudi koji su iste seksualne orjentacije kao i Vi. Po svakoj zvaničnoj statistici je gotovo sigurno da postoje. To je danas sa korišćenjem specifičnih društvenih mreža za upoznavanje dosta lakše. Takođe osnažite mrežu podrške među ljudima i prijateljima koji će biti tu za Vas šta god da Vam se dešava. Jako je bitno, šta god da radite, da budete sigurni. Ne možete naravno 24h “biti iza svojih leđa”, ali morate znati da osetite neprijatne situacije, na vreme izaći iz potencijalnih i najbitnije, prevenirati ih ako je to moguće. Zato i kažem da je jedan od najbitnijih koraka pravljenje Vašeg sigurnog okruženja u kojem nećete imati problem sa sopstvenom seksualnošću.

  • Moje pitanje je sledece sta se sa mnom desava? Imam uporne crne misli i manjak volje ? Imam 23 i ankciozni poremećaj sa napadima panike pre pet godina konstatovan.

Moje poštovanje, Crne misli i manjak volje su uglavnom povezani sa depresivnim poremećajem, a nezavisno od toga imate i dijagnostikovanu anksioznost koja, kako kažete traje pet godina. Ta dva poremećaja jako često i idu zajedno. Sve ovo što Vi opisujete su simptomi, koji su vidljivi spolja,ali odgovor na Vaše pitanje leži u nekoj vrsti okidača koji se nalazi negde pretpostavljam u prošlosti, na kome treba poraditi. Najbolje bi bilo uz neku vrstu psihoanalize, ali je takođe Vama potrebna i medikamentozna terapija koju može samo psihijatar da prepiše, jer ovi simptomi traju dugo. Ostavljam Vam takođe i link na kome se nalazi spisak psihoterapeuta raznih pravaca koji u određenim terminima nude besplatno savetovalište za vreme pandemije. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Postovani, imam jako izrazene simptome PMS-a koji mi ozbiljno narušavaju svakodnevnicu tih 14 dana, koliko sve to traje. Iako imam terapiju za anksioznost, ne utice značajno na moj problem,iako imam nameru da problem izložim svom psihologu i psihijatru,to nije moguće u ovom trenutku jer ne rade, na bolovanju su.  Ako možete da mi predlozite mozda neke vitamine,ili posebnu vrstu hrane,ili pak nesto treće,bila bih vam jako zahvalna. Najgore mi pada to sto mi se muti vid, ne mogu bez naočara uopšte, katastrofizacija koja je maksimalno pojačana, osećaj da nisam budna,nego da sve ovo sanjam ili da se dešava nekom drugom… Uglavnom jako jako jako neprijatno. Hvala unapred.

Moje poštovanje, PMS je kako i sami znate jedan specifičan period hormonskog disbalansa kod svake žene. Ali se nekada postavlja pitanje da li to ima direktnog uticaja na sve ove simptome koje opisujete ili su simptomi posledica hroniciteta samog problema i Vaših reakcija koje su u međuvremenu verovatno obogaćene sa sve više frustracije i nervoze zato što problem perzistira. Pošto imate svoje psihoterapeute i psihijatre, ne bih se mešao dodatno nekim konkretnim savetima, osim da ako izrazite želju za neko trenutno, prelazno rešenje dok se Vaši terapeuti ne vrate u radni proces, možete posetiti besplatno savetovalište tokom korone na ovom linku gde mnogo moje kolege nude u određenim periodima dana besplatna savetovališta. https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf27

Pošto ste me pitali za suplemente, svakako Vam savetujem da uzimate kompleks vitamin B, folnu kiselinu, vitamin D3 i cink. Postoji i jedan preparat koji možete koristiti takođe, ali da ga ne bih direktno ovde reklamirao, obratite mi se preko mog sajta www.markojovasevic.rs pa ću Vam ga preporučiti … Neke od ovih stvari su potpora Vašem imunom sistemu koje zbog ove situacije treba da bude dobro očuvan, ali sa druge strane deluju i na Vaše neurone i njihovu reparaciju što svakako delimično može da ima benefita kada je u pitanju ovaj Vaš problem.

  • Ocu je umrla supruga, posle 41g braka. Upao je u depresiju, kako on nema više dece osim mene,očekuje da ja ostavim sav svoj život i počnem da živim sa njime.  Ja to ne mogu. Kako da mu objasnim da ja imam svoj život. Kako god da mu objašnjavam, on omalovažava i moj posao i moj stan i moju decu. Nece u dom. Samo da ja stavim katanac na svoj život i sa njime. Napominjem da se do skoro nije ni interesovao niti mi išta pomogao u životu. Psihički me je samleo.

Poštovanje, Informacije koje ste nam dali govore jako puno o Vašem ocu. I to da se nalazi u poslednjoj fazi životnog ciklusa koja je najteža,  da je na sve to izgubio suprugu, od koje je u mnogim segmentima očigledno bio zavisan. Postoje osobe kojima samoća u tim godinama odgovara I onda ne opterećuju nikoga za pažnjom, zato što su naučili da sami sebi u većini vremena budu dovoljni. To je jedna životna škola i cilj kojem mnogi teže. Vaš otac ne spade u tu grupu, on spade u grupu koja je nažalost većinska u odnosu na ove prvo pomenute. Vaš problem vezan za granice, koje kroz Vaš zajednički život nisu definisane i nisu ni modifikovane kako se život menjao, jer logično ono što nije definisano, ne može se ni menjati. Pošto granice kreću isključivo od Vas, morate biti svesni da postavljanjem granica koje Vama odgovaraju nose za sobom i benefite, ali i određene rizike i posledice. Benefiti su svakako Vaše vreme i Vaša primarna porodica koja neće trepeti zbog Vašeg oca, ali sa druge strane rizikujete da se otac naljuti ili da konstantno bude nervozan u odnosu sa Vama. Zato granice ne smeju biti ni rigidne, ali ni previse propustljive, tj. difuzne. Granice bi trebale da budu elastične, da imaju tu sposobnost i moć da mogu lako da se prilagođavaju. Da biste to uspeli, Vi ne smete odustati ni jednog trenutka od primarnog cilja, a to je Vaša sloboda, a sa druge strane pošto “Cut Off” sa Vašim ocem predstavlja taj kruti i rigidni oblik granica, Vi onda morate promeniti taj deo strategije prema njemu. Nešto što mi nazivamo “ritualni Cut Off”. To podrazumeva da Vašeg oca uključite u nekakve aktivnosti sa Vašom porodicom ili Vama, ali da to okupljanje bude uvek “ritualno” sa povodom. Da li je to ručak za vikend, da li su to rođendani, praznici … To je i psihološkim studijama koje su rađene iz ove oblasti porodične terapije dokazano kao jedan od najboljih koraka u rešavanju porodičnih odnosa pogotovo kada su u pitanju generacijski jazovi, a u Vašem slučaju svakako jesu.

  • Kako se izboriti sa pritiskom neizvesnosti, depresijom i prazninom? Koja je još teža s obzirom na celokupnu situaciju. Sama pomisao na ograničavanje kretanja budi još veće probleme što finansijske što,celokupan način življenja.

Poštovanje, Situacija je teška jer smo svi izbačeni iz zone komfora. Neizvesnost koju korona nosi sa sobom je ključno pitanje koje je locirano u budućnosti, a zove se “kada će ovo sve prestati?!” Svaka nekonstruktivna misao o budućnosti void nas u anksioznost, a svako nekonstruktivno vraćanje u prošlost nam stvara osećaj tuge. Taj pritisak i neizvesnost pojačavaju osećaj anksioznosti jer smo u krajnjim razmišljanjima svesni da ne možemo da utičemo na to, a ne želimo da prihvatimo da ne možemo. Dakle prvi korak je prihvatanje situacije kakva jeste, a drugi korak je vraćanje u sadašnji trenutak, a to je moguće jedino uz pomoć naših čula. Predlažem Vam upravo jednu tehniku koja služi za oživljavanje čula i sadašnjeg trenutka, a to je tehnika poznata kao 5,4,3,2,1 tehnika. Potrebno je da u trenutku pronađete pet stvari koje možete da vidite i da na svakoj zadržite focus minimum 20 sekundi. Zatim 4 stvari koje možete da osetite (bilo šta što možete da osetite čulom dodira), takođe 20 sekundi za svaku stvar. Tri u ovoj formuli predstavljaju tri stvari koje možete da čujete, Dva predstavljaju dve stvari koje možete u tom trenutku da omirišete i jedan je jedna stvar koju u tom trenutku možete da okusite.

———————————

  • Da li je za odvikavanje od prekomerne konzumacije alkohola (još uvek ne vrlo jak oblik alkoholizma) dovoljna psihoterapija ili su potrebni još neki medicinski postupci. Hvala unapred na odgovoru, Sanja.

Poštovanje Sanja, Bolesti zavisnosti se inače leče u stručnim ustanovama sa stručnim licima, najčešće psihijatrima ili kliničkim psiholozima, koji su specijalizovani za to. Psihoterapija propratno može da ide uz lečenje u ustanovi kao vid podrške i potpore da se istraje u procesu odvikavanja. Inače se ovakvi problemi rešavaju dobrim planom supstitucije, tj.adekvatne, zdravije zamene za ono što je stvorilo zavisnost. Takođe se pre početka rada potpisuje neka vrsta ugovora u kojoj se klijent obavezuje da tokom terapijskog procesa neće prekršiti ništa što se dogovori na terapiji sa psihoterapeutom.

  • Teško se nosim sa ljudima koji ne shvataju zašto je važno vakcinisati se, koji ne poštuju mere lekara, nemaju empatiju? Kontraši svemu razumnom. Gubim samokontrolu i teško prećutim takvim neinteligentnim pojavama. Kako sebi da objasnim, da ne mogu da se raspravljam sa većinom u ovoj državi? Kako da se ne nerviram zbog toga?

Poštovanje,  Nervirate se zato što Vam je stalo. Stalo Vam je do Vašeg mišljenja. Nažalost morate prihvatiti da postoje i druga mišljenja, pogotovo onih nekompetentnih, nestručnih, potkovanih često i teorijama zavere, a nekada I zaverama zaista. Savet svakako nije svađa. Svađu morate pokušati da prevenirate, tj. da ne dozvolite sebi da upadnete u zamke tog tipa. Zadržite se na poenti koju želite da kažete i nemojte dalje ići od toga. Ljudi se ne menjaju tako što im se mišljenje “uteruje” u glavu. Oni moraju da pokušaju da osete da to što Vi pričate zaista i mislite i verujete, pa će Vas možda u nekom momentu razumeti. Da bi se neki ljudi promenili potrebno je vreme.

  • Poštovani, Dete od 17 godina, ima problem sa zavisnošću od komp. igrica. Svestan je problema i tražio je pomoć, jer ga odvlači od redovnih školskih obaveza. Pošto je nastava trenutno „on line“ , više je za kompjuterom sve manje može da se odupre igricama. Kako da mu pomognem, imate li neki savet stručan. Iskreno zahvalna, Vesna.

Poštovana Vesna, Niste mi detaljnije opisali šta se dešavalo, ili šta se dešava, po pitanju stručne pomoći. To je jako bitan podatak, a ono što mogu da Vam kažem je da je to najispravniji potez. Bolesti zavisnosti se inače leče u stručnim ustanovama sa stručnim licima, najčešće psihijatrima ili kliničkim psiholozima, koji su specijalizovani za to. Psihoterapija propratno može da ide uz lečenje u ustanovi kao vid podrške i  potpore da se istraje u procesu odvikavanja. Inače se ovakvi problemi rešavaju dobrim planom postepenog sve dužeiI duže izlaganja onome što izaziva zavisnost. Takođe se pre početka rada potpisuje neka vrsta ugovora u kojoj se klijent obavezuje da tokom terapijskog procesa neće prekršiti ništa što se dogovori na terapiji sa psihoterapeutom.

  • Već 9 godina sin i ćerka žive i rade u Americi.Sa ćerkom smo se videli pre 5 godina,a sa sinom nismo od kada je otišao.U međuvremenu,dobili smo unuka koga gledamo preko ekrana telefona,kao i decu. Uglavnom se dobro držim, ali ponekada mi je teško. Probali smo sa vizama,ali su nas odbili. Sada čekamo da deca dobiju državljanstvo kako bi lakše otišli. Nije lako,stari se.Znam da ima dosta ljudi čija su deca u inostranstvu,ali ponekada tuga prevlada.A najgore je što si nemoćan da utičeš na odlazak,jer to ne zavisi od nas.

Poštovanje, Kao neko ko je otac, mogu samo da pomislim kako Vam je. Nažalost i sami ste svesni da su ovakve stvari teško premostive tek tako da je jako teško bilo kakav savet dati. Zamislite samo kako je bilo ljudima u Vašoj koži pre nekih 20-30 godina kada su prolazili kroz iste stvari kao i Vi, ali nisu imali mogućnost besplatne video komunikacije ili čak i besplatnog zvanja telefonom. Mi danas moramo reći jedno veliko hvala ovoj savremenoj tehnologiji koja nam to omogućava. Zato kada je već ovakva situacija, koristite ovu tehnologiju do maksimuma i što više pričajte I delite trenutke sa svojim najbližima preko video komunikatora u nadi, a pre svega u veri, da ćete se uskoro svi okupiti zajedno. Ja Vam to želim od srca.

  • Studiram 7 godina i ostalo mi je 4 ispita. To me svaki dan frustira i sama sebi pravim pritisak i krivim sto nisam ranije zavrsila i do sada nasla posao. Anksiozna sam, nemam želju da izlazim iz kuce i viđam se sa ljudima jer će me pitati o faksu, stalno odlažem obaveze, imam strah da izađem na ispit iako ga redovno prijavljujem i spremam. Jer uvek mislim da cu sledeći put naučiti bolje i kako moram 100 odsto  sve da pređem. Molim za savet, Srdačan pozdrav.

Poštovanje, Jako ste blizu kraja Vašeg studiranja I jednostavno pokušajte da prihvatite činjenicu da je moralo zaista da bude tako i da traje toliko kada je Vaše studiranje u pitanju. Sve ima svoj razlogi i shvatam da to sada ne možete da razumete i prihvatite, ali pokušajte da verujete da će se to sve kasnije složiti i doći na svoje što će Vam upravo biti pokazatelj da je u život uvek baš sve moralo tim redosledom da se izdešava. Kada je u pitanju Vaš izlazak Iz kuće i suočavanje sa prijateljima koji imaju tu potrebu da znaju šta se dešava u Vašem životu, vidim isključivo kao problem postavljanja granica sa njima. Pretpostavljam da do sada niste po tom pitanju dovoljno uradili sobzirom da opisujete da oni tako lako i često pređu granice koje, makar za ovu stvar o kojoj pišete, deluju jako difuzne. Pokušajte u buduće, da lepim, odmerenim i smišljenim rečenicama skrenete prijateljima pažnju na svoje emocije i zamolite prijatelje da manje potenciraju priču vezanu za Vaš fakultet iz razloga što se osećate jako neprijatno ili lose kada Vas to pitaju. Iskrenost otvara sva vrata. Što se tiče ispita, pokušajte da postavite sebi jasan plan sa jasnim prioritetima, da li je Vama bitno da u najkraćem roku završite fakultet ili je uz to bitno I da bude “savršeno” ili “perfektno”, a verujte mi da to spade u samosabotirajuće misli jer savršeno i perfektno nažalost, ili na sreću, ne postoje.

  • Poštovanje i veliko hvala na ovoj mogućnosti. Moje pitanje se odnosi na to kakav biste mi savet dali u cilju prevazilaženja bola, izolovanosti, nemoći, tuge i emotivnog proživljavanja stanja obolelog člana uže porodice od kancera sa metastazama? Jedan od razloga zbog kojeg se naša porodica našla u ovoj situaciji jeste i nemogućnost blagovremenih pregleda koje je uzrokovala pandemija.

Poštovanje,  Jako mi je žao što čujem da se suočavate sa ovakvim problemom. Pokušajte da iskoristite ove trenutke u razgovorima sa članom porodice u kojima ćete otvoriti neke teme, poruke i razmišljanja da Vam se ne bi desilo da kasnije zažalite što to niste uradili. Ono što je najbitnije je da “ne otpisujete” člana porodice i da ta osoba to ne oseti. Uz sve to, niko od nas ne može da predvidi sa sigurnošću koliko će zaista neko sa određenom bolesti živeti, pa samim tim umesto prevelikog fokusa na strah koji suočavanje sa smrću nosi, treba pokušati preusmeriti misli i dela na sadašnji trenutak i truditi se da dani budu kvalitetno iskorišćeni. Na Vaš mail takođe ću Vam poslati na poklon moj ebook “Vodič kroz emocije” u nadi da će Vam pomoći da pronađete neke odgovore za sebe u ovom teškom trenutku. Molimo se za Vašeg člana porodice!

  • Mnogo mi je loše. Imam 33 godine. Ostao bez posla u inostranstvu zbog korone i zatvaranja granica. Iz malog srpskog mesta sam na jugu Srbije. Nema novog posla na vidiku. Ne ostvarujem nikakva prava države za pomoć. U beznađu sam i apatiji. Izdrzavaju me drugi užasno se osećam. Ako ovo potraje neću psihički izdržati. Džabe štite od korone kada ćemo dobiti druge teže bolesti od brige i gubitka dostojanstva, a možda se mnogi i samoubiju ako ovo zlo potraje a potrajaće vidi se u stavovima političara koji ni jedan gle čuda nije umro od korone.

Moje poštovanje, Razumem da Vam nije lako, ja evo nakon godinu dana mogu slobodno da kažem da Korona polako postaje psihička bolest gotovo isto onoliko koliko je infektivna bolest. Moj savet je da što manje pratite nerelevantne izvore informacija, koje Vam samo mogu napraviti dodatnih problema uz ovaj problem koji trenutno imate. Probajte ove trenutke da preusmerite na neka konstruktivna razmišljanja o budućnosti, da možda osvestite neke Vaše veštine ili talente koje ste nekada davno zaboravili ili ih niste osvestili, jer bi Vam to moglo pomoći da možda pronađete neku alternative u traženju posla. Takođe Vam savetujem stručnu pomoč I na sledećem linku možete naći spisak psihoterapeuta koji u određenim terminima nude besplatna psihološka savetovališta. savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

———————

  • Kako da se izborim sa strahom od kovida, obzirom da radim u vrtiću i da sam na direktnom udaru? Već sam bila zaražena u novembru. Hvala.

Poštovanje.

Ako ste preležali u novembru, mislim da jedan od logičnih koraka koje možete učiniti je da uradite ELISA test na količinu IGG antitela koja su se kod Vas razvila nakon preležane infekcije Korona virusom. Ako su te količine zadovoljavajuće, to bi trebalo da umanji Vaš strah jer je Vaš imunitet na zavidnom nivou. Ako su količine manje od očekivanog, sa svojim izabranim lekarom razmotrite da li bi za Vas bilo dobro primiti makar jednu dozu vakcine. Ovo su saveti koje možete odmah da uradite i koji bi trebali da budu u svrhu smanjenja Vašeg stresa i straha od ponovne infekcije. Naravno uz sve ove savete, kada ih uradite, ono što se podrazumeva je da i dalje nosite zaštitnu masku, da držite distancu, vodite higijenu i izbegavate masovna okupljanja. Prevenciju treba shvatiti kao pozitivnu stvar koja je usmerena da uradite sve ono što je do Vas i da verujete da Vas preventivne mere štite, a ne da služe u službi straha.

  • Imamo ćerke bliznakinje stare 33 godina jedna od njh neprekidno priča izmišljene priče povremeno histeriše, plače, smeje pod terapijom pominje likove iz serija koje je pratila.Često menja raspoloženje povremeno se uključi i u razgovor da članovima porodice vrlo kratko, priča sama sa sobom postavlja i odgovara sama na pitanja.

Poštovanje,

Nadam se da Vaša ćerka ima adekvatno propisanu medikamentoznu terapiju i da je pod nadzorom psihijatra koji prati tok ovih njenih simptoma. Po svemu što ste mi napisali u pitanju, zaista ništa ne spade u domen psihoterapije te stoga ja zaista ne mogu dati nikakav savet osim da se ona mora redovno javljati svom psihijatru.

  • Prelezala sam dvostruku upalu pluća, 4 testa negativna (čisto sumnjam). Otkako sam izašla iz bolnice pre 3 nedelje, imam nesanicu (zaspim,pa se probudim i tako nekoliko puta u toku noći) apetit mi se povećao, čak jedem i noću, konstantno imam crne misli, zamaram se. Poslednjih 10 dana imam i neke vrtoglavice. Imate li neki savet koji bi mi pomogao? Hvala. Sve najbolje. Postovanje, Kostovski Jelena

Poštovanje Jelena,

Imali ste ozbiljniju kliničku sliku sa upalom pluća i jednostavno sve ovo što opisujete je još uvek sveže i neki od simptoma su gotovo sigurno još uvek pod psihičkim uticajem svega što Vam se izdešavalo. Pretpostavljam da ste još uvek pod utiskom svega i da Vam se misli i utisci nisu stišali nakon svega. Moj savet je da kroz nekoliko nedelja posetite svog izabranog lekara koji bi Vas uputio kod kardiologa, neurologa … kako biste izvršili pregled od eventualnih posledica preležane Korone i da vidimo koliko simptomi vrtoglavice zaista imaju neku patofiziološku osnovu. Apetit Vam se vrlo verovatno povećao na prirodnoj bazi jer ste svo vreme dok ste ležali u bolnici bili na dijetetskom režimu i jednostavno zbog iscrpljenosti organizma, prirodni mehanizam je uključen i Vama se hrana jednostavno traži da biste nadoknadili ono što ste izgubili tokom viremije. Nakon pregleda koji će nadam se pokazati da je sve u redu, ne bi bilo loše da se obratite nekome od psihoterapeuta sa ove liste koju Vam šaljem, jer je jako bitno da dobro proradite i obradite sve ovo što Vam se desilo da Vam ne bi stvorio neki dugoročniji osećaj anksioznosti.

savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Poštovani dr.Jovaševiću, kako se izboriti sa anksioznošću u ovoj izolaciji od kraja oktobra? I na koji način naći partnera, ako uopšte postoji način? Pozdrav

Poštovanje, ne postoji definitivno univerzalni način za pronalaženje partnera, ali neprekidna potraga i trud su nešto što zaista na duže staze može dati efekta. Da bi se desila ljubav potreban je zakon akcije i reakcije. Tu pre svega mislim na socijalizaciju, međutim u ovim vremenima pandemije i to je teško postići. Ono što primećujem već nekoliko meseci da moji klijenti koriste je aplikacija Tinder, koja je nekako po prvi put dobila pravi smisao baš u ovim pandemijskim okolnostima.

Anksioznost je svakako najbolje rešavati kroz psihoterapiju ako želite malo dublji uvid, a ne da samo nestanu simptomi anksioznosti. Fokus na disanje je jedna od najpoznatijih metoda u borbi sa anksioznošću. Možete raditi bilo gde, ali bi bilo dobro da je oko Vas mirno i tiho okruženje ida biste mogli da se fokusirate. Udahnite duboko kroz nos i zadržite dah 3-4 sekunde. Osetite vazduh koji ispunjava Vaša pluća, a da bi se pluća ispunila kiseonikom u svom maksimalnom kapacitetu, prilikom disanja morate koristiti stomak. Nežno izdahnite na usta brojeći do 6. Fokusirajte se na muskulaturu tela koja se u tim trenucima maksimalno relaksira. Svaki udah za nijansu ubrzava srčani rad, a izdah usporava. Pošto kroz ovu vežbu iz udaha u udah produžavamo dužinu trajanja izdaha, samim tim delujemo na usporavanje srčanog rada. Opšte je poznato da se kod stanja anksioznosti zbog straha ubrzava srčani rad, tako da ova vežba fiziološkim putem deluje na usporavanje ubrzanog rada srca i smanjuje stress.

  • Kako čovek da se nosi sa činjenicom da je sve u ovoj državi protiv njega… sa televizije stalno laži, iz života stalno mrak i problemi… kako se isključiti iz toga?

Poštovanje, pokušajte da birate izvore informacija. Koliko god to zvučalo u današnje vreme čudno i teško, valjalo bi se potruditi kada je tako nešto u pitanju. Birajte koje televizije gledate, određeni operateri Vam omogućavaju da pojedine kanale koje ne želite blokirate. Kada su u pitanju portal, obrišite sve one koji Vas uzurpiraju sa mračnim i teškim vestima, a često i neistinitim. Kada je privatni život u pitanju, jako je bitno postaviti granice prema drugim ljudima. Birajte one ljude koji Vas inspirišu, koji takođe ne vole mračne i problematične teme. Sve one koji su skloni takvoj komunikaciji pokušajte da ljubazno upozorite da takvo provođenje vremena ne želite u svom životu, ako prekrše ta pravila, imate svu slobodu ovog sveta da sami odredite sa kim želite, a sa kim ne želite da provodite svoje vreme.

  • Kako da povratim svoje samopouzdanje,samouverenost, i veru u svoje kvalitete?

Poštovanje, jedan od najčešćih razloga nedostatka samopouzdanja ili nemogućnosti da se ponovo poveća samopouzdanje je često poređenje sa drugim ljudima. To je danas postala simptomatologija ne samo u privatnom životu već I na društvenim mrežama. Studije i istraživanja pokazuju da osobe koje se više brinu o sebi (higijena, meditacija, vežbanje, kvalitetan san …) imaju više samopouzdanja od drugih. Ono što ja srećem u svom radu jako često je da osobe koje imaju manjak samopouzdanja imaju i jako nizak nivo samopoštovanja i samosaosećanja. Zato pokušajte da ne budete previše kritični prema sebi ako nekada napravite neku grešku. Nekonstruktivne kritike koje uputite sebi, neće Vas motivisati da povratite samopouzdanje. Nekada i paradoksalna intervencija može imati efekta, a to podrazumeva da često uradite suprotno od onoga što Vam mozak najčešće govori u trenucima kada Vam direktno anulira samopouzdanje (mozak=navika).

  • Postovani, studiram već 10 godina Pravni fakultet koji sam sama odabrala jer dam oduvek želela biti advokat, ali teško podnosim anksioznost u vreme ispitnih rokova i to dovodi do stalnog odlaganja obaveza . Jako me pogađaju kritike na račun dužine mog studiranja , osečam se manje pametno i manje vredno. Imam jos 3 ispita i planiram diplomirati, ali osećam se punom negativne energije zbog pritisaka i narušavam odnose sa porodicom zbog toga ,ja očekujem podršku a oni mi nanose psihički bol i osećam se depresivno na tom polju.

Poštovanje, ja izučavam sistemsku porodičnu psihoterapiju i  jednostavno ovaj simptom trenutnog obeshrabrenja i manjka samopouzdanja, ja bih na momenat “zaobišao” iz razloga što će nam se desiti da nećemo videti šumu od drveta ako se budemo držali samo njega. Ja ne sumnjam u Vas i verujem i osećam da ćete Vi vrlo brzo uspešno diplomirati na faklutetu, ali ono što ostaje, to su repovi iz nerešenih porodičnih odnosa, koji su se danas zalomili na fakultetu, a ako ih ne postavite na svoje mesto, sutra mogu da se odraze i na neke druge segmente Vašeg života kao što je izbor partnera, brak, roditeljstvo … Osećam da granice između Vas i porodice porekla nisu postavljene kako treba i da ne uspevate da ih održite čvršćim čim opisujete trenutke u kojima roditelji prelaze te granice do mere izazivanja psihičkog bola kod Vas. Pretpostavljam da i komunikacija sa njima nije na najvišem nivou, a ona je ključna u ovim momentima. Konstruktivni razgovori sa roditeljima u budućnosti u kojima biste iznosili iskreno šta osećate, kako se osećate i šta pritisak Vama čini bi mogli da Vam donesu male pomake. Roditelji (osim ako nemaju psihičke poremećaje) žele uvek najbolje za svoje dete, samo često budu slepi pored očiju. Zato je nekako potrebno da Vi više potencirate u komunikaciji šta je ono što bi Vas činilo mnogo srećnijom i šta je to što oni mogu da urade da se Vi osećate bolje. Ako bi Vam značio besplatni razgovor sa nekim od mojih kolega, možete pogledati na linku nekoga ko je dostupan za takav vid pomoći.

savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

——————————–

  • Pozdrav, meni treba savet , ali ne u vezi Corone ili sl. elem radi se o sledećem: skidaju mi seroxat od 40mg koji konzumiram 15 god i ksalol, uvode trittico uveče (sad sam na 200mg) moj problem je brain zeps, kako pročitah negde. Nisam ni znala šta su ove munje po glavi i el.sokovi. sad sam na 10mg seroxata+0,025ksalola i uveče trittico 200mg?evo već 40 dana kao zombi sa  “tejzerom u glavi”. Molim Vas,šta je u pitanju i dokle više, neizdrživo je tako živeti 24h. Molim help

Moje poštovanje,

Nažalost ovo pitanje nije za mene, tj. nije domen psihoterapije. Sobzirom da je medikamentozna terapija u pitanju I određeni neurološki problem. Vaša instanca bi trebala da bude psihijatar I neurolog, a možda I neuropsihijatar. Verovatno da je potrebno da prođe određeni period kako biste se adaptirali na terapiju. Pokušajte da date šansu I poverenje I lekarima I terapiji koju su prepisali, a za to vreme dajte sve od sebe da Vam focus bude na nekim zdravijim stvatrima koliko toliko da izbegnete symptom koji zaista smeta kod ove Vaše dijagnoze.

  • Dragi Marko, ja nisam osoba koja će postavljati pitanja, ona nikada nisu bila moj izbor. Odavno sam prestala da tražim svog „spasitelja“, jer život neće biti lepši ako sami sebi ne postanemo najprirodniji lek. Danas čekam proleće, verujući da će ono biti nežnije od prethodnog, danas razmišljam o ljubavi, danas želim disati,manje govoriti. Dođu ti dani, kada sami sebi postanete inspiracija, zato što ste nekad nešto voleli. Negde, ja sam povređena,zato što sam čovek. Zato što imam toliko sakrivenih osećaja koje bih podelila, a nemam sa kim. Samoća. To je ono kada te noću sustigne svaki osmeh koji si odglumio toga dana. I niko ne pita,zašto životariš? Šta se zbilo sa tvojom srećom?..Ili možda samo dobro glumimo. Da su dani isti, kao ranije. Da smo i dalje voljeni isto. Zapravo, nikada nećemo biti toliko ravnodušni na sopstvenu bol. Volela bih da me čuješ,ti,što ovo čitaš. Da ti kažem kako moraš biti sam svoje proleće, jer ono što tvoja misao može da nacrta, to ne može niko.

Moje poštovanje,

Hvala Vam što ovo delite sa svima nama. Emocije su jedna nestabilna pojava. Sa biološke strane su jako često sinhronizovana. To je ta neka veza I kolaboracija izmedju fizički opipljivog kao što su naši hormone I ekspresivno apstraktnog kao što su misli ili emocije. Pošto naši hormone iz sata u sat nemaju isto dejstvo I istu koncentraciju, samim tim I naše emocije prate taj ples I tako isto osciliraju. Moramo nekako pokušati da razumemo taj koncept, da mu se ne opiremo I da više poštujemo taj njegov tok. Kada uz to uključimo hiperanalizu I preveliko “mozganje” mi ustvari narušavamo nešto što je prirodni tok. A priroda uporno šalje signale nama ljudima da počnemo više da je prihvatamo, a manje da je menjamo. Iz Vašeg izlaganja čujem da Vam je potreban sistem podrške, koji je očigledno nekada postojao, a danas je malo zaboravljen rekao bih. Sistemi podrške ne nastaju tek tako I nisu stvar koja nam je data ili pala sa neba, on se gradi, ruši, pa ponovo stvara. To je neprekidan proces. Ostaviću Vam ovde link preko koga možete kontaktirati nekoga sa spiska I da besplatnim psihološkim savetovalištem pokušate da započnete taj korak ponovnog okupljanja ljudi oko sebe koji će Vam biti podrška, onakva kakvu želite.

  • Evo za 2 meseca sam izgubila 6 prijatelja, neke od covida neke od raka. I još 2 imaju slabe šanse da prežive. Kako ostati pri sebi? I sama sam imala rak, sa 24 (sad sam 33), bilo mi lakše to pregurati nego gubitak voljeni.

Moje poštovanje,

Jako mi je žao što čujem za ovako nešto što Vas je zateklo. Izuzetno je bitno da niste sami u ovim trenucima. Ne znam kakav Vam je sistem podrške I ko je u ovim trenucima tu za Vas, ali svakako I pored toga izuzetno je bitno da imate I profesionalnu podršku, u ovom slučaju moj savet je psihijatar. Pošto je dolazak do psihijatra procedura I potreban Vam je uput I određeno vreme čekanja, ja Vam ostavljam ovde nekoliko linkova za besplatnu psihološku podršku koja bi mogla da Vam znači u periodu dok ne dobijete psihijatrijsku pomoć I podršku. Postavili ste baš bitno pitanje u tom trenutku, a to je “kako ostati pri sebi”. Ove situacije nas oblikuju, bruse, bacaju nas u izazov u iskušenje I svako ko uspe da se na neki način izbori sa tim, sigurno iz svega toga izlazi jači, iskusniji I osposobljeniji za nastavka života. Ali je jako bitno da sve ove gubitke obradite sa stručnjakom, a ne sami. Tugovanje je process I jednostavno u takvim trenucima moramo dozvoliti sebi da sve te faze prođu. Moramo imati veru I ne smemo kočiti I zaustavljati sebe u nekoj od tih faza zbog toga što im se opiremo I što tugi ne dozvoljavamo da “učini ono što je do nje”. Izuzetno mi se dopada jedan citat koji je vezan za ovu temu, a izrekao je čuveni kineski filozof Konfučije, a kaže ovako: “Dođi moja tugo, sedi pored mene da te pomazim I utešim”.

https://www.facebook.com/NSHCsavetovaliste/

http://www.savetovaliste.nshc.org.rs/?fbclid=IwAR1q4nU04m1FHM0-J4aPS9n2wWD8m5ASF4QpMV6T_iFth5D4DjjzhFQj9GQ

https://savezpsihoterapeuta.org/wp-content/uploads/2020/10/Savez-dru%C5%A1tava-psihoterapeuta-COVID19-44.pdf

  • Postovani dr Jovaševiću, Imam 33 godine, udata i imam tri divne cerke. Nasa mala porodica zaista divno funkcionise.  Svaka zima do sada je meni donosila tugu,  setu,  zatvaranje u kucu,  vrlo često spavanje, mrzovolju za ličnom higijenom a sa prolećem je to nestajalo. Ova zima je do sada definitivno najgora.Ujutru nekako ustanem,  posao, kvalitetno vreme s decom i zatim pogled u prazno i mrzovolja da uradim bilo šta isključivo za sebe. Ponekad sedim, gledam ih kako spavaju i plačem, pitam se zašto sam ih donosila na ovaj svet da se muče, pate… Moram napomenuti da moja mama ima dijagnostikovanu manicno depresivnu psihozu od 2002.godine i celu svoju mladost sam provela s njom po psihijatrima,bolnicama,  jureći je i tražeći je ako reši da joj je terapija nepotrebna i uđe u svoju plus fazu.  Moja majka je češće ulazila u maničnu fazu,u depresivnoj bi bila kad izađe iz bolnice.  Pitanje je da li mislite da treba da odem da popričam s nekim i proverim sebe,  jer nikako ne želim da moja deca prolaze sa mnom isto.

Moje poštovanje,

Ja svakodnevno u svom radu viđam ljude koji izuzetno reaguju na promene vremena, godišnja doba … I nekako je to postalo sastavni deo promena mentalnog raspoloženja koji je maltene počeo da se podrazumeva, a ne bi valjalo da se posmatra tako I kroz tu prizmu. Zašto? Zato što svako duže zadržavanje simptoma koje ste gore opisali, a pod duže podrazumevam njihovu konstantnost u trajanju dužem od tri nedelje, više ne možemo pričati o prolaznoj depresivnoj epizodi, već hipotetički o depresiji. Svakako ako uz to imate u Vašoj porodici porekla nekoga ko je imao potvrđenu psihijatrijsku dijagnozu bipolarnog poremećaja ličnosti I nekoga ko se lečio od toga, a to je Vaša mama, onda to posmatramo kao factor rizika. Tako da je javljanje psihijatru zaista neophodno u ovom slučaju. Baš I napominjem psihijatru, ne psihoterapeutu, jer bi u ovom Vašem slučaju to bio put. Psihijatar je potreban da uspostavi dijagnozu, da da eventualno medikamentoznu terapiju I da posavetuje paralelno da se radi psihoterapija. Kada pacijenti tako I na vreme pristupe ovom problemu, onda ima dosta prostora za napredak. Mislim da je jako bitno što ste svesni sebe I svoje situacije I što se na vreme odlučujete na taj korak. Možete me kontaktirati lično putem moga sajta  www.markojovasevic.rs  i mogu Vas uputiti kako da uspostavite kontakt sa psihijatrom.

  • U poslednjih 6-7 meseci imam problem da odem do posla, prodavnice, da prošetam, neki strah se pojavio, npr. Prodavnica je 100m od moje kuće, a čim pomislim da trebam ići počinje srca da lupa nenormalno brzo, kao i do posla, ma bilo gde… Sem kada sam u kući… Kod brata ne idem koji je na spratu gornjem. (sve je počelo pre 6-7 meseci kada sam radio od kuće zbog pandemije) hvala.

Moje poštovanje.

Niste mi detaljno objasnili Vaše simptome, imao bih još mnogo pitanja da Vam postavim, ali na osnovu ovoga što ste napisali može se posumnjati na agorafobiju, tj. Strah od otvorenog prostora. Fobije se zaista jako uspešno već decenijama leče odrđenim tehnikama kognitivno bihejvioralne ili racuionalno emotivne bihejvioralne terapije tokom kojih se pacijent postepeno izlaže neprijatnim okolnostima ali kroz stručno vođene vežbe I seanse uz kontrolu psihoterapeuta. Ja ću Vam poslati na Vaš mail moj ebook “Vodič kroz emocije” u kojem se možete informisati o tome kako bi ceo taj process izgledao, kako se to izvodi u praksi I malo bolje razumevanje odakle Vama dolaze svi ti simptomi. Ako se ne odlučite da privatno posetite psihoterapeuta, možete da pokušate kontaktirati nekoga od volontera koji sprovode besplatna psihološka savetovališta, mada za ovaj vid problema, mislim da je bolje da ipak imate uživo seanse I da psihoterapeut proceni da li je uz taj process možda potrebna I medikamentozna terapija koju bi prepisao psihijatar. https://www.epsihijatar.net/aktuelnosti-i-desavanja/volonterska-besplatna-psihoterapijska-pomoc-u-krizi-covid-19/

———————-

  • Počela sam da trepcem,vrlo često, zamaraju mi se oči, posebno desno. Moram na trenutak da rukom zatvorim oko da bi ga odmorila inače taj očni mićić mi je napregnut konstantno i jako mi smeta. Sta da radim? Posetila sam očnog lekara, imam naočare za čitanje.

Moje poštovanje,

Mislim da ovde treba sistemski pristupiti ovom problemu. Odlično je što ste bili kod očnog lekara, ako Vam je dao i naočare to znači da je verovatno očni mišić bio prenapregnut u pokušajima da izoštri poremećenu dijoptriju. Ako ovo bude dalo efekta nakon nekog vremena, znaćete da je to upravo i bio razlog. Sa druge strane, moj savet Vam je da se obratite neurologu koji će napraviti specifičan neurološki pregled. Ako se ispostavi da je ipak sve zbog umora, onda bi valjalo da pre svega dovedete svoj san u red, zato što se očni mišići tada jedino opuštaju, a mišićne ćelije oporavljaju, a takođe, ako mnogo vremena provodite za kompjuterom, pokušjte da pravite pauze na svakih 15 minuta tako što ćete 5 do 10 minuta žmureti i odmoriti oči, pre nego što nastavite sa radom.

  • Kad institucije ćute i ignorišu sve vaše molbe i dopise za pojašnjenjem i preispitivanjem odgovornosti za smrt bračnog druga koji je preminuo zbog neblagovremene, a posle i neadekvatne hitne pomoći, kako izbalansirati između jutarnje sreće što kad budite dete i spremate ga za vrtić, što ga i to jutro gledate kako raste, i večernje želje da se ne probudite nakon što zaspite u nadi da ćete sresti bračnog druga tamo negde. Kako izbalansirati između vaspitanja koje imaš i učenja koje si stekao i želje da sam uzmeš pravdu u svoje ruke jer institucije koje trebaju da rade svoj posao, ne rade? Kako bi bolje razumeli o čemu pričam, i šta pitam, možete pročitati jedan moj blog na  https://pravonazivotmeri.blogspot.com/2021/01/blog-post_37.html

Moje poštovanje,

Jako mi je žao zbog Vašeg gubitka i svih peripetija kroz koje ste prošli u tim trenucima.

Zaista se ne razumem u te pravne odredbe i zakon, ali verujem da bi dobar advokat mogao da Vam da konkretnije smernice.

Izuzetno je bitno stanje sreće koje opisujete u trenucima kada se brinete za Vaše dete i sve aktivnosti koje prate to. Pokušajte da se što više zadržite na tom segmentu. To je Vaša snaga i pokušajte da tu energiju prenosite postepeno što više na ostatak dana. Kada je u pitanju drugi deo Vaših osećanja, ja bih Vam tu savetovao stručnu pomoć gde biste na psihoterapiji pokušali da se uz pomoć terapeuta suočite sa Vašim gubitkom. To je nešto što mi na psihoterapiji jako često radimo i psihoterapija zaista jeste mesto za to.

„Kako izbalansirati između vaspitanja koje imaš…“ – Preporučio bih Vam knjigu Robina Skinera i Džona Kliza „Kako preživeti svoju porodicu“ u kojoj zaista možete pronaći puno odgovora na postavljeno pitanje.

  • Preležao sam Koronu 21 dan u VMC Karaburma, unazad četiri meseci pre imao tmp 21 dan, preležao kući. Ali sada imam neke senzacije možda vuku od ranijeg perioda koje mi narušavaju kvalitet života. Čim se probudim posle nekog vremena unutrašnja napetost koja dovodi do mučnine i kašlja, odlazak u toalet po dva tri i više puta, pritom stolica normalna, lučenje pljuvačke i slivanje iz grla konstantno. Pijem lorazepam polovinu ujutru i to se kao smiri malo. U toku dana obično u popodnevim časovima opet se javi ta ista napetost mučnina, blaga zamućenost u glavi i stalno mi se spava. Ne verujem da je to posledica Korone. Napominjem da sam primio i drugu vakcinu kineske proizvodnje. Ovo mi traje skoro dva meseca. To stanje mi ne da da živim jer se svakodnevno ponavlja. Mučnina kao da dolazi iz stomaka. Nemam neki apetit, slabo unosim tečnost jer ni za to nemam neku želju. Kome da se obratim jer postaje nepodnošljivo. Svi misle da sam hipohondar ali mislim ipak da mi nešto smeta.

Poštovanje Dejane,

Pošto ste mi opisali svo dešavanje oko Korone i pošto opisujete klinički sliku koja je bila burna, ja Vam savetujem da odradite određene preglede, kao post-kovidnu kontrolu. To podrazumeva neku vrstu sistematskog pregleda. Krvna slika, pregled, gastroenterologa, endokrinologa kardiologa, neurologa … Na taj način imate mogućnost, da ako sve bude u redu, zaista eliminišete postkovidne eventualne posledice. Nakon toga možemo da pričamo o Vašem problemu kao psihogenom. Ide u prilog česti odlasci u wc, da je to ustvari neka vrsta „nervoznih creva“, a da je napetost u želucu ustvari upravo od hroničnog stresa koji proživljavate, jer u hroničnom stresu želudac je taj koji ponajviše pati. Svakako ponajviše u ovom problemu Vam mogu pomoći tehnike kognitivno bihejvioralne terapije u kojoj ćete bolje razumeti šta Vam se zaista dešava i na taj način odagnati strahove oji dolaze od neznanja. Taođe i vođenje dnevnika, kao i određene vežbe bi imale benefita. Ali o svemu ovome možemo da pričamo tek nakon Vašeg sistematskog pregleda.

  • Kako pomoći bliskoj/voljenoj osobi koja je u depresiji, a ne izgubiti sebe? Kako se postaviti, kako pomoći, a da i sami ne upadnemo u depresiju, jer se se ponekad čini da je depresivna osoba u pravu i da ne postoji izlaz? Kako se ne upecati na to? Kako se ponašati…?

Poštovanje,

Depresivna osoba kako opisujete, zista prvo mora imati dijagnozu depresije. Zatim, nakon toga i jako stručno propisanu adekvanu medikamentoznu terapiju. Uz sve to neophodno bi bilo da ta osoba ide redovno i na psihoterapiju. Kada i ako se ovi uslovi ispune, onda je dosta lakše živeti sa tom osobom. U protivnom, nestabilno stanje te osobe se energetski odražava na ostale ukućane. Vi ne možete toj osobi biti njen psihoterapeut, prvenstveno zbog velike subjektivnosti u tom odnosu, a sa druge strane morate misliti o sebi i svom psihičkom zdravlju. Kako biti od pomoći drugome, ako nama nije dobro?

  • Mislim da sam u nekoj depresiji, hipohondar…pojavili su mi se neki čudni strahovi za meni bliske ljude da ce im se desiti nesto loše, da će se meni desiti nešto loše. Kako da to prevaziđem?

Poštovanje,

Nije svako tužno stanje depresija. Postoji mnogo vrsta depresije, kao i nešto što se zove depresivna epizoda. Takođe depresiju treba shvatiti ozbiljno jer je postala bolest broj jedan na planeti. Da biste ustanovili zaista da li ste depresivni (a uz to i osoba koja je sklona strahu od bolesti, a to je odojena dijagnoza u odnosu na depresiju) to jedino mogu proceniti psihijatar ili psihoterapeut. Da biste prevazišli strahve koje opisujete potrebno je pronaći uzročnika tih strahova, razmotriti šta je okidač svega toga, ispitati Vaša uverenja i razmišljanja da li imaju logičku i racionalnu osnovu ili ne … Kao što vidite tu ima dosta stvari, ne može se rešiti nikakvim instant savetima niti nekom „brzom magijom“. Potrebno je pristupiti ovom problemu sistemski i kroz terapijski proces obraditi sve hipoteze oje sa gore naveo. U ovom Vašem slučaju pomoć može pružiti bilo koji psihoterapeutski modalitet, ali možda se ponajviše ovim bavi REBT (racionalno emotivna bihejvioralna psihoterpija), kao i KBT (kognitivno bihejvioralna psihoterapija).

  • Poštovani, Živim u zajednici sa osobom koja duži niz godina pati od anksioznosti, svesna je problema i u teoriji želi da potraži pomoć, ali u praksi se ovo ne događa. Ovo utiče i na mene i na naš zajednički život. Na koji način pomoći nekome u ovakvoj situaciji da napravi prvi korak i potraži stručnu pomoć. Hvala unapred na savetu.

Poštovanje, Ovo je jako često pitanje koje dobijam. Naravno, niko nikoga ne ože naterati da dođe na psihoterapiju. Dobro je što ova osoba makar u teoriji ima svest da joj je potrebna pomoć, kao što ste napisali. Pokušajte da joj date neke sajtove na kojima se može informisati kako psihoterapija funkcioniše. Možda čak i na youtubu da pronađete neki video klip neke terapeutske seanse da jednostavno ta osoba kroz sve to razbije određene predrasude i kočnice koje je sprečavaju da uradi neki konkretan potez po pitanju dolaska ba terpiju. Ja ću vam na mail poslati moj ebook „Vodič kroz emocije“ gde postoje i određeni odeljci u koji se može osetiti šta se o na psihoterapiji zaista radi.

  • Postovani,  Nemam preveliki strah od virusa, čuvam se naravno…koristim masku i držim distancu…. Pazim gde idem, sa kim se rukujem, oprezna sam. Međutim, na poslu kruze priče kako čemo svi biti prinuđeni da primimo vakcinu. Meni je moj duhovnik izričito zabranio da je primim, bilo koju od ponuđenih….jer mi je rekao da nisu dobre, nisu bezbedne i ko zna kakve će sve posledice biti od njih. Moje pitanje je: Kako da izbegnem vakcinaciju a da zadržim posao? Da li mogu da se pozovem na neki zakon? Ili cu morati da idem iz firme ako ne primim vakcinu? Hvala unapred na odgovoru.  Lep pozdrav, Mirjana

Poštovanje Mirjana,

Makar za sada ne postoji ni jedna poznata informacija da će bilo ko imati pravo da uceni nekoga za vakcinu. Ne znam dal će se to promeniti u budućnoti, ali po svemu što je trenutno aktuelno to sada nije moguće. Tako da te prče koje kruže po firmi su zaista za sada samo priče koje kruže.

Ja zaista ne vidim kompetentnost sveštenika da daju pouzdane informacije o kvalitetu i potencijalnim nus efektima vakcina, ali to je svakako Vaš lični izbor, kao uopšte i svakoga na ovom svetu, da veruje u šta god poželi i kome god želi.

Što se tiče pitanja vezanog za pozivanje na zakon, to morate videti sa nekim advokatom.

———————–

  • Šta uraditi u napadu panike, kad me steže u grudima, ne mogu disati i zidovi oko mene se približavaju?

Anksiozno-panični napadi su najčešći simptomi kod osećaja pretnje po naš život. Za rešavanje ovog simptoma bitan je pregled lekara koji ce otkloniti sumnju na eventualni patofizioloski uzrok simptoma. Ako se ispostavi da nema nikakvih patofizioloskih okidaca simptoma onda mozemo pricati o anksioznosti. Najbolji način lečenja ovog poremećaja je psihoterapijom uz eventualnu pomoć lekova. Pored niza tehnika kojima se pribegava, pogotovo u akutnim situacijama, je osvešćeno stomačno dijafragmalno disanje. Da biste naučili kako pravilno da dišete preporučujem Vam knjigu „Lečenje disanjem“ u kojima je do detalja opisan način kako takvo disanje izvesti. Upravo stezanje u grudima koje ste opisali se pojačava jer u tim trenucima pokušavamo da dišemo grudnim košem, a međurebarni mišići u tim trenucima su „poluparalisani“ i stvara se osećaj gubljenja daha. Bebe i deca do prvog razreda osnovne škole imaju prirodno razvijeno dijafragmalno disanje. Kasnije se u životu gubi taj refleks i pod stresom spoljašnje sredine i nestankom detinjstva počinjemo da dišemo samo gornjim delom grudnog koša, ne koristeći stomak. Na taj način u jednom udahu skoro 60% našeg kapaciteta pluća ostaje nepopunjeno. Disanjem se unosi kiseonik u organizam koji je od neophodne važnosti za rad mozga pored svih ostalih organa. Kiseonik i glukoza su dva osnova izvora energije za mozak. U šali često kažem mojim pacijentima da moramo da naučimo kako pravilno da dišemo, ali i da uz sebe uvek moramo imati i jednu malu kockicu crne čokolade. Poslaću Vam na mail adresu i moj ebook u kome možete pronaći određene tehnike za samopomoć.

  • Možete li mi pomoći, da svog bliskog rođaka koji nema roditelje, odvojim od kockanja. Sve što sam pokušala nije urodilo plodom, kod njega nema napretka a ja se osećam nemoćno!?

Poštovanje,

U pitanju bolest zavisnosti. Verujte da kada je bilo koja zavisnost u pitanju, jedina relevantna pomoć je proces odvikavanja u ustanovi specijalizovanoj za bolesti zavisnosti, a mi takvih ustanova imamo, kao i jako dobrih stručnjaka. Morate biti spremni na proces, na postepenost i strpljenje. Biće momenata koji će izgledati kao „pad“, ali oni su sastavni deo procesa i ne treba na njih gledati kao na poraz. Paralelno uz to može se ići i na psihoterapiju kao vid podrške da bi se istrajalo na samoj terapiji odvikavanja. Potpisuje se i neka vrsta ugovora na prvoj seansi da klijent neće prekršiti dogovor dokle god bude radio sa terapeutom, a terapeut se zalaže da će zajedničkom podrškom dati sve od sebe u prevazilaženju problema.

  • Svaki dan kada uđem u autobus krene lupanje srca zbog straha od zaraze. Onda krenu slike gde sebe vidim u bolnici, na respiratoru i da umirem. Dijabetičar sam i to mi je dodatno opterećenje. Često šaljem mejlove raznim institucijama zbog ljudi koji ne nose maske u autobusima. Noću kad legnem krenu mi opet crne misli. Corona mi je postala opsesija. Stalno razmišljam šta bi mlađi sin bez mene. Sestri sam dala u amanet da uzme mog sina ako ja umrem od corone. S’ poštovanjem Jelena

Moje poštovanje Jelena,

Osećam kroz Vaše reči koliko Vam je teško. Osećam i da se pridržavate svih mera i da dajete sve od sebe da se zaštitite u ovim trenucima. Pošto u ovakvim situacijama kao što je pandemija, 50% straha dolazi od nedovoljnog znanja kada je u pitanju pretnja oko nas. Pokušajte da dobrim informisanjem „razdvojite žito od kukolja“ jer bi to moglo da Vam donese malo olakšanja kada su delovi iracionalnih strahova u pitanju. Imajte na umu da ne umiru svi od Korone, da je jako puno ljudi sa dijagnozom dijabetesa preživelo i teže oblike Korone i da se uzdate u sopstvenu preventivu. Razmislite i kada je vakcinacija u pitanju. Vakcina omogućava veliku sigurnost da ne možemo razviti teške oblike bolesti.

  • Hronični bolesnik ja, potvrđeno dok je bilo vanredno bila na plaćenom, zatim od avgusta poćinje mobing jer imam usta i pričam koja su radnička prava, kako imamo sefove u posti koji znaju manje nego salterski radnici i postari, dobijem upozorenje i opomenu pred otkaz, izmanipulisu da smrdim na poslu , da vičem , da kasnim na posao, kad god sam kasnila javila sam se, a upravnica kad je kasnila ili nije bila u kancelariji za vreme radnog vremena nije se javila nikome, i tako napabirče svašta još , pomenu moje emotivno i psihološko stanje kao da su oni medicinski strucnjaci, na konto toga presude mi, sad sam 6 meseci na prismotri stravičnoj, psihološki mi urušavaju zdravlje jos više..Ja trenutno ne vidim izlaz..Svi samo kažu ćuti, moja energija nije ćuteća, zasta mi služi mozak i jezik za priču i konstantnu istinu i pravdu. Svi kazu vodim bitku sa vetrenjačama..kako god, meni je to izgleda misija životna

Moje poštovanje,

Izuzetno saosećam sa Vašim slučajem i nije mi prvi put da ovako nešto čujem. Pošto nema Vašeg konkretnog pitanja pokušaću da Vam napišem nešto što hipotetički primećujem u Vašim pokušajima da rešite ovaj problem. Imam osećaj da u Vašim pokušajima da rešite probleme nepravde ima puno istih starih pokušaja, a premalo novih različitih pokušaja. Saveti ljudi oko Vas upućuju na to da Vam taj način do sada nije donosio dobrog. Naravno da se od Vas ne može, a i ne treba, očekivati sušta suprotnost, da budete ravnodušni ili ekstremno mirni kada se ovakve stvari dešavaju, ali da bi Vam neki novi umereni, izbalansirani načini, promena perspektive i načina gledanja na problem bile od velike pomoći. Ako trenutno ne možete da idete na psihoterapiju, savetujem Vam knjigu Četiri sporazuma koju je napisao Don Miguel Rouiz, mislim da bi mogla da Vam bude od velike pomoći, jer se bavi, baš ovom tematikom.

  • Poštovani Dr Jovaševuću,

Kako se čovek može izboriti u sadašnjem vremenu i datoj situaciji sa besom, koji se očito nakupilo u svima nama? Ljudi su dosta kivni i besni što zbog Korone, što zbog manipulacija koje im se serviraju od strane političara, kriznog štaba i medija. Ako se na to dodaju i lični problemi u vidu egzistencije i posla ljudi postaju tempirane bombe, gde ih i sitnice mogu dovesti do izliva velike količine besa. Tu nege i sebe uvršćavam.  Hvala

Poštovani,

U ovako teškim vremenima jako je bitno čuti rečenicu „nisi sam(a)“. Drugim rečima, Vaš sistem podrške, koji se gradi, a ne nastaje sam od sebe je izuzetno bitan. Pokušajte da se držite ljudi koji umeju da Vas saslušaju, da saosete i da Vas ne osuđuju. Verujem da tako nekoga imate ili da ste imali u životu. Budite dobri prema sebi, jer šta god da se dešava spolja nije vredno da se pre svega ophodite loše prema sebi, a bes doprinosi tome. Sve što se dešava spolja je jedna nepromenjiva činjenica, ali koja izuzetno zvisi od tog kako mi reagujemo na nju, što se na kraju svodi na našu ličnu odgovornost i izbor. Pokušajte da svoj san i spavanje dovedete u red, jer bi Vam to bilo od velike pomoći da u tim teškim trenucima na dnevnom nivou budete u što boljoj energiji i stanju da biste mogli kognitivno da obradite to što Vam se dešava. pokušajte da se fokusirate na sve stvari koje trenutno možete da urade, ba mile one na prvi pogled male ili sitne, umesto da konstanatn fokus bude na stvarima koje su van Vaše moći. Pokušajte da vežbate makar 15 minuta dnevno, jer bi to moglo da smanji količinu kortizola u krvi koji je direktno odgovoran kada je bes u pitanju. Setite se perioda u životu kada ste bili u određenoj rutini i pokušajte da vodeći se tim sećanjem napravite danas delić toga u svojoj svakodnevnici. Svakako, ako u bilo kom trenutko osetite da ništa od ovoga ne možete sami, nemojte gubiti vreme, obratite se za stručnu pomoć.

  • Kako otpočeti proceduru lečenja graničnog poremećaja ličnosti bez terapeuta? Korisni saveti za paranoju i slične odlike BPD-a? (Veze i odnosi sa ljudima)

Poštovanje.

Antisocijalni, narcisoidni i granični poremećaj ličnosti spadaju zajedno u jednu grupu koju nazivamo klaste B ili klaster „dramatica“. Karakterišu ga emotivna nestabilnost, promene raspoloženja, snižena empatija, povremeni osećaj praznine i velika usmerenost na sebe i potreba da se rade ekstremne stvari da bi se osetila neka emocija, a često se sreće i pasivna agresija.

Moj odgovor na Vaše pitanje je da nikako ne pribegavate lečenju ovog poremećaja na svoju ruku bez pomoći stručnog lica. Prvo je postaviti dijagnozu, zatim odrediti adekvatnu medikamentoznu terapiju, kao i adekvatnu preporuku za psihoterapiju. Morate biti spremni na dugotrajan proces i dosta strpljenja. Na psihoterapiji bi trebali da ovladate veštinama koje bi mogle da Vam budu od pomoći u Vašoj svakodnevnici, kao i što bolju introspekciju i eksploraciju Vašeg problema. Pišite mi na mom sajtu www.markojovasevic.rs i mogu Vam poslati moj ebook u kome se nalazi dnevnik evidencija napada panike i nelagodnosti koji Vam može biti od trenutne pomoći, ali svakako sve to spada u dodatne ispomoći, prvenstveno je bitno da se obratite psihijatru.

  • Poštovani, odrastao sam u ogromnoj porodici, družim se sa mnogo ljudi, nikada nisam imao pritisak kada sam u kontaktu sa ljudima, već sam sam inicirao i organizovao druženja, putovanja, izlaske i smatrao sam sebe izuzetno socijalizovanom osobom i to me je ispunjavalo. Od kad je počela korona, počeo je i rad od kuće, sve manje druženja jer je u početku sve bilo rigoroznije nego sad, karantin, vanredna situacija i mere koje su dovele do toga da se vreme uglavnom provodim za računarom dok radim, sa društvom nakon posla kad smo igrali igrice i uveče kasno spavanje. Kada se koliko toliko situacija vratila u neko stanje koje je nama prirodnije, ja sam se nekako povukao u sebe, odjednom nemam razumevanja za toliko ljudi, da gostim ljude, da se viđam sa ljudima, a to su sve prijatelji koje znam 20 i više godina, i kada smo u društvu, ja sam po strani i nisam jednostavno, ono što sam bio pre izolacije i korone. Moje pitanje glasi, da li ću moći da se vratim na onaj nivo slobode kao i pre korone? Nikola

Pozdrav Nikola.

Korona je svima nama nešto novo I svi zaista u hodu učimo I izvlačimo neke zaključke kada su psihološki efekti pandemije u pitanju. Jedno istraživanje sa univerziteta Oksford je pokazalo da svaka navika, bilo dobra ili loša, da bi se ugradila u naš sistem navika mora da bude (nekada i na silu) uterana u nas i naš mentalni sklop. Pandemija traje već godinu dana, tih 66 dana je davno prošlo, i ovo je hteli mi to da priznamo ili ne, postalo naša nova navika. Isti je princip i kada želimo neku naviku da istisnemo iz našeg mentalnog sklopa i da njeno mesto zauzme neka druga. Sobzirom da pandemija još uvek nije gotova i da smo u nekoj fazi kada se nadamo da će vakcina dovesti sve ovo u red, još uvek ne možemo u potpunosti da se opustimo. Još uvek ne možemo da dopustimo sebi da se faza postpandemičnog oporavka odvije onako kako treba. Moj je savet Nikola, je da na ovo pokušamo da gledamo kao na fazu koja će proći, ali koja bi puno iskustva i preispitivanja mogla da nam donese. Mnoge će se naše paradigme promeniti, ali ćemo sve to bolje prihvatiti ako prihvatimo ovu fazu, umesto da je se plašimo samo iz razloga što trenutno nismo u mogućnosti da je objasnimo.

  • Kako se nositi sa stresom kada postoji realna mogućnost da izgubite posao i prihode za vreme pandemije?

Ovo je jedno od najčešćih i najopravdanijih pitanja koja su se javljala u proteklih godinu dana kod raznih psihoterapeuta. I da, lepo ste i napisali, ovaj strah nije iracionalan, već je u period pandemije izuzetno realan. Samo u aprilu prošle godine u SAD je 20 miliona ljudi izgubilo posao, a polovina ljudi koji su živeli u nekoj vrsti srednje klase je doživelo drastično smanjenje plate što je automatski imalo uticaj na kvalitet života.

Činjenica je da u ovom trenutku, ovaj strah ne trpite samo Vi, već trpimo svi, kolektivno, da ne kažem globalno. Želeo bih i kao lekar, i kao neko ko veruje u nauku, da izrazim veru da će vakcinacija uroditi plodom i da ćemo se svi do kraja godine vratiti u normalnije tokove života, što će nadam se usloviti da i ovaj globalni strah popusti. Strah koji je trajao godinu dana navodi nas na činjenicu da se moramo prilagodjavati, da moramo tražiti alternative kada je posao u pitanju, da moramo biti kreativniji, da bi bilo pametno prilagoditi svoj rad trenutnim potrebama i ograničiti dugoročne planove, sopstvene želje i htenja, jer oni su u ovakvim situacijama izmaštana stvar I kamen spoticanja. Razmislsite kako na dnevnom nivou možete ostvariti neki cilj I nešto stvoriti. Ne pridajite toliko vremena razmišljanju o tom strahu jer će vas tako uvući u začarani krug iz koga ćete se teško izvući u tom momentu, a umesto toga iskoristite to vreme da osvestite svu vašu kreativnost i sve Vaše talente kao preventive u nadi da će Vas gubitak posla u period pandemije ipak zaobići.

  • Moje pitanje je kako da se nosim sa svakondnevnom anksioznošću od koje patim od svoje 14 (sada imam 23). Ranije sam bila anksiozna zbog konkretnih stvari i REBT terapija je dosta pomogla, ali ne znam šta da radim kada sam anksiozna bez posebnog razloga. Pijem lekove, ali ne pomažu uvek. Hvala unapred

Pretpostavljam da je u Vašem slučaju pandemija stvorila efekat pojačavanja anksioznosti, pogotovo anksioznosti koju opisujete (koja nije konkretna). To što trenutno mislite da anksioznost dolazi bez nekog određenog razloga ne znači da nema svoj okidač negde u dubini i ne znači da se simptomi zaista javljaju bez razloga. Možda ih trenutno Vi ne primećujete onako kako ste ih nekada lakše primećivali . REBT zaista odlično pomaže kada su u pitanju iracionalna uverenja I kao što kažete imate dobro iskustvo, ali bi valjalo sa psihijatrom da revidirate medikamentoznu terapiju.

U ovom Vašem slučaju ja bih Vam predložio i vođenje dnevnika simptoma jer se na taj način mogu dobro evidentirati određene zakonitosti po kojima se ovaj Vaš simptom sada pojavljuje. Svakako ovo možete uraditi ponovo i sa psihoterapeutom na psihoterapiji i to Vam zaista i savetujem, ali Vam mogu ponuditi da mi pošaljete email koji se nalazi na mom sajtu, pa ću Vam proslediti jedan primerak moje elektronske knjige “Vodič kroz emocije” u kome se nalazi šablon jednog takvog dnevnika koji možete koristiti. Svakako za tumačenje dnevnika i evidenciju bi bilo bolje da se obratite stručnoj osobi.

  • Kako steći samopoštovanje, ako od malena nismo imali nikog ko bi nam to pokazao, samo naprotiv, ljude koji i sebe i druge kinje time da ništa nije dovoljno dobro i niko dovoljno dobar (jer su i oni tako učeni), i mi smo stalno kreirali situacije koje nam to pokazuju i zbog kojih još više upadamo u to nepoštovanje sebe? Sad, u toku pandemije, mi je sve ovo isplivalo i dovelo me do rečenice, da bih nekako podigla sebe iz besmisla u koje sam upala „uspeh je i što živiš, a ne moraš da živiš“ jer me proganja i osećaj neuspeha. Trenutno nemam novca za psihoterapiju, a imam i uvjerenje da ako za nešto nemam novca to mi ne treba, odnosno mogu i na drugi način doći do odgovora pa sam tako kreirala ovaj način. Interesantno mi je kako vidim kako kreacija radi, a ne mogu da kreiram više i bolje. Ili je i to samo uverenje? Hvala na celoj ideji i odgovoru.

​Samopoštovanje koje nije izgrađeno kroz role modele (uzore) u prošlosti, je moguće podići na viši nivo ali traži pre svega dobro razumevanje sopstvenog slučaja, strpljenje i konstantan trud. Bitna je i svest o tome da u određenim trenucima prepoznate svoje stanje smanjenog samopoštovanja i pokušate da postavite granice.

Pošto je nemanje granica ili slabo izgrađene granice jedan od glavnih razloga za gubitak samopoštovanja, onda je prvi savet upravo to, da se kroz asertivnu komunikaciju pokuša u svakom sledećem trenutku uspostaviti granica prema drugim osobama. Pošto ne poznajem Vašu prošlost i direktne uzročnike za Vaš problem posavetovao bih Vam i bolje upoznavanje sebe, introspekciju, kao i bolje upoznavanje svoje porodice i njenog samog funkcionisanja. Često je uzročnik gubitka samopoštovanja i smanjena tolerancija na kriticizam koji Vas okružuje, treba naučiti prihvatiti kritike. Probajte da kroz poštovanje drugih ljudi steknete uvid kako više poštovati sebe. Naravno, praštanje u ovom Vašem slučaju igra jednu od ključnih uloga.

Razmislite o psihoterapiji i iz nekog drugog ugla. Psihoterapija nije nužno skupa, cene variraju a Vama bi puno značila. Svakako tu su i psihoterapeuti u edukaciji, psihoterapeuti savetnici i pod supervizijom koji rade dosta jeftinije, a puni su entuzijazma i znanja, a željni iskustva.

  • Kako se lako uspavati i odagnati stotine misli koje vas zapljuskuju dok vam u stomaku leži očekivanje tela da potone u san?  Kako?!  Vrlo često mi se desi da legnem u normalno doba i da jednostavno sam sa sobom i svojim obavezama, idejama, mogućim scenarijima lutam satima budan 100%! ( vlasnik sam privatne firme pogođene Covid om, biznis je na ivici a imamo 38 zaposlenih, imamo dvoje sjajne dece i gomilu odloženih plaćanja koja polako dolaze na naplatu… a posao i dalje stoji. Zaposleni se bune zbog niske plate i polako odlaze… Deca u školi željna pažnje… Prijatelji i rodbina jednostavno ne postoje za nas.) Ovo pitam jer pored svega navedenog nedostatak sna mi kida poslednje niti koje me drže u jednom komadu. Hvala!

Činjenica je da u ovom trenutku, ovaj strah ne trpite samo Vi, već trpimo svi, kolektivno, da ne kažem globalno. Želeo bih i kao lekar, i kao neko ko veruje u nauku, da izrazim veru da će vakcinacija uroditi plodom i da ćemo se svi do kraja godine vratiti u normalnije tokove života, što će nadam se usloviti da i ovaj globalni strah popusti. Strah koji je trajao godinu dana navodi nas na činjenicu da se moramo prilagodjavati, da moramo tražiti alternative kada je posao u pitanju, da moramo biti kreativniji, da bi bilo pametno prilagoditi svoj rad trenutnim potrebama i ograničiti dugoročne planove, sopstvene želje i htenja, jer oni su u ovakvim situacijama izmaštana stvar i kamen spoticanja. Razmislsite kako na dnevnom nivou možete ostvariti neki cilj i nešto stvoriti. Ne pridajite toliko vremena razmišljanju o tom strahu jer će vas tako uvući u začarani krug iz koga ćete se teško izvući u tom momentu, a umesto toga iskoristite to vreme da osvestite svu vašu kreativnost i sve Vaše talente i pokušajte proaktivno da pristupite svim ovim novim problemima, korak po korak, dan po dan.

Što se tiče spavanja i hiperanalitičkog uma sa kojim imate problema, a zbog koga imate problem da utonete u san, predlažem nekoliko saveta. Pre svega da pripreme za spavanje počnete na vreme, maker dva sata pre spavanja. Večera ne bi trebala da bude posle 20h. Posle večere ugasite sve mobilne telephone i lap topove i nemojte ih paliti do ujutru. Iskoristite sat vremena pred spavanje da popričate sa članovima porodice. Kada legnete u krevet savetujem Vam jednu tehniku koja se pokazala u praksi kao jako delotvorna.

Najveću grešku koju pravimo kada ne možemo da zaspimo zbog hiperanalitičkog uma je taj što se nerviramo i svađamo sa tim mislima. Mi u tim trenucima razmišljamo koliko nas to trenutno muči, kako nas sutra čeka naporan dan, a nećemo se naspavati … I onda terame sebe da spavamo. Probajte obrnuto, da terate sebe da ostanete budni! Znam da Vam zvuči paradoksalno, kao što i jeste, ali ume da bude delotvorno. Sigurno Vam se nekada desilo da ležite na kauču, gledate film i u jednom trenutku Vam se prispi iako je film dobar i napet. U tom trenutku Vi pokušavate da naterate sebe da ostanete budni, ali ne uspete u tome i zaspite na pola filma. Zašto? Zato što ste terali sebe da ostanete budni. Princip je isti po kom funkcioniše ova tehnika, tako da se nadam da ćete je uspešno izvesti i da će Vam pomoći.

  • Poštovani,  Imam 29 god. I još uvek imam onu dečiju nestrpljivost. Ako treba nešto da se uradi, ja to moram sada i odmah. Nemam kontrolu u odlaganju i čekanju neke situacije. Prost primer. Ako sam video da mi je supruga kupila poklon za novu godinu 20 dana pred 31. januar, imam toliku potrebu da saznam sta je, da sam spreman da istražujem i zapitkujem konstantno….Prestanem da se interesujem tek kad zaboravim na to. Sledeći primer je taj da kada čitam neku knjigu i naiđem na deo koji mi je dosadan, ostavim knjigu, zaboravim na nju, i mnogo puta uzmem drugu da čitam….ima još sličnih situacija…tipa ranije kada sam studirao, pa javljao se prvi na ispitima za propitivanje itd itd…Znam da se strpljenje uči godinama, ali ja ne znam kako ni odakle da počnem…Da li možda imate neki savet? Unapred hvala.

Postoji puno profesionalnih tehnika I mogućnosti da prevaziđete problem nestrpljenja i najbolje je da to uradite sa nekim ko je stručan. To ne obuhvata samo bihejvioralne tehnike već i pronalaženje okidača i korena problema koji opisujete, a koji Vam narušava kvalitet života.

Jedna tehnika koju možete pokušati sami da uradite je da napravite dugačku listu stvari koje volite da radite u slobodno vreme. Tu mogu biti određene stvari koje provereno znate da volite da radite, kao i neke stvari koje biste voleli da probate jer niste nikada do sada probali ili ste poslednji put probali nekada davno. Pošto ste pomenuli da Vam se focus promeni kada “zaboravite na to”, svesnost ove liste, koja bi trebala da Vam bude uvek na dohvat ruke će Vam pomoći da ranije u odnosu na pre, čim prepoznate svoju nestrpljivost prebacite focus na neku aktivnost sa spiska.

  • Potrebna mi je pomoć u izboru psihoterapeuta. Naime, većina je sada online što mi uopste ne odgovara, potreban mi je neposredan kontakt. Neko čija je oblast rada depresija, anksiozni napadi.. Ako ne možete po imenu da preporučite, dosta bi mi značili saveti kako da sama izaberem nekoga ko mi odgovara. Hvala!

U izboru psihoterapeuta je jako bitno da nakon prve seanse već osetite ta li sa njim imate dobru energiju i kontakt ili ne. Da razmislite da lip red tim terapeutom imate svo poverenje i slobodu da se otvorite i da li osećate da bi on mogao da Vam bude podrška. Nije ništa strašno ako ljudi menjaju terapeute i pokušavaju da sistemom eliminacije pokušavaju da nađu pravog. Informišite se na internetu o psihoterapijskim pravcima, pa ako Vam se neki posebno svidi ili se prepoznate u njemu, možete pronaći terapeuta iz tog terapijskog modaliteta.

Mene možete kontaktirati preko mog web sajta www.markojovasevic.rs pa Vam mogu preporučiti nekoga za koga znam da trenutno prima pacijente uživo.

  • Loše sam, nesrećna. Gde god se osvrnem nedaće. Sinovi me najstrašnije vređaju i otimaju novac, prijatelji gladni bez podrške. Putovanje od naselja Galenika do sledeće stanice traje i traje, za to vreme se sva gasna isparenja koji ispuštaju vozila stusti na naselje koji je ionako preterano zagađeno. Na trgu u naselju još uvek nešto što bi trebalo da je ukras/jelka/na ogromnoj betoniranoj žardinjeri, koja bi trebalo da je puna cveća. Kako je došlo do toga da o regulaciji saobraćaja, o životnoj sredini, o dobrobiti građana o svemu važnom odlučuju neznalice, nemoralni, dunsteri koji odluke potpisuju udovima a njima izgleda i razmišljaju. Molim psihoterapeuta da mi odgovori sta da uradim da se osećam bolje? Možda da odem, ili oni da odu ili…….

Razumem i saosećam sa Vašom trenutnom situacijom. Baš namerno i pišem trenutnom iz razloga što život konstantno teče i konstantno se menja, na nama je da pratimo te promene i da im se prilagođavamo.

Pokušajte da što manje partite medije, pogotovo one koji Vas čine da se osećate neprijatno. Na moment pokušajte da se konektujete sa periodom kada Vam je bilo bolje I kada su stvari izgledale bolje i optimističnije i razmislite, odgovorite sebi na pitanje, šta sam to tada radial drugačije? Kako i da li to mogu da primenim i danas? Pokušajte da budete podrška Vašim prijateljima koji nemaju podrške, na taj način ćete im pomoći da se malko bolje osećaju, to Vam može stvoriti osećaj ispunjenja I pozitivne energije, jer pomoći drugima zna da bude lekovito. Obratite se psihologu u Domu zdravlja ili potražite neke od centara koji Vam mogu ponuditi besplatno psihološko savetovalište. Moj preporuka je da nekako dođete do knjiga Viktora Frankla koje mogu biti velika uteha i energija u situaciji u kojoj se nalazite, a koju ste opisali u poruci.

  • Poštovani, da li su anksioznost, kao i napadi panike posledica bolesti nervnog sistema ili npr. poremećenog rada hipofize, ili to nazovimo stanje, ima isključivo vezu sa mislima i našom podsvesti?

Poštovanje, Anksioznost se ne može gledati totalno podvojena od drugih simptoma. Postoji nekoliko varijanti i ugla posmatranja kako možemo gledati na anksioznost. Ako isključimo sve fiziološke, tj. patofiziološke razloge nastanka simptoma (to radi lekar tako što obavi detaljne preglede) onda možemo pričati o anksioznosti, koja nekada može dolaziti iz našeg svesnog dela, može biti iracionalna, a može biti i iz podsvesti, tj. ukorenjena zbog iskustava iz prošlosti. Takođe, anksioznost može da postoji i u situacijama kada osoba zaista ima određeni patofiziološki problem, tada praktično ima strah od nečega što joj je poznato da zaista ima kao dijagnozu ili simptom (problem sa štitnom žlezdom, hipofizom … bilo koja druga bolest …)

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari