Kada sam spomenula Haški tribunal i optužnicu za ratne zločine, deda Bora se ljutnu: „Svi Srbi koji su uhapšeni za ratne zločine nevini su. Samo su vršili svoju dužnost i branili nas od Hrvata i Muslimana. Ali Amerikanci žele da nam dođu glave. Hoće svoje baze po Srbiji. A ono što hoće obično i dobiju, sem ako im se neko usprotivi.

Kada sam spomenula Haški tribunal i optužnicu za ratne zločine, deda Bora se ljutnu: „Svi Srbi koji su uhapšeni za ratne zločine nevini su. Samo su vršili svoju dužnost i branili nas od Hrvata i Muslimana. Ali Amerikanci žele da nam dođu glave. Hoće svoje baze po Srbiji. A ono što hoće obično i dobiju, sem ako im se neko usprotivi. Nadam se da novi predsednik to razume, ali možda su ga Amerikanci već potkupili. Nisam siguran.“
Dosta je toga što deda Bora više ne može da tvrdi. Vesti na televiziji više ne podstiču njegova uverenja. Ranije je gutao sve što su govorili na državnoj televiziji, ali sad više nema toliko poverenja u RTS. To što oni govore ne uklapa se sasvim u njegovu sliku sveta.
„Možda ne bi trebalo ovo glasno da kažem“, nastavlja, „ali Srbija nije spremna za demokratiju. Mislim da je ona loša za nas. Pogledaj cene – sve je četiri puta skuplje od prevrata, a penzija mi se povećala svega deset posto. Srbiji treba novi Tito“, smatra on. „Čvrsta ruka. Tek onda ćemo zavesti red u ovoj državi. Ne možemo sami da vladamo, nismo mi za to spremni.“
Napolju se smrkava. Vreme je da se namiri stoka. Odlazimo po vodu iz kamenog bunara koji je deda-Borin otac iskopao tokom Drugog svetskog rata. „Ovo je najbolja voda u kraju“, kaže, vadeći tešku kofu iz bunara. „Za moju stoku samo najbolje. Mleko Sube i Sredane je tako masno da moja snaja mora da ga razblažuje vodom“, hvali se dok izvlači kofu za kofom najbolje vode na svetu. Zatim se spuštamo do stoke. Deda Bora tu provodi dosta vremena, razgovara s kravama, tapše ih, daje im vodu i slamu.
Dvorište obasjavaju mesečina i skromna lampa. Jedva vidimo njegovog sina i snahu kako skidaju mast sa slanine. Zatim slaninu stavljaju između dve drvene pločice i sole je. Silazimo do njih da isprobamo prvih nekoliko komadića. Ukus je predivan, a topi se na jeziku kao hrskavo božićno rebarce.
Deda Bora kaže da treba još posoliti.
„Došla si da nas upoznaš“, kaže. „Ali da bi upoznala Srbina, moraš s njim pojesti trista kila soli. Je l’ si znala to?“
Odlučno me posmatra.
„Treba dosta vremena“, dodaje.
Prođoše tri zime i još jedno proleće se bliži. Otkad sam ostavila deda-Boru kraj masnog kazana jedva da sam pojela i zrnce soli s nekim Srbinom. Niti sam previše razmišljala o misterijama homo balcanisusa. Ta vrata sam zatvorila kad sam napustila zemlju, svega nekoliko dana nakon hapšenja Miloševića aprila 2001, i nisam ih otvarala sve dok nisu protekle tri godine i dok ponovo nije došao april. U međuvremenu, pažnju su mi privukle sudbine i patnje drugih ljudi. Povratak deda-Bori uvek je poput putovanja kroz vreme. Pažljivo očistim zarđale šarke i polako otvorim vrata. Dok ih otvaram, ona zaškripe.
Za saputnika sam izabrala Draga, prijatelja iz prošle posete. Jurimo smrtonosnom brzinom autoputem Beograd-Niš sve dok ne stignemo do isključenja i uputimo se ka jugoistoku. Put je sve uži. Krivuda preko blagih udubljenja i dubokih rupa. Bela traka po sredini kolovoza konačno nestaje, i opet smo na seoskom putu s jednom trakom. Pejzaž je braonkast, livade još nisu procvetale, ali stabla višanja već su prekrivena mekim, belim velom. Prolazimo pokraj živopisnih sela u kojima se kuće naslanjaju jedna na drugu u malim grupama, a izbledele zavese lepršaju na prozorima. Ako pogledate izbliza, primetićete da su kuće oronule, ograde nisu popravljane već generacijama. Neke kuće su izdvojene, bacaju pokoji pogled ka drugim grupama. Smeđe, sirotinjske, napuštene.
„Izgledaju ljutito“, kaže Drago.
„Ko?“
„Kuće.“
Zaista deluju ogorčeno.
„Pogledaj ih – stoje tako sa zamandaljenim prozorima, mrze jedna drugu“, nastavlja Drago. „I onda se neko pita zašto ima rata…“
Nekoliko pasa bori se za kosku ispod predivnog drveta magnolije. Drvo se kraljevski uzdiže nad beznačajnim sukobom koji mu se odvija u podnožju. Cvetovi magnolije nalikuju čašama za šampanjac – boja purpura bledi što je bliže laticama i pretvara se u belu na ivicama cveta.
U baštama i na poljima žene rade u debelim čarapama, suknjama koje im pokrivaju kolena i cvetnim keceljama. Okopavaju zemlju, riljaju je ili pleve. Kosa im je skupljena, pričvršćena iznad vrata i sivkasta je, seda ili tamnosiva.
Starci nose crvenosmeđe pantalone i kaljače. Na nogama imaju ručno ištrikane vunene čarape. Pantalone imaju oblik jahačkih: oko butina su široke, ispod kolena uske. Košulje i džemperi su toplih, zagasitih boja, kaputi raskopčani. Imaš osećaj da se voziš kroz stari, izbledeli film iz pedesetih.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari