To što bi srpski radikali mogli da uzmu vlast u Beogradu uz pomoć klerofašista i narodnih izdajnika nije moja – ni tvoja, čitaoče – zasluga. To što bi nama takav razvoj išao na živce, naš je problem. Ima ko im je dao glasove, pa neka se oni žderu ako ispadne tako. Ima tu nešto drugo, mnogo ozbiljnije s dugoročne tačke gledišta stanovnika Beograda.

To što bi srpski radikali mogli da uzmu vlast u Beogradu uz pomoć klerofašista i narodnih izdajnika nije moja – ni tvoja, čitaoče – zasluga. To što bi nama takav razvoj išao na živce, naš je problem. Ima ko im je dao glasove, pa neka se oni žderu ako ispadne tako. Ima tu nešto drugo, mnogo ozbiljnije s dugoročne tačke gledišta stanovnika Beograda.
Beograd je u svojoj istoriji doživljavao svašta, da sad ne ulazimo u to. Nešto se ne sećam da je Beograd ikada ranije bio sveden na ulogu „monete za potkusurivanje“, kako su to voleli da kažu drugovi komunisti. Najbliže je stigao Vukov „SEPEO“ 17. novembra 1996. gurnuvši Zorana Đinđića za gradonačelnika, jer ga je mrzeo više od Slobe i njegovih. Zoran se barem trudio koliko je mogao, dok mu oni Vukovi nisu zabili nož u leđa, što im je i bila namera od početka. Posle 5. oktobra Milan St. Protić je tipično gransenjerski izgustirao Beograd i otišao u ambasadore, da bi i to ubrzo izgustirao. Jedno od objašnjenja bilo je da gradonačelnik mora mnogo da radi, ali to se ne odnosi na Milana: ambasador ne mora da radi ništa, pa mu se ni to nije dopalo.
Ovo sada je nešto novo: jedna besprincipijelna koalicija na republičkom planu i na račun cele Srbije ugovara se i uslovljava drugom besprincipijelnom koalicijom na račun Beograda i Beograđana. Da se odmah razumemo: Beograđanin je za mene onaj ko glasa za Skupštinu grada, pa makar i iz Surčina. Kako i zašto su drugovi socijalisti, Slobina siročad, rešili da „narodno jedinstvo“ u Srbiji prepuste, a za uzvrat uđu koaliciju sa radikalima i ostalima – još nije sasvim jasno, ali će uskoro postati; samo polako. To se zove „koalicioni kapacitet“! Još gore: nisu propustili da povredi dodaju i uvredu, pa se sada femkaju da su „poštena devojka“ i trče još tri kruga oko dvorišta. Tako smo došli, to jest Dačić je došao, da se ne zezamo, u situaciju samo naizgled paradoksalnu: na republičkom nivou „idejno“ je „blizak“ Demokratskoj stranci i G17 plus (sami kažu), a na gradskom nivou je takođe „idejno blizak“ radikalima, Voji i Velji (sami kažu). Tako je Srbija postala država idejne bliskosti, da ne kažemo sabornosti: svi mogu sa svima, uskoro će Dačić ponuditi koaliciju i LDP na nekom nivou, jer će otkriti da su on i Čeda „idejno bliski“.
E, sad: zašto je ova „idejna bliskost“ rogova u vreći paradoksalna samo naizgled? Mora biti da to ima neke veze s prirodom „ideja“ o kojima je tu reč. „Ideje“ očigledno nisu političke, programatske ili ideološke prirode, jer inače to „zbližavanje“ ne bi išlo ovako lako; štaviše, između glavnih igrača ne bi išlo nikako. Pustimo, dakle, „idejnu bliskost“ po strani. Biće da je o nečemu drugome tu reč. Koliko se sa tačke gledišta Beograđana vidi, jedina „ideja“ je u stvari motiv oko koga je ova čudesna sabornost i postignuta: moć i ekvivalenti moći, pre svega novac, ako može gotov i neoporezovan. Ako je srbijanska politička klasa uznapredovala toliko u vejanju ovejane suštine (destilatio quintessentiae) politike, pa je shvatila njenu jedinu i pravu prirodu, tu paradoksa više nema. Pitanje je sasvim banalne prirode: čije će biti naše pare kad se Beograd uzme u ruke i kako će se ko tu taliti i ugrađivati. Što bi upitali Hercegovci: IMT? (ima l’ mene tute?).
Srbija sigurno nije Beograd, kako nas razni analitičari stalno opominju; ali Beograd jeste Srbija mnogo više nego što bi se nekome učinilo. Nije reč o „džiberskom“ mentalitetu koji Biljani Srbljanović (i meni) sasvim razumljivo smeta, već o modusu operandi, „metodima i sredstvima“ (kako to zovu udbaši) politike i administracije. Kao i srbijanska državna administracija i Beograd je dobro razrađena (i dobro podmazana) upravna i fiskalna mašinerija, koja kontroliše ogromne pare. Glavna i sasvim očekivana sličnost Srbije i Beograda jeste marljiva briga načelstva da se slučajno ne donesu precizni i jasni propisi, pravilnici, merila i pravila igre, jer se u sivoj zoni administracije najbolje lovi po sistemu „sve može, ali će vidimo…“.
Dakle, to je ono što bi dočekalo mlađanog genseka Vučića ako i kada postane gradonačelnik. S obzirom na već saborno iskazanu „idejnu bliskost“ glavnih igrača oko tog falššpilerskog stola, normalno bi bilo da usledi primena starog i bezbroj puta u istoriji isprobanog pravila „vrana vrani oči ne vadi“. U tom slučaju mladom Vučiću neće biti preterano teško da objasni kud se dede „žestoka borba protiv korupcije“, glavna i univerzalna proteza radikalske politike do sada. Nova „idejno bliska“ koalicija SRS-DSSĐNS-SPS nasleđuje tek delimično već zauzete položaje u gradskoj vlasti, one Vojine; sve ostalo je zasićeno, uređeno i organizovano dugogodišnjom administracijom i kadrovskom politikom Demokratske stranke. Teško se u tom slučaju mogu očekivati radikalne radikalske kadrovske promene, jer oni ni jednu opštinu Zemun nisu bili u stanju da napune kvalitetnim kadrom. Ukratko, ako i kada Vučić postane gradonačelnik, a prateća kamarila njegov aparat, oni i bivša administracija držaće se uzajamno za jajca (da prostite na mom engleskom). Svi iz iskustva znamo koliko je teško novoizabranim političarima da izađu na kraj s dobro staloženom i organizovanom birokratijom i tehnokratijom; o kleptokratiji i da ne govorimo. Praktično jedina zajednička „ideja“, najniži zajednički imenitelj koji im preostaje kad konstatuju nepremostive razlike jeste ugrađivanje. Pitanje je samo koliko su jedni spremni da ustupe drugima i po koju cenu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari