Preminula je naša koleginica i naša drugarica Olivera Milosavljević, ugledna profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Podjednako su je poštovali i studenti i kolege. A mi koji smo bili počastvovani time da budemo njeni prijatelji smo je i poštovali i voleli.

Pre izvesnog vremena mi je Olivera, u jednom razgovoru, rekla da je odbila da da intervju novinarki jedne ugledne medijske kuće. Trebalo je da govori o svom kapitalnom delu, dvotomnoj studiji Savremenici fašizma: Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti 1933-1941. i Jugoslavija u okruženju 1933-1941. Zašto je odbila? Novinarki je rekla da se svi odgovori nalaze u knjigama. A novinarka je, opet, rekla da bi ona volela da to čuje u skraćenoj verziji, „za novine“. E, tu se Olivera naljutila: „Zar pišemo knjige da bi ih, kao autori, prepričavali?“. Koga uistinu interesuje knjiga, on će je pročitati. Pročitaće makar delove. A onome koga ne interesuje, prepričavanje, „skraćeno“ opisivanje, ionako neće ništa značiti. Dakle, „zašto bih prepričavala ono u šta sam uložila trud nekome koga to, u stvari, ne interesuje?“ Taj intervju se nije pojavio u štampi. Mali je ovo detalj i mali, davno zaboravljeni, afekt. Ali govori o tome da je Olivera dobro znala značaj iskreno napisane reči. Poštovala je i tuđu i svoju reč. Govorila je često, u našim razgovorima, o knjigama (svojim i tuđim) – nikada ih nije prepričavala. Cenila je napisano.

Olivera Milosavljević je istraživala, velikom upornošću, ideologije, političke mitove kojima se prepravlja nedavna prošlost da bi se tako skovala legitimacija aktuelnom poretku koji poslednjih decenija oblikuje, pritiska i mrvi našu stvarnost. Razumela je vreme u kome smo se lomatali i u kome se lomatamo svih ovih godina u kovitlacu u kome je padao jedan svet i u kome se rađao, i još se rađa, privid da se stvara novi svet. Pokušavala je da shvati, morenovski „duh vremena“ ili liotarovsko „postmoderno stanje“, zavisno od osmatračnica sa kojih posmatramo ruševni svet oko nas, a kroz koji bauljaju, opsedajući naše živote, aveti prošlosti: fašizam, nacionalizam, klerikalizam, rasizam…

Upravo je zbog narastanja tzv. restaurativnih ideologija modernizacija za dugo u Srbiji presečena. Olivera je beležila kako, istorijski već objašnjena, prošlost osvaja današnji prostor političkog i ideološkog. Upravo zbog toga, ispostavlja se, sa advokatima te nedićevske, ljotićevske, dražinovske prošlosti se ne može smisleno raspravljati. Ne može se raspravljati kritički o velikom civilizacijskom uzletu jugoslovenskog društva, nošenom oduševljenim antifašizmom, sa onima koji akterima kolaboracije, koji saučesnicima nacističkog zločina počinjenog u logoru na Banjici, na Bubnju kraj Niša… crtaju nad glavom lovorov venac „boraca za oslobođenje od komunističkog jarma“.

U takvom ideološkom miljeu kolaboracionističkim snagama iz II svetskog rata se docrtava oreol „boraca protiv okupatora i fašizma“. Na taj način se pokušava da se ideološki obrazloži današnji kapitalizam u Srbiji najjačom legitimacijom – legitimacijom proizašlom iz tzv. „antifašističkog otpora“ tzv. prokapitalističkih snaga, pokazuje nam Olivera Milosavljević. U ovom postupku se ide do apsurdne tvrdnje da je upravo partizanski pokret kolaborirao sa okupatorom. Time se, u stvari, pokušava delegitimizacija celog socijalističkog perioda. Ovu politiku Olivera Milosavljević naziva shizofrenom, tvrdeći da ta politika nema veze sa onim što se dešavalo u vreme II svetskog rata i da nije slučajno na delu. „Zato ova šizofrena izokrenutost srpske sadašnje prošlosti nije tu slučajno. Ona nema mnogo veze sa onim što se desilo pre šezdeset godina. Ona ima veze samo sa mnogo bližom prošlošću, sa ratovima devedesetih i sa ideologijom koja ih je vodila, a koja i danas vlada ovim društvom. Ne slave se gubitnici i ne izjednačavaju sa pobednicima nad fašizmom zbog njih samih. Slave se samo zato da bi njihova ideologija nastavila da živi. A kada jednog dana rehabilitacija četničke ideologije postane gotova stvar, onda će, veruje današnja politička elita, biti rehabilitovani i ratovi devedesetih koji su sa tom ideologijom vođeni“. U tekstu objavljenom dve godine docnije, Olivera Milosavljević zaključuje: „Da bi realizovala svoj cilj, to jest da bi dala 'demokratski' legitimitet sopstvenom ogoljenom nacionalizmu, ideologija je danas… došla do krajnje tačke spremnosti da se na prvi znak radikalno obračuna sa antifašizmom, svejedno da li komunističkim ili nekim drugim. U neuspelim pokušajima da prisvoji antifašizam i pripiše ga nacionalizmu i da 'očisti' kvislinštvo od fašističkih naslaga i prikaže ga kao demokratski antikomunizam, vladajuća ideologija se našla u procepu. Antifašizam će, ipak, zbog svog vođstva, trajno ostati 'komunistički' i samim tim za nacionalizam bez vrednosti. Kvislinzi će trajno ostati nacionalisti…“.

Upravo zbog toga je značajna njena knjiga „Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944“, nad kojom je, pišući je, provela mnogo vremena i prelistala desetine hiljada stranica nedićevske štampe iz vremena okupacije. Analizom kvislinške, nedićevske štampe, Olivera Milosavljević je demistifikovala karakter kvislinškog poretka. Poretka kome današnji ispravljači „obmana komunističke istoriografije“ pripisuju oreol poretka u kome Nedić, „srpska majka“, a po potrebi i „srpski otac“, spasava srpčad od pogibelji. Evo šta kaže Olivera Milosavljević: „Danas se mogu čuti tumačenja da je čitavu svoju aktivnost Milan Nedić sprovodio kako bi zaštitio postradale Srbe iz ustaške NDH. Međutim, tadašnja srpska javnost, slušajući Nedića i njegove propagandiste, o tome nije mogla da sazna gotovo ništa. NDH se doduše u Nedićevoj štampi pominjala, ali samo kada je srpska javnost obaveštavana o uspostavljanju trgovinskih veza između Srbije i Hrvatske, o mogućnostima putovanja u 'Slobodnu Hrvatsku državu', o proslavama godišnjica njenog formiranja, o međunarodnim aktivnostima 'Poglavnika', o njegovim uspešnim obračunima sa komunistima, o otvaranju zagrebačkog sajma, o rezultatima utakmica fudbalskog kupa ili o transferu fudbalera iz srpskih u hrvatske klubove.

Na kraju, gde su u Nedićevom 'veselom' logoru ili stravičnom 'cirkusu', svejedno, bili Srbi – civilne žrtve nemačkog terora, antifašisti poubijani po koncentracionim logorima i na mnogobrojnim stratištima, gde su streljani đaci i njihovi profesori…? Odgovor je jednostavan. Za njih u Nedićevoj štampi nije bilo mesta. Istina, u jednom izveštaju sa 'antikomunističke izložbe' u Kragujevcu pominje se da je među posetiocima bio veći broj žena u crnini. Da neko slučajno ne bi pomislio da one žale za žrtvama nacističkih zločina iz oktobra 1941, odmah je sledilo i objašnjenje: 'Sve su one ojađene i ožalošćene uzled nedela partizanskih bandita'.“

Dok se upriličuju razne svetkovine i dok se organizuje razbibriga preko programa beogradske radio stanice i vodviljskih predstava u Beogradu, istovremeno je potisnuta činjenica da je u drugoj polovini 1942. godine u Srbiji „jevrejsko pitanje rešeno“. „U koncentracionim logorima ubijeni su gotovo svi beogradski Jevreji (njih oko 10.000), stradale su hiljade Roma, a na mnogobrojnim stratištima vršila su se masovna streljanja hiljada srpskih civila.“

„Kolaboracionističke vlasti su javno, preko štampe, obećavale novčane nagrade licima koja ubiju ili prijave komunistu uz obećanja da će imena dojavljivača biti čuvana u tajnosti. Nazivajući njihovo ubijanje 'svetom borbom', svakodnevno su upućivale pozive da se partizani 'zatiru', 'satiru', 'trebe bez milosti', 'uništavaju', da im se 'seme zatire'. Za Nedićevu propagandu partizani su bili 'zločinci', 'banditi', 'tuđinski plaćenici', 'agenti', 'saboteri', 'zlotvori', 'razbojnici', 'zločinački elementi', 'belosvetski ološ', 'robijaši', 'cigani', 'horde', 'žgadija', 'međunarodni šljam', 'društveni talog', 'jevrejska kuga', 'strašna azijatska bolest', 'pogana misao iznikla u satanskom jevrejskom mozgu', 'crvena neman', 'odrod', 'varvari sa istoka', 'crveni dželati', 'nesrbi', 'psihopatološka čudovišta', 'tuđinskim parama zatrovani bednici'… Srbi među njima bili su 'izrodi' i 'degenerisani primerci', a partizansko vođstvo činili su 'jevreji i internacionalni pustolovi', 'jevrejsko-boljševički ološ'. Svoja uverenja kolaboracionistička propaganda je pokušavala da pripiše i narodu u celini, sugerišući npr. da je obešene na Terazijama u leto 1941. beogradska javnost 'jednodušno' osuđivala kao 'izdajnike i strane plaćenike'.“ Zar ovo isto ne slušamo i ne čitamo danas posredstvom uticajnih medija?

Kvislinški režim Milana Nedića je dosledno sprovodio politiku Trećeg rajha u Srbiji. Pa, tako, agencija Rudnik u novinskom članku Tri momenta iz govora Vođe Rajha koji su naročito značajni za nas, između ostalog, navodi da se „vrši (se) sada i kod nas pokušaj da se u našoj zemlji stvori ognjište nereda, koji su organizovali jevreji, cigani i propali elementi, protiv pravih interesa srpskog naroda. Na drugom mestu, reči Vrhovnog zapovednika velikonemačke oružane sile stavljaju nam do znanja šta nam predstoji ako sami najbrže ne savladamo te komunističke kliconoše kuge i njihove trabante.“

Niko, dakle, ne može da kaže da Olivera Milosavljević nije blagovremeno predstavila kvislinšku rabotu, da nije predstavila Milana Nedića u pravom svetlu i to njim samim. Da nije predstavila četničku kolaboraciju. I da nije, uz mnoge druge autore, dodala svoj pečat tumačenju naše prošlosti i sadašnjosti koja je pod udarom nehumanih ideologija. Ovo je vrlo, vrlo važno naročito danas, kada se zahuktava stroj kojim se dželati pretvaraju u dobrotvore i žrtve. I, naravno, kada se oslobodioci (partizanski borci) pretvaraju u okupatore.

Upozorila je Olivera Milosavljević na opasno i opako nasleđe u našoj kulturi. Nama ostaju njeni objavljeni radovi i oni u rukopisu. Tako ćemo i nadalje, zajedno s njom, govoriti o ovom tmurnom vremenu.

(Autor je univerzitetski profesor)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari