Borba za veća prava je iscrpljujuća, i nikada završena 1

Lejla Alomerović, direktorka Društva za kulturu muslimana Srbije, teološkinja, veroučiteljica, za sebe kaže da je „borkinja za svačije dostojanstvo u mraku predrasuda“. S njom u ovom osetljivom trenutku govorimo o položaju muslimana u našoj zemlji, a posebno muslimanki.

*Odakle potiču predrasude o muslimanima?

Predrasude i stereotipi dolaze uvek iz kulturnog miljea koji se formira na drugačijim premisama od onih koje taj milje pokušava da kritikuje i uglavnom se tiču manjinskih zajednica, obično izguranih na društvenu marginu. Danas, međutim, nema ni pozitivne ni negativne kritike, postoji samo ideologija koju prate mnoge fobije. Iz vrlo raširene islamofobije proizilazi sistemsko, apsolutno negiranje islamskih vrednosti, kao i masovna agresivna kvaziislamizaciju nasilja, terorizma, kriminala čime se pravdaju se liberalno-demokratske političke ideje, neokolonijalizam, rasizam, ksenofobija.

Islamofobija ima teži oblik od antisemitizma, a ne postoji zakon koji muslimane može da zaštiti od predrasuda, stigmatizma i diskriminacije, a o verbalnom deliktu da i ne govorimo. Musliman je danas svuda, u svim medijima označen kao neko koga se treba plašiti.

*Govorite o svojevrsnom žigosanju?

Muslimani su na svim poljima žigosani kao „oni drugi“ i sve „mere bezbednosti“ u svetu, progoni i kontrole su u osnovi mere protiv muslimana. I to je velika nepravda i zlo.

*Islam neguje suprotne vrednosti?

U islamu je strogo zabranjeno nasilje, ma u kom obliku. Zabranjen je čak povišen ton, jer kako se u Kuranu kaže, on „liči na revanje magarca“. Nepoznavanje islama, kao i neispravno razumevanje su jedan od uzroka predrasuda. Neobrazovanost, opterećena političkim i ekonomskim promenama, sve jačom globalizacijom, kao i razni politički projekti, doprineli su mnogim stereotipima i velikoj polarizaciji društva.

*U tim predrasudama posebno mesto imaju muslimanke?

Izvore diskriminacije, koja je uvek epska, ne treba nikada tražiti u monoteističkoj religiji, već isključivo u tradiciji. Nije sporno da su društva na području bivše Jugoslavije dominantno patrijarhalna, da institucionalizovana verska društva vode socijalnu politiku i aktivno lobiraju da se uskrate mnoga od prava koja se tiču samog ženskoga tela. Primera radi, u Hrvatskoj već godinama traje kampanja protiv abortusa, veštačke oplodnje itd. Ovo navodim ne zato da bih savetovala šta Hrvati treba da rade, već da podvučem da su prava muslimanki po pitanju abortusa i veštačke oplodnje usklađena sa životom i zdravljem, a ne sa dogmom, a kada je u pitanju, primera radi, razvod braka, ona su u jednom delu identična onima koja imaju muškarci, a u drugom su muškarci ti koji mogu da kažu da su „ugroženi“, budući da šerijat štiti ženu od eventualne oskudice itd.

*Da li je zabluda uvreženo mišljenje da su muslimankama uskraćena prava pokrivanjem?

Što se pokrivanja tiče, u islamu je, kao i u pravoslavlju, pokrivanje glave pravo, a ne obaveza žene. Jedno od osnovnih islamskih načela glasi da u veri nema prisile. Pokrivenost je izraz prava na privatnost, zaštita od uznemiravanja, i nosi u sebi uzvišenost, moralnost, posebnu lepotu i, ujedno, i uputstvo za njeno čuvanje. Ono je dres-kod bogobojaznosti.

Mene čudi da je prihvatljivije oblačenje koje pobuđuje muškarčev seksualni instinkt. Ta kultura razgolićenosti ženu poistovećuje sa njenim telom i stavlja u drugi plan njenu inteligenciju, obrazovanje, duhovnost. Žena tako postaje objekat, a ne posednik svog tela, svoje intime. Depersonalizacija žene i proglašavanje obnaženosti pravom i izrazom slobode najperfidniji su izraz podređenosti muškarcu i njegovim porivima. Muslimanka je potčinjena samo Stvoritelju, njemu je pokorna i njemu odana, a svi ostali društveni odnosi regulisani su šerijatom koji se bavi i odnosom prema muškarcu.

Islamsko pravo ženi na prvom mestu obezbeđuje dostojanstvo i poštovanje. Ako bismo se svi jedni prema drugima ophodili prema šerijatu, ne bi bilo diskriminacije, naročito ne rodne diskriminacije.

*Imaju li muslimanke u Beogradu neprijatnosti zbog hidžaba?

U Beogradu je danas ugodnije hodati u hidžabu nego devedesetih, a pre te turobne decenije nikom nije bilo važno ni kako izgledaš ni kako se zoveš, već kakav si čovek. Otopljavanju pogleda na hidžab posle raspada SFRJ doprinele su i studentkinje iz islamskog sveta, čije abaje i hidžabi lepršaju prestonicom, ali i veliki broj izbeglica u Srbiji i Beogradu, koji je inače sklon empatiji. Ali položaj muslimanki ovde isti je kao položaj same islamske zajednice.

*Čini se da je žena u našem društvu generalno ugrožena?

Tačno, izvikivanje parola koje se odnose na rodnu ravnopravnost često je karikiranje ravnopravnosti i direktno ugrožavanje prava na intimu i, ako ćemo pravo, pristojnosti. Mnoga mesta su rezervisana samo za muškarce, nema mesta čak ni za otkrivenu ženu, što još više osujećuje prihvatanje pokrivene žene, naročito muslimanke, u javnom prostoru.

*Šta je džihad iz ženskog ugla?

Profesor komparativnih religija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Resad Hafizović, svojevremeno je govorio o tome kako su koreni reči važne muslimanske terminologije ženskoga roda, pa tako i džihad, što znači trud, napor. DŽihad je rađanje, svaka žena u trudovima je u džihadu, a osnovni, najvažniji džihad svakog muslimana, što znači i muslimanke, jeste trud da čovek sâm bude bolji, borba protiv sopstvenih strasti, greha i nečastivog. I nemuslimani, dakle, čine džihad, a najveći džihad je onaj koji se tiče gašenja požara u sebi.

*Da li je ovde raširen običaj mnogoženstva, čemu on služi i kako supruge u poligamnom braku gledaju jedna na drugu?

Mnogoženstvo u našoj sredini nije rašireno, a ni u muslimanskom svetu ne zauzima veliki procenat. Pri sklapanju islamskog braka, naime, potpisuje se bračni ugovor, u kome nevesta iznosi svoje uslove koji se odnose na brak i eventualni razvod. Muslimanka može staviti uslov da ne želi da se njen suprug oženi drugom ženom – inače sledi razvod, a muž „plaća penale“. O tome koliko i kako sve islam štiti ženu možemo posebno razgovarati.

*Mnogo je situacija koje u svim verama u prvi plan ističu muškarca. Gde je ovo najočitije u islamu?

Nemamo problem sa formama ispovedanja vere iz prvenstvene pozicije muškarca, već je problem u prenaglašavanju uloge koju u verskoj praksi ima muškarac i prećutkivanju pozicije žene u religijskom sistemu, i to u svim avramovskim tradicijama, a ne samo u verskim zajednicama. Nije bolje ni u manje ili više sekularnim društvima celoga sveta, ali to je onda pitanje emancipacije žene. Pogledajte samo kada su žene u Švajcarskoj ili Britaniji dobile pravo glasa. A mi u Srbiji?

Maskuliniteta, sirove muške moći, nije pošteđena ni politika, ni tzv. visoka kultura. Koliko je upamćenih žena kompozitorki do druge polovine 20. veka? Da bi se njeno ime u „memoriji sveta“ vezalo za muziku, žena mora da se onepristoji i bude isključivo izvođačica?! Zar mora da bude tako?!

*Kako se muslimanka bori za svoja prava, ukoliko je to društveno prihvatljivo?

U islamskom društvu je neprihvatljivo ako se muslimanka ne bori za svoja prava. U sekularnom društvu očito je neprihvatljivo da se ona bori za svoja prava, naročito tamo gde joj se oduzima pravo na pristojnost – na hidžab.

*Kako se u Islamskoj zajednici Srbije gleda na aktivistkinje?

Afirmativno. Svi muslimani moraju preuzeti dug u borbi za svoja temeljna verska prava, bez obzira na svoje etničke, polne ili regionalne razlike, koje mogu samo doprineti širem horizontu ove borbe. Ženskog aktivizma je uvek bilo i biće ga jer nijedna zajednica ne može opstati bez ženskog aktivizma. Pitanje je vidljivosti, eksponiranja, spremnosti na prihvatanje, obrazovanja, uslova, mogućnosti, ali pre svega organizovanosti i sistematičnosti. A žena mora da ističe svoja prava, da učestvuje, da se bori za svoj položaj ne samo u zajednici, već u društvu, u savremenim okolnostima. Ženski aktivizam koji se temelji na islamskom ne treba gledati kao na izolovani aktivizam.

Istina, ne postoji srazmernost, dovoljna uključenost, a ima toliko prostora gde bi se aktivistkinje mogle uključiti da budu korisne zajednici, društvu, sebi. Ovaj današnji aktivizam najčešće nosi entuzijazam, dobrovoljni rad, volontiranje, i zato nikada nećemo reći „dođite, pomozite“ ako će vas to odvojiti od posla kojim obezbeđujete egzistenciju porodici, ali ćemo reći „dođite, učestvujte, pogledajte, saslušajte“ – ako pripremimo izložbu, tematsko veče, predavanje…

*Da li muslimanske žene imaju teškoća sa zapošljavanjem ukoliko insistiraju da budu pod hidžabom?

Još uvek postoje teškoće, ali je ipak bolje nego pre pola veka, kada su vođene kampanje za skidanje marama ne samo muslimankama. Muslimanke imaju poteškoća i imaće ih još dugo. Svaka borba za većim pravima je dugotrajna i iscrpljujuća, i nikada završena.

Tek kada moja Arnela, koja je nedavno završila master na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku za srpski jezik i književnost, a koja je pristojno obučena po islamskim propisima, tj. pokrivena, bude predavala našoj beogradskoj deci srpski jezik, onda će to značiti da smo postali tolerantno društvo.

*Kakve pogodnosti ženi donosi naizgled skrajnuti položaj? Da li je zaista poštovana i dragocena, kako vera nalaže?

Žena nije u islamu skrajnuta. Da li je zaista poštovana i cenjena, zavisi i od solidarnosti drugih žena, od muškaraca, njene dece, od kolega na poslu, od toga kako se šira verska zajednica i okruženje ophode prema njoj i koliko je ona u mogućnosti da se izbori da bude čovek poštovan od sebe i od sveta. Zaštićena žena ne znači da je skrajnuta.

*Šta sve žena ne sme bez muškarca, odnosno, šta će izazvati negodovanje zajednice?

Možda bi bolje pitanje bilo šta muškarac ne sme bez žene. Šalu na starnu, pozicija žene umnogome zavisi od bračne i društvene harmonije, i tu ona nije u ništa drugačijoj poziciji od žene nemuslimanke, danas, i kroz vekove.

*Da li zaista muslimanka ima pravo na nasledstvo, obrazovanje, slobodu govora, izbor bračnog druga, razvod, rad, bavljenje sportom, umetnošću, politikom?

Ovo „zaista“ iz vašeg pitanja govori više od svega koliko se ne poznajemo i koliko vladaju klišei, pobeđuju zablude i kako dobro radi islamofobična propaganda.

*Koliko je jednostavnije biti ženom u sredinama gde su muslimani većinski deo stanovništva?

U pojedinim segmentima života je jednostavnije biti muslimanom, zbog odsustva stereotipa i potrebe da se dokazuješ ljudima koji ne razumeju ili neće da razumeju tvoje specifičnosti, no u mnogim segmentima života je teže biti muslimanom, građaninom Srbije u većinski muslimanskim sredinama jer su u pitanju uglavnom zapostavljena područja po pitanju infrastrukturnog razvoja. Verovatno je biti teže biti i pravoslavcem u nerazvijenim delovima Srbije.

Istovremeno im je jednostavnije, tj. bezbednije u takvim sredinama jer su teža iskušenja muslimanki gde je još osetna neka netrpeljivost i neprihvaćenost. Svakoj muslimanki predstoje iste obaveze i borba u izgradnji, ali i čuvanju sebe i iskazivanju ljubavi prema Bogu.

*Koliko se Beograd, gde ste rođeni, promenio prema muslimanima od kada vi pamtite?

Kao mala nisam nosila teret svoje vere. U Titovo vreme sam išla u džamiju na versku pouku, postim još iz perioda osnovne škole. Kasnije su se odnosi menjali. Bili su motivisani političkim ideologijama nacionalne elite, naci-ostrašćenošću, antagonizmom, neprihvatanjem. Muslimani Srbije imaju svoj kontinuitet, autohtonost, svoju socijalnu i društvenu istoriju. Kroz odnos prema drugome se iskazuje najveći stepen ispovedanja svoje vere u Boga. Problem je teži kada vam vlast ne daje podršku da sačuvate svoj verski, fizički i kulturni identitet, građanska prava. Muslimani Beograda nemaju adekvatne molitvene prostore, i nadamo se da će se to promeniti.

*Svet je otišao u radikalizaciju, a sa njim i Beograd, šta je to donelo, a šta uskratilo jednoj beogradskoj muslimanki?

Ne mislim da je Beograd otišao u radikalizaciju zbog sveta. Mi ovde već decenijama imamo svojih „autentičnih“ problema. No, to je već polje politike… Budući da se bliži Bajram, radije bih da o tome ćutim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari