Šta TV serija "Sluškinjina priča" govori o našoj stvarnosti 1

„Moje pravilo za ovu knjigu bilo je da nisam htela da se u njoj nalazi ništa što se u nekom trenutku u istoriji negde na svetu nije već dogodilo.

Sve što se nalazi u ovoj knjizi ima svoj presedan u istoriji“, kazala je svojevremeno Margaret Atvud povodom svog romana „Sluškinjina priča“ objavljenog 1985. godine. Upravo zato su, iako je smeštena u blisku budućnost, kritičari isticali da distopijska priča, u kojoj rast populacije u Americi zavisi od silovanja koja organizuje država, podseća na Lebensborn programa nacista ili na zločine Lavrentija Berije, Staljinovog šefa policije. Ali ovaj pomalo zaboravljeni naslov sa novom ekranizacijom (ovog puta u formatu TV serije) pokazao je koliko je delo Margaret Atvud zapravo najbliže našoj savremenosti (zapravo, svakoj u kojoj se čita).

„Želim da znam šta sam uradila da ovo zaslužim?“, pita se u jednom trenutku glavna junakinja, sluškinja, Fredova (igra je Elizabet Mos) dok se priprema za Ceremoniju – njeno mesečno silovanje u kome učestvuju i komandant Fred Vaterford (Džozef Fajns) i njegova žena Serena Džoj (Ivon Strahovski). U tom trenutku, odgovor je vrlo jednostavan – rođena je kao žena.

TV serija počinje u trenutku kada Fredova, koja se nekada zvala Džun, pokušava da pobegne u Kanadu sa svojim mužem i ćerkom, da bi ubrzo bila uhvaćena (ćerka joj je oduzeta a za muža veruje da je ubijen). Već promena njenog imena pokazuje u kakvom se svetu nalazimo. U originalnoj, engleskoj jezičkoj varijanti, to je neobična kovanica Ofred odnosno Of-Fred, neko ko pripada Fredu. Domaći prevodioci nisu morali mnogo da promišljaju o jezičkom ekvivalentu, budući da je srpski oduvek bio usklađen patrijarhalnim principima našeg društva. Fredova je kod nas nastalo po dobro poznatom načinu izvođenja reči, koji gotovo svakodnevno svaka ženska osoba u Srbiji mora da sluša.

Kontrola jezika nije samo nešto što se vidi u novim imenima sluškinja, koja se, inače, menjaju sa svakom novom selidbom – kada sluškinja rodi dete porodici sa kojom živi, odlazi kod novog para i dobija ime svog novog gospodara (kao žena koja udajom preuzima muževljevo prezima). Režim je diskriminisao čak i reči „Zdravo“ i „Doviđenja“. Novi pozdrav glasi: „Blagosloven bio plod“.

Ali ko su tačno sluškinje? To su plodne žena koje se tretiraju kao stoka koju treba uzgajati, ne bi li služila isključivo za insemenaciju članova elite na vlasti. One obitavaju u kući para kome treba da rode dete. Zabranjeno im je da izlaze iz kuće, ali i da čitaju. Sve vreme se pripremaju za svoju svetu dužnost – pomenutu Ceremoniju. To je dan ovulacije kada stupaju u vrlo neuobičajni seksualni odnos, u kome sluškinja leži između nogu žene, koja je pritom drži za ruke, dok je muž, siluje. Zatim cela kuća prati da li će uslediti menstruacija ili trudnoća.

U seriji kroz niz flešbekova upoznajemo kako je nastao neobični svet u kome Fredova danas živi. Nekoliko godina ranije vojnoreligijske grupe svrgle su vlast u Sjedinjenim Američkim Državama. Nova republika Galad je fašistička patrijarhalna teokratija koja je sagrađena na sistemu tradicionalnih porodičnih vrednosti dovedenih do ekstremnih varijanti. Jedna od prvih odluka koju je doneo novi režim bila je da se ženama oduzme sva sloboda i sva prava.

Ono što čini „Sluškinjinu priču“ jeste njena uverljivost – sve što se dešava deluje moguće. Galad nastaje u priči Margarete Atvud po svim principima verovatnosti. „Nakon katastrofe, kada su ubili predsednika i pucali na Kongres, vojska je proglasila vanredno stanje. Optužili su islamske fanatike u tom trenutku… Novine su bile cenzurisane a neke čak i ugašene zbog, kako su rekli, bezbednosnih razloga. Počele su da se pojavljuju blokade na putevima i provere. Svi su to podržavali budući da je bilo očigledno da moramo više da pazimo“. Zatim, malo po malo i druge stvari počinju da se menjaju pod idejom pojačane bezbednosti. Računi u bankama svim ženama bivaju zamrznuti, a novac je ili prebačen muževima ili preuzet od strane države. Žene bivaju otpuštene s poslova. Polako dolazimo do toga da kelner u kafiću oseća dovoljnu moć da DŽun i njenu prijateljicu Mojru (Samira Vajli) nazove „droljama“. Konačno, žene gube moć nad sopstvenim telima. NJihova uloga u društvu svedena je samo na porodicu, i to ne sopstvenu. Bivaju hapšene ili prognane. „Kako se kuva žaba? Tako što se polako pojačava toplota“, objašnjava junakinja Margaret Atvud.

U trenutku kada pripoveda svoju priču Fredova u Republici Galad ima samo jednu funkciju – da se razmnožava. Ako od toga odstupi, biće, kao i svi disidenti, ali i svi oni koji su odstupali svesno ili nesvesno od zakona nove države (pripadnici LGBT populacije, sveštenici…) obešena na zidu. Ili će je čekati još strašnija smrt.

Zapravo iako živi kao zatvorenica, jedino što njen život čini bezbednim jeste njena plodnost. To isto ne važi za njeno telo, budući da je novoj političkoj eliti potrebna njena vagina, ne i drugi delovi, zbog čega neke od sluškinja bivaju kažnjene za svoje trenutke neposlušnosti odsecanjem ruku ili izbijanjem oka. S druge strane, ona sama ne može odlučiti da svoj život okonča. Na pitanje Fredove zašto u njenoj sobi nema lustera, dobija odgovor da je njenoj prethodnici isti poslužio da se obesi. Zato je uklonjen kao i njena mogućnost za smrću. Sterilitet, kao bolest modernog društva, i doveo je do situacije u kojoj ekstremne religijske grupe (koje se pozivaju isključivo na Stari zavet) preuzimaju vlast i stvarajući društvo koje se „vraća tradicionalnim vrednostima“. Ali njihova želja za stvaranjem čistog društva (po njihovim principima), vodi ih korak dalje. Kako to obično biva u kapitalističkom sistemu (koga se ni novi režim ne odriče), kontrolisana plodnost i rađanje nije samo nešto što će povećati populaciju nove republiku, to će je i obogati, budući da od steriliteta pate i ostale države sveta. Plan je da se sluškinje „izvoze“, zbog čega stanovnici Galada ne mogu da očekuju nikakvu pomoć od svojih suseda u svrgavanju režima.

To su samo neki od detalja svakodnevnog života Fredove i ostalih sluškinji. Kada kažete da je reč o naučnoj fantastici, to odmah znači da ne mislimo o njoj kao o našoj realnosti, pa čak ni o mogućoj budućnosti. Ali kada se malo bolje udubimo u višeslojnu prozu Margaret Atvud, dolazimo do vrlo preciznih seciranja naše stvarnosti. Ova distopijska fantazija postaje tako preteća bliska budućnost, ne samo za SAD ili načitanu i informisanu publiku, već i za društvo u kojem muž kamenom u glavu ubija bivšu ženu pred njihovom decom, u centru za socijalni rad. Žene već uveliko žive u sopstvenim domovima gde im preti seksualno i fizičko nasilje. Država u tome ne učestvuje otvoreno, ali zato pomaže svojim zakonima. To nam već govori podatak da između 30 i 40 žena godišnje strada u porodičnom nasilju.

Ova TV serija i knjiga Margaret Atvud upozoravaju da sve one teško stečene slobode mogu vrlo lako ponovo biti oduzete. I da već svakog dana polako nestaju. Svet Galad nije tako daleko, ako se malo bolje zamislimo.

Sumornija priča u TV adaptaciji

TV serija „Sluškinjina priča“ kod nas je emitovana na kanalu HBO. Tvorac programa Brus Miler je u velikoj meri tokom deset epizoda pratio roman Margaret Atvud, ali je i nastavio da razvija priču kanadske književnice, stvarajući još sumorniji i zastrašujući svet Galada. To je potvrdila i sama spisateljica izjavivši da joj je bilo preteško da gleda neke scene. Nakon pohvala kritike kako za glumačku ekipu tako i za samo adaptaciju, najavljena je i druga sezona.

Tekst je nastao u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari