Sedamnaest dana u kovid bolnici: Među "anđelima" na Zvezdari 1Foto: Lična arhiva

Od pojave virusa koji je izazvao pandemiju rukavice, maska, sve što je traženo…

Pride, iako „neverujući“, pomišljao sam da će taj neko gore (dole..?) reći da disciplinovanog čoveka ovo zaobiđe.

Ali, sto osamdeset devet dana od pojave prvog obolelog u Srbiji, temperatura i slab kašalj, a Balkanac veruje da nije „ono“ i da će brzo da prođe.

Od brufena, koji, saznaću kasnije, lekari ne preporučuju, slaba vajda, paracetamol je učinkovitiji.

Gde se testirati?

U javnosti je kolala preporuka da se ide u najbližu kovid ambulantu.

Nije tako.

Na Novom Beogradu u bivšem DZ IMT redovi kao nekad za zejtin illi praškove za pranje.

Stroga ali uljudna medicinarka kaže da tog dana više neće biti testiranja.

Dođite sutra što ranije i čekajte broj.

I bi tako. Supruga čeka, ja se tresem u autu. Broj jedanaest, ali blizu vrata se isprečila ustava.

– Gde vam je karton?

– U DZ Savski venac, do zgrade PIO fonda, dr Dragan Stanojević…

– Idite tamo! (Pljus!)

Dijagnostika i trijaža

Ali nije ni taj nego obližnji, u Ulici Koste Glavinića.

U prostranom hodniku jedva nas petoro, rade tri lekara, na prijemnom šalteru ljubazni, prozori širom otvoreni.

Doktorka Mirjana Milić pominje tokom pregleda jak bronhitis, čak i upalu pluća.

Analiza krvi pokazuje da je sve u granicama normale, uz blago povišen hemoglobin i leukocite i CRP 40.

Još bris grla i nosa, rtg pluća u Pasterovoj i – sutra posle 17 časova rezultat brisa SMS porukom.

Nije ga bilo ni drugog dana, nema ga ni na internetu.

Rezultat snimka pluća rđav (upala obostrano) i dr Milić drugog dana daje uput za Klinički centar radi određivanja ustanove za lečenje. (Miran sam, ali naviru misli, ovde dilema da li da se odam. Ipak: rukopis romana prošao je „sito“ kod izdavača, ali nisam uneo u laptop već završenu zbirku kratkih priča. Nemam dugova, nisam u zavadi, supruga je uvek s obe noge na zemlji, ne sanjari…)

Infektivna.

Još se nekako držim, uz nesigurnost u hodu tu je i jak tremor desne ruke od vrhova prstiju do lakta.

Šaku ne može da smiri ova druga.

Temperatura neprestano između 38 i 39 stepeni.

Na Infektivnoj haos, mnogo nas je.

Hladno.

Neko od medicinara prilazi i pita zašto sam u kolicima.

Otpustim levu ruku a desna poče svoj treskavac.

Izmeri mi „vatru“, i uz „au“ ode. Tri puta su pitali ko sam.

Potom se izgube.

Jedna medicinska sestra, koja bi mogla da bude i glavna, mnogo se trudi, promeće se neprestano po holu, a utisak je da više smeta i pravi zbrku.

Starija mršava žena, sa protezom na levoj potkolenici takođe u kolicima.

Čim se neko iz hodnika ili tri ordinacije (u koje se ulazi iz avlije!) uđe u prostranu čekaonicu koja naliči na one železničke u srpskim palankama, ona glasno pita misli li neko na nju.

Svi joj satima upućuju samo jednu reč: Sačekajte!

Ko zna otkad je tu, izgleda sama, ogrnuta ćebetom.

U toj avetinjskoj prostoriji iz koje se ulazi u tri odaje (vide se boce sa kiseonikom kao rakete…) za razne intervencije, raznoliko društvo.

Dve sestre koje ne skrivaju svoju otmenost u pratnji su oca.

Jedna je brzo ućutkala nalickanog starijeg gospodina koji je bezrazložno izgrdio gospođu pored njega i njegove valjda supruge.

Scene koje se smenjuju kao stvorene za Lordana Zafranovića.

Posle sedam sati čekanja pozivaju me da budem napolju ispred ambulante broj tri.

Ne ulazim.

Treba malo čekati i na hladnoj havi, rekao bi pisac Svetislav Basara.

Za ne verovati u tom trenutku me iz Dubrovnika zove Jozo Krilić.

Svi koji su makar jednom nekad dole letovali upamtili su njegovu optičarsku radnju na sredini Straduna, koju je nedavno izdao. Konačno su me uveli.

Mlad lekar moderne frizure nakon kraćeg propitkivanja skoro šapatom pita: „Dragiša Mišović“ ili Zvezdara. Odabrah ovo drugo.

Cimeri

Sat i nešto posle ponoći.

Mrak i hladnoća.

Iza pulta istrča sestra da otvori.

Gleda papire i kaže da idemo na „kardiologiju“.

Tu sam davno dolazio u posetu rodbini, a sad ništa ne prepoznajem.

Zastadosmo kod sobe 38 koja se nalazi naspram njihovog pulta na sredini hodnika.

Unutra četiri kreveta, prvi i drugi zauzeti. Idem do četvrtog. Sve je obavljeno brzo i ljubazno.

Na prvom krevetu Miroslav Vejzović, na drugom Radenko Bukvić.

Prvi vuče korene iz Prijepolja, drugi iz Priboja.

U bolnici se brzo stvori vojnička atmosfera, ljudi se zbližavaju, da li zbog iste ili slične nevolje.

Moji cimeri pričaju o odlascima na raspuste i radosnim trenucima u kraju svojih predaka.

Bukvić se seća da je nekoliko kilometara pešačio do škole i da je najsrećniji bio kada je u povratku kući na jednom proplanku „smazao napolitnku“.

Sobu je popunio, kasnije ćemo ga, uz dozvolu, zvati katkad žbir.

Viši policijski službenik i operativac na terenu, diplomirani pravnik Miloje.

Kada lekari dođu i pitaju za ime, on obavezno kaže „Miloje pokojnog Milutina Kostić“.

Miloje je simpatičan i drag čovek, brz kao munja i u mislima i na rečima.

Sve zna.

Novinare, pisce, političare, ljude sa dna asfalta…

Sedamnaest dana u kovid bolnici: Među "anđelima" na Zvezdari 2

Kakva god da se priča zapodene, Miloje preuzima reč, zapliće je, razrađuje…

Mnogo nam je značio, ali jedne večeri su ga odveli na intenzivnu, na „jače aparate za kiseonik“.

Zamišljam ga u njegovom domu na Banjici.

Na njegovo mesto do mene je stigla bivša vaterpolo legenda Dejan Dabović (77).

I njega smo odmah „usvojili“.

Lekari i sestre nam govore da ležimo na bok ili još bolje na stomak.

Dabović je više koristio leđa kada bi duge noge izbacio preko stranice kreveta.

Okrene se na levi bok i odvuče ćebe.

Ušuškaj me, veli mi pomalo bokeljski.

Dok mu ćerka nije donela papuče pozajmljivao sam mu svoje.

Nažalost, i on je prebačen na intenzivnu, kasnije smo doznali da je kovid bio jači.

A kovali smo planove da posle bolnice iznajmimo kolibu i mesec dana provedemo izvan civilizacije.

Za sedamnaest na Zvezdari u sobu 38 koju smo na kvarno proglašavali najboljom došli su još Ilija Kovačević, viši terapeut KCS koji živi u Bečmenu, pilot JAT-a Nikola Crvenko i Goran Ilić iz Sopota.

Nikolu smo obasipali pitanjima o avionima; koliko goriva staje u rezervoar, zašto je „volan“ za upravljanje na vrhu isečen…

Blagorodan i tih čovek za koga smo kad je stigao pomislili da je došao – u posetu.

Trinestog dana bio je kod kuće, a dan-dva pre Goran i Ilija.

Dobre duše

Na kardiologiji koja je privremeno (?) kovid odeljenje svi su predusretljivi, ne otaljavaju posao.

Već drugog dana prestajemo da budemo brojevi, jer većini medicinske sestre i tehničari, i lekari, znaju imena.

Brojevi smo samo kada ulete u sobu da mere (broj četiri, 36,1 – 98) temperaturu i „saturaciju“.

Posle smo odmah živi stvorovi.

Mi njih nismo upoznali niti im upamtili likove, vide se samo živahne oči i deo lica.

Toliko su upakovani.

Sestra Mimica, majka tri kćerke, mudrica je.

Kolegi do mene predlaže da, dok je u bolnici, ne razmišlja mnogo jer to samo otežava situaciju.

„Treba“, kaže, „nekad u životu biti i malo sebičan, usredsrediti se na bolest i otići kući. Bez dubokih misli… “

Druga pak, koja ima kćerku više (4), malo zadirkuje Nikolu kraćim, odmerenim pitanjima o stjuardesama.

Zvučaće patetično, ali ovi ljudi zaslužuju najviše moguće pohvale.

Iz dana u dan ljubaznost na granici prisnosti. Bez povišenog tona, reaguju brzo i u svakom trenutku.

Sobni starešina (naš izbor, šaljivi) Ilija zove.

– Šta Vam treba g. Kovačeviću?

– Guska je puna.

– Evo, odmah. I lezite na bok!

Lekari – Maja, Jelena, Sanja, Darija, Milan, Danijela, Luka, Dušica, Aleksandar, sestre i tehničari: Mimica, Marija, Milica, Maja, Marko, Miloš, Stefan, Sandra, Aleksandra, Nataša, Sunčica, Aki, Lidija, Sanja, Jovana, Snežana, Nina, Ana, Goca, Martina, Vesna, Dobrila, Jelica, i Andrijana, četrdeset pacijenata obasipaju pažnjom.

Jednu smo zvali Leptirica, drugu Pčelica.

Ne zaostaju ni servirke: Dara, Aleksandra, Milka, Violeta, Svetlana i Stanimirka.

Sobe se neprestano brišu, hodnici takođe.

Toaleti čisti, u kupatilu uvek ima tople vode.

Hrana odlična!

Jednog kasnog subotnjeg popodneva u sobu je sa timom lekara i saradnika ušao direktor bolnice prof. dr Petar Svorcan.

Sa svima je popričao, pitao za „junačko“.

Obišao nas je još dva puta, a pred treći dolazak sestre su nam rekle da sredimo sobu.

Mislili smo da je to zbog nekog političara. Ne. Doktor Svorcan ulazi sa svitom lekara sa drugih odeljenja.

Sada naše dobre duše brinu o drugima. Priča se da je osoblje „za deset“ i u drugim ustanovama. Zvezdara je, ipak, posebna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari