„Ništa se na ovim prostorima ne događa što se već nije dogodilo, i pisac to identifikuje u najboljoj tradiciji ovdašnje komediografije, komično i tragično u isti mah. Nastavljajući glavnu liniju srpske komediografije, autor uočava da je pitanje mentaliteta, da čovek pristane na sve ono na šta, deklarativno, nikada ne bi pristao. No, kako taj postupak boli, on mora da napravi „brejkô, prekid u svom istorijskom /hronološkom/ pamćenju, i da započne ponovo, uvek iznova, postupak dokazivanja ispravnosti, i ideološke, i psihološke, svog sramotnog pristanka.


Specifičnost ovog tla je da su i pristanak, i nepristanak podjednako sramotni. Ni iz jednog istorijskog perioda ovde građanin nema šanse da izađe neokaljan, na opštem ili ličnom planu. On mora da repetira, kao kod Beketa, apsurdne situacije, ne bi li samog sebe, i univerzum, uverio da se njegov život stvarno događa, da nije nečija rđava šala.

Uvek iste novine, isti događaji, isti razgovori, iste boljke i grehovi čine njegovu svakodnevicu, kao u nekom paklenom krugu. On zna, nažalost, da se to već dogodilo, njegov deža vi je deo neke kompulsivne, prisilne stvarnosti na koju on nema uticaja.

Ovaj tekst nam poručuje, da samo u ludilu ima sistema, da je svaki apsurd logičniji od stvarnosti koju živimo, koja se menja iz časa u čas, vrlo retko po pravilima zdravog razuma. Kad čovek misli da se nešto završilo, ono tek počinje, kad poveruje da je razumeo, baš tada je prevaren, po ko zna koji put!’’ Dragana Bošković

Ovo je deo predgovora iz drame ‘’ Šta se desilo drugu Milivoju? ‘’ inače, mog prvog rukopisa. Gore navedeni odlomak ukazuje da je u drami utkan apsurd u pojedinim rečenicama, likovima, situacijama, sukobu i kulminaciji. Ljudi koji su se usudili da ovo delo pročitaju, nisu krili oduševljenje, ali nisu ni uobičajeno pitanje: ‘’Šta će ti taj apsurd? ‘’

Na ovo pitanje sam davao različite odgovore, katkad i argumente, kao da sam pogrešio, pa napisao nešto što nisam smeo da napišem. Pošto se pitanje već odomaćilo, nastavio sam sa različitim odgovorima, ali ne kao ranije, šarmatno i sa dozvolom da se posumnja, već čvrsto i uz pomoć mini-tabele, koju sam prošle godine napravio.

Na primer:

1. Ako me neka učiteljica upita ‘’Šta će ti taj apusrd? ‘’, ja odgovorim pitanjem ‘’ A zašto šaljete decu da vam kupuje dva đevreka i ‘’Scandal’’ sa nagom Jelenom Karleušom na naslovnoj strani? ‘’

2. Ako me upita student srpskog jezika, ja ga podsetim da, kad sam ga pozvao da dođe na predstavu ‘’Gospođa ministarka’’ , on me pitao da li je to smešno?

3. Ako mi ovo pitanje postavi komšinica, koja inače komentariše poskupljenja i žali se da jedva sastavlja kraj s’ krajem, ja odgovorim pitanjem ‘’ A zašto onda šaljete po 15. poruka/glasova dnevno za neku Farmu, Jamu, Šumu ili tako nešto? ‘’

4. Ako me ovo isto upita hodža, onda ga podsetim da je juče za vreme džume, pio kafu u obližnjoj kafečajnici.

5. Ako me pita pop, onda ga podsetim da je do skora mislio da je Sveti Sava dobio ime po Savi sekretaru ondašnjeg nekog komiteta.

Banalnim odgovorima, želim da izbegnem polemiku, kako bih sačuvao sebe od straha da upadnem u još jedan apsurd, koji će me vući za nos dok mu se ne pokorim. Neću da citiram ni Beketa, jer će ispasti da od ovdašnjih kvazi-pisaca tražim da pročitaju Godoa.

Zato se služim, našim, ovozemaljskim primerima, kao što su:

Kad ti majka kaže „Zatvori više usta i jedi“

Kada gojazna TV voditeljka ili voditelj vode emisiju o zdravlju.

Kada u kafani krene pesme „Nema više druga mog, uzeo ga Bog“, a svi dižu ruke, skaču, vrište. Jednom rečju, vesele se!

Kad je mala kisela voda skuplja od veće.

Kad od romskog orkestra ispred opštine tražiš da ti sviraju „Ederlezi“ koji je deo njihove kulture i folklore, a oni ti kažu da ne znaju i zatrube Bregovićev „Đurđevdan“.

Kad te neko pozove na fiksni telefon i pita „Gde si?“

Ako se i vi usudite, dobićete neki odgovor. Ali, bolje nemojte, jer je svaki apsurd zaista logičniji od stvarnosti koju živimo. I da dođu bolji dani, apsurd ostaje. Prisvojili smo ga, negujemo i ne damo mu da nas napusti. Do daljnjeg!

Koliko je apsurd deo nas? Koliko smo mi deo apsurda?

Apsurdno je pokušavati da budeš slobodan u svetu u kom nema slobode. Ja sam našao slobodu u umetnosti. Tu sam se usidrio.

I da dođu bolji dani, apsurd ostaje. Prisvojili smo ga, negujemo i ne damo mu da nas napusti. Do daljnjeg!

Autor je student glume na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari