Revolucija je suštinska promena društvenih institucija izvršena bez pravne postupnosti“ – definisao je revoluciju Slobodan Jovanović. Nasilna promena institucija znači i promenu u postojećim duhovnim i moralnim normama. I svaka revolucija ima taj cilj. Kao posledica uvođenja novih merila vrednosti, izgleda kao da su ljudi „dobili drugu pamet i da su, koristeći nezakonita, nasilna sredstva, „dobili i novu svest“ (Aleksandar Pavković, Politička teorija Slobodana Jovanovića: jedan nesentimentalan pristup politici).

Revolucija je suštinska promena društvenih institucija izvršena bez pravne postupnosti“ – definisao je revoluciju Slobodan Jovanović. Nasilna promena institucija znači i promenu u postojećim duhovnim i moralnim normama. I svaka revolucija ima taj cilj. Kao posledica uvođenja novih merila vrednosti, izgleda kao da su ljudi „dobili drugu pamet i da su, koristeći nezakonita, nasilna sredstva, „dobili i novu svest“ (Aleksandar Pavković, Politička teorija Slobodana Jovanovića: jedan nesentimentalan pristup politici). Sudbina Slobodana Jovanovića je svojevrsna potvrda ovih njegovih teorijskih postavki.
Sin ideologa srpskog liberalizma, zapadnjaka i velikog nacionalnog radnika Vladimira Jovanovića (1833-1922), Slobodan Jovanović je rođen 1869. godine u Novom Sadu. Posle gimnazijskog školovanja, studirao je prava u Ženevi. Nakon završenih studija 1890, nastavio je studije ustavnog prava i političkih nauka u Parizu. Po povratku u zemlju, službovao je u provincijskom sudu i u Ministarstvu inostranih dela. U svojoj dvadeset osmoj godini, 1897, postavljen je za vanrednog profesora ustavnog prava na Velikoj školi u Beogradu. Posle tri godine, postao je redovni profesor. Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1905, a za redovnog člana 1908. Na mesto rektora Beogradskog univerziteta došao je 1913, a na mesto predsednika Srpske kraljevske akademije 1928. godine.
U Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu bio je šef Presbiroa pri Vrhovnoj komandi. Do 1937. objavljeno je 16 knjiga njegovih najvažnijih dela, koja se bave srpskom istorijom, istorijom političkih ideja, političkom sociologijom i teorijom prava. Bez aktivne uloge u politici do 1937, jer je imao savetodavnu ulogu, Slobodan Jovanović je tada izabran za osnivača – predsednika Srpskog kulturnog kluba. Decembra 1939. napunio je sedamdeset godina.
Posle oficirskog puča 27. marta 1941. zbog pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, Slobodan Jovanović je izabran za potpredsednika u vladi generala Dušana Simovića. U vladi koja je, posle sloma Jugoslovenske kraljevske vojske aprila 1941. napustila zemlju, Slobodan Jovanović je, januara 1942, zamenio generala Dušana Simovića na mestu njenog predsedika. Vršio je, istovremeno, i dužnost zamenika ministra vojske u otadžbini, Dragoljuba-Draže Mihailovića.
Posle Drugog svetskog rata, na procesu 1946, Slobodan Jovanović je osuđen na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 20 godina, na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od 10 godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva. U emigraciji, nastavio je da piše. Umro je, kao i njegov otac, u dubokoj starosti, 1958. u Londonu.
Presuda izrečena nad delom Slobodana Jovanovića bila je teža od presude nad njim kao fizičkim licem. Bila je to osuda na nepostojanje, na duhovnu smrt. Tako je samo uvrštenje studije Slobodana Jovanovića o Svetozaru Markoviću, prve naučne knjige o rodonačelniku ideje socijalizma u Srbiji u njegovu bibliografiju, koju je povodom stogodišnjice njegovog rođenja objavio časopis Naša književnost, izazvalo reakciju književnika i jednog od vodećih ljudi Odeljenja za agitaciju i propagandu (Agitprop) Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Radovana Zogovića. U partijskom organu Borba on je objavio članak „Može li izdaja da zastari?“ Članak se ne odnosi samo na Slobodana Jovanovića. Naprotiv, on objašnjava zašto Slobodan Jovanović, bez obzira na svoje naučno delo, nije mogao biti izuzetak 1946. godine.
Nije se radilo samo o ideološkoj dogmi i o osionosti pobednika. Komunisti se nadovezuju na tradiciju: oni slede ukorenjeni odnos prema izdaji: „U slobodnim i nepokorenim narodima“, piše Zogović, „među ljudima koji su uvijek imali vjere u svoje snage i u budućnost nacije, koji pitanje vlastitog života nikada nijesu mogli shvatiti drukčije nego kao pitanje slobode i nezavisnosti domovine, – izdaja naroda nikada nije padala u zaborav, nju nije moglo pokriti lišće godina i vjekova. Spomen o izdajama srednjevjekovnih srpskih velikaša, skupljenim i oličenim u izdaji Vuka Brankovića, ne samo da nije čilio kroz vjekove, nego je, iz decenije u deceniju, bivao sve oštriji, vidljiviji, teži: svaka nova borba ili patnja naroda – od prvih hajdučkih zasjeda do Narodnooslobodilačkog rata, svaki novi stih – od prve kosovske strofe do naših današnjih stihova – osvetljavala je tu izdaju novim svijetlom s novih i viših stanovišta, dodajući joj nove akcente prokletstva i prezrenja“.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari