„Ugledao sam oglas u novosadskom ’Dnevniku’, kojim, čini mi se, Okružni sud u Novom Sadu traži ljude za razna radna mesta, između ostalog – sudskog tumača za hrvatski jezik. Slično se dešavalo i u Hrvatskoj, sa sudskim tumačem za srpski jezik. Ja razumem zašto je nekom potreban sudski tumač za švedski, ili za arapski, ali zaista ne znam šta će Okružnom sudu u Novom Sadu, osim ispunjavanja jedne glupe forme političke korektnosti, sudski tumač za hrvatski jezik. Šta to znači?…

Ako neka Hrvatica npr. ubije muža, ona će reći da ga je ubila škarama, a onda će ovaj sudski tumač prevesti da ga je ubila makazama…’’

Kolumnista Teofil Pančić ovako je, između ostalog, u „Utisku nedelje’’ prokomentarisao postojanje sudskih tumača za srpski i hrvatski jezik, novih i često osporavanih zanimanja na prostorima bivše SFRJ, osobito među jugonostalgičarima.

I Branislavu Čolović, prvog sudskog tumača za hrvatski jezik u Beogradu, prijatelji i poznanici ponekad pitaju kakvo je to zanimanje, uz opasku: „Pa, mi se razumemo!”

-A nije u tome stvar. Neobično je onima koji ne znaju razliku između privatne i službene upotrebe jezika. Privatna upotreba nekog jezika zasniva se na slobodi izražavanja, i budući da je u sferi privatnosti, ona kao takva nije predmet posebnih zakonskih normi i dovija se bez uplita javne vlasti. Svaki čovek u privatnom životu uživa punu slobodu da se koristi pismom i jezikom svog kulturnog i nacionalnog identiteta. Službena upotreba jezika je određena propisima, u ovom slučaju Zakonom o upotrebi pisma i jezika, i Ustavom Srbije. Isto tako je i u Hrvatskoj – objašnjava Branislava Čolović.

Antonela Zjakić, sudski tumač za srpski iz Zagreba sa 12 godina iskustva, ističe da je taj poziv jako potreban u Hrvatskoj.

-Posebice u pogledu prijevoda dokumenata izdanih na ćiriličnom pismu. Naime, nakon rata, generacija od 1975. godišta, i posebno mlađi, ne uče ćirilično pismo u školi, tako da ga uopće ne prepoznaju i ne znaju čitati. Svi mlađi službenici kada dobiju rodni list na ćirilici nemaju pojma što drže u ruci. Osim toga ima dosta riječi koje se potpuno razlikuju, pa se čak ne može ni po smislu zaključiti o čemu je riječ: primjerice, neki dan sam prevodila rješenje Općinskog suda u Inđiji koje se odnosilo na nasljeđivanje, u kojem se između ostalog spominje „usmeno zaveštanje“. Da nisam sudski tumač i da nisam imala pred sobom (ćirilicom pisano) rješenje, ne bih uopće znala da se radi o pismenoj oporuci (testamentu). To je samo jedan od primjera – kaže Zjakić.

U Srbiji postoji desetak sudskih tumača za hrvatski jezik. Prvi su imenovani pre šest godina u Vojvodini, a prvi u Beogradu je to zvanje stekao prošle godine. I u Hrvatskoj i u Srbiji uslovi su slični – potrebno je završiti visoku školu, određeni filološki smer, položiti ispit iz terminologije prava, imati pet godina iskustva u prevođenju, ne biti krivično osuđivan niti pod istragom. Branislava Čolović je diplomirala pravo, a položila je ispit iz znanja hrvatskog na Filološkom fakultetu u Zagrebu i ispit iz C2. Antonela Zjakić završila je nemački i komparativnu književnost, ispit iz terminologije prava na Županijskom sudu, dok je za srpski jezik morala polagati C2 ispit koji traje puna tri sata i polaže se u Centru za strane jezika.

-Slažem se da nije potrebna nazočnost sudskog tumača za srpski ili hrvatski jezik u sudnici. To je stvarno apsurd. Ja nikada nisam bila u tom smislu angažirana kao sudski tumač, jer nema potrebe. Dok kao sudski tumač za njemački, što radim uz tumačenja srpskog, moram naravno biti prisutna i u sudnici. Međutim, najviše zbog ćirilice mora postojati sudski tumač za srpski i hrvatski u pismenoj komunikaciji. To sigurno. Usmeno, razlike su najviše u infinitivu. U hrvatskom, opet, ima novih „izvedenica“, pa je i to udaljilo ova dva jezika – kaže Zjakić.

Branislava Čolović priča da je bila u prilici da traži spužvu u radnji u Beogradu – i dobije odgovor: nemamo, iako iza prodavačice stoji čitav red – sunđera.

-To nije imalo nikakvu političku konotaciju, prodavačica je jednostavno bila mlada i nije znala. Ima 20 godina od nesretnog rata, pa oni koji su tada rođeni nisu čitali Krležu za lektiru i nisu mogli da se sretnu s takvim izrazima. Hrvatski i srpski nikada nisu bili isti jezik, čak i u vreme kad je to bio srpsko-hrvatski jezik, posebno u službenoj upotrebi. I tada su se savezni zakoni u autentičnom tekstu izdavali na srpskom, hrvatskom, makedonskom i slovenačkom jeziku. Naziv jezika srpsko-hrvatski bio je stvar dogovora, i u Hrvatskoj nije bilo preporučljivo da se upotrebljavaju neki izrazi tipični za hrvatski jezik i njihov kulturni i nacionalni identitet, a sve po Novosadskom dogovoru iz 1954. godine. U Hrvatskoj se govori u infinitivu – idem spavati, idem jesti, u Srbiji kažemo – idem da spavam, da jedem, da šetam. Razlikuje se i u tvorbi futura, biću u Srbiji, i bit ću u Hrvatskoj gde se piše odvojeno. Da ne govorimo o jekavici i ijekavici. Vi imate, posebno u nauci, mnogo izraza koji se razlikuju. Pravo pogotovo ima svoj karakterističan jezik koji odlikuju preciznost, potpuna ispravnost, pravna pouzdanost, jasnoća, nedvosmislenost. Recimo, pravorijek presude na hrvatskom je izreka presude na srpskom. U srpskom se kaže centralni nervni sistem, a u hrvatskom središnji živčani sustav. Pa na deklaracijama lekova piše da nešto deluje na CNS, odnosno SŽS. Ova uputstva moraju biti jasna prosečno obrazovanom građaninu. Opasno je tumačiti po sistemu “razumemo se” naročito u pravu, farmakologiji, građevini… Utor je na hrvatskom udubljenje, a kod sistema za gašenje požara imate sapnice sa utorom. Onaj ko gasi požar mora da zna šta su sapnice i utor. Ovršni prijedlog je predlog za izvršenje. Ovršenik je onaj nad kome se vrši izvršenje, ovrhovoditelj je onaj koji traži izvršenje itd. Ova razlika ukazuje na moguće posledice, kada sličnost ova dva jezika nije dovoljna da se razumemo, već nam je u tom razumevanju neophodna stručna pomoć sudskog tumača– navodi Čolovićeva.

Ona je pre nekoliko godina sa srpskog na hrvatski prevodila enciklopediju za decu.

-Imala je 21 knjižicu i trebalo mi je mesec dana da je prevedem. Moram priznati da je mnogo veća koncentracija potrebna nego kad prevodite, recimo – na engleski. Kad imate pred sobom srpski i engleski tekst, odmah vidite razliku, a kad pred sobom imate srpski i hrvatski razlika nije na prvi pogled uočljiva, osim u pismu. Sa te strane je teže. Malo zastanete, ne znate da li ćete upotrebiti dužnosnik ili funkcioner. I slično…

Tumači nemaju preveliku pomoć literature jer je na bivšim jugoslovenskim prostorima izdato tek nekoliko razlikovnih rečnika srpskog i hrvatskog.

 

Advokati i odvjetnici, slepci i sljepci

Klijenti sudskih tumača za srpski i hrvatski najviše su sudovi, organi uprave, firme…

– Moji klijenti su uglavnom odvjetnici (advokati), Ministarstvo prosvjete i znanosti za nostrifikaciju svjedodžbi (diploma), matični uredi… Do sada sam imala samo jednu primjedbu, jer je prije par godina neka tvrtka iz Novog Sada zamerila za prijevod riječi sljepac u slepac, a ne u slepo lice (kao invalidne osobe)- priča Antonela Zjakić. Branislava Čolović je radila i prevod izbornog materijala za Republičku izbornu komisiju.

Bosanski, crnogorski…

Na prostorima bivše Jugoslavije radi i nekoliko sudskih tumača za bosanski jezik, pa čak, u Hrvatskoj, i za crnogorski. Direktor podgoričkog Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Adnan Čirgić postao je prvi doktor crnogorskog jezika tako što je doktorsku disertaciju odbranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari