Arhivski snimci opsade Sarajeva Foto: Youtube

Kad smo bili kod Doma zdravlja Stari grad, pogledala sam prema Trebeviću, jer je bio jedan procjep… Ima između kuća otvoreno skroz prema Trebeviću. I pitala sam sama sebe kako ovako vedro kad ja dobro vidim svaku jelku, kako li oni mene vide? Došli smo na prvu česmu koja je 15-ak, 20 metara udaljena od česme na kojoj je nastradalo… Šest, sedam naših sugrađana je taj dan poginulo.

Taman sam došla ja na red na vodu, podmetnula moj kanister od 20 litara i u tom trenu fijuk. Ja sam vidjela tu granatu, ona je kao auto išla niz ulicu, tu strmu, usku ulicu. Prošlo mi je kroz glavu, treba leći, treba se sageti. Međutim, ja to ništa nisam uspjela učiniti. Granata je udarila u zgradu. Svijet je popadao. Svi su mahinalno bježali u jednu veliku zgradu kod Doma zdravlja, betonsku. Jedino sam se ja odvojila i pobjegla u jednu malu bosansku kuću čija je kapija sa halkama bila zatvorena i zaključana. Tako sam lupala, lupala tom halkom. Jedna stara nana otvara i vodi me u svoju magazu, gdje je ona sa svojim unučetom, jer njen sin je na liniji trenutno, snaha je na poslu i ona i unuče su u toj magazi.

I tako sam s njima još u magazi sjedila jedno 15-20 minuta kad je druga granata negdje isto u blizini pala. Samo sam čula moju prijateljicu koja viče: „Majo, gdje si?“ Međutim, i ona se zove Maja, tako da sam ja iz ove avlije odgovarala i derala se: „Majo, gdje si ti?“ Kad sam izašla, jao, kako je ulica strma, leda je bilo, voda curi niz tu ulicu, tako je samo nosila tu krv. Već su kola došla, intervenisala, odveli su te poginule, ranjene. Znam samo da se nisam smjela više vratiti ni po moja kolica, ni po moje kanistere. To je sve obavila moja prijateljica. Ja sam trčala, trčala, bez ikakvog razloga. Pale su granate, sve se završilo, nema više potrebe za trkom, šta će biti biće. Trčala sam, trčala i ušla u kuću, samo sam utrčala i više četiri mjeseca poslije toga nisam izašla, ni ispred svog haustora.
U ta četiri mjeseca mi se često dešavalo da sanjam taj zvuk, tu granatu, međutim na raznim drugim lokacijama Sarajeva. Tako sam jednom prilikom sanjala da ja i moje dvoje djece i suprug idemo kolima od Robne kuće prema našoj kući, pošto je u to vrijeme Titova bila dvosmjerna ulica i isti taj zvuk, ista ta granata udara u Gradinu. I tako često mi se to dešavalo… ovaj… dugo, dugo poslije da taj zvuk sanjam. Taj narod, tu krv, ulicu. I dan danas nisam nikad prošla tom ulicom.

Maja Tulić, građanka, „Ženska strana rata“, Žene u crnom, 2007.