Nema pravde za silovane 1

Grozdana Ćećez, Srpkinja iz sela u blizini Konjica, odvedena je u logor Čelebići 27. maja 1992. godine, gde ju je odmah po dolasku dva puta silovao Hazim Delić i to u prisustvu dvojice muškaraca.

Opisala je to rečima: „Pogazio mi je ponos i nikada više neću biti žena koja sam bila“. Grozdanu je narednih meseci silovalo više muškaraca.

Živela je u stalnom strahu, nameravala je da počini samoubistvo. Svedočila je 17. i 18. marta 1997. u predmetu protiv Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića.

Haški tribunal osudio je Delića, zamenika komandanta, a kasnije komandanta logora Čelebići na 18 godina zatvora zbog silovanja Grozdane Ćećez i drugih zločina.

Mucić je osuđen na devet, a Landžo na 15 godina zatvora. Delalić, komandant bosanske vojske, oslobođen je optužbi.

Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima obeležava se danas. Na desetine hiljada žena (i muškaraca i dece) silovano je tokom sukoba u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.

Živele su u strahu, imale su vaginalne sekrete, neredovne menstruacije. Psihofizičko zdravlje im je od tada pogoršano, ostaće traumatizovane do kraja života.

Mnoge su suicidne i depresivne. Tačan broj silovanih nikada nećemo saznati, jer se većina njih plaši osude društva. Odbačene i izignorisane od sistema, neretko od porodice i prijatelja, ostavljene da se potpuno same izbore sa bolom i patnjom.

Pripadnik jedinice „Džokeri“ Hrvatskog vijeća odbrane, Miroslav Bralo je svedokinju „A“, tokom ispitivanja i u prisustvu drugih vojnika, više puta silovao i izvršio penetraciju penisom u njenu vaginu.

Dok ju je silovao, Bralo ju je ujedao po celom telu, uključujući bradavice i više puta joj pretio da će je ubiti.

Sledećeg dana, 16. maja 1996. godine, svedokinja „A“ je odvedena u jednu vikendicu na području Nadioka, gde su je protiv njene volje zatvorili Bralo i drugi pripadnici „Džokera“ i više puta silovali.

Haški tribunal osudio je Miroslava Bralu na 20 godina zatvora zbog učešća u višestrukom ubistvu, silovanju, mučenju, zatočenju i nečovečnom postupanju prema bošnjačkim civilima uključujući i nekoliko dece 1993. godine.

On se 2005. izjasnio krivim za široki spektar ratnih zločina počinjenih u i oko sela Ahmići i Nadioci u srednjoj Bosni.

Svedokinja „87“ je prvi put zatočena u kompleksu Buk Bijela na reci Drini 3. jula 1992. godine ili otprilike tog datuma, gde su je Dragan Zelenović i tri NN vojnika silovali.

Jedan od vojnika uperio joj je pištolj u glavu i silovao je.

Osetila je oštar bol nakon čega je usledilo vaginalno krvarenje.

Sa drugim zatočenicama iz gimnazije u Foči prebačena je u sportsku dvoranu Partizan, gde su kontinuirano silovane i na druge načine seksualno zlostavljane od strane nebrojenih vojnika i Dragana Zelenovića, Zorana Vukovića i Dragoljuba Kunarca, uz stvarno ili konstruktivno znanje Dragana Gagovića.

Svedokinja „87“ je zbog seksualnih zlostavljanja postala suicidna.

Haški tribunal je 2007. osudio Dragana Zelenovića, bivšeg pripadnika vojske bosanskih Srba i vojnog policajca, na 15 godina zatvora za silovanje i mučenje muslimanki iz opštine Foča. Proglašen je krivim da je lično počinio devet silovanja, a za dva silovanja proglašen je krivim kao saizvršilac.

Četiri silovanja u kojima je učestvovao bila su grupna silovanja.

U jednom takvom silovanju, pomogao je i podržao grupno silovanje svedokinje „75“ od strane deset vojnika, koje je bilo toliko grubo da se žrtva onesvestila. Zelenović je priznao krivicu. Izašao je na slobodu posle 10 godina zatvora. Umro je prošle godine.

Srbija je jedina država u regionu koja nije prepoznala žrtve silovanja u ratovima iz devedesetih jer traži da dokažu ono što je nemoguće dokazati – da imaju telesno oštećenje veće od 50 odsto.

Hrvatska, BiH i Kosovo jesu, koliko-toliko, ali jesu. Da nije bilo Haškog tribunala mnoge silovane žene nikada ne bi dočekale pravdu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari