O kolektivnoj krivici za ratne zločine 1Foto: Srđan Srđanov

Nedavno izrečena presuda doživotnog zatvora Ratku Mladiću izazvala je u Srbiji lavinu reakcija o krivici i odgovornosti za zločine za koje je osuđen.

Promišljanje odgovornosti tipično je za društva koja pokušavaju da razreše nasleđe teških zločina. Bilo je prisutno u Saveznoj Republici Nemačkoj, gde su javne rasprave prvih posleratnih godina bile obeležene insistiranjem na sopstvenim žrtvama i svaljivanjem krivice na višu silu ili na sistem. Ono nije bilo toliko vidljivo u nekim drugim društvima, kao što je Japan, u kojem je sam koncept krivice bio nepoželjan, te i o događajima tokom Drugog svetskog rata treba ćutati.

Gde je Srbija na ovom spektru promišljanja odgovornosti za zločine počinjene tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji? Presude Haškog tribunala ogoljavale su jednoglasno slaganje da je krivica osuđenika individualna a ne kolektivna, ali i da su tendencije da se ona pripiše celom narodu veoma žive. Tako će predstavnici desne političke opcije nakon presude Mladiću izjaviti da „su za zapadne sile Srbi i dalje kolektivni krivci“, a pojedini zaštitnici ljudskih prava da „je potrebno da se naglasi da je odgovornost individualna“. Dve su stvari ovde indikativne. Najpre, razumevanje kolektivne krivice srpskog naroda je samonametnuto, kao jedan vid autorefleksije o našoj ulozi u prošlim događajima. Srbija se tako, poput deteta koje jeste uzelo tuđu igračku ali glasno odbija da to prizna iako niko tu igračku ne traži nazad, brani od umišljenog anatemisanja za koje s pravom smatra da može biti višestruko pogubno. I dok je u ovom slučaju očigledno reč o nekoj vrsti psihološkog fenomena kojim se prošla trauma obrađuje na način koji nije vidljivo škodljiv po subjekta, drugi predstavlja smišljeni poduhvat, pre svega političkih lidera. Na delu je jedno svesno nametanje kolektivne krivice celom narodu upravo kako bi se razlučile dve važne i sasvim različite stvari: krivica koju nosi osoba koja je delo počinila, i odgovornost onih koji su to delo podržavali, posmatrali ili nezainteresovano okretali glavu.

Nametanjem kolektivne krivice nas oni koji jesu krivi i neposredno odgovorni za zločine nasilno uvlače u krug saučesnika, koji proširivanjem na celu zajednicu onemogućava razaznavanje ko je stvarno kriv a ko ne. Ovim obesmišljavanjem krivice se takođe zamagljuje postojanje odgovornosti, koja se sa onih koji su podržavali zločinačke politike proteže i na sve nas koji ih nismo podržavali, niti u njima učestvovali, čak niti bili rođeni u vreme njihovog sprovođenja. Mi, građani Srbije, nosimo ovu odgovornost zbog toga što pripadamo zajednici čije rukovodstvo je osmislilo i vodilo politiku zločina, utvrđenu i opisanu u brojnim presudama Haškog tribunala. Kao pripadnici zajednice, dogovorno i svesno delimo prava, obaveze i posledice zajedničkih postupaka. A ratni zločini počinjeni na tlu bivše Jugoslavije jesu bili naše zajedničko delo, isplanirano u političko-bezbednosnom vrhu države, organizovano i sprovedeno kroz zvanične institucije države ili onih aktera koji su bili pod njihovom kontrolom, ohrabreno izbornom ili uličnom podrškom većine građana Srbije. Ne možemo sada okrenuti glavu, i odgovornost za nedela koja je počinila naša država apstrahovati do nepristajanja. Odgovornost je, hteli mi to ili ne, imanentna svim građanima, a od zrelosti društva za demokratske procese zavisi hoće li biti prihvaćena ili ne. Ako je prihvatimo, znajmo da ona podrazumeva insistiranje na kažnjavanju počinilaca, nepristrasno utvrđivanje činjenica o događajima, te istrajno i kontinuirano javno osvrtanje na prošlost i zalaganje za očuvanje sećanja na žrtve. Ne zaboravimo da odgovornost daje i umeće prepoznavanja društvenih defekata koji rezultiraju zločinima, te kao takva predstavlja jednu od najsnažnijih brana novom ciklusu nasilja.

Autorka je aktivistkinja za ljudska prava

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari