Ošamario me i naredio da se svučem, bio je grub i odvratan

Poveli su mene, moju sestru i jednu našu drugaricu. Pošto nismo imale nikakvog izgleda da se odupremo, sjele smo sa njima u auto. Međutim, kada su nas doveli u jedan napušteni bošnjački stan u Brčkom, rekli su da se više nikada nećemo vratiti svojim majkama, a da će razmisliti i da li će nas ostaviti u životu. Prijetili su nam tako jedan sat, a onda počeli da odvode jednu po jednu.

Moju sestru je odveo mladić po imenu Nenad. Bio je iz Brčkog. Rekao joj je da on želi da se sveti muslimankama, da ih obruka i uništi im mladost. Mene je odveo mladić koga sam poznavala iz viđenja. Majka mu je radila u butiku Irma u Brčkom. Zvao se Saša. Bio je 1971. godište, krupan, visok, smeđ. Nosio je naočare sa velikom dioptrijom. Prišao mi je i rekao: „Došao je dan kada mogu da biram koju ću ‘balinku’, jer one sada ne mogu Srbe da odbiju“.

Odveo me je u drugu sobu. Pitao me je za oca i majku i obećao da će me spasiti ako dobrovoljno pristanem na ono što od mene traži. Interesovao se imam li momka i gdje je. Šutjela sam. Rekao je da je bolje da pričam, jer mu nije nikakav problem da me ubije, pogotovo što mu je naređeno da to učini, a da mi, u stvari, nismo bolje ni zaslužile. Sve vrijeme sam plakala i molila ga da sestru i mene vrati majci. Upitao je da li sam nevina. Rekla sam da jesam. Bilo mu je drago, jer će kao prvi muškarac ostaviti trag u mom životu. Ja sam i dalje plakala, molila ga i preklinjala da mi to ne čini. Ošamario me i naredio da se svučem. Nisam to učinila. Zaprijetio je da će, ako to ne učinim, dovesti petoricu da me siluju. Svukla sam se i predala sudbini. Bio je grub, odvratan i sve najgore što se može reći.

Iz susjednih soba u koje su odveli moju sestru i drugaricu dopirali su plač i krici. Čulo se i kako ih udaraju. Još me je više ubijala pomisao na moju sestru koja je imala samo 14 godina, iako ni ja nisam bila mnogo starija. Kada je to Saša obavio sa mnom i pošto sam se malo pribrala, pošla sam da vidim šta mi je sa sestrom. Ispred mene je stao Nenad koji ju je silovao. Bio je mršav, visok, plav. Rekao je da mi je sestra gotovo umrla i ako mogu da joj pomognem, jer on to neće s obzirom da je uradio što je htio. Sestra je ležala na krevetu i jecala. Upitala je kroz plač šta je bilo sa mnom i jesam li dobro. Saša je poslije mene otišao mojoj drugarici Almi i nju silovao.

Zadržali su nas tu dva dana. Davali su nam da pijemo piće u koje su stavljali drogu. Drugog dana, oko šest sati popodne, došao je njihov starješina Goran Petrović i upitao da li žele da nas još zadrže. Rekli su da ne žele i da im dovedu druge djevojke. Goran nas je vratio u Brezovo Polje. Zatekli smo bolesnu majku, koja je pala u nesvijest kada su nas odveli i sve vrijeme se nalazila u kritičnom stanju. Jedva je preživjela. Nikada neću zaboraviti njene suze-radosnice što nas opet vidi žive. Rekla je da se ne sekiramo i ne patimo, da je to što se desilo, jednostavno, moralo biti, da je važno da smo preživjele, da smo mlade i da je život pred nama. Znala sam da nas samo tješi, a da pati isto kao i mi.

Nije bilo mira ni u Brezovom Polju. Svaku noć su upadali srpski vojnici i maltretirali nas. Govorili su da naša sudbina ovisi o Kapetanu Draganu i da će biti sa nama ono što on kaže. Nakon desetak dana rekli su da će nas prebaciti u Bijeljinu. Savjetovali su da novac, nakit i druge dragocjenosti ostavimo kod njih, jer nam to može biti opasnost na putu. U stvari, željeli su da nas opljačkaju oni, a ne bijeljinski Srbi. Utrpali su nas u devet autobusa.

Kada smo došli u Bijeljinu, u autobuse su upali srpski vojnici i tražili da sve djevojke izađu, jer im trebaju za rad u kafićima i kafanama. Spriječili su to oni što su nas provodili. Rekli su da nas vode prema Capardama, gdje se nalazi srpska vojska. Upozorili su da se ne radujemo što su nas spasili, jer ni tamo gdje nas vode ne čeka nas ništa lijepo, da smo im na raspolaganju i da mogu sa nama činiti šta hoće.

Kad smo stigli na Caparde, čekalo nas je nekoliko stotina srpskih vojnika. Uveli su nas u veliku salu. Prethodno su nam oduzeli i ono malo novca i nakita koje smo do tada uspjele sačuvati. U salu su strpali najmanje hiljadu žena, djevojaka i djece. Nije bilo ni jednog odraslog muškarca. Rekli su da će djevojke zadržati, a majke sa djecom nastaviti put prema teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH. Odvojili su sto pedeset djevojaka. Među njima je bilo i mladih žena, čak i tri trudnice. Pustili su preko razglasa snimak vriske žena. Željeli su time da nas prepadnu, da pomislimo da to ubijaju naše majke.

Sa sestrom i još tri djevojke izdvojila sam se u stranu. Prišao nam je srpski vojnik, po izgovoru bih rekla da je iz Crne Gore i obećao da će nam pomoći. Obradovale smo se jer smo već jednom bile silovane. Obećanje je ispunio. Ostale nisu imale sreće – sve su mučene i silovane. („Brčko: genocid i svjedočenja“, 1998.)

Preuzeto iz „Ženska strana rata“, Žene u crnom, Beograd, 2007.