Težak Mostar 1Foto: S. Čongradin

Mostar je daleko od Beograda. Dugo smo putovali. Verovatno jednim od najlepših predela na svetu. Kroz jesenju Bosnu. Drveće je bilo plavičasto sivo, trava žuta, lišće jarko crveno.

Neretva je zelena. Nerealna koliko je lepa. Preko nje se rastežu lučni mostovi. U Mostaru i onaj koji označava podelu grada. Kroz onaj gde žive isključivo Hrvati samo smo prošli, zaustavili smo se u drugi deo grada, da prisustvujemo obeležavanju dana kada je mostarskoj šestorci presuđeno u Hagu.

Tamo, razume se, žive Bošnjaci, muslimani. Presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu šestorice funkcionera Herceg-Bosne i državnog vrha Hrvatske sa Franjom Tuđmanom na čelu tokom rata u BiH – pala je 29. novembra, prošle godine.

Festival „Kulture sećanja“ bio je povod da nas organizatori pozovu u Mostar, da govorimo o tome kakva je situacija u Srbiji u vezi sa tom temom.

Osim stida i tuge jer dolazimo iz Beograda, Srbije, nisam znala šta da izrazim i kažem. Naši prijatelji, divni ljudi, koji su nas dočekali u večernjim satima, pod teškom kišom koja je bujala Neretvu, znali su koliko nam je neprijatno zbog situacije u Srbiji. Govorili su isključivo o „svojima“ na kritički način, nas su ostavili da gutamo reči i slušamo ih sa dubokom empatijom.

Da se sa nevericom osvrćemo po gradu, zaprepašćeni kako je iko mogao da razara ovakav grad, gde je gotovo svaki deo svojevrsni kulturni spomenik, umetničko delo vremena koje se utisnulo u gotovo svaki kamen.

Pisac Tomislav Marković i ja smo bili jedini govornici iz Srbije. Ostali učesnici ovog „festivala“, u organizaciji Centra za kritičko mišljenje, portala Tacno.net, Fridrih Ebert i Forum ZFD, stigli su, uglavnom, iz Sarajeva i Zagreba.

Naš domaćin i prijatelj Amer Bahtijar, kojeg je, tokom agresije na njegov grad, granata za ceo život obeležila, pričao nam je kako je kao dečak trebalo da stigne do bolnice preko reke, mosta kojeg nije bilo, kojeg su zločinci srušili…

Kako je sa teškim unutrašnjim krvarenjem bio na „listi čekanja“ za pomoć, jer su oko njega ležala tela bez ruke, noge i ostalih delova tela… Profesori univerziteta, Ivan Šarčević, Esad Bajtal, Đurđica Čilić, Amila Ramović, reditelj Dino Mustafić i drugi, pričali su, uglavnom, o nužnom oprostu, ali i o tome kako politička elita u regionu manipuliše običnim ljudima „naređujući“ im da se sećaju činjenica koje se nisu nikada dogodile, iskrivljavajući istinu u pokušaju dubokog utiskivanja laži u mozak.

Na taj način nastavljaju da šire mržnju, koja je jedino moguće okruženje za zaborav i amnestiju od svog zla koje su naneli narodima na prostorima bivše Jugoslavije.

Tu dolazimo, razume se, do onih koji su najgori. A, to smo mi. Mi iz Srbije. Tamo gde osuđeni ratni zločinci imaju posebne privilegije naspram drugih ljudi, gde su na vlasti oni koji su propagirali genocid, opsade bosanskih gradova, etnička čišćenja, u pokušaju da izbrišu sa lica zemlje i pobiju sve muslimane – poput Aleksandra Vučića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina…

Teško je, užasno je teško posetiti te gradove i zagrliti rečima i delom ljude nad kojima smo se kao narod, narod koji se nije izborio za istinu, toliko duboko ogrešili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari