Tukli su od šamara do nesvesti 1Foto: Haški tribunal - ICTY

Svedok Vojko Bakrač, rođen 1950. u Brežicama u Sloveniji, Jugosloven po opredeljenju, do 1991. je živeo u Zagrebu, a potom kao izbeglica na Kosovu, u Đakovici/Gjakove.

U junu 1998. sa suprugom i sinom Ivanom, krenuo je autobusom za Beograd. Na putu prema Prizrenu, neuobičajeno preko Brezovice, autobus su zaustavile tri osobe. Jedna je bila u maskirnoj uniformi sa oznakom Oslobodilačke vojske Kosova (OVK/UCK) na kapi. Još dvojica su stajala sa strane. Tražili su im lična dokumenta. Bakraču i sinu su naredili da izađu iz autobusa, kao i još dvojici mladića, za koje je kasnije saznao da su Željko Ćuk i Stamen Genov. Sa puta su ih odvezli u jedno selo, u podrum kuće koja je služila kao zatvor OVK. Ćuk i Genov od tada nisu viđeni živi.

Vojko Bakrač je o tome svedočio pred Haškim tribunalom u premetu „Limaj i drugi“ (IT-03-66), 1. i 2. decembra 2004. godine.

– To je bila kao seoska škola. Ušli smo unutra. Bile su klupe u dva reda, tu su sedeli Ćuk i Genov… Pitali su ih ko su i šta su, Genov je, sećam se, rekao da radi u elektro Kosovu, nije spominjao vojsku, jer je verovatno znao šta bi mu se desilo. Ćuk je stalno pominjao da je izbeglica, da nema ništa ni s čim. Mi smo rekli da smo izbeglice, da smo krenuli u Beograd. Tukli su Genova kad su videli vojnu knjižicu. Onda je onaj čovek što nas je legitimisao u autobusu bukvalno skočio na njega i počeo ga mlatiti. I po grudima. Genov je bio u bolovima, u jednom momentu i bez svesti. Ćuk je samo istučen, nije bio… Imao je modrice na glavi. Otišli smo, rekao bih, u jedan kombi gde su prvo uveli Ćuka i Genova, oni su bili vezani. Njima su stavili kese plastične na glavu, a nama su dali poveze, neke trake. I onda smo krenuli na drugu lokaciju. Odveli su nas na neko imanje u neku kuću. Tu je opet počelo maltretiranje Genova. Bio je jedan momak, onako naočit, on ga je tukao i nogama i rukama i skakao… Tu su nas doveli unutra, unutra su već bili neki ljudi već duže vreme. Sve ukupno tu je bilo 13 ljudi. Tu su bila tri čoveka albanske nacionalnosti, šest ljudi srpske nacionalnosti i nas četvoro novih. Tu je bio jedan mladić Željko, ne znam mu prezime, on je bio ranjen u noge, bio je jedan gospodin stariji bolestan, imao je šećernu bolest, operisano oko i bila su neka braća Krstić, drugima ne znam ime. One su čini mi se iz Suve Reke…“.

Upitan koliko su njegov sin i on držani u tom podrumu, da li je bila straža pred vratima, Bakrač odgovara da su bili dva ili tri dana, te da je uvek bio neko tu kao stražar. Dodao je da su Genova često tukli, da je bio u polusvesnom stanju, jako pretučen.

„Jedne noći je tražio (Genov, prim. aut.) od mene ili od Ivana, ne sećam se više, da ga zadavimo jer ne može više da izdrži. Ja to nisam mogao učiniti, nije ni Ivan… Došao je jedan gospodin po Ivana, on je izašao… Mene je preseklo, počeo sam da plačem. Nedugo zatim su došli po mene i otišao sam u glavnu zgradu. U prizemlje u prostoriju gde su sedeli Ivan i taj dotični gospodin. Ivan je pio čaj, ćaskali su. Rekao je da Ivan neće biti u podrumu u tom smradu, da to nije mesto za njega. Nakon pola sata me zvao gospodin Šalja. Video sam Ivana kako sedi na travi odmah iznad bunara. Nismo dugo sedeli tu, gospodin Šalja nas odveo na sprat zgrade i do našeg oslobođenja smo bili tu. Tu su bila dva mladića albanske nacionalnosti, bili su tu na nekoj proveri, da li su imali neke veze sa srpskom stranom, a hteli su da uđu u redove OVK. Bila je neugodna situacija za mene i mog sina, jer smo morali gledati kako se tuku ljudi. Doveli su četvoricu/petoricu i počeli ih tući, nekoga šamarom, nekoga jače, nekoga po nogama, nisu mogli da stoje…“, ispričao je Vojko Bakrač i naglasio da Genova i Ćuka više nikad nije video, dodajući da „čim je Genov novčanik ostao tamo, to je potkrepio moju sumnju da je ubijen“.

Preuzeto sa recom.link

Priredila J. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari