Zločin koji udara direktno na identitet naroda 1Foto: EPA/ ELVIS BARUKCIC

Razaranje spomenika je zločin koji udara direktno na identitet nekog naroda, a koji je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nedvosmisleno osudio kao zločin protiv čovečnosti i oblik progona.

Ovim rečima je na platou ispred Historijskog muzeja BiH, predsednik MKSJ, sudija Karmel Ađijus otvorio prošlog petka izložbu „Spomenici na nišanu – Zatiranje historije i sjećanja“ u Sarajevu, posvećenu uništavanju istorijskih, kulturnih i verskih spomenika tokom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu.

Otvaranje izložbe, koja je nakon Zagreba i Beograda „stigla“ i u Sarajevo, okupilo je ličnosti iz regiona koje se bave suočavanjem sa prošlošću i tranzicionom pravdom. Jedan od najznačajnijih doprinosa Haškog tribunala međunarodnom krivičnom pravu je upravo osuda uništavanja kulturne baštine tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, na šta je ukazao i sudija Ađijus.

Predsednik MKSJ je rekao da je izložba značajna i zbog toga što je plod zajedničke inicijative organizacija civilnog društva iz Hrvatske, Srbije, BiH i Holandije, a to je „primer saradnje koja je potrebna regionu bivše Jugoslavije na svim nivoima“.

Izložba je, inače, zasnovana na istoimenom interaktivnom narativu SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, koji prikazuje kako je uništavanje istorijskih, kulturnih i verskih spomenika tokom ratova 90-ih godina na tlu bivše Jugoslavije, istraženo, rekonstruisano i procesuirano na suđenjima u Tribunalu. Takođe, deo izložbe govori o tome kako su uništavani spomenici antifašističkog otpora, te prikazuje poetsko-eksperimentalni film „Spomenik,“ autora Igora Grubića.

Elma Hašimbegović, direktorka Historijskog muzeja BiH, istakla je da izložba predstavlja „otvaranje bolnih tema novim generacijama“, te da uloga muzeja i jeste da prezentuje i promoviše kulturno-istrijsko nasleđe. Kustoskinja izložbe Branka Benčić potvrdila je da se izložba bavi digitalnim narativom SENSE, ali da je „osvežena“ fotografskim radovima različitih autora, poput Nenada Fabijanića, Milomira Kovačevića Strašnog, Vejda Godarda i Danila Krstanovića.

– Izložba ima informativni, edukativni i komunikacijski karakter i može nam pomoći da govorimo o neizrecivom – istakla je Benčić.

Na postavci i realizaciji izložbe učestvovali su istaknuti ratni fotografi, brojne arhivske i muzejske institucije, kao i ugledni međunarodni eksperti za kulturnu baštinu Helen Valasek, Andras Ridlmajer i Kolin Kajzer.

I Mirko Klarin, direktor SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, istakao je da je izložba „udruženi kreativni poduhvat nekoliko organizacija“, navodeći da je predstavnicima tih organizacija želja bila da učine „vidljivim i svima dostupnim ono što je najvažnije u nasleđu Haškog tribunala, a to su činjenice o događajima koje su se odigrale ovde od 1990. do 1999. godine“.

Izložba „Spomenici na nišanu – Zatiranje istorije i sjećanja“ je deo zajedničkog projekta SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu iz Pule, Documenta – Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba, Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Historijskog muzeja BiH i panevropske organizacije za zaštitu nasleđa „Europa Nostra“, sa sedištem u Hagu. U Sarajevu će biti otvorena do 31. avgusta 2017, nakon čega će biti postavljena u Puli i Hagu.

Pored izložbe, zajednički projekat nevladinih organizacija iz regiona, ali i Holandije uključuje i studijska putovanja, debate, radionice i međunarodnu konferenciju o odnosu kulturne baštine i pomirenja, koja bi trebalo da bude održana u oktobru u Puli. Upravo je jedno od studijskih putovanja održano od 23. do 27. juna, a učesnici iz regiona su imali priliku da osim otvaranju izložbe, prisustvuju i radionicama, kao i da obiđu mesta stradanja i uništavanja spomenika u Sarajevu, Mostaru i Dubrovniku.

MKSJ i kažnjavanje zločina nad kulturnim i verskim objektima

„Namerno uništavanje kulturnih i verskih objekata ogromnih razmera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tokom postjugoslovenskih ratova od 1991. do 1999. predstavlja najgori primer razaranja kulturne baštine u Evropi od Drugog svetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tokom nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba. BiH je posebno teško pogođena, naročito njena otomanska i islamska baština. Nacionalna biblioteka u plamenu tokom opsade Sarajeva u avgustu 1992. i granatiranje Starog mosta u Mostaru u novembru 1993. spadaju među najpotresnije prizore postjugoslovenskih ratova.

Svet je osudio uništavanje kulturnog nasleđa, posebno u urbanim sredinama, ali je do najvećeg razaranja došlo u velikim delovima ruralnih područja koja su etnički očišćena. Gotovo nikad to nije bila kolateralna šteta, nuspojava vojnog delovanja. Napadi na kulturne i verske objekte su u većini slučajeva izvedeni s predumišljajem, sistematski i daleko od linije fronta. Pratila su ih zverstva nad ciljanim grupama stanovništva.

U gradovima kao što su Sarajevo i Mostar, cilj napada su bile građevine koje su, kroz vekove, simbolizovale ili sadržale dokaze multikulturalnosti u Bosni: biblioteke, arhivi i muzeji. Bilo je to smišljeno uništavanje identiteta i pamćenja cele jedne zemlje i naroda. Mnogi su to nazvali kulturnim genocidom.

Ostvarivanje pravde za žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji postaće važan poligon za testiranje međunarodnog humanitarnog prava i zaštite ljudskih prava, i to ne samo u vezi s opštepoznatim oblicima kršenja ovih prava nego i onim vezanim za zaštitu i očuvanje kulturnih i verskih objekata.

Kulturni objekti već dugo uživaju zakonsku zaštitu u vreme rata. Najvažniji akt je Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. (Haška konvencija), zasnovana na univerzalnoj važnosti kulturnih dobara za ljudski rod. No, razvojem međunarodnog zakonodavstva o ljudskim pravima nakon Drugog svetskog rata naglasak je stavljen na potrebu ostvarivanja pravde za žrtve kršenja ljudskih prava, prava na naknadu štete kao i pozivanja na odgovornost počinilaca ili onih koji su odgovorni za kršenja ljudskih prava. Deo tog trenda je razvoj međunarodnog humanitarnog prava koje je proširilo osnovu za zaštitu kulturnih dobara kompleksnijim razlozima kao što su pravo naroda da uživa u svojoj kulturnoj baštini i uvažavanje veze između kulturne baštine i identiteta. Uspostavljajući pravne presedane MKSJ je odigrao ključnu ulogu u razvoju ovog trenda.

Činjenica da su Statutom MKSJ-a obuhvaćeni i zločini koji se odnose na kulturne i verske objekte predstavlja važan novi element u međunarodnim pravnim aktima. Međutim, još veći doprinos kažnjavanju zločina nad kulturnom baštinom MKSJ je dao svojim optužnicama i presudama koje su označile prekretnicu na tom području. Iz predmeta u predmet i iz presude u presudu utvrđivano je da uništavanje objekata koji simbolišu identitet određene grupe, izvršeno u okviru kampanje etničkog čišćenja, predstavlja jedan od pojavnih oblika progona i zločin protiv čovečnosti“.

Helen Valasek (Walasek), autorka knjige „Bosna i razaranje kulturnog nasleđa“. Preuzeto sa sajta SENSE (heritage.sense-agensy.com/bhs/)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari