Svedok nesreće u Lučanima: Direktor me ucenjivao i tražio da promenim izjavu 1Foto: Privatna arhiva

I pored straha za svoju bezbednost, ucena, pritisaka i pretnji od direktora vojne fabrike „Milan Blagojević“ u Lučanima, otkaza, ignorisanja kolega, sindikata i lučanske javnosti, Marko Mitrović, nekadašnji radnik te fabrike, saopštio je Srbiji istinu o nesreći u toj fabrici.

U tragediji, koja se dogodila 14. jula 2017. godine, nakon eksplozije baruta, preminuli su radnici Milomir Milivojević (25) i Milojko Ignjatović (55).

Za to su optuženi Radoš Milovanović, generalni direktor, Vladimir Lončarević, rukovodilac pogona Raketna goriva, u kome se dogodila nesreća, i Tomo Stojić, rukovodilac sektora Bezbednost i zaštita. Njima se sudi u Osnovnom sudu u Ivanjici, od 3. oktobra 2019. godine, i oni odbacuju krivicu, tvrdeći da su za nesreću odgovorni poginuli radnici, jer nisu poštovali mere zaštite na radu.

Odmah nakon nesreće, Mitrović je policiji rekao istinu, ali je, zbog straha, podlegao, kako svedoči, pritiscima direktora Radoša Milovanovića i bio prinuđen da kaže ono što se od njega zahtevalo – da su Milivojević i Ignjatović krivi za tu tragediju i da su tragičnog dana, sa kolica ispustili burad sa otpadnim barutom na beton ispred pogona Raketna goriva, što je izazvalo eksploziju. Nakon toga, pred tužiocem, izmenio je izjavu i rekao istinu – da nastradali radnici nisu krivi za sopstvenu smrt. To je izazvalo bes moćnog direktora, koji slovi za čoveka koji „vedri i oblači Lučanima“, da ima bliske veze u policiji, tužilaštvu, drugim državnim organima i među naprednjacima.

Mitrović je svoj iskaz tužiocu ponovio i na sudu. Rekao je da je u magacinu bilo mnogo više baruta, nego što to propisi nalažu, da u trenutku eksplozije nije bilo vode u protivpožarnom hidrantu, da nastradali nisu imali zaštitnu opremu, što ukazuje na to da se u fabrici nisu poštovale procedure i mere zaštite na radu, o čemu postoje i brojni dokazi.

Odmah nakon nesreće, kaže za Danas Mitrović, policijski inspektor ga je saslušao u upravnoj zgradi fabrike. Inspektoru je, kaže, rekao šta se stvarno dogodilo i da je istu izjavu napisao Lončareviću i Stojiću. Nakon toga, otišao je kući, a ubrzo je usledio telefonski poziv jednog rukovodioca iz pogona Raketna goriva.

– On mi je rekao „ko si ti da tako pričaš i pominješ ljude, količinu baruta“ i da će me sutra čekati auto, kojim će me odvesti u policiju u Guču da dam izjavu. Tamo me je ispitivao isti inspektor kome sam dao izjavu prethodnog dana u upravnoj zgradi fabrike. Sve vreme mi je tutkao reči u usta, kako bih promenio prvobitni iskaz. Govorio mi je da kažem da sam uzimao tablete. Pitao me je „jesi li pio neke tablete“. Rekao sam da jesam. Pitao me „jesi li pio“ i rekao da sam pio. Pitao me je „da li da to napišem“, rekao sam „pa, napiši“. Sve je to bilo inscenirano, kao u filmu“, svedoči za Danas Marko Mitrović.

Usledio je i poziv direktora Milovanovića, koji mu je, tokom razgovora u fabričkoj kancelariji, „rekao sve ono što su mu rekli inspektor i fabrički poslovođa“. „Sram te bilo! Hoćeš da nedužni ljudi odu u zatvor zbog tebe““, prepričava naš sagovornik razgovor sa Radošem Milovanovićem i ocenjuje da mu je u svemu tome dodeljena uloga „žrtvenog jagnjeta“.

Plašeći se za svoju bezbednost, kaže, pod pritiscima je promenio prvobitni iskaz, pošto je, dodaje, Milovanović moćan čovek.

– U pitanju su vojska i vojna industrija, za koje važi izreka – šta se desi u vojsci, ostaje u vojsci. Šta god da su tražili od mene da kažem, u tom trenutku bih rekao. Da su tražili da kažem da sam bio drogiran na poslu, rekao bih im i to. Jednostavno, bilo me je strah. Plašio sam se za sebe i moje najbliže. Nisam mogao drugačije, kaže Mitrović.

U fabrici je radio na određeno vreme, od juna 2016. godine, i svaka tri meseca mu je produžavan ugovor. Nakon svega, uručen mu je otkaz i to dan pre nego što je trebalo da produži ugovor i kada je trebalo da ima dve godine fabričkog staža.

– Moj poslovođa Vladeta Radonjić mi je rekao da svaka tri meseca, pri produženju ugovora, piše upravi preduzeća da je zadovoljan mojim radom i da je to napisao i sada. Međutim, kazao mi je da ga je zvao Radoš i rekao mu „ko si ti da pišeš da je on dobar radnik“, da će dobiti papir koji će da potpiše, u kome je navedeno da nema više potrebe za mojim angažovanjem. Kazao mi je da mu je žao, jer sam dobar radnik, ali da nije do njega, navodi Mitrović i kaže da je takav epilog očekivao, nakon što je pred tužiocem, 25. maja 2018. godine, promenio prvobitni iskaz i time odbio direktorov nalog da za nesreću okrivi preminule radnike.

Tužiocu je, tvrdi, rekao istinu, jer „nije mogao više da ćuti.

– Nisam mogao da zadržim pritiske u sebi. Dvojica mojih kolega su poginula, a ja sam ostao živ. Jednostavno, morao sam da kažem istinu, zbog njih. Uvek su radnici krivi, a mrtva usta ne govore. Morao sa da kažem šta se desilo i da njih dvojica nisu ni za šta krivi“.

Istina ga je skupo koštala. Nije mogao da se zaposli u Lučanima. Jedan poslodavac, koji nije znao da je pred njim svedok lučanske tragedije, rado mu je ponudio posao, ali kada mu je Marko rekao da je „on onaj Mitrović, koji je svedok tragedije u fabrici“, poslodavac je odustao da ga angažuje.

– Marko, čućemo se. Ne bih smeo da te primim. Radoš je, ipak, Radoš, a ja imam objekat u krugu fabrike. Ne bih da ulazim u svađu s njim“. To mi je rekao i posle me nije zvao“, prepričava Mitrović razgovor sa tim poslodavcem i kaže da sada povremeno radi na građevini i drugim poslovima.

– Radoš sve kontroliše u Lučanima. To ne tvrdim samo ja. To znaju svi u Lučanima, ali ćute. Kod njega su „nož i pogača“. U to nisam mogao da verujem pre nekoliko godina, ali to sam osetio na sopstvenoj koži“, kaže Mitrović.

Na pitanje kako živi u gradu u kome ga ljudi izbegavaju i ignorišu, on uzvraća: „Ne, ne treba mi podrška. Ono što sam imao da kažem, ja sam to rekao“.

– Za Radoša Milovanovića mogu da pričaju i predsednik Vučić i premijerka Brnabić i drugi da je izuzetan čovek i poznavalac proizvodnje baruta, ali ja znam kakav je on. On me je ucenio i dobro zna šta sam s njim pričao u njegovoj kancelariji. On je manipulator i zna kako da uceni ljude. Ja znam kako je bilo, a on to može da negira i da laže. Valjda ćemo se na sudu on i ja suočiti da ga pitam je li bilo onako kako sam rekao, zaključuje Mitrović.

Pre svedočenja, kaže, imao je dosta prijatelja, a sada svega nekoliko i da mu je to dovoljno.

– Imam sreću što imam psa. Ima jedno brdo iznad moje zgrade i često moja devojka i ja, sa našim psom, odlazimo tamo. Tamo je livada i lepa šuma. Idemo tamo da ne bismo polazili kroz Lučane, da ne bismo sretali ljude. To brdo je naš kutak, navodi naš sagovornik.

Sada se ne plašim

„Na početku, plašio sam se za svoj život i živote mojih najbližih, jer mediji o tome u početku nisu izveštavali i za mene se nije čulo. Kada su me zvali da, po Radoševom nalogu, promenim izjavu, nije mi bilo svejedno da uveče, izađem i prošetam Lučanima. Sada se ne plašim, jer je javnost i Lučana i Srbije saznala za mene, kao što dobro zna za tragediju porodice Milivojević“, kaže Mitrović.

Drug među tapšačima direktoru

Kaže da mu je sve bilo jasno, nakon prizora sa prvog suđenja ispred suda u Ivanjici, kada su radnici i sindikalci aplaudirali Radošu Milovanoviću i vređali porodicu nastradalog kolege. „Među njima je bio moj najbolji drug, koji mi je dolazio na slavu. Video sam i mog rođaka, moje komšije… Pitao sam ih šta rade tu, a oni su mi govorili da imaju decu, da im žene ne rade i da su im u fabrici naredili da dođu u Ivanjicu. Tada je Milovan Milivojević, otac nastradalog Milomira, kada su okupljeni vređali njegovu suprugu Nelu, kćerku Mirjanu i njega, rekao „sve čovek do čoveka, sve ljudskost do ljudskosti, sve karakter do karaktera“. I bio je u pravu“, kaže Mitrović i podseća na bol, šikaniranja i pokušaje ucena kojima je izložena porodica Milivojević, samo zato što traži istinu o lučanskoj tragediji.

Poruka

Kaže da povremeno radi na građevini, da živi u stanu u Lučanima, ali da se najbolje oseća u selu Negrišori, na imanju svog oca, gde obavlja seoske poslove, ima baštu i uzgaja maline, kupine i šljive. „Nemam šta da poručim Lučancima. Oni žive svoj život, onako kako umeju, a ja pokušavam da živim svoj život. Voleo sam i volim Lučane. Ceo život sam u Lučanima. Može ceo grad da stane iza Radoša i da mu aplaudira, da im on kaže da je bog, ali ja ću reći da to nije tako, da mi se svetio, ucenjivao me i to znaju gotovo svi u Lučanima. Oni mogu da se prave i gluvi i slepi, ali to je tako“, poručuje Marko Mitrović, koji će drugi deo svog iskaza ponudili sudu 1. jula.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari