Prikazivanje filma „Parada“ Srđana Dragojevića u Dubrovniku zabranila je Dubrovačka biskupija, koja upravlja bioskopskom dvoranom „Visia“, iako je najnovije ostvarenje poznatog beogradskog reditelja pre toga u Hrvatskoj videlo 150.000 ljudi.

Nedelju dana ranije srpski film iz osamdesetih „Žikina dinastija“ postao je najgledaniji film u Hrvatskoj u poslednje dve godine. Kada je početkom januara Veće za telekomunikacije naložilo stanici RTL da emituje tu komediju s hrvatskim titlom, nastao je pravi skandal i osigurao filmu neviđen publicitet: pošto je film napokon emitovan imao je prosečan broj gledalaca prisutan u svakom minutu od 23,5 odsto i šer (ostvareni deo u ukupnoj gledanosti i svih koji su gledali) od 41 odsto, što je najbolji rezultat nekog filma u Hrvatskoj od 2009. Ukratko, „Žikinu dinastiju“ je te večeri gledalo približno milion Hrvata (oko 977.026). Ipak, nisu zaživeli predlozi da se ime ovog filma prevede kao „Željkovo obiteljsko stablo“, što bi svakako dalo dodatnu motivaciju gledalištu.

Analiza gledanosti je pokazala da su u Hrvatskoj veoma gledane srpske komedije iz osamdesetih godina, jer su u deset najgledanijih bili i drugi delovi „Žikine dinastije“, „Ludih godina“, te delovi „Tesne kože“, i pored jako lošeg kvaliteta kopija tih filmova.

– To je sedamdesetih i osamdesetih godina na televiziji Zagreb u doba socijalističke Jugoslavije bilo nedopustivo, jer bi tehničari upozorili da kopija ne zadovoljava najosnovnije standarde. Međutim, gledaocima u Hrvatskoj nije smetao ni nedostatak boje ni istrošena traka u filmu „Žikina dinastija“ – ocenio je u svom komentaru Jutarnji list. Taj dnevnik dodaje da se RTL ponaša kao „bahati nakupac“ i umesto da plaća holivudske blokbastere koji koštaju po sto hiljada dolara, radije nabavlja jeftinu robu iz Srbije koja po filmu ne košta više od dve hiljade dolara i „fućka im se u kakvom ih stanju emituje, pogotovo dok ostvaruje visoku gledanost“.

– Isto tako, za šaku dolara će kupiti serijal s Lepom Brenom „Hajde da se volimo“ i njime zaintrigirati barem pola miliona Hrvata. Pregled liste najgledanijih filmova na televiziji u Hrvatskoj u poslednje tri godine zaista obeshrabruje, jer ispada da se ne isplati nabavljati nove i atraktivne naslove kada se gledaoci radije zadovoljavaju repertoarom koji su videli ko zna koliko puta – ocenjuje Jutarnji list.

Beogradski režiser Mića Milošević, koji je snimio prvu „Tesnu kožu“, podseća za Danas da su sve srpske komedije iz osamdesetih u Hrvatskoj masovno gledane.

– Te komedije su naš najizvozniji artikal. Hrvati u svojoj kinematografiji nemaju takve komedije. Oni nemaju osećaj za populističke komedije, jednostavno nemaju takvih stvari. Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. Nije se ništa promenilo za 30 godina. Svi veliki blokbasteri u bivšoj SFRJ su iz Srbije – kaže Milošević.

On se seća da je „Tesna koža“ u vreme kada se pojavila, od Đevđelije do Maribora bila broj jedan.

– U svim gradovima Jugoslavije bila je najgledaniji film. Samo u Beogradu je imala 505.000 gledalaca. Imala bi ih i više, ali je tada morala da izađe iz bioskopa. Postojalo je, naime, u to vreme pravilo da čim gledanost filma padne ispod 40 posto posećenosti po sali u toku dva dana, on se skida sa repertoara. Inače, mogla je još dugo da se prikazuje. Danas filmove gleda po 10 gledalaca, a to se vuče nedeljama ili mesecima – priča sagovornik Danasa.

On dodaje da je u pitanju „jedna fenomenologija“ – jer su njegovi filmovi u početku bili kritikovani kao jeftini i šund.

– Moji filmovi su takvi da nisu bili po akademskim pravilima, nego su se lepili za život, proizilazili iz životnih situacija i okolnosti. Neka vrsta dokumentarne komedije, mala je bila razlika između igranog i stvarnog. Tu vidim njihovo trajanje i danas. Optuživali su me da je to jeftin humor i neće trajati više od jedne sezone. To im je bio prst u oku, evo oni, kao, prave umetnost, a ja se zajebavam. Pisali su da je „Tesnu kožu“ napravio čovek koji mrzi ljude! Zato što su verovali da je umetnost svetinja, a umetnost je vrlo relativna – objašnjava Milošević.

I Zoran Čalić (81), reditelj filmskih serijala „Lude godine“ i „Žikina dinastija“, priča da je bio na udaru kritike, da se pričalo da će njegov film trajati samo jednu sezonu.

– Uspeo sam da napravim serijal od deset igranih filmova sa istim glumcima. To nikome nije uspelo. Govorili su – eno ga onaj Zoran Čalić, već peti put pravi jedan te isti film sa istim glumcima. A ja sam im govorio – zar ti nisi shvatio da ja pravim jedan opus… – seća se Čalić.

Reditelj „Žikine dinastije“ je najveće priznanje dobio pre nekoliko meseci od srpskog Ministarstva za kulturu, kada je izabran na listu umetnika koji su zaslužili nacionalnu penziju.

– Svi moji filmovi su u vrhu gledanosti ili najgledaniji i dan-danas. Ja sam uvek pravio filmove za publiku. Mene nisu nikada zanimali žiriji, kritičari i režimski poltroni, zanimala me je publika. Radio sam savremene teme i filmove, nisam se bavio političkim filmovima. Imao sam strašne protivnike u ono vreme. Govorilo se tada – lako je njemu, on je član partije. A ja nisam bio član partije, radio sam kao sekretar umetničkog sektora studija u Košutnjaku. Govorili su mi da podilazim ukusu publike, tako da sam dobio više priznanja u inostranstvu nego ovde. Opet, za vreme projekcije „Ludih godina“ na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli, 12.000 gledalaca triput je aplaudiralo tokom filma, a na kraju su bile ovacije, svi su ustali. I pored toga, kritika je opisala da je Čalić napravio jednu „beogradsku razglednicu“, hteli su da omalovaže film – kaže Čalić.

Seća se da je njegov filmski serijal bio popularan u celoj SFRJ, ali i u Rusiji: „Ja sam iz Rusije dobijao stotine pisama na kojima je pisalo samo: Zoran Čalić, režisjor, Belgrad. Nigde adrese, ali su ta pisma ipak stizala do mene“.

Čalić kaže da bi svoj serijal nastavio da glumac Dragomir Stojanić Gidra nije preminuo.

– Snimio bih do danas 20 Žikinih dinastija. Međutim, Gidru ne može niko da zameni – kaže Čalić.

Od novijih srpskih filmova sviđa mu se „Montevideo, bog te video“.

– To je stvarno film za publiku. Ako film nema verifikaciju publike, onda se ne zna čemu služi, kao da ne postoji. Kažu neki kad im publika ne razume film da snimaju filmove za buduće generacije. Ma kakve buduće generacije! Sad se vidi koji su filmovi za buduće generacije – objašnjava Čalić.

Prema njegovim rečima, nema potrebe titlovati filmove za eksjugoslovensko govorno područje iz prostog razloga: „Savršeno se mi razumemo“. Neki kažu da tu i jeste tajna najnovijeg uspeha srpskih filmova na eks-Ju prostoru, dok drugi, opet, smatraju da je kič i „laka umetnost“ ono što je oduvek spajalo balkanske prostore.

Nove komedije, novi rekordi

Film „Parada“ je u Sloveniji dobio „Zlatnu traku“ koju od Udruženja distributera dobijaju filmovi koji u bioskopima pređu 25.000 gledalaca. Ovo priznanje su poslednju deceniju dobijali isključivo slovenački filmovi, a poslednja slovenačka manjinska koprodukcija koja je dobila zlatnu traku je „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića. Koliko rezultat „Parade“ u Sloveniji nije veliko iznenađenje, jer su i „Lepa sela lepo gore“ i „Rane“ bili najgledaniji filmovi u Sloveniji u godinama kada su se pojavili, utoliko je odličan rezultat srpskog filma na teritoriji Federacije BIH iznenađenje. „Parada“ je posle osam nedelja prikazivanja u Sarajevu, Tuzli i Zenici imala 18.000 gledalaca što je najbolji rezultat koji je do sada ostvario jedan srpski film. Film se još uvek uspešno prikazuje i velika je šansa da dostigne gledanost ostvaren u drugom entitetu, Republici Srpskoj, od 23.000 gledalaca.

U Hrvatskoj za „Paradu“ vlada veliko interesovanje pa je prestigla komediju „Šta je muškarac bez brkova“, koja je držala suvereno drugo mesto po gledanosti u istoriji hrvatskog filma sa 152.000 gledalaca. Najgledaniji film u Hrvatskoj ikada je „Kako je počeo rat na mom otoku“ sa 200.000 bioskopskih posetilaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari