Tehnologija i koncept beskonačne knjige 1Foto: Wikipedia

U romanu Džina Volfa „A Borrowed Man“ javne biblioteke mesta su na kojima ljudi mogu da iznajme klonove mrtvih pisaca. U klasičnom naučnofantastičnom delu, „The World of Null-A“, oko ogromne mašine izgrađen je grad, blještava čudna naprava koja se uzdiže nekoliko spratova iznad vrha planine i testira ljudsko znanje pa prema rezultatima deli ljude na klase.

Distopijski grad oko koga je zasnovan potkast „Welcome to Night Vale“ poseduje javnu biblioteku koja ponekad nema ulaz, opseda je utvara bez lica, a vodi je grupa opasnih bibliotekara koji se svi zovu Rendal i imaju duge kandže. „Svi mi imamo ambivalentan odnos prema tehnologijama“, rekao mi je prošle godine Džozef Fink, jedan od ljudi koji su stvorili „Night Vale“. „Poprilično je lako to naglasiti.“

U stvarnom svetu praskozorje pisane reči izazvalo je iste one vrste strepnji koje prate svaku novu tehnologiju koja menja odnos ljudi prema informacijama. Sokrat se brinuo da će pisanje uništiti ljudsko pamćenje. I zaista, u mnogim kulturama, štampa je ugasila usmenu tradiciju. U viktorijansko doba ljudi su bili upozoravani da će čitanje fantastike uticati na otupljivanje njihovog uma. Telegraf, telefon, televizija i internet, među ostalim tehnologijama, svi redom izazivali su slične brige o tome kako bi mogli da unište intelektualnu oštrinu.

Evolucija takvih strahova i opažanja, kao reakcija na način na koji se oni primenjuju na informacione sisteme – od knjiga, preko mašina do veštačke inteligencije i dalje – možda je prirodna. U najmanju ruku predvidiva je. Knjige su, na kraju krajeva, tehnologija. Zato je lako shvatiti zašto su biblioteke pune knjiga uspele same po sebi da preuzmu tako veliki tehnološki značaj. Kao što je rekao Asimov 1989. u svom govoru Američkom udruženju knjižara, „knjiga nikad neće biti prevaziđena zato što spaja minimum tehnologije sa maksimumom interakcije.“

Bez obzira na veliku ljubav čovečanstva prema štampanoj reči, danas je jasno da su knjige prevaziđene, makar u smislu mogućnosti pristupa informacijama i njihovog povezivanja. Imajući u vidu da je Borhes preminuo 1986, postavlja se pitanje kakav bi bio njegov stav o internetu, koji je radikalno izmenio naša očekivanja o tome kako se ljudsko znanje pohranjuje i ponovo pronalazi.

Desetine hiljada dobrovoljaca

Vikipedija, obimna enciklopedija koju neprekidno ažurira desetine hiljada dobrovoljaca, često se opisuje kao impresivna i ambiciozna, što zaista i jeste. Ali, takođe je važno prisetiti se da je pre samo neku deceniju bila tehnološki neostvariva. Pre sto godina najambiciozniji sažetak ljudskog znanja u zapadnom svetu verovatno je bila enciklopedija. Izdanje enciklopedije Britanike iz 1911, kako to Denis Bojl kaže u svojoj novoj knjizi o njenoj istoriji, bilo je u vreme objavljivanja „inventar postojećeg univerzuma“, skoro biblioteka sama po sebi. Danas, svako ko ima pristup internetu ima i pristup zapanjujućoj količini ljudskog znanja, većoj količini informacija od one koja bi se ikada mogla naći u najdebljim enciklopedijama. Pametni telefoni, pomoću kojih ljudi mogu da dobiju odgovore postavljajući pitanje na glas, savremeni su proroci.

Enciklopedije i biblioteke više nisu najambicioznije ideje koje ljudi imaju za prikupljanje i manipulaciju znanja. Očekivanja su, sve više i više, da informacije ne treba sakupljati na jednom mestu, već čuvati svuda, kako bi bile dostupne u svakom trenutku. Ako je koncept beskonačne knjige bio preteča ideja o mašinama znanja koje danas postoje, današnja projektovana budućnost – u kojoj će sveznajuće mašine evoluirati u računarske umove sa osećanjima – još je ambicioznija. Ešbi, spisateljica naučne fantastike, navodi primer koncepta koji istražuje film „Suvišni izveštaj“. „Suvišni izveštaj privukao je veliku pažnju zahvaljujući svom kompjuterskom interfejsu koji radi na pokret ruke, što je divno i krasno, ali on skriva ideju o bukvalnoj mogućnosti prelistavanja nečijih sećanja prebačenih na drugi medij“, objasnila mi je.

Štampanje sećanja

Iako je prebacivanje podataka iz mozga kao neka vrsta besmrtnosti i dalje omiljena tema transhumanista, naučnici koji se danas bave digitalnim svetom uglavnom razmišljaju o tome kako sačuvati naizgled beskonačne hrpe znanja koje se već uveliko vrte onlajn. Te težnje komplikuju se relativnom mladošću veb tehnologija i činjenicom da Internet nestaje non-stop, čak i kada se širi. Grupe poput „Internet Archive“ žestoko rade na hvatanju podataka pre nego što se oni izgube, ali ne poseduju nikakvu dugoročnu infrastrukturu o kojoj bi se moglo govoriti. U međuvremenu, institucije poput Kongresne biblioteke trude se da dokuče kako na kraju treba organizovati informacije koje se čuvaju. Nade se polažu u ponovno osmišljavanje kartičnog kataloga, sistema koji je već prešao iz analognog u digitalni, a sada se razvija za upotrebu u semantičkoj mreži.

Veliki paradoks sa kojim se sreću oni koji traže način kako da preoblikuju svetske sisteme znanja, leži u činjenici da se realna opasnost od gubitka informacija javlja u vreme u kome se čini da ne postoji način da se zaustavi sakupljanje velikih količina ličnih informacija – što rade vlade i korporacije. Poput svojih fiktivnih dvojnika, današnja informativna utopija ima i svoju mračnu stranu.

(Razumljivo je zašto je novinar Džejms Bamford uporedio Nacionalnu bezbednosnu agenciju (NSA) sa „avatarom Borhesove „Vavilonske biblioteke“, mestom na kome je zbirka informacija istovremeno beskonačna i monstruozna, mestom na kome se čuva celokupno svetsko znanje, ali izluđuje to što je svaka reč kodirana šifrom koja se ne može razbiti.“)

Međutim, postoji pouka u vezi sa svim tim strepnjama o prikupljanju informacija i borhesovskim bibliotekama. Pretnja da će ljudsko znanje nestati – ili putem uništenja, ili deljenjem na rastući broja stanovnika – i dalje je prevladavajući kulturni prikaz biblioteka, što stvarnih, što izmišljenih. Aleksandrijska biblioteka, koja se često opisuje kao fizičko otelovljenje srca i uma drevnog sveta, danas je toliko čuvena delom i zbog toga što je uništena.

U „Peščanoj knjizi“ Borhes opisuje beskonačnu knjigu koja skoro da dovodi pripovedača do ludila, pre nego što donese odluku da je se reši. „Pomislio sam na vatru, ali sam se uplašio da bi spaljivanje jedne beskonačne knjige moglo biti podjednako beskonačno i da bi ugušilo u dimu planetu“, piše. Umesto toga, odlučuje da „je šuma najbolje mesto da se sakrije jedan list“ i upućuje se ka Argentinskoj nacionalnoj biblioteci noseći neobičnu knjigu sa sobom.

„Iskoristio sam nepažnju zaposlenih da izgubim Peščanu knjigu na jednoj od vlažnih polica. Potrudio sam se da ne obratim pažnju ni na kojoj visini ni na kojoj udaljenosti od vrata.“

Kraj

Prevod: Aleksandra Ravas

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari