Odlučio sam da odem kući, malo bolje se zaštitim i vratim se na ulice. Živeo sam stotinu metara od borbenog polja i sve sam mogao brzo da izvedem.
Silvija mi je rekla telefonom da je na Studiju B išao prenos uživo, pa sam uključio TV. Dok sam se umio i isprao suzavac, bitka je prestala.

Odlučio sam da odem kući, malo bolje se zaštitim i vratim se na ulice. Živeo sam stotinu metara od borbenog polja i sve sam mogao brzo da izvedem.
Silvija mi je rekla telefonom da je na Studiju B išao prenos uživo, pa sam uključio TV. Dok sam se umio i isprao suzavac, bitka je prestala. Velika masa ljudi je još uvek stajala na Trgu ispred Narodnog pozorišta, Vuk Drašković je stajao na balkonu, a policijske čete su okružile ceo kraj. Silvija me opet nazvala i tražila da odem po nju, da možemo zajedno da se pridružimo demonstrantima. Kad sam stigao do njenog stana, izveštači sa radija i televizije su se javljali da opišu manje sukobe koji su sada izbijali u drugim delovima grada. Gradski prevoz je bio prekinut, osim u predgrađima, a izveštači su govorili da je bilo teško otići bilo gde jer su demonstranti postavljali barikade u mnogim ulicama. Pročitali su zahteve demonstranata i jedan od njih je bio da se otpusti glavni urednik Trećeg kanala, Ivan Krivec, jer je prekinuo predizbornu tišinu u toku vikenda kada je Srbija glasala za predsednika. Već u rano popodne su izvestili o dvema žrtvama: srednjoškolcu koga je upucala policija i policajcu koga je besna rulja dohvatila i bacila sa vrha visokog stepeništa dole na ulicu.
Do sada je cela ta stvar sa Miloševićevom vladavinom izgledala važno samo na nivou mozga, bila je samo igra moždanih vijuga. Iako sam već bio osetio gvozdenu pesnicu njegove diktature, znao sam da mnogi drugi nisu, za njih je bio samo još jedan političar koga će podržavati ili pljuvati. Ali sada kada su njegove prave namere postale providne, i sve moje najcrnje sumnje o njegovom režimu bile potvrđene – bio je to totalitarizam najgore vrste – zadobiće odlučne neprijatelje. U svemu tome bilo je nečeg dobrog.
Kada smo Silvija i ja konačno izašli na ulice, Beograd je izgledao kao ratna zona. Nije bilo saobraćaja, teške betonske žardinjere bile su bačene nasred raskrsnica, ljudi sa maramama preko lica čuvali su stražu, sumporni miris pokvarenih jaja od suzavca još uvek je lebdeo u vazduhu. Na barikadama ljudi su nam pokazivali tri prsta – tradicionalni srpski simbol koji je bio zabranjen za vreme komunističkog režima, a Srpski pokret obnove ga ponovo uveo – da provere da li smo uz njih ili ne. Bili smo ponosni. Osetili smo nadu: kada svet čuje o ovome, kada čuju da su Srbi ustali protiv Miloševića, zaustaviće ga. Hodali smo ulicama u centru nekoliko sati, a onda sam otpratio Silviju kući. Morao sam da se pripremim za otkaz te večeri.
Kada sam stigao u svoj stan oko šest, na državnoj televiziji su javljali da je tenkovskim brigadama naređeno da zauzmu položaje na glavnim raskrsnicama kako bi sačuvali red, jer je zvanični stav bio da su demonstranti želeli da zbace vladu. Naša emisija na Trećem kanalu je trebalo da počne u devet. Zahtevi demonstranata su otvorili etičko pitanje u meni i bio sam siguran da nisam mogao da radim više sa Krivecom. Ali morao sam da to ozvaničim, seo sam u auto da se prebacim preko mosta do Sava centra i obavestim ih o ostavci. Skrećući desno skoro da sam udario u tenk sakriven iza zgrade. Ulice su bile prazne, a grad je izgledao kao pre pedeset godina za vreme nemačke okupacije.
Dve žene koje su zajedno sa mnom vodile emisiju veoma su se razlikovale. Snežana, bucmasta plavuša koja je nekada bila filmski kritičar u časopisima pre otkrivanja televizijske magije, bila je vrlo bliska Krivecu. Mnogi ljudi na Trećem kanalu su izbegavali razgovor pred njom jer su znali da će odmah o svemu ispričati šefu. Biljana Vilimon je bila slikarka koja je stvorila karijeru od svoje erotske umetnosti i volela je da glumi predmet požude. Svoje mišljenje je nosila na reveru, hrabra i kreativna žena, i – mada je ponekad bila teška u zahtevima – voleo sam da radim sa njom.
Kad sam stigao, njih dve su već bile u studiju. Snežana je izgledala uplašeno, dok je Biljana bila borbeno raspoložena. Krivecova sekretarica nam je rekla da je proveo veći deo dana na telefonu, verovatno se savetujući sa nadređenima o tome šta da radi. Dok smo pričali, Krivec je izašao iz kancelarije. Izgledao je malo ubledelo i nervozno, ali, kao da se ništa nije desilo, pitao je ko su nam gosti za to veče. Biljana i ja smo ga obavestili da smo nazvali goste da otkažemo.
„Kako to mislite, da otkažete? Emisija mora da ide, zar nam to nije svima poznato?“
„Krivec, nema više emisije“, rekla je Biljana. „Ja odlazim.“
„I ja“, rekao sam. „Ne možemo da glumimo da se ništa nije desilo. Ovo menja sve.“
Izgledao je iznenađeno na trenutak, a onda: „Dobro, onda nema emisije. Vas dvoje ne morate da se mučite da dolazite više. Snežana, uđi u moju kancelariju – treba da popričam s tobom.“
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari