Udvorička književnost, kao stari književni žanr, u novije vreme bi u Evropi brže izumrla da nije srpskih pisaca i intelektualaca. U dve poslednje decenije 20. veka oni su je preporodili i udahnuli joj nov vitalizam. Začeta u ratu, kanonizovana i usavršena za vreme Brozovog totalitarizma, nastavljena je i izražajno obogaćena pod Miloševićem.

No, zašto se danas baviti njome ako znamo da je vreme takvih laudacija državnicima i političarima iza nas već čitavu deceniju? Pa, najprostiji odgovor je valjda u činjenici da nije i zaboravljeno. I da, ako i izbledi u narodnom pamćenju, političko odadžisanje, stihoklepačko ili neko drugo, nikada neće prestati da zanima književnu arheologiju, odnosno književnu a, zašto ne, i političku istoriju. Svedočenje o njemu postaje utoliko svrsishodnije ukoliko neke notorne udvorice i apologete obuzima potpuna amnezija kada govore o svom sopstvenom književnom udelu u stvaranju i opevavanju Brozovog ili Miloševićevog kulta ličnosti, kao što se to nedavno desilo i jednom istaknutom pesniku i proznom piscu pri političkoj rekapitulaciji njegovog odnosa prema Titu. Ispade odjednom da im je disidenstvo bilo maltene u genima i da su paradigme moralnosti, iako su bili pristalice komunističke dogme i pisali ode Titu u vremenu kad se poredak cementirao.

Specifičnost balkanskog ulizičkog sindroma, pre svega srpskog, na koji se i fokusiramo, mada ćemo delimično dotaći i hrvatski, dodatno se aktuelizuje jer, iako su objekti obožavanja fizički nestali (Tito, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman), neki njihovi stari himnopevci još su živahni i delatni, samo što odanost svojim idolima ne iskazuju danas prevaziđenim poetskim ekstazama već nekim drugim, jednako bljutavim formama političke odanosti. Da se ne bi osećali kao napušteni i kao siročad, naruku im ide to što ni današnji vlastodršci i stranački lideri nisu imuni od duhu vremena primerenih oblika podilaženja i laskanja.

Povjest u stihovima

Književni i politički motivi naveli su i glavnog urednika zagrebačkog časopisa Gordogan Branka Matana da započne opsežan i višegodišnji istraživački rad na tematu „Povjest u stihovima“ u čijem su središtu udvoričke, ali i „protupjesme“ o Franji Josipu I, Petru Karađorđeviću, Stjepanu Radiću, Lenjinu, Staljinu, Vlatku Mačeku, Aleksandru Karađorđeviću, Petru II Karađorđeviću, Anti Paveliću, Josipu Brozu Titu, Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu, Ivici Račanu i Stipi Mesiću te o političkoj prirodi i posledicama režima koje su oni personifikovali. Odavano je najavljen izlazak „odeblje knjige“ prikupljenog materijala, a dok se to čeka publikovana je u Gordoganu njena skraćena verzija povodom koje je Matan, između ostalog, rekao nešto što vredi za čitav njegov projekt: „Glavni poticaj bila mi je želja da se barem malo pomogne u tzv. suočavanju s prošlošću. Hrvatska ima dvije grozne baštine, život u dva totalitarizma. Međutim, u ovih 19 godina ništa se ozbiljnije nije dogodilo, ljudi koji vode zemlju ponašaju se kao da nemamo prošlost kakvu imamo. Kao da smo odavno obavili svoju denacifikaciju, deustašizaciju, kao da smo se odavno pogledali u zrcalu svojega holokausta, židovskoga, romskoga i srpskoga, u zrcalo svojih socijalističkih zločina, kao da možemo preskočiti svoju sjenu.“

Deo ovakvih, i nekih drugih suočavanja s prošlošću odvija se sa istim ili sličnim mukama i u Srbiji, a najsnažniji otpori im dolaze upravo iz onih intelektualnih krugova koji su svojom rečju i perom krivotvorili istoriju, uzdizali i veličali novog vožda, raspirivali mržnju i nacionalizam, stvarali ratnohuškačku atmosferu, opravdavali zločine i njihove inspiratore. Matan još kaže da u hrvatsku javnost – unutar minijature kojom se počeo baviti – pokušava uneti barem malo čistog zraka, pomoći da se vidi da nismo svi podjednako okaljani ni jednako nevini, pa, na kraju, ni odgovorni. Kako je obuhvatio čitavu galeriju ličnosti značajnih za hrvatsku, srpsku i jugoslovensku istoriju 19. i 20. veka, prirodno je što ga je zanimalo ima li literature o istoj tematici i izvan Hrvatske. Pošto se obavestio, rezignirano će konstatovati: „U susjednim zemljama objavljene su tri zbirke pjesama na temelju istraživanja sličnih mojima. Međutim, posrijedi su – na žalost – dosta površni radovi, brzoplete improvizacije proizvedene na valu povišenih osjećaja s kraja osamdesetih godina.“

Čovek, drug, i vođa

Dve od knjiga na koje misli objavljene su u Srbiji, treća u Sloveniji. No, nasuprot deficitu takvih zbirki, u Srbiji je upravo, istih osamdesetih, nastao suficit, odnosno prava inflacija knjiga u kojima se Tito uznosi u poetskim i proznim sočinjenijima. Da se podsetimo samo na neke. Najmonumentalnija je „Tito, čovek, i drug, i vođa (Beograd, 1977), koju su priredili Vladimir Jovičić i Blagoje Jastrebić, u likovnoj opremi Eda Murtića. U predgovoru pod naslovom „Tito – tvorac revolucije i nepresušno vrelo nadahnuća“, Tome Momirovski, posle razmatranja i visoke ocene odabranih priloga, konstatuje da je o Titu „pisano mnogo i u svim formama“, postavlja pitanje da li može da se napiše i roman, pa, dajući potvrdan odgovor, zadužuje svoju i nove književne generacije da nastave tragati za novim inspirativnim vrelima u Titovoj biografiji.

Spisak zastupljenih autora je zaista impresivan. Između stotinak imena, tu su Jure Kaštelan, Slavko Janevski, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Milan Bogdanović, Branko Ćopić, Dušan Matić, Oskar Davičo, Erih Koš, Mihailo Lalić, Josip Vidmar, Oton Župančić, Slobodan Novak, Marko Ristić, Aco Šopov, Veljko Petrović, Aleksandar Vučo, Miodrag Bulatović, Slobodan Marković, Dušan Radović i Branko Miljković. Izlivi ljubavi, pohvala i priznanja, treba li reći, prelaze svaku meru, bilo u poetskoj, bilo u proznoj formi. Od izuzetno uspelih, u predgovoru se izdvaja pesma „Želja devojčice“ Dušana Radovića: „Procvetalo u Titovoj bašti / belo, žuto i rumeno cveće. / Zapevala senica na grani, / Kraj Titova krova i prozora. / – Volela bih da sam i ja ptica / da sam ptica ili ljubičica. / Kad se Tito od rada umori, / da ga moja pesma razgovori; / Da ga moja topla ljubav sretne / kad pogleda na bokore cvetne.“

Da su autori priloga pažljivo odabirani, tj. da su izdavači i finansijeri vodili računa o podobnosti autora, svedoči i podatak da u knjizi nema nijednog teksta ove vrste Milovana Đilasa, Dobrice Ćosića i Milovana Danojlića a da je, recimo, propusnica data Radovanu Zogoviću i njegovoj čuvenoj „Pjesmi o biografiji druga“.

Pesnik revolucije

Šta je cenzurisano od bivšeg člana Agitpropa CK Srbije i jednog od Titovih saputnika na velikom putovanju „Galebom“ koje će Danilo Kiš parodirati u svojoj posthumno objavljenoj poemi „Pesnik revolucije na predsedničkom brodu“? Pa, jedan od tekstova koji bi se mogao uvrstiti u bisere udvoričke proze – predgovor koji je Ćosić napisao za knjigu Josipa Broza Tita „Četrdeset prva“, objavljenu u plavom kolu SKZ 1961. godine: „Titova i naša knjiga. Oslobodilačka knjiga o oslobodilačkom borenju; izuzetna knjiga od izuzetnog tvorca… Biti Titov sledbenik, znači imati titovski stav prema životu, titovski misliti, titovski se boriti u svom vremenu, u svojoj sadašnjosti, uvek.“ Ne svedoče li ovi redovi da je Ćosić zaista uvek bio „Čovek u svom vremenu“, kako je kasnije knjigu razgovora s njim naslovio Slavoljub Đukić.

Nedostignuta umetnička vrednost tekstova ili pak nedovoljna vrelina emocija verovatno nisu bili razlozi što u ovu antologijsku knjigu o Titu nije uvršten nijedan od dva Danojlićeva teksta. I tu je sigurno bila prisutna cenzorska ruka.

Prvi je dugačka pesma/poema od osamdesetak stihova, s naslovom Kongresu Omladine, objavljena u NIN-u 1. januara 1958. godine. Ako se izuzme indikativan naslov, čitalac nikada ne bi mogao ni da nasluti ko će se pojaviti u njenoj završnici:

„Znam jednu biljku

u neprestanom vetru

Harmoniku sunca

i svih registara srca

Ono što traje kroz

život ispred smrti

Kao dan, kao moja

ruka u tvojoj ruci

I dozvolite mi da najzad

kažem to što sam

dugo ćutao, Tito.“

Pesma je potpisana s Mića Danojlić, kao i njegov drugi tekst o Titu pod naslovom „Kad se stadion isprazni“, objavljen u NIN-u 26. maja 1963, povodom Dana mladosti. Zato autor i klikće: „Evo nas ponovo u maju, evo nas gde koristimo kratak predah, pun zamišljenosti i poverenja, da se pozdravimo s Titom. Mladost socijalističke Jugoslavije nacionalizovala je njegov rođendan. Na velikom stadionu njena štafetna palica, pošto je presekla vetrove svih republika, prelazi u ruke slavljenika.“ Ali, pošto je autor imao hendikep da NIN izlazi dan po završetku mitinga, i ovde će se pozvati u pomoć ptica i (po)tražiće se „reč koja se govori nekome kad ostane sam. Reč ništa manje uzbuđena, ali prisnija. Pozdrav što ga vetar donosi po ptici, san što ga buđenje isporučuje danu. Kad se isprazni stadion, treba šapnuti takvu reč… DRUŽE TITO, SREĆNO I DUGO!“ A pre tog osamljivanja s Titom, autor će još, između ostalog, napisati: „Prisvojili smo njegov život, njegov rad, njegovu sudbinu… Svaka bi prava ljubav da se veže za neki datum: što je dublja, taj datum je dalji. Ne odajemo li, možda, poštu samoj zemlji koja je rodila heroja dostojnog njene budućnosti?“

U službi gospodara

Dve i po decenije kasnije, tačnije 1. maja 1989. godine u intervjuu „Književnim novinama“ , Milovan Danojlić će reći nešto, načelno, i o fenomenu pisaca udvorica: „Kod nas je oduvek bilo pesnika spremnih da svoj stih stave u službu zemaljskih gospodara. Antologija Marinka Arsića-Ivkova dočarala nam je jedan, karikaturalan oblik takvog služenja. Prava pesma ovakvo podjarmljivanje svim silama odbija, onako kao što će slobodan čovek na svaki način gledati da izbegne oblačenje vojničke uniforme: ako se mora, mora se, ali niko normalan neće to dobrovoljno učiniti. Pesma se može žrtvovati za sopstvene, ali ne i za tuđe zablude. Mogu napisati članak, iskren ili nedovoljno iskren, u korist neke ideje ili ličnosti koja je na vlasti, ali pesma na to jednostavno ne pristaje, ona takvu temu odbacuje kao što organizam ne prima presađeni organ. Pesma je mera iskrenosti i istinitosti bića, i ako u njoj zabrljam, ako mi u njoj svi računi nisu čisti, onda sam propao, onda sam sve doveo u pitanje – na šta ću se posle osloniti?“

Titovo ime i delo tad je već bilo prestalo da bude „inspirativni izvor pisaca“. Na književnom nebu zasijala je nova zvezda, Miloševićeva, a za demonstriranje političke lojalnosti, divljenja i obogotvorenja novog vođe traženi su eksplicitniji iskazi od stiha. Sem u ponekom slučaju, muze su zaćutale. Progovorilo se na drugi i direktniji način. Danojlić je, recimo, posegao za otvorenom epistolarnom formom, dok se većina izjašnjavala intervjuima. U opširnom otvorenom pismu iz Pariza, preko „Književnih novina“ (15. decembra 1989), Danojlić je s Miloševićem na Ti, hvali ga, savetuje, upozorava: „Ono što si, u poslednje dve godine, izvršio za svoj narod, zaslužuje divljenje. I za Tebe, pomalo, važi ono što naš najveći pesnik reče za našeg najvećeg ustanika: dunuo si život srpskoj duši.“ Tih godina, u više intervjua, posebno u NIN-u, maja 1992, Antonije Isaković, navođen od novinara, ponavlja mišljenje da je „Milošević nekim svojim potezima-nastupima pokazao jedno iskustvo koje je krasilo Karađorđa, ali i iskustvo koje je krasilo jednog visprenog knjaza Miloša“. O rasprostranjenosti takvog doživljavanja Miloševića govori i jedan dnevnički zapis Slavoljuba Đukića od 13. juna 1990. naveden u njegovoj knjizi Između slave i anateme (1994). Kad su, naime, toga dana demonstranti na Trgu republike spalili petokraku sa slikom Slobodana Miloševića, Brana Crnčević će u krugu prijatelja reći: „Hoće da ubiju Karađorđa, pre nego što su našli Miloša.“ U svom dnevniku „Promene“ (1992) Dobrica Ćosić će obelodaniti dnevnički zapis iz 1989, kada je već Slobodana Miloševića video kao ličnost „koja je hrabro, pragmatično i neskrupulozno, kako to biva u politici, iskoristila svoju istorijsku priliku: da obnovi srpsku državu srušenu u Jugoslaviji i titoizmu i zadobije ugled i značaj kakav posle Pašića u srpskom narodu niko nije imao“.

U sličnom tonu, gotovo referendumski, oglasiće se u tim vremenima još znatan broj tzv. nacionalnih pisaca i intelektualaca, i ne samo njih. A kad nacionalni sunovrat dostigne kulminaciju i započne bolno otrežnjenje, pašće i poneka pokajnička izjava. No, malo će ko biti spreman na priznanje koje sadrži Mihizova. Ona glasi: „Svoj nemali doprinos sluđivanju prosečnog Srbina dali su i srpski intelektualci, a među njima i Borislav Mihajlović Mihiz.“

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari