Tito je trebao odstupiti s vlasti

Vicko Krstulović: Memoari jednog revolucionera

VICKO KRSTULOVIĆ (Split 1905-1988*) pripadao je autentičnim evropskim komunistima XX veka – potekao je iz težačke i radničke splitske porodice, bio je član KPJ-SKJ sa najdužim stažom, od 1922. godine. Jedan je od sekretara SKOJ-a, i na Titov zahtev sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju od 1939. Kuća porodice Krstulović u Splitu između dva svetska rata bila je stecište svih istaknutih jugoslovenskih revolucionara. U narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. Vicko Krstulović je izrastao u legendarnog komandanta dalmatinskih partizana koji su se borili protiv italijanskih fašista, nemačkih nacista, četnika i ustaša. Sa suprugom Lucijom i maloletnom decom Maksimom, Natašom i Viborgom, prošao je kroz pakao Neretve i Sutjeske. Odigrao je ključnu ulogu u spašavanju ranjenika na Neretvi, i u strateški presudnom oslobađanju dalmatinskih ostrva i Visa koji je postao most sa savezničkim snagama. I pored ogromnog doprinosa i žrtava, istina o borbi dalmatinskih partizana je ostala skrivena od jugoslovenske javnosti. Iako je Vicko pripadao vrhu jugoslovenskog komunističkog pokreta, nije podlegao autoritetu kulta ličnosti i vrlo rano, već u toku rata, suočio se i sukobio sa pojavama staljinizma i nacionalizma – klicama budućeg raspada Jugoslavije. Od početka šezdesetih godina potisnut je iz javnog života Jugoslavije zbog kritičkog stava prema politici partijskih lidera, a njegovo zalaganje za Jadransku orijentaciju Jugoslavije nije naišlo na razumevanje u birokratizovanoj jugoslovenskoj vlasti.

Memoari Vicka Krstulovića čekali su na objavljivanje pune tri decenije. Za života, Vicko nije pristajao na kompromise kojima bi njegovo kazivanje bilo cenzurisano, a tome su ostali dosledni priređivač ovog izdanja memoara i izdavač Mostart.

Prvo objavljivanje memoara jednog od najznačajnijih aktera jugoslovenske revolucije predstavlja kariku koja je nedostajala u zvaničnoj istoriografiji SFRJ, ali koja je toliko potrebna i u današnje vreme kad se istorija prekraja i rehabilituju nosioci ideja nacionalističke mržnje svih boja.

Dragan Stojković

* Život Vicka Krstulovića završen je, u Vojnoj bolnici u Splitu, 28.9.1988. U listu „Slobodna Dalmacija“, splitskom dnevniku, bilo je napisano „kako se vjeruje da je infarkt uzrok smrti’’. Stoji činjenica da je pacijentu u liječenju blokade lijevog koljena, nakon dva dana tretmana vrućim voskom i masažom, treći dan primijenjena elektroforeza, što je rezultiralo trenutnom smrću Vicka Krstulovića. Liječnicima je bilo poznato, kao i samom pacijentu, da se ta metoda ne smije primijeniti, jer je pacijent imao ugrađen pejsmejker. Tko je i zašto odlučio da se tako postupi, nije utvrđeno.

Sa 62 godine, 1967, odlučio sam odbiti nove kandidature za poslanika i zastupnika u Saveznoj narodnoj skupštini i Saboru Hrvatske. Tu je mjesto mlađima, a nadao sam se da ću time dati primjer i starijima od mene. Bio sam, u ratu, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a, 25 godina, od 1942. do 1967, bio sam narodni zastupnik. Dosta je bilo. Bio sam član Centralnog komiteta KPJ i SKJ, od Pete zemaljske konferencije KPJ u Zagrebu 1940. do 8. Kongresa SKJ 1964. u Beogradu. Smatrao sam i javno govorio da mi – „stara garda“ – moramo dati mlađima „volan u ruke”, jer su oni školovani, napredni i imaju energiju da nastave revoluciju. Socijalizam je njihov život, njihova budućnost i najbolja rješenja će oni znati naći i boriti se u praksi za njih i za perspektivu svoje djece. Moje nade se nisu ispunile. Vrh ne da vlast. Mene su te 1967. i ne pitajući, kao i druge kadrove revolucije, stavili u Savjet Federacije, na „mrtvi kolosijek”. Odgovor vrhuške bio je jasan. Znači, Vicko, ti si star sa 62 godine i treba da ideš, kao i drugi revolucioneri tvojih godina. Naravno. I nije Vicko problem naše Partije. Ja sam 1965, baš na 60. rođendan, govorio na 5. Kongresu SKH, jer me je bolest spriječila da budem na 8. Kongresu SKJ, u Beogradu 1964. Govorio sam otvoreno o promašajima naše vlasti i naglasio da ne smijemo dozvoliti da Partija gubi autoritet kod ljudi zbog loših rukovodilaca. Stavili su me pod istragu partijske komisije, a Ranković i Tripalo su pripremili podvalu i klevetu da sam se loše držao na policiji prije rata. Ta njihova rabota otkrivena je puno kasnije, a nije jedina koju su vlastodršci priredili meni i mojoj porodici. O nepoštenim postupcima i tragičnim događajima koje smo morali izdržati u ovoj knjizi ću kazati što treba. Slijedeće godine, 1968, Titu se ukazala vanredna prilika da ostane revolucioner i da sačuva i ugled i autoritet. U našoj zemlji, kao i u nizu drugih zemalja, pobunili su se studenti i omladina. Tito je studentima dao za pravo. S razlogom. Ne samo zato, bio je obavezan otići sa vlasti. Odgovorno bi postupio da je Koči ustupio mjesto predsjednika Republike. Koču Popovića bi bili uvažili i prihvatili s poštovanjem ljudi u našoj zemlji i vani. Ovo sve mogu mirno kazati jer sam još 1962. rekao da mi stari, na čelu s Titom, treba da odemo sa vlasti. Naš neprocjenjiv, nenadoknadiv gubitak je pogibija Lole Ribara. Samo je on bio na ravnoj nozi, u svemu najbolji, i sa Titom koji je bio u punoj snazi. Lola je poginuo sa 27, a 1968. imao bi 52 godine… Te 1968. Koči je bilo 60, a Titu 76 godina. Znamo kako je Tito postupio. Likvidirao je kadrove revolucije, a ostao okružen frazerima, koji su se pod njegovim skutima čvrsto držali samo za vlast. To je njegov historijski promašaj, koji nas je doveo do duboke krize Partije i države.

Nastavlja se