Legendarni grad na obali Bojane nije poznat samo iz narodnih pesama, kako naših, tako i albanskih, ni po tome što u njemu bez konflikata žive pripadnici tri konfesije (muslimani, katolici i pravoslavci – ovo je mesto gde se sudaraju albanski južnjaci i severnjaci. Ako među Albancima ima neke pritajene netrpeljivosti, onda je to baš ta, razvijeni i bogati jug ne voli nerazvijeni i siromašni brđanski sever.

Legendarni grad na obali Bojane nije poznat samo iz narodnih pesama, kako naših, tako i albanskih, ni po tome što u njemu bez konflikata žive pripadnici tri konfesije (muslimani, katolici i pravoslavci – ovo je mesto gde se sudaraju albanski južnjaci i severnjaci. Ako među Albancima ima neke pritajene netrpeljivosti, onda je to baš ta, razvijeni i bogati jug ne voli nerazvijeni i siromašni brđanski sever.
No, jedno im je zajedničko. I severnjaci i južnjaci veoma drže do istorije, kako albanske, tako i one prethodne (rimske). Valjda je to sudbina siromašnih naroda što su više okrenuti prošlosti, nego sadašnjosti ili budućnosti. Čitaocima u Srbiji to, uostalom, nije potrebno posebno objašnjavati. Zato, mali pogled u albansku istoriju. Pogled za kojim se čezne još od onog dana kada je anonimni filozof za kafanskim stolom na pitanje, gde je bio, odgovorio – pa, u biblioteci.

Kada se ljudi bolje razumeju

Đijon Dukgilaj, kako kaže, jeste sto odsto Albanac, ponosan na svoje poreklo, na istoriju, zaljubljen u svoju zemlju i ovo što je ovde napravio jeste njegova oda Albaniji. – Koja verovatno i prevazilazi moje mogućnosti, ali eto… Istovremeno protumačio je da ono duk u prezimenu jeste skraćenica od Dukađin, ili što bismo mi rekli Metohija. Dakle, on je taj severnjak u gradu gde počinje jug. Valjda i zbog toga, nije propustio da napomene da je tokom godina koje je proveo van Albanije (u Belgiji) imao mnogo prijatelja Srba iz Srbije. – Jer, tek kada su daleko od svojih kuća, ljudi se mnogo bolje razumeju – kaže on.

Ovoga puta to nije biblioteka feć kafana-muzej. Baš tako se i zove – Muzej, restoran, bar Tradita G&T. U kući koja je izgrađena 1694. godine, koja je predstavljala pravi primer građanske arhitektutrre u gradu Skadru, 2004. počeli su radovi na restauraciji. Idejni tvorac i rukovodilac radova je sadašnji vlasnik Đion Dukgilaj. To je, uosralom, i ostalo zabeleženo na ulasku u zdanje. Potrudio se da sve vrati u originalni izgled, čak i da sačuva parče zida od šest metara, uzgred jedini takav koji se da naći u Albaniji. Ali, gle ironije, baš tu gde nema visokih zidova saznajemo čemu oni služe – meta krvne osvete je jedino bila bezbedna u sopstvenom dvorištu, pa je i istorija puna onih anonimnih koji su ceo život provodili iza zidova.
No, kako kažu, zakon Leke Dukađinija uneo je red među zavađena plemena, pa se proučava kao jedan od retko efikasnih svog doba, a Albanci ga svrstavaju među najveće nacionalne likove.
Đion, kao i svaku dobar domaćin, proveo nas je kroz sve prostorije, protumačio čitav niz etnografskih eksponata koji krase sve sale, ali i odveo u jednu zaključanu sobu, u kojoj se čak ni sijalica ne pali. Zbog toplote.
Ovde je smeštena kolekcija narodnih nošnji iz svih krajeva Albanije. Između ostalog i jedna koja je procenjena na 5.000 evra. Nije ni čudo, bogato je okićena zlatnicima, vezena srmom. Ali, nije to ono što je najinteresantnije. To je tradicionalna šara na leđima u kojoj dominira sunce, paganski simbol koji se održao tokom vekova muhamedanstva ili hrišćanstva, ali i dva krsta što su sastavni deo albanske tradicije. I ćilimi, koji izgledaju kao da su vezeni u Pirotu, i škrinje za miraz koje su takođe deo tradicije na jugu Srbije.
Biće da je ovaj svet daleko manji nego što bismo to voleli da mislimo.
Ono, međutim, što je prevashodna namena lokala jeste restoran. Smešten je na gotovo 600 kvadratnih metara, ima četiri nezavisna ambijenta sa 160 do 200 mesta (uglavnom uvek popunjenih) sa baštom kojom dominira takođe renoviran bunar.
Kuhinja je jedinstvena – sve sama albanska jela, spremljena na način kako se to činilo pre dvesta godina, na otvorenoj vatri (ognjište je jedan od prvih detalja koji ugledate u restoranu), u zemljanim sudovima. I hleb se ovde peče tradicionalno: u crepulji, ispod sača.
Posluženje za goste podrazumeva i jedan specijalitet, kakav je teško naći – rakija od drenjine. Drenjina, naime, ima malo šećera, pa su nužna čak tri pečenja. Zato je i rakija vrlo skupa, vrlo cenjena ovde, toliko čak da je prilikom posete Bila Klintona Albaniji, 200 boca poklonjeno američkoj delegaciji.
Iz menija vredno pažnje: đuveč sa bamijama. Onda salca: jogurt koji je, kroz gazu, isceđen od svake kapi vode, pa po ukusu podseća na najbolji punomasni sir za mazanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari