Neke od predloženih izmena Zakona o radu rezultiraće direktnim sukobima u sferi rada. Socijalni partneri (država, sindikati i udruženje poslodavaca) morali bi da teže ka tome da izgrade odnos poverenja. Saradnja između države i socijalnih partnera, u vreme krize, ne bi smela da bude samo formalne prirode. Ona bi morala da bude iskrena i u zajedničkom interesu. A da li je baš tako?


Važeći Zakon o radu propisuje da se radni spor pred nadležnim sudom pravnosnažno okončava u roku od šest meseci. Kao i neke druge, i ova odredba je samo mrtvo slovo na papiru, zbog čega će biti brisana. I dok u nekim zemljama u okruženju novčana potraživanja iz radnog odnosa ne zastarevaju, ona u Srbiji zastarevaju u roku od tri godine. To se ne menja, pa će i dalje dužnici (nesavesni poslodavci) da budu zaštićeni.

Međutim, ono što bi trebalo sve da nas zabrine jeste i to što se predloženom izmenom člana 191 Zakona o radu, ne/odgovornost države prema pravosuđu i nepoštovanje zakona od strane poslodavaca, zajedno prevaljuju na radnika. Naime, sadašnji Zakon o radu, ne upuštajući se u vreme trajanja radnog spora pred sudovima, predviđa obavezu poslodavca da zaposlenom, ukoliko sud donese pravnosnažnu odluku kojom je utvrđeno da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos, isplati naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja koja mu pripadaju po zakonu…

Predložena izmena člana 191 Zakona o radu glasi: „Ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos iz razloga nepostojanja osnova za prestanak radnog odnosa, sud će odlučiti da se zaposleni vrati na rad, da mu se isplati naknada štete koja ne može biti veća od 18 osnovnih zarada koje bi zaposleni ostvario da radi i da se uplate doprinosi za obavezno socijalno osiguranje za period za koji zaposleni nije bio osiguran na najnižu osnovicu.“

Ova odredba je besmislena, paušalna i direktno usmerena protiv radnika. To je kukavičije jaje predlagača. Bez obzira na to što pred srpskim sudovima utvrđivanje nezakonitog otkaza može da traje pet, sedam ili deset godina, radniku će biti isplaćeno samo 18 osnovnih zarada. Dakle, bez drugih primanja koja bi ostvario da je radio. Iz ove izmene više je nego očigledno da država ne priznaje svoju odgovornost zbog reforme i zatrpanosti pravosuđa, i unapred se stavlja na stranu poslodavac protiv kojeg će radnik da pokrene radni spor zbog nezakonitog otkaza. Sporost sudova zbog nedostatka radne snage, prostora, opreme i finansijskih sredstava nije niti bi trebalo da bude briga radnika, već države, koja je najodgovornija za nesmetano funkcionisanje pravosuđa. Poslodavac bi morao da nadoknadi štetu koju je nezakonitom radnjom prouzrokovao radniku, a koja je merljiva visinom izostale cele a ne osnovne zarade za vreme vođenja radnog spora. Nakon toga, zbog dužine trajanja tog spora poslodavac bi račun trebalo da ispostavi državi.

Sindikat pravosuđa Srbije predlagao je Ministarstvu pravde i državne uprave osnivanje posebnih radnih sudova baš zbog toga što je prethodno sprovedena reforma paralisala rad pravosuđa. Radni sudovi bi brže i efikasnije zaštitili prava radnika i poslodavca, odnosno rešavali radne sporove. Istovremeno, to bi bilo jeftinije za sve socijalne partnere, a posebno za Srbiju, jer bi tada imala i manje pritužbi pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Autorka je predsednica Sindikata pravosuđa Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari