DELIM SOBU sa Ilhamom i, dok ja čitam Andrića, on se moli na sedžadi u uglu sobe, čas ničice, čas stojeći, a ja ga kradomice posmatram. Stotine i hiljade puta je odradio namaz, a i dalje ga obavlja sa jednakom predanošću. Molitvu izgovara u sebi, tu i tamo mu se otme neka nerazgovetna reč. Klanja tako desetak minuta, a onda u tišini odlazi do divana, ne odajući nikakve emocije, kao posle fizičke nužde. Seda i uzima Risale Nur. Čitamo obojica u tišini, a on ne zna da razmišljam o njemu.

Marko Nikolić: EZAN (10)

Izdavač: Književna omladina Srbije iz Beograda

I izdanje, 260 str. broš. povez, cena: 540 din.

O knjizi i njenom autoru, kao i o adresama knjižara gde se može knjiga kupiti, možete pročitati na sajtu izdavačke kuće Književne omladine Srbije:

www.kosrbije.rs

 

RĐAV ŽIVOT U MLADOSTI

Ilham živi u medresi od prošle godine, prethodno je proveo petnaest godina u zatvoru. Kao mladić vodio je rđav život. Pojeo ga porok, zaslepila ga taština. Pio je, krao i tukao se. Najzad je iz bahata ubio dva nevina čoveka hicima iz pištolja. Doživotnu kaznu su mu preinačili na petnaest godina robije. U zatvoru je doživeo preporod. Uzdigao se iz te kaljuge kao feniks, prestao je da mrzi sebe, pokajao se. Počeo je da se moli, da čita Kuran. Kaže da mu je Said Nursi pokazao kako da vodi svakodnevni život u skladu sa islamom, kako da se duhovno pročisti, kako da pronađe spokoj. I sada je sedeo preko puta mene, tako pitom, tako srećan. Ilham, moj prijatelj ubica, vaskrsnuo poput Tolstojevog Nehljudova. Primetio je da ga gledam, osmehnuo se, i nastavio da čita, jednostavan i drag kao veverica u prirodi.

Kada bi me u medresi upitali gde sam bio pre Azerbejdžana, ja se nisam libio da spomenem Jermeniju, i pri svakom spomenu tog imena zasijale bi im oči nekom zagonetnom iskrom, kao da je ta reč bila ne samo tabu već i neka volšebna kletva, te su se bojali da išta pitaju, izuste, sem nekog opšteg ‘’oni su naši neprijatelji’’ ili ‘’oni prolaze kroz ekonomsku krizu’’. Osećala se ipak u njihovom glasu izvesna radoznalost i želeli su da čuju kako je tamo, na neprijateljskoj teritoriji, je li to drugi svet, žive li tamo monstrumi, vanzemaljci, vilenjaci ili nindža kornjače. Uistinu, putnik koji posećuje Azerbejdžan treba unapred imati na umu da je opasno spominjati Jermeniju: čuo sam da je jedan biznismen u Bakuu tri puta u telefonskom razgovoru na ulici spomenuo tu reč, i sledećeg dana policija mu je stajala na kućnom pragu. Ako putnik ima pečat Nagorno Karabaha u svom pasošu, biće mu odbijen ulazak u Azerbejdžan. Ako u njegovom vodiču piše da je Karabah deo Jermenije, neće moći da unese vodič u Azerbejdžan. Ali odakle ta vatrena mržnja? I šta je to Nagorno Karabah?

Možda je za sve kriv Kavkaz. Toliko naroda zbijenih oko jedne planine ne mogu a da se ne potuku. Nagorno Karabah je majušna enklava na jugozapadu Azerbejdžana u kome je jermenska većina odlučila da ne želi više da joj se nad glavom vijori trobojka koja ima mesečev srp i zvezdu u sredini. Raspad Sovjetskog Saveza svako je dočekao kao pravi čas za ostvarenje svojih snova o nezavisnosti. Tenzije su dovele do pogroma svih Jermena iz Azerbejdžana, i svih Azberbejdžanaca iz Jermenije, do obostranih etničkih čišćenja i do, najzad, otvorenog rata u Karabahu. Jermeni su iz tog rata izašli kao pobednici i danas je Karabah de facto nezavisan, a Azerbejdžan ne samo da je izgubio petinu svoje teritorije, već je i osamsto hiljada Azera raseljeno iz Karabaha i Jermenije. Danas Azere do zla boga peče gubitak zemlje i ljudstva, ali sigurno ih još više peče poraz u ratu. Kao što se mi još ne odričemo Kosova, kao što se Gruzini ne odriču Abhazije i Južne Osetije, i Jermeni istočne Anadolije, tako se ni Azeri ne odriču svog Karabaha.

CRNO ZLATO ZAKAVKAZJA

OBREVŠI SE na ulicama Bakua, najistočnijeg evropskog grada, shvatio sam da ovaj šiitski narod nije u tolikoj meri pobožan koliko se stiče utisak u medresi. Skoro je veća verovatnoća videti na ulici Garija Kasparova nego zabrađenu ženu; minareti su se, poplašeni sovjetskom ‘’ortodoksijom’’, posakrivali u mišiju rupu, zamenile su ih građevinske dizalice. Pre će se čuti Bul-Bur nego ezan. Devojaka na ulicama ima malo, ali su zato doterane, u japankama, tamne kao Turkinje. Brojni Rusi zapadaju u oko svojom neturkičkom spoljašnjošću.

Baku je najveći grad na Kavkazu, možda i najlepši, ali meni i najmanje zanimljiv: ovde nisam zatekao ni planinske pašnjake, ni onu kavkasku nijansu zelenog, ni liričnu bedu, ni osećaj udaljenosti. Grad leži na obali Abšeronskog poluostrva, na pustinjskom tlu, po arhitekturi čovek više ne zna da li se nalazi na Zapadu ili na Istoku. Čini se da se jezik azeri razlikuje od turskog jedino po tome što mu se ‘’e’’ piše naopačke. Azeri veruju da su Turci i oni jedan narod u dve države, i verovatno bi pohitali da ostvare san o jednom panturskom carstvu od Bosfora do Buhare da se nije isprečila majušna Jermenija, hačkar iznad turbeta, oblak koji zaklanja mesečev srp.

Centar Bakua sačinjava Ičaršahar, stara četvrt opasana bedemom. U Ičaršaharu splet tesnih sokaka sa starinskim fasadama i drvenim balkonima odgovara slici koju sam gajio o nekoj levantskoj medini. Ono malo turista što ih ima u Bakuu odlazi u palatu Širvan šaha, dosta staru, sa vijugavim stepenicama, mračnim odajama, prolazima, džamijom, hamamom, arheološkim eksponatima. U palati mi se obratiše tri starija gospodina. Bili su to iranski turisti. Od samog početka odavali su onu Irancima svojstvenu ljubopitljivost, koja nekad prelazi u detinjastu. Gospoda su bili profesori, zoroastrijci (je li Iran zemlja verske raznovrsnosti?).

Štićenica UNESKO-a i mezimica grada, prastara Devojačka kula izgledom ne pobuđuje naročito divljenje. Izvan zidina Ičaršahara leže zgrade evropske arhitekture, a Parlament, kao svuda na Kavkazu, prednjači po raskoši. Kaspijsko more je toplo, dno mu je peskovito, na plaži flašica kole košta jedan manat, a kodeks oblačenja kod žena je ‘’bezbožnički’’. Po uređenim trgovima, fontanama, kilometarskim šetalištem duž mora, Tarkovoj ulici koja kipi od butika i restorana reklo bi se da ljudi žive bolje otkako je nafta počela da kulja iz svake rupe. A ona, zapravo, kulja već dve hiljade godina – osvetljavala je svojevremeno i zoroastrijske hramove ognja. U osvit XX veka polovina svetske naftne potrošnje je dolazila iz Bakua.

Kao i svaka mlada i posleratna država, Azerbejdžan se pati, u pokušaju da zaleči rane. Korupcija u Azerbejdžanu kulja kao nafta. Putniku se često savetuje da se čuva zloglasne policije koja zna načine da iskamči manate od turista. Svaki put kad bi me zaustavila policija strepio sam i trudio se da im se predstavim kao baćuška Rus sa kojim Azer ima dobre odnose.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari