U "klanici smrti" slušale smo krike 1Foto: Žrtve su na margini u celoj BiH: Nusreta Sivac Foto: Privatna arhiva/Nusreta Sivac

Teško je pronaći riječi kojima bi se opisao sav taj užas u logoru „Omarska“.

Možda i sama ne bih vjerovala da to nisam doživjela na vlastitoj koži. Bila je to klaonica smrti, gde su ljude mučili i ubijali sa spravama koje su bile napravljene specijalno za tu priliku… Moj radni dan je počinjao brojanjem mrtvih na travnjaku ispred zloglasne Bijele kuće koja se nalazila u okviru logora. Nekada bih nabrojala i do 25 mrtvih – počinje svoju tragičnu priču za Danas Nusreta Sivac, prijedorska heroina, koja je sa još 36 žena dva meseca bila zatočena u logoru „Omarska“.

Nažalost, pet žena nije preživelo. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama oko Prijedora, kojih ima oko 60. Kosti dve žene su nađene u masovnoj grobnici daleko od prijedorske opštine.

Nusreta Sivac, nekada sudija Osnovnog suda u Prijedoru, već 27 godina javno govori o zločinima počinjenim u „Omarskoj“, jednom od tri logora koja su tokom rata postojali na teritoriji Prijedora. Druga dva su Tnopolje i Keraterm. U ovim logorima ubijeno je na hiljade ljudi, mučeni su i zlostavljani.   *Žene su silovane, izrabljivane. Stradali su samo zato što su nisu bili srpske nacionalnosti. U „Omarskoj“ su bili zatočeni i oni Srbi koji nisu bili lojalni novoj vlasti.

U "klanici smrti" slušale smo krike 2Na području prijedorske opštine likvidirano je preko tri hiljade ljudi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ubijeno je 102 dece, od kojih je najmlađe imalo samo dva meseca. Srpske vlasti ne dozvoljavaju da se podigne spomenik ubijenoj deci. Ubijeno je i 256 žena, a još se traga za oko 600 ljudi.

Nusreta je u „Omarskoj“ bila zatočena od 9. juna 1992. do 5. avgusta 1992. godine, a pet dana provela je i u logoru „Tnopolje“.

Zbog brojnih svedočenja pred Haškim tribunalom i sudovima u BiH, koja su doprinela da se silovanje u međunarodnom pravu počne tretirati kao zločin protiv čovečnosti, neumornoj istrajnosti u borbi za pravdu i istinu, Nusreta zasluženo nosi epitet „heroine iz Prijedora“. Dobitnica je brojnih priznanja, među kojima je i nagrada za ljudska prava HAWAR, koja joj je uručena 2017. godine u Berlinu, i to u zgradi Bundestaga u kojoj je bila prisutna i nemačka kancelarka Angela Merkel.

Nusreta danas živi u Prijedoru, gradu koji joj je doneo samo zlo. Vratila se 2002. godine, jer ne želi nigde drugde da živi. Nakon što je uspela da se izvuče iz logora „Omarska“, sa porodicom je nekoliko godina provela u izbeglištvu. Početkom 1997. godine vratila se u Sanski Most, koji je udaljen o Prijedora 30 kilometara i nalazi se u Federaciji BiH. I tako sve do 2002. kada se konačno vraća u Prijedor. Do penzije je svaki dan putovala u Sanski Most..

– To je bio najstrašniji logor na području bivše Jugoslavije. Bilo je zatočeno na hiljade muškaraca. Njih su mučili, nas žene su seksualno zlostavljali. Bilo je ljudi svih starosnih dobi – od maloletnika do staraca. Bili smo na udaru srpskih vlasti, odnosno kriznog štaba opštine Prijedor koji je oformio koncentracione logore „Omarska“, „Trnopolje“ i „Keraterm“. U „Omarskoj“ su bili zatočeni ljudi koji su nešto značili gradu, bilo je mnogo intelektualaca. Njihova jedina krivica bila je ta što se u tom momentu njihov identitet nije uklapao u koncept nove vlasti u Prijedoru – kazuje nam Nusreta.

Kako ističe, žene su bile izolovane od muškaraca.

– Boravile smo u dvije prostorije koje su se nalazile iznad restorana. Pored svih mučenja, bile smo izložene i silovanju. Te sobe u kojima smo boravile tokom noći – ne mogu reći spavaonice jer nismo mogle spavati – u toku dana su služile za ispitivanje zatočenika. Zaticale smo sprave za mučenje, sobe su bile krvave… Slušale smo krike ljudi, udarce koji su odzvanjali… – navodi naša sagovornica.

Po podacima, u „Omarskoj“ je ubijeno oko 500 ljudi, mada to nije konačna brojka.

– U logoru su uslovi bili nemogući, nedostojni čoveka. Logoraši su prolazili najgore torture, izgladnjivanja… Bilo je raznih bolesti. Znate, jeli smo samo jednom dnevno. Bilo je dozvoljeno da pojedemo obrok za tri minute. A obrok se sastojao od komadića kruha i dva lista kupusa ili malo graha. Od velikih vrućina hrana se kvarila, nije se ni moglo jesti – ukazuje Nusreta.

Danasova sagovornica naglašava da su isključivo dolaskom međunarodnih organizacija i britanskih novinara zarobljenici preživeli logor smrti. Kako dodaje, ljudi su nestajali preko noći, bili bi poubijani i masakrirani. Čak su i stražari, kaže Nusreta, pričali zarobljenicima kako će ih „negde zakopati“.

Pre početka sukoba, Nusreta je živela normalnim životom. Bila je to, kako ističe, velika Jugoslavija u kojoj je život bio pristojan.

– Niko nije mogao naslutiti da će kasnije biti tako krvavo. I moj brat je prošao kroz logor „Omarska“, a od ljudi iz pravosuđa koji su bili zatočeni u toj klaonici smrti, jedino sam ja preživela – ukazuje nam heroina iz Prijedora.

Pre nego što je zarobljena, Nusreta je kao i svi koji nisu bili srpske nacionalnosti najpre dobila otkaz, a potom su na svojim kućama i stanovima morali da okače belo platno, a zatim i da nose „bijele trake“ oko ruke. Nakon te psihološke torture, usledila je i fizička – odvedeni su u logore.

Na sreću, Nusreta Sivac je preživela, a na naše pitanje kako se odlučila da javno govori o svemu, kao i da svedoči u Hagu i u BiH, odgovara da je „u lucidnim trenucima“ u logoru zadala sebi zadatak da ukoliko preži da će o svemu javno govoriti zbog obaveze prema onima koji nisu preživeli, a posebno „prema pet mojih sapatnica koje su bačene u masovne grobnice“.

– Čim sam se domogla slobodne teritorije, počela sam otvoreno da pričam o logoru smrti u nadi da što više ljudu u svetu sazna za to zlo. To je moja misija do kraja života – ističe Nusreta.

I pored zločina koje je preživela, vratila se u Prijedor, gde joj nije ni priznat status civilne žrtve rata, jer je povratnicima jako teško da ga ostvare u Republici Srpskoj. Uz pomoć međunarodne zajednice, uspela je te 2002. da povrati imovinu. Sada živi u centru Prijedora i vrlo često sreće svoje zlostavljače. Oni su nakon izdržane dve trećine kazne puštani na slobodu, a kada prođu pored Nusrete prave se kao da se ništa nije desilo.

– Čitam u srpskim medijima kako većina njih i dalje nije spremna da prizna šta su nam radili. Osećam ljutnju zbog poricanja i pravdanja zločina. Ipak, priča nije završena, jer se i dalje vode procesi pred sudovima u BiH – kaže Danasova sagovornica.

Upitana kako vidi trenutnu političku situaciju na ovim prostorima, Nusreti se čini da je gore nego nakon samog prestanka rata.

– Stanje je užasno. Ova neizvjesnost mrcvari ljude. Sve je nedefinisano, nema na pomolu ničega što bi nagovestilo da će doći do pozitivnih promjena. Ljudi su preplašeni, a mlađe generacije ogorčene. Mladi otpor iskazuju tako što masovno napuštaju ove prostore – ukazuje Danasova sagovornica i naglašava da se političari žrtava sete samo pred izbore.

– Žrtve su na margini u cijeloj BiH – zaključuje Nusreta Sivac.

Tužba Karadžiću i genocid

Nusreta Sivac je pred Haškim tribunalom svedočila i u procesu protiv nekadašnjeg predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića, koji ipak nije osuđen za genocid u još sedam bosanskih opština, među kojima je i Prijedor. „Sve presude Tribunala koje su donesene a vezane su za Prijedor govore o strašnim razmerama zločina. Osuđeno je preko 50 zločinaca. Šteta je što je izostala kvalifikacija genocida u tih šest opština, ali tračak nade za žrtve i dalje postoji, jer još čekamo na pravosnažnu presudu Ratku Mladiću, bivšem komandantu VRS“, ukazuje Nusreta Sivac.

Ona je svojevremeno sa drugim ženama i dve nevladine organizacije pokrenula civilni postupak protiv Radovana Karadžića u Sjedinjenim Američkim Državama. Suđenje je vođeno 2000. godine, nakon što je Karadžiću uručena tužba kada je bio na jednom od mirovnih pregovora u Americi. Po presudi američkog suda, Karadžić je proglašen krivim i dužan je Nusreti 35 miliona dolara. „Meni taj novac nije važan. Mislim da je to jedna moralna i istorijska pobeda, koja ima svoju simboliku i težinu“, navodi Danasova sagovornica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari