Tema „toksična pitanja“ postaje sve popularnija. U svojoj knjizi „Toksični ljudi“ Lilijen Glas uočava 30 tipova toksičnih ljudi i nekima od njih daje duhovita obeležja kao što su „dvoličnjak koji smešeći se podmuklo zabada nož u leđa“. Ona takođe navodi Kviz o toskičnim ljudima koji pomaže čitaocima da odrede kojoj kategoriji pripadaju osumnjičeni za toksični terorizam i predlaže deset tehnika koje se mogu upotrebiti za ophođenje prema njima: humor, direktno sučeljavanje, mirno ispitivanje, dreka i vika, ljubav i ljubaznost, posredna fantazija i slično. Priznajući da smo svi mi u izvesnoj meri toksični, Glas takođe nudi listu toksičnih prizora uz pomoć koje možemo identifikovati sopstveno destruktivno ponašanje.


Albert Dž. Bernstajn ide korak dalje u retoričkom smislu, priziva horor mitologiju i otvoreno govori o emocionalnim vampirima koji nas vrebaju u spoljnom svetu, pod maskom običnih ljudi: oni se mogu skrivati u vašoj kancelariji, porodici, među krugom prijatelja; možda čak dele i postelju s vama. Pametni, talentovani i harizmatični, osvajaju vaše poverenje i zadobijaju vašu naklonost, a potom vam crpe emocionalnu energiju. Njihove glavne kategorije su koristoljubivi narcisi, hedonistički asocijalni tipovi, umarajuće paranoje ili preterano patetične kraljice drame. Kao što se moglo očekivati, Bernstajn takođe nudi niz odbrambenih strategija za koje garantuje da vam mogu pomoći da sprečite bića tame koja sisaju krv da vas potpune iscrpe.

Tema „toksična pitanja“ mnogo je šira od neposrednih međuljudskih odnosa; u paradigmatskom „postmodernom“ smislu atribut „toksičan“ pokriva niz kategorija koje pripadaju potpuno različitim nivoima (prirodnim, kulturnim, psihološkim, političkim). „Toksično pitanje“ može biti imigrant sa smrtonosnim oboljenjem koje treba izolovati; terorista iz Gvantanama čije kobne planove treba osujetiti, prazna zona u kojoj ne važi vladavina prava; fundamentalista i ideolog koga treba ućutkati jer širi mržnju; roditelj, nastavnik ili sveštenik koji zlostavlja i zloupotrebljava decu. Prema Hegelovom principu uopštavanja, ovde treba napraviti prelaz sa predikata na subjekat: s tačke gledišta autonomnog slobodnog subjekta zar ne postoji nešto „toksično“ u samom pojmu roditelj, tom parazitskom posredniku koji podvrgava subjekat autoritetu dok ga usmerava da bude slobodan i autonoman? Ukoliko postoji objektivna lekcija o roditeljstvu, onda ona glasi da ne postoji čist, netoksičan roditelj: neka prljavština koja ima veze s libidom uvek zamrlja sliku idealnog roditelja. A ovo generalizovanje treba okončati: ono što je u suštini toksično jeste Sused sam po sebi, ponor njegove požude i skaradnog uživanja, tako da krajnji cilj svih pravila međuljudskih odnosa jeste da se izoluje ili bar neutrališe i obuzda ova toksična dimenzija, da se Sused degradira u drugara. Otud proizilazi da nije dovoljno tragati za zavisnim toksičnim komponentama u (nekom drugom) subjektu, subjekat je sam po sebi toksičan u samoj svojoj formi, u svom ponoru različitosti – ono što ga čini toksičnim jeste „Objet petit a“ (objekat za kojim subjekat žudi, a koji mu izmiče, tako da ga je nemoguće predstaviti ili postaje „ostatak“ koji je nemoguće simbolizovati) od kojeg zavisi njegova postojanost. Kada razmislimo shvatamo da imamo pored sebe nekog bliskog prijatelja ili rođaka i da se često desi da nam se ova bliska osoba obrati na vulgaran ili grub način, što od nje nismo očekivali, napravi neki skaredan gest, uputi hladan, ravnodušan pogled kada od nje očekujemo saosećanje, zbog čega postajemo svesni da nju ili njega zapravo ne poznajemo: odjednom postajemo svesni da pred nama stoji potpuni stranac. U tom trenutku, drugar postaje Sused, a Sused par excellence je naravno imigrant.

Kao da sa ironijom odobrava teoriju Đorđa Agambena, italijanska vlada je u julu 2008. uvela vanredno stanje širom Italije da bi se uhvatila u koštac s problemom problema s problemom Suseda u njegovom paradigmatskom obliku današnjice: ilegalnim ulaskom imigranata iz severne Afrike i istočne Evrope. Načinivši korak dalje u tom pravcu, početkom avgusta je demonstrativno rasporedila 4.000 naoružanih vojnika da nadziru osetljiva područja u velikim gradovima (železničke stanice, tržne centre…) i na taj način pospešila javnu bezbednost. Sada postoje planovi da se iskoristi vojska za zaštitu žena od seksualnog zlostavljanja… Ono što je bitno da se ovde istakne jeste to da je vanredno stanje uvedeno bez velike pometnje: život se odvijao normalnim tokom… nije li to stanje kojem težimo u razvijenim zemljama širom sveta gde se razni oblici vanrednog stanja (u borbi protiv terorizma, imigranata…) jednostavno prihvataju kao neophodna mera koja garantuje normalni sled stvari?

Dakle, šta je realnost ovog vanrednog stanja? To pojašnjava događaj od 20. septembra 2007. kada su sedmorica ribara iz Tunisa izvedeni pred sud na Siciliji jer su spasili od sigurne smrti u moru 44 afrička migranta. Ukoliko budu proglašeni krivim za „pružanje pomoći i podrške ilegalnim imigrantima“, dobiće zatvorsku kaznu u trajanju od jedne do petnaest godina. Oni su se 7. avgusta usidrili na sprudu na 30 milja južno od ostrva Lampeduza nadomak Sicilije i potom zaspali. Pošto ih je probudio vrisak, videli su gumeni čamac pun potpuno izgladnelih ljudi, uključujući žene i decu, koji samo što nije potonuo u vrtlogu nemirnog mora. Kapetan je odlučio da ih dovede do najbliže luke na Lampeduzi, gde je uhapšena cela posada. Svi stručnjaci se slažu da pravi cilj tog suđenja jeste da se drugi brodovi spreče da urade isto: nikakve mere nisu preduzete protiv drugih ribara koji su, kako se navodi, kada su se našli u sličnoj situaciji, oterali migrante štapovima i pustili ih da se udave. Ono na šta ovaj događaj ukazuje jeste to da se Agambenova ideja o homo saceru (Svetom čoveku), onima za koje ne važi građansko pravo i čije je ubistvo nekažnjivo, u potpunosti primenjuje usred Evrope koja se hvali da je fundamentalni stub punih ljudskih prava i humanitarne pomoći nasuprot nasilju američkog rata protiv terora. Heroji ove afere su ribari iz Tunisa čiji je kapetan Abdelkarim Bajud jednostavno konstatovao: „Srećan sam zbog onoga što sam učinio“.

Formulu „racionalnog antisemitizma“ najbolje je definisao Robert Brasilak 1938, koji je sebe smatrao „umerenim“ anti-semitom: „Dajemo sebi dozvolu da na filmovima aplaudiramo Čarliju Čaplinu, polujevrejinu; da obožavamo Prusta, polujevrejina; da aplaudiramo Jehudiju Menuhinu, Jevrejinu; a glas Hitlera se prenosi radio-talasima koji su dobili ime Herc po Jevrejinu. „Ne želimo da bilo koga ubijemo, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Međutim, takođe smatramo da najbolji način da se stane na put nepredvidljivim akcijama instinktivnog antisemitizma jeste da se organizuje racionalni anti-semitizam“. Da li ovaj isti stav nije na snazi u načinu na koji se naše vlade hvataju u koštac s „opasnošću od imigranata“? Nakon što su s pravom odbacile direktni populistički rasizam kao „neracionalan“ i neprihvatljiv za naše demokratske standarde, one su odobrile „racionalne“ rasističke zaštitne mere ili, kako nam to današnji „Brasilci“, među kojima čak ima socijaldemokrata, predstavljaju: „Dajemo sebi dozvolu da aplaudiramo afričkim i istočnoevropskim sportistima, azijskim lekarima, indijskim programerima softvera. Ne želimo da bilo koga ubijemo, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Međutim, takođe smatramo da najbolji način da se stane na put nepredvidljivim nasilnim anti-imigrantskim odbrambenim merama jeste da se organizuje racionalna antiimigrantska zaštita“. Ova vizija detoksifikacije Suseda predstavlja jasan prelaz s neposrednog varvarizma na varvarizam s ljudskim likom, što je upravo ono čemu civilizovana Evropa danas ide u susret.

Autor je slovenački i evropski filozof

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari