Jovan Cvijić je povodom Bosne i Hercegovine u vreme aneksione krize 1908/09. izjavio: „Obe zemlje za Srbiju i srpski narod nisu samo ono što je Elzas i Lorena za Francuze, Trenta i Trst za Italijane ili austrijska alpska područja za Nemačku, nego su ono što je za Rusiju Moskovski region, za Nemce i Francuze najčistiji delovi Nemačke i Francuske, a to znači, oni delovi koji najbolje otelovljuju nemačku i francusku rasu.“

Holm Zundhausen: Istorija Srbije od 19. do 21. veka (25)

Holm Zundhausen (Holm Sundhaussen, Berlin 1942), profesor istorije Jugoistočne Evrope na Institutu za istočnoevropske studije Slobodnog univerziteta u Berlinu i predsednik Naučnog saveta Instituta za istočnoevropske studije u Minhenu. Težište svog naučnog rada nalazi u istraživanju istorijskih procesa jugoistočne Evrope, posebno Jugoslavije i Srbije u XIX i XX veku. Objavio je knjige Istorija Jugoslavije 1918-1980. (Štutgart, Berlin 1982), Eksperiment Jugoslavija. Od osnivanja države do njenog raspada (Manhajm, Lajpcig 1993), Istorijska statistika Srbije 1834-1914. (Minhen 1989).

Njegovu najnoviju knjigu početkom novembra objavljuje izdavačka kuća CLIO iz Beograda, uz čiju saglasnost objavljujemo izvode.

Preveo s nemačkog: Tomislav Bekić

 

S obzirom na težnje za prisvajanjem, jugoslovenstvo je za JMO predstavljalo dobar krov pod kojim nisu samo Srbi i Hrvati nego i nacionalno indiferentni muslimani mogli da nađu svoje mesto. Ali kako je sve više bivalo „neprirodno“ da jedan čovek ne poseduje svoj nacionalni identitet, a uz to se nacionalna indiferentnost uzimala kao znak zaostalosti, to su bosanski muslimani sve više dospevali u unakrsnu vatru srpskih i hrvatskih nacionalista, koji su muslimane hteli da oslobode njihove „zaostalosti“.

Ukupno je šesnaest partija na izborima 1920. godine uspelo da uđe u Skupštinu Kraljevine SHS. Za centralističko državno ustrojstvo s manje ili više izraženom samoupravom borile su se, pre svega, srpske partije, „demokrati“ i „radikali“. Hrvatska seljačka stranka sa svojim zahtevom za federalističkim ili konfederalističkim rešenjem zastupala je suprotnu poziciju, kojoj se priključilo i nekoliko manjih partija, dok su Slovenačka narodna stranka i Jugoslovenska muslimanska organizacija zagovarale srednji put između ekstrema.

Način na koji je donesen Ustav 1921. pokazivao je neke sličnosti s osnivanjem države. Ponovo su uticajne snage u Beogradu pokušale da načelne odluke, o kojima se zapravo moralo najpre odlučivati u Ustavotvornoj skupštini, donesu unapred, dakle da ih prejudiciraju. Ustavni odbor Skupštine izabran je 21. januara 1921. i u njemu su „demokrati“ i „radikali“ – ne na poslednjem mestu, zahvaljujući bojkotu hrvatskih poslanika, imali tesnu većinu. Obe partije su u narednom periodu tesno sarađivale, pošto su aktivnosti KPJ, politika opstrukcije Hrvatske seljačke stranke i socijalni nacionalni nemiri na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i delovima Hrvatske-Slavonije izazvali psihozu građanskog rata, pa je to ove dve partije podstaklo da u cilju „odbrane države“ ostave po strani svoje nesuglasice i suparništva. Oni su izdejstvovali da u Poslovnik Ustavotvorne skupštine budu unesena dva paragrafa koji su imali dalekosežne političke posledice. Prvim paragrafom utvrđeno je da će se Ustav izglasati prostom većinom, što nije bilo u suprotnosti samo s Krfskom deklaracijom iz 1917. nego i sa zaključcima Nacionalnog veća usvojenim u Zagrebu novembra 1918. godine. Drugim paragrafom Poslovnika određeno je da skupštinski poslanici polažu zakletvu kralju – po aktu od 1. decembra 1918 – što je, na svoj način, još jednom predstavljalo prejudiciranje forme države (monarhija). Da pri tome nipošto nije bila rečo formalnom pitanju, nedvosmisleno su ukazali „demokrati“ i „radikali“. Potpunim izvrtanjem zadataka Ustavotvorne skupštine oni su izjavili da „konstitutivni akt“ od 1. decembra Skupština ima samo da potvrdi jednim „deklarativnim aktom“.

Na Vidovdan, 28. juna 1921, u Skupštini je s tesnom većinom (53 odsto poslanika) usvojen Nacrt centralističkog ustava. Za Nacrt su glasala 223 poslanika, dok se od 196 poslanika protiv, na glasanju pojavilo samo 35. Među onima koji su bili „za“, „demokrate“ sa svojih 89 poslanika bili su najjača grupa. Odmah posle njih bili su „radikali“ sa 87, Jugoslovenska muslimanska organizacija sa 23, turski džemijet (grupacija, organizacija muslimana – prim. prev.) sa 11 i dve manje partije sa ukupno 13 poslanika. U taboru protivnika bili su poslanici KPJ, Hrvatske seljačke stranke, Slovenačke narodne stranke i pripadnici nekih manjih grupacija. Jedini delovi zemlje čiji su predstavnici većinom glasali za Ustav bili su Srbija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina. 70 odsto poslanika iz Hrvatske-Slavonije, 60 odsto iz Slovenije i 55 odsto parlamentaraca iz Dalmacije nisu se iz protesta pojavili na glasanju.

Vidovdanski ustav, koji je srpskom većinom usvojen protiv volje izabranih predstavnika Hrvatske i Slovenije, u mnogim tačkama se oslanjao na srpski Ustav iz 1903. i uzdigao je zvanično propagirani nacionalni unitarizam u rang jednog ustavnog principa. Kao i ime nacije, tako je i državni grb ispao aditivan a ne integrativan. On je srpski grb kombinovao sa (vizantijskim) dvoglavim belim orlom i crvenim štitom sa četiri ćirilička „S“ – Samo sloga Srbina spasava – sa simbolima druga dva „plemena“, Hrvata i Slovenaca, dopunjen jednim belim polumesecom za Bosnu i Hercegovinu.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari