Prvog potpredsednika Aleksandra Vučića nisam nikada video, ali smatram da ima moje, a ja njegove osobine, a to znači da nema poigravanja niti šale sa sudbinom nacije, nacija je svetinja, ali da se stvari rešavaju mirno i pravedno. Pozdravljam takvu politiku, kaže u razgovoru za Danas Jovo Kapičić, možda poslednji živi partizanski general u Beogradu i nekadašnji pomoćnik Aleksandra Rankovića, čija biografija izaziva i sada velike kontroverze.

Čovek koji je bio komunista još u gimnaziji, organizacioni sekretar KP na Beogradskom univerzitetu, jedan od 13 organizatora ustanka u Crnoj Gori, šef Udbe Beograda i Crne Gore, Titova „desna ruka“, narodni heroj i jugoslovenski ambasador u Mađarskoj i Norveškoj. Sam Kapičić bez najmanjeg oklevanja izričito kaže da bi u životu ponovo uradio sve isto, kao i da je kao jedan od poslednjih živih ljudi svoje epohe „osuđen“ da bude njena personifikacija.

„Mene napadaju zato što sam živ“, kaže Kapičić, koji prijatelje dočekuje u kafanskoj bašti, i u svojih 95 godina ženama odmiče stolicu da bi sele. Doduše, sagovornika će upozoriti da malo „gubi imena i godine“, tako da ga recimo treba podsetiti da se planina koju je prešao po najvećem mrazu 1942. zove Igman.

Kako vidite sadašnju političku situaciju?

– Voleo bih da teče med i mleko u Srbiji, u kojoj živim 75 godina, i da je zemlja koju poštuje ceo svet. Ali svet Srbiji ne veruje i boji je se još uvek kao zmije ispod kamena. Jer, Srbija je u međusobnom sukobu. Gledajte te političke strane, to je najgore stanje koje može biti, niko tu nikom ne veruje. Međutim, kako je došla sada ova grupa – moram da kažem da ja ne poznajem ni predsednika Nikolića ni potpredsednika Vučića – nisu to velikani koji su nešto napravili, niti junaci sa bojnog polja… Ali dobili su podršku naroda sa parolom da neće dozvoliti da razni banditi i nepošteni ljudi pljačkaju to nesretno srpsko blago radi sopstvenog luksuza. Time su ljudi koji to kažu i tako rade na vlasti, za mene postali heroji nacije. Da se razumemo, nisu moja partija, nekad su bili četnici sa (Vojislavom) Šešeljem, nemam sa njima nikakve veze, ali mislim da rade da spasu Srbiju. I ako bi mene pozvali da čuvam granicu, ići ću da čuvam, ako treba. I to iako je Srbija pustila pre dve godine da me neki mangup udari na ulici, da mi povredi oko i da me napravi invalidom. Gledam vas i dupla slika mi se pravi, poremećen mi je centar ravnoteže. Doktorka mi kaže da treba da me operiše, ja joj kažem zbog čega, pa živeću možda još godinu dana.

Taj koji vas je udario nije uhvaćen?

– Ne samo to, ni gradonačelnik Beograda, ni savez boraca, niko iz ove srpske vlasti nije rekao da to nije bilo u redu. Niko nije rekao „izvini, čika Jovo, tražićemo ga kao iglu u plastu sena“. Neka, i ne treba mi da ga nađete, ako ga nađete, pustite ga da ide kući, nije me on udario, nego vlast. Jer, objavili su mi pre toga u novinama sliku kao da sam iz pakla, u tabloidu koji je tada uređivao sadašnji urednik ovog Informera, i napisali da sam ubijao srpske intelektualce na Golom otoku… Našli su da optužuju Titovo doba i Rankovića, a mene su okrivili samo zato što sam živ.

Da ste znali šta će biti sa državom, to jest da će se Jugoslavija raspasti u ratu, da li biste u životu učinili to što jeste?

– Da li bih učinio sve što sam učinio, to nije samo moje lično pitanje, nego je vezano i za egzistenciju Srbije i Crne Gore. Vidite, imali smo situaciju Drugog svetskog rata, rata koji nismo skrivili, niti smo izazivali nekog da nas napadne, nego su velike sile krenule da pokore Evropu, da udare na Sovjetski Savez i da zavladaju svetom. To je opšte poznata stvar, ali moram to da vam kažem – u tom trenutku, pod tom stravičnom silom, vi kao pojedinac čekate kao pod gromovima, sedite i znate da će struja da vas udari. Jugosloveni, posebno Crnogorci i Srbi, pružili su otpor, koji nas je koštao milion ljudi, dali smo borce i bitke zabeležene u svetskoj istoriji… Ne bi to sve moglo biti tako i na taj način da nije bilo Komunističke partije, da nije bilo Tita…

Dobro, znači Vi biste opet bili komunista i otišli u partizane?

– Najsvetije dve ljudske dužnosti su odbrana porodice i odbrana otadžbine. I opet bih išao i sto puta otišao za to. Kada je pala kraljeva vlast, bio sam student medicine i komunistički vođa, organizacioni sekretar partije. Bila je to vodeća sila, kao što su danas studenti. Da, uradio bih isto.

A posle rata, da li biste bili tako represivni?

– To nije bio represivan svet. Nemojte mi zameriti, ja sam žrtva te rečenice koju ste sad rekli. U velikom delu javnosti, ljudi koji su o meni čuli kao o starom borcu i partizanskom heroju, posle su me doživeli kao tvorca terora u pojedinim istorijskim epizodama. Jeste, bio sam pomoćnik Rankovića i njegova desna ruka. Da, u to doba, kada je završen rat, ostali su četnici i ustaše po šumama, ostao je neprijatelj protiv kojeg je trebalo da se borimo… E, sad sila uništava bandu, ne možeš da je gladiš i ljubiš u lice… Nema većeg dela nego boriti se za slobodu. Tito je u govoru na desetogodišnjicu ustanka na Kolarcu, pomenuo kako je politički komesar Prvog bataljona Prve proleterske brigade Jovo Kapičić vodio na Sinjajevini borbu protiv četnika hvatajući se za grlo sleđenim rukama. A profesori univerziteta su to uporedili sa antičkim kraljem Leonidom i bitkom na Termopilima. U životu samo sam se borio i smatrao sam da je naša zemlja svetinja za koju treba umreti svakog časa, ako treba. Što sam tada radio za Jugoslaviju, sada bih radio za Crnu Goru, ali i za Srbiju ako dođe u nevolju, iako me Srbija progoni.

Kako vas progoni?

– Prvo, ozloglašen sam kao čovek koji je bio upravnik Golog otoka, te da su tamo slati ljudi bez ikakvog povoda i razloga i iz mržnje, i možda zato što su malo više voleli da budu prijatelji Rusije nego što je zvanična politika dozvoljavala. I da su bili mučeni. Nikada nisam bio upravnik Golog otoka, što mi je inače stalno zlonamerno pripisivano, već sam bio samo tri puta tamo po par sati u drugoj funkciji! To me je ocrnila Miloševićeva ekipa, jer sam ga još krajem osamdesetih javno optužio da razbija Jugoslaviju i da će izazvati građanski rat. Ali, niko ne prikazuje kakva je to situacija bila… Hiljadu i sto je naših mladih ljudi umrlo samo izviđajući granicu, od naših bivših saveznika… Rusija je stalno povećavala pritisak na nas i rastao je broj informibirovaca, nije bila namera da ih mučimo, nego da ih uklonimo sa političke scene, jer je naša država svakog trenutka iščekivala napad ruskih tenkova.

Zašto vas SSSR onda nije napao?

– Pitao sam ih sve, od Tita do (Edvarda) Kardelja. Niko nije znao zašto. Kažem vam, vrh vojske je izdao, a kamoli obični ljudi koji sede u kafani i čekaju da dođu Rusi i da od njih dobiju neku nagradu. Pa povešali bi nas od Terazija do Slavije, nas koji smo odbranili zemlju u ratu. Samo iz moje brigade na Sutjesci poginulo je u dva dana i dve noći šeststo od hiljadu osamsto ljudi. Sanjam ih svake noći….

Da li je Tito Poljak ili Rus?

Ni jedno ni drugo, pa nosio sam novac njegovom bratu, koji je radio na železnici u Mađarskoj, kad sam bio ambasador.

Kakav je vladar bio Tito?

– Ispričaću vam na primeru – Tito je 1945. za ambasadora u Parizu postavio svog političkog neistomišljenika vanserijskog srpskog intelektualca Marka Ristića. Ja sam bio njegov zamenik. Kada je došlo do sukoba Ristića i mene, Tito me odmah povukao iz Pariza. Tito mi je, po povratku u Beograd, kada sam ga pitao zašto je mene vratio, kazao „takvih generala iz šume kao ti imam hiljadu, a samo je jedan Marko Ristić“.

Konačno, kako ste uhvatili Dražu Mihailovića?

– Nisam ja uhvatio Dražu Mihailovića, njega su tražili vojska i policija, ja sam samo vršio kontrolu, uhvaćen je na svoju glupost. Uhvatili su ga, sudili mu i kaznili ga Srbijanci. Sada mi to spočitavaju da sam ja učinio zato što sam Crnogorac. Balkan je velika krčma, što bi rekao Miroslav Krleža.

Jovankina izolacija

– Jovanka Broz je malo kriva što se izolovala. Poštovao sam je i sada je izuzetno poštujem, pitao sam mogu li doći, rekli su mi – nemoj ona ne prima posete, ali bih i sada učino za nju šta zatraži. Bila je izuzetan borac u ratu, udala se za Tita i bila dama prvog reda. To je idiotska kompozicija umova ovog našeg prostora, da nju onaj Slovenac osumnjiči da će s hrvatskim generalom da preuzme vlast u Jugoslaviji, kao da je to njoj padalo napamet.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari