Za traumatične porođaje širom Balkana niko ne odgovara 1Foto: Dejana Majstorović

Mnoge žene pričale su za BIRN o iskustvima nasilja, verbalnom zlostavljanju i nemaru tokom porođaja u Srednjoj i Istočnoj Evropi, ali vrlo malo njih se osećalo sposobnim da traži pravdu.

Dan pre termina porođaja, 20. novembra prošle godine, Dajana Petrić primljena je u porodilište lokalne bolnice u Doboju, gradu na severu Bosne i Hercegovine. Sve je bilo dobro, mislila je, dok nisu počeli trudovi.

Kako se bol pojačavao, Petrić je pozvala sestru. Odvedena je na snimanje koje meri broj otkucaja srca bebe i prati kontrakcije materice. Rezultati nisu odražavali bol koji je osećala pa joj je, kako kaže Petrić, sestra rekla da izmišlja.

„Vrate me u sobu i sestra kaže da će one ići da spavaju i da ih ne zovem osim ako mi pukne vodenjak“, kaže Petrić za BIRN. „Ja nisam mogla zaspati od bola. U jednom momentu sam vrištala u jorgan i jastuk da me ne čuju.“

Petrić je ponovo pozvala sestru, ali joj je rečeno da se vrati u krevet. Rano ujutro 21. novembra dobila je dijareju i povraćanje, te je počela krvariti. Doktor je stigao u 6 sati ujutro i Petrićevoj je pukao vodenjak.

„Doktorka osluškuje stomak i kaže da me odmah porađaju jer se beba guši“, govori ona.

Dete je rođeno u 6.20 ujutro. Petrić kaže da nije imala snage ni da istisne posteljicu.

Za traumatične porođaje širom Balkana niko ne odgovara 2
BIRN/ilustracija

Njena priča je jedna od 523 priče poslate BIRN-u putem upitnika o iskustvima porođaja u Bosni i Hercegovini, Albaniji, Hrvatskoj, Grčkoj, Mađarskoj, na Kosovu, u Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji, Rumuniji i Srbiji, sa fokusom na rađanje, stav medicinskog osoblja, zdravstvene komplikacije i posledice, kao i pravne posledice.

Više od 80 posto njih je navelo „medicinski nemar“, mnoge su se žalile zbog stava medicinskog osoblja, ali jedva tri odsto njih je uložilo zvaničnu žalbu ili pokrenulo tužbu. Petrić navodi da je verovatno izvinjenje babice jedino što ju je odvratilo od podnošenja tužbe.

Daniela Drandić iz NVO-a „RODA – Roditelji u akciji“ iz Hrvatske, koja se zauzima za zaštitu prava žena tokom trudnoće i roditeljstva, rekla je da ove priče odražavaju rasprostranjen nedostatak slušanja i verovanja ženama, kao i nedostatak poverenja žena u efikasnost i pravičnost sudova.

„Žene, kad dolaze u rodilište, one su u podložnom, vulnerabilnom položaju, institucija iskazuje svoju moć nad njima i one naprosto u cijelom tom procesu nemaju glas“, kazala je Drandić za BIRN.

„Tko je više kvalificiran govoriti o tome što se dešava u njenom tijelu, nego ta žena kojoj se to dešava?“ navodi ona.

„Bojim se da će proći još puno vremena dok mi ne počnemo vjerovati ženama, ne samo u ovoj sferi, nego u svim sferama.“

„Na kraju, one gube“

Tokom 2018. godine, nakon što je poslanica iz Hrvatske podelila sopstveno traumatično porođajno iskustvo, Drandić i NVO „Roda“ pokrenuli su na društvenim mrežama kampanju pod parolom #PrekinimoSutnju, pozivajući žene da pismeno opišu i dostave svoja iskustva sa zdravstvenim sistemom u Hrvatskoj.

Kroz nekoliko dana pristiglo je više od 400 pisama. „Roda“ ih je prosledila Ministarstvu zdravlja Hrvatske. Ova kampanja je imala odjeka i u Srbiji i Bosni i Hercegovini, gde su žene takođe progovorile u javnosti.

Drandić govori da još mnogo toga treba uraditi da bi se promenile prakse zdravstvene zaštite na Balkanu.

„Takva promjena je moguća ili kroz edukaciju, ili kroz neki sudski postupak koji ima neki epilog koji utječe na način na koji se ponaša institucija ili struka“, navodi Drandić za BIRN.

Ona izražava žaljenje zbog činjenice da se tako malo žena osetilo sposobnim da podnesu žalbu ili pokrenu parnicu.

„Prvo i primarno je da su žene traumatizirane i zbog toga što im treba malo razmaka između tog događaja i da one procesuiraju tu traumu prije nego su spremne o tome govoriti“, dok se pri tome brinu o novorođenčetu i nose sa „ogromnom promjenom“ koja im se desila, kaže Drandić.

Zatim, tu su i sudovi. Žene, prema rečima Drandić, nemaju transparentnu, pouzdanu ili efikasnu proceduru za podnošenje žalbi za kojom mogu posegnuti.

„Niti im je sudski proces nešto što im je uopće mogućnost, iz razloga što ti sudski procesi su najčešće dugotrajni, neizvjesni, a [žena] izgubi, na kraju krajeva“, dodaje ona.

„Žene su u ovoj cijeloj priči u vrlo podložnom položaju, a liječnici i bolničke institucije su u vrlo moćnom položaju.“

Za traumatične porođaje širom Balkana niko ne odgovara 3
BIRN – rezultati uputnika o problemima na porođaju

Neophodna „potpuna reforma“

S druge strane, medicinski radnici tvrde da krivica možda leži u manjku doktora i lošoj organizaciji.

Snežana Rakić, ginekološkinja u privatnoj klinici Beogradu, kaže da su porodilišta u Srbiji jednostavno prevelika.

„Imate porodilišta koja su danas jako velika i imaju po 6 do 7 hiljada poroda godišnje; u tim porodilištima je frekvenca porođaja jako velika i po logici stvari ne možete očekivati uslugu kao što imate u porodilištima koja su manja“, kaže Rakić za BIRN.

„U svetu prave porodilišta za 1.500 do 2.000 porođaja, tu praktično imate pet porođaja dnevno… imate više osoblja, a manje pacijenata koji zahtevaju negu. Dakle, glavni problem je organizacioni.“

Rakić navodi da bi Srbija mogla mnogo naučiti od drugih.

„Potrebno je uraditi kompletnu reformu”, navodi ona. “Iskustva iz Austrije i Nemačke su drugačija, tamo babice, koje su dobro obučene, vode fiziološki porođaj, a doktor dolazi samo u slučaju komplikacija.“

U Srbiji se zahteva prisustvo doktora, ali širom regiona postoji manjak doktora.

Druga doktorika dovodi u pitanje definiciju „komplikacija“.

„Razlikuje se pojam komplikacije [tokom porođaja] sa aspekta lekara i pacijenta“, tvrdi Aleksandra Dimitrijević, profesorka na Fakultetu medicinskih nauka u Kragujevcu i direktorka Klinike za ginekologiju i akušerstvo lokalne bolnice.

„Nije komplikacija ukoliko porođaj traje duže, jer je krajnji ishod zdrava žena i zdravo dete“, kaže ona.

Od otprilike 2.200 do 2.300 porođaja obavljenih u bolnici, „kada govorimo o ozbiljnim komplikacijama, mi smo na manje od jedan posto“, kazala je Dimitrijević za BIRN.

„Nikada nisam videla bebu“

Trideset i četiri osobe koje su ispunile BIRN-ov upitnik prijavile su smrt jedne ili više beba tokom porođaja. Jedna osoba, član porodice jedne trudnice, navela je da je porodilja umrla. U drugom slučaju, umrle su i majka i beba.

Jedna od žena koja je rekla da je izgubila bebu je i Dina Angelova, poreklom Ruskinja koja živi u Severnoj Makedoniji.

Angelova je za BIRN kazala da joj je kod kuće pukao vodenjak, te su je kola hitne pomoći odvezla u opštu bolnicu u gradu na severu zemlje, Kumanovu.

„Tamo sam počela krvariti, to je trajalo tri sata“, kaže ona.

„Ali, osoblje je bilo izuzetno drsko, vikali su na mene, jer sam im napravila nered u njihovim prostorijama. Rečeno mi je da sam otvorena, ali je beba bila previsoko i nisam mogla roditi.“

„Agonija je trajala nekoliko sati. Tražila sam carski rez, ali su mi rekli da je sve u redu.“

Doktor kojeg je Angelova opisala kao starijeg i iskusnijeg vikao je na medicinsko osoblje, govoreći im da „gube i ženu i dete.“

Beba je rođena, ali je stavljena u inkubator i prebačena u glavni grad Skoplje. Angelova je zadržana u Kumanovu. Kasnije je primila telefonski poziv u kome joj je rečeno da je beba umrla, a Angelova se sama otpustila iz bolnice.

„Nikad nisam videla bebu“, govori ona.

„Svaki put kad idem u crkvu upalim dve sveće, jednu za slučaj da je beba negde živa i jednu za slučaj da je mrtva.“

Autopsija je pokazala da je beba progutala previše plodne vode. Angelova tvrdi da su joj drugi doktori s kojima se konsultovala rekli da bi dete preživelo da je urađen carski rez.

Angelova je prijavila ovaj slučaj javnim tužiocima u Kumanovu, koji su za BIRN kazali da su od policije zatražili sprovođenje istrage, te su tražili i mišljenje stručnjaka sa Instituta za sudsku medicinu u Skoplju, koje im tek treba biti dostavljeno.

„Ja samo želim da znam gde leži krivica, da krivci budu kažnjeni da druge majke ne pate kao ja“, rekla je Angelova.

Mnoge druge majke trpe slična iskustva u Severnoj Makedoniji, koja ima jednu od najvećih stopa smrtnosti novorođenčadi i porodilja u Evropi.

Smrtnost novorođenčadi je tokom 2018. imala najnižu stopu ikada, 5,7 na 1.000 živorođenih, ali je i dalje bila veća od prosečne stope u Evropskoj uniji te godine koja je iznosila 3,5.

Prema izvještaju UNICEF-a iz februara 2018. godine, Severna Makedonija ima drugu najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi u prvom mesecu života u Evropi, a ispred nje se nalazi jedino bivša sovjetska republika Moldavija.

U izveštaju se navodi da učinkovitost zdravstvenog sistema nije jedina odgovorna za tako visoke stope smrtnosti, navodeći da krivicu snose i ekonomski razvoj, siromaštvo, socijalna zaštita, stopa oboljenja i stanje životne sredine.

Dr Borjan Pavlovski iz Udruženja za emancipaciju, solidarnost i jednakost žena (ESE) kaže da su stope smrtnosti novorođenčadi lošije unutar brojne etničke albanske manjine, kao i u ruralnim područjima Severne Makedonije.

Iz Nacionalnog romskog centra (NRC), nevladine organizacije koja radi na pravima romske zajednice u Kumanovu, navode da se redovno susreću sa slučajevima komplikacija tokom porođaja.

„Ne zaboravimo žene koje nemaju [identifikacione] dokumente zbog raznih administrativnih problema“, kaže šef NRC-a Ashmet Elezovski.

„One nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu i besplatan porođaj.“

Nasilje i verbalno zlostavljanje

Psihološkinja Jolka Nathanaili Penotet, šefica albanske Nevladine organizacije “Dečija i porodična jedinica”, rodila je svoju kćerku 2015. godine u Bolnici kraljice Žeraldine u Tirani.

Nije bilo većih komplikacija, ali Nathanaili Penotet kaže da je sedmicama nakon toga patila zbog „neprofesionalnog“ i „neobzirnog“ reza na perineumu koji je urađen da bi se napravilo mesta za bebu, što je uobičajena procedura, ali žene kažu da se često izvodi bez traženja njihove saglasnosti, bez informisanja ili nuđenja neke alternative.

„Neću nikad zaboraviti svoje stanje tokom prvog meseca nakon porođaja, iako sam imala prirodni porođaj“, kazala je ona za BIRN, dodajući da je doktor kojeg je naknadno posetila u Francuskoj bio šokiran učinjenom štetom.

„Način postupanja prema novim majkama, nedostatak brige… ostavlja neizbrisiv trag na svima nama i tera nas da dvaput razmislimo pre nego što se ponovo upustimo u trudnoću.“

Oko 7,5 posto osoba koje su popunile BIRN-ov upitnik prijavile su probleme sa epiziotomijom.

Izveštaj hrvatske pravnice i posebne izvjestiteljke UN-a Dubravke Šimonović iz 2019. godine navodi da se „zlostavljanje i nasilje nad ženama u službama reproduktivne zdravstvene zaštite i rađanju u zdravstvenim ustanovama događa širom sveta i pogađa žene na svim socio-ekonomskim nivoima“.

Nasilje na porođaju uključuje fizičko zlostavljanje, prisilne medicinske zahvate ili zahvate koji se obavljaju bez saglasnosti, odbijanje da se daju lijekovi za ublažavanje bolova ili anestezija, narušavanje privatnosti, ali i ponižavanje i verbalno zlostavljanje.

Drandić navodi da se u Srednjoj i Istočnoj Evropi i dalje primjenjuju „zastarjele prakse“. Ona kao primer spominje Kristelerov manevar, odnosno spoljašnje pritiskanje, u kome babica ili doktor jako pritiska majčin stomak tokom trudova. U razvijenim zemljama ta se praksa obeshrabruje zbog rizika od lomova kostiju, oštećenja organa i drugih komplikacija.

Jedna žena iz Foče u BiH navela je da je bez upozorenja bila podvrgnuta epiziotomiji i Kristelerovom manevru.

Kako kaže, bebi je slomljena ključna kost, dok je ona imala teške podlive oko stomaka i rebara, te je dobila infekciju prilikom pucanja šavova na perineumu.

Požalila se i na verbalno zlostavljanje, gdje joj je osoblje govorilo da „se ne prenemaže“ i optuživalo je da se ponaša „kao da si ti jedina porodilja na svijetu.“

Oko 16 posto ispitanica požalilo se na način na koji im se medicinsko osoblje obraćalo ili fizički postupalo s njima.

“Vređana sam od strane doktora, pogrdnim imenima na kontu kilaže”, napisala je jedna žena iz Srbije.

Druga žena, iz Crne Gore, kazala je da je bila izložena „nasilju“, „vikanju“ i „skakanju po stomaku“, što se očigledno odnosi na Kristelerov manevar.

Ona navodi da joj je medicinsko osoblje govorilo: „Ćuti i trpi“ i „Šta bi ti, da je ovo hotel?“

Žena iz Foče rekla je da se osećala delimično krivom jer nije poznavala svoja prava.

Međutim, Drandić tvrdi da trudnice i majke često nisu „u poziciji da se mogu boriti za svoja prava“.

„Žena kad je na kraju trudnoće, ili kad ona rađa… ona naprosto ima preča posla nego analizirati članke zakona ili se s nekim svađati“, navodi Drandić.

„S druge strane, općenito žene ne znaju da imaju pravo reći „Ne“. To je ono elementarno, što mi niti djevojčice ne učimo. Imaš pravo reći „Ne“. A osoba kojoj to kažete ima obavezu da to čuje i poštuje.“

Prema rezultatima upitnika:

  • 84,13 odsto ispitanica vjeruje da je medicinski nemar bio uzrok komplikacija koje su iskusile tokom porođaja

  • Samo 3,06 odsto njih je uložilo tužbu ili žalbu

  • 85,47 odsto je reklo da nisu imale već postojeće zdravstvene probleme koji su mogli izazvati komplikacije

  • 6,5 odsto je navelo da je njihova beba ili više njih umrlo tokom poroda

U radu na tekstu učestvovali: Marina Minić i Jovanka Marović (Glas Šumadije), Aleksandra Popović (Danas), Bardha Nergjoni (Info Elbasani), Klevis Mehaj (Informim.al), Suzana Nikolić i Žaklina Cvetkovska (Kumanovo News), Semira Degirmendžić (Fokus), Mladen Bubonjić (Gerila), Stefan Blagić (Moja Hercegovina), Naim Kavazović i Dario Božić (Visoko.co.ba)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari