Do sada nezabeleženo sistematsko razaranje spomenika kulturne baštine na prostoru Iraka i Sirije obeležilo je prethodnu 2015. godinu. Uzimajući u obzir stepen i neshvatljiv način potpune i namerne destrukcije, ogromne gabarite pljačke, kao i činjenicu da su sa lica zemlje zauvek nestali neki od najznačajnijih drevnih gradova i spomenika civilizacije, može se konstatovati da 2015. godina ne samo da predstavlja najtragičniju godinu od nastanka institucionalne zaštite nasleđa, već su u njoj sublimirani potpuni paradoksi, ciničnost i apsurdi savremenog sveta i društva kao celine.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Neprocenjivo nasleđe čovečanstva, ostaci gradova nastali na prostoru Mesopotamije stari nekoliko milenijuma, uništeni su od strane grupe indoktrinisanih fanatika okupljenih oko ideološkog korpusa specifičnog religijsko-političkog imaginarija tzv. Islamskog kalifata. Ovaj kvazipolitički entitet utemeljen na fundamentalističkim načelima vehabističkog učenja, kao i na određenim idejama proisteklim iz salafizma, usmeren je u pravcu ostvarivanja svojih naizgled konfuznih ciljeva koji proističu iz niza eshatoloških, milenarističkih i apokaliptičkih ideja na kojima se bazira religijski korpus i politička mitologija Islamske države. Potpuna isključivost i rigidno tumačenje islama koju zastupaju ideološki nosioci ID, podrazumeva proklamovanje „izvorne forme“ islama, odnosno teži „pročišćenju“ islamskog učenja od svih oblika inovacija. Pri tome se to „pročišćavanje“ i zalaganje za „istinski i izvorni oblik islama“ kakav je navodno propovedao prorok Muhamed i kakav je egzistirao tokom prvih decenija islama u praktičnom smislu ostvaruje kroz krajnje ekstremne, neshvatljive i često monstruozne postupke. Razaranje spomeničke baštine, bez obzira da li je ona islamska, hrišćanska ili datira iz ranijih perioda, za ideološke nosioce ID je zapravo „čin čišćenja“, ali ujedno predstavlja i pogodno sredstvo za privlačenje svetske medijske pažnje. Razaranje jedinstvenih ostataka staroistočnih kultura u tom kontekstu čini posebnu mogućnost za medijskim promovisanjem ID, odnosno mehanizam za ispunjavanje ciljeva i promovisanje ideja ID. Takođe, s obzirom na gabarite pljačke arheološkog nasleđa, devastacija lokaliteta zarad nalaženja vrednih artefakata i njihove prodaje ujedno predstavlja odličan izvor za sticanje finansijskih sredstava ID za njene ratne operacije.

Katastrofalne razmere destrukcije

Drevni asirski gradovi Niniva i Dur-Šarukin pretrpeli su značajna oštećenja, dok su ruševine Nimruda (Kalhe) u potpunosti zbrisani sa lica zemlje ogromnom eksplozijom koju su ekstremisti ID u svrhu sopstvene propagande i želje za medijskom pažnjom ovekovečili na video-snimku. Na severu Iraka, u provinciji Niniva koju kontroliše ID, značajna oštećenja pretrpela je Hatra, grad koji se zbog svoje jedinstvene arhitektonske plastike, koja je donedavno krasila njegove zidine i hramove, nalazi na spisku svetske kulturne baštine. Razoreno je i nekoliko desetina srednjovekovnih crkava, džamija, brojne grobnice, muzeji, biblioteke, dok su srazmere pljačke brojnih arheoloških lokacija dosegle kataklizmičke razmere. Donedavno izvanredno očuvane ruševine i hramovi antičke Palmire, ali i brojni drugi svetski značajni arheološki lokaliteti poput čuvenog Marija sa kulturnim slojevima starim oko sedam milenijuma, Tel Braka, Tel Adžaje, Dura Europos i mnogih drugih, uništeni pljačkom i razoreni do neprepoznatljivosti.

Pored sistematskog razaranja sprovedenog od strane fanatika iz ID, brojni spomenici su tokom 2015. godine pretrpeli ozbiljna oštećenja ili su u potpunosti uništeni u ratnim dejstvima sukobljenih strana u razbuktalom građanskom ratu u Siriji. Najtragičniji primer predstavlja destrukcija nad spomenicima koji se nalaze u viševekovnom jezgru Alepa, ali i oštećenja koje su pretrpeli antička Bosra, grad Hama, srednjovekovne fortifikacije Krak de Ševalje i Saladinova citadela (Saone), kao i drevna Ebla (Tel Mardik).

Zenit civilizacije

Treba postaviti ključno pitanje da li je međunarodna zajednica mogla da spreči ovakav scenario s obzirom na neograničene raspoložive resurse i mehanizme? Ipak, čini se da je postavljeno pitanje i suviše naivno, ukoliko se uzme u obzir da je nakon invazije SAD-a i njenih saveznika na Irak 2003. godine neprocenjiva baština koja se nalazi na teritoriji ove zemlje bila izložena permanentnoj pljački. Primer divljačkog pljačkanja Nacionalnog muzeja Iraka koji je ostao nezaštićen od američkih trupa neposredno nakon njihovog zauzimanja Bagdada, kasnije postavljanje američkog vojnog kampa na zaštićenom prostoru kompleksa drevnog Vavilona, do danas nerazjašnjeno razaranje dela raritetnog minareta Velike džamije u Samari iz IX veka, kao i mnoštvo drugih primera, svedoče više nego dovoljno. Uostalom, proces jačanja ID i njenog finansiranja takođe je prilično simptomatičan.

Razaranje spomenika koje sprovodi ID ima paralela u Saudijskoj Arabiji u kojoj su vehabistički režim i verski krugovi u proteklih nekoliko decenija uništili brojne materijalne ostatke prošlosti, uključujući i one iz rane epohe islama, kao i iz osmanskog perioda. Ti ostaci se prema nosiocima vehabističkih i salafističkih ideja nisu uklapali u formu islama kakva je po njihovoj interpretaciji postojala u vreme Božjeg poslanika Muhammeda i „Pobožnih predaka“ (Salaf al-Salih). Međutim, svetska javnost nije preterano zainteresovana za groteskni oblik razaranja baštine koja se sprovodi u Saudijskoj Arabiji kao što nije posebno zainteresovana ni za katastrofalno stanje ljudskih prava toj zemlji koja slovi za jednu od najvernijih američkih saveznica a iz koje inače dolazi veliki broj glavnih finansijera ID.

Uz izražavanje pijeteta prema svim žrtvama, sa desetinama hiljada izgubljenih života i milionima raseljenih, treba istaći da razoreni arheološki lokaliteti i kulturno-istorijski spomenici na prostoru Iraka i Sirije predstavljaju bazičnu srž civilizacijskih tekovina na kome je izgrađen savremeni svet sa svim svojim dostignućima, a ne „nebitno kamenje i ruševine“. Drevne kulture i politički entiteti koji su nastajali na prostoru koje danas zauzimaju Irak i Sirija, iznedrili su prvo pismo, prve matematičke i astronomske proračune, književna dela, začetke medicine, prvu plansku poljoprivredu, razvijen administrativni aparat, kao i čitav niz drugih tekovina na kojima su se razvijale civilizacije. Kulturni slojevi gradova i arheoloških lokaliteta koji su bezumno razoreni ili planski opljačkani, između ostalog svedočili su o religijskim, društvenim i političkim sistemima, kao i o razvoju umetnosti i misli drevnih kultura međurečja i Starog istoka. Iako još uvek nisu poznate tačne proporcije destrukcije i pljačke, stručna javnost govori o njenim kataklizmičkim razmerama. Plansko razaranje materijalnih ostataka iz različitih epoha ljudske prošlosti svakako je obeležilo 2015. godinu. Sa monstruoznim karakterom oličenim kroz fanatičnost i bezumnost ID, ali i kroz odsustvo adekvatne reakcije međunarodne zajednice, uništavanje baštine suštinski svedoči o apsurdnosti savremenog društva u celini koje je ostalo nemo nad činjenicom da je čovečanstvo protekle godine izgubilo značajan deo svog neprocenjivog nasleđa. Pomalo ironično, izuzev medijske sekiracije direktorke Uneska, ovo telo nije našlo za shodno da sve svoje resurse usmeri barem ka ublažavanju katastrofalne situacije, već se kao i svaki politizovan birokratski organ UN, bavilo deklarativnim osudama i protokolarnim sednicama. Na kraju treba istaći da je zenit civilizacije posmatran kroz prizmu devastacije baštine, iako ne u trenutnom obimu i svakako bez današnjeg planskog karaktera, započeo upravo 2003. godine američkom invazijom na Irak, koja je, kako se ispostavilo, iznedrila čitav niz katastrofalnih posledica.

Autor je socijalni antropolog i arheolog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari