Superbrzim Šinkansen vozom napuštamo Nagoju i odlazimo za Hirošimu. Ovaj milionski grad danas predstavlja užurban, prosperitetan, kosmopolitski i privlačan prostor za život. Sama rečHirošima znači „široko ostrvo“. Nalazeći se na delti reke Ota-Gava, Hirošima ima čak 2.500 mostova, rasutih među mnoštvom zelenila i šoping-centara. Pa ipak, Hirošima ostaje pre svega globalni simbol. Ne samo prvog nuklearnog užasa na planeti, već simbol kako rata, tako i mira. Ovo ne znači da je današnja Hirošima ispunjena tugom i bolom, ali jednako tako ne znači da tugom i mnoštvom pitanja ne obaspe svakog ko je poseti.

Aleksej Kišjuhas: Japan na prvi pogled (18)

Redovni kolumnista Danasa, sociolog iz Novog Sada Aleksej Kišjuhas (1983), bio je jedan od učesnika desetodnevnog studijskog putovanja u Japan za mlade iz jugoistočne i istočne Evrope u organizaciji japanskog ministarstva inostranih poslova. Preporučila ga je ambasada te zemlje u Beogradu, upravo na osnovu njegove saradnje u našem listu.

Objavljujemo izvode iz dnevnika koji je vodio na tom putovanju.

 

Šestog avgusta 1945, u 8 časova i 15 minuta ujutru, nad Hirošimom je eksplodirala prva atomska bomba. Po eksploziji bombe, odmah su nastradale oko 72.000 ljudi. Do kraja godine, ova mračna cifra popela se na 140.000 mrtvih od posledica povreda i radijacije. Tri četvrtine grada zbrisano je sa lica planete. U hipocentru eksplozije bilo je oko milion stepeni Celzijusovih. Na površini zemlje bilo je oko 3.000 stepeni. Sprženo je sve: ljudi, životinje, drveće i zgrade. Neposredno pre odluke o bacanju bombe na Hirošimu, četiri grada su smatrana potencijalnom metom (Kjoto, Hirošima, Jokohama i Kokura), i bili su svesno „zaštićeni“ od „uobičajenog“ bombardovanja. Vedro nebo nad Hirošimom tog avgustovskog jutra značilo je odabir ovog grada za horor koji je usledio.

Po dolasku u Hirošimu, odlazimo u prostore posvećene sećanju na užase od šestog avgusta. Takav je Memorijalni park posvećen miru, u kojem se nalazi preko 60 različitih spomenika. Između ostalih, tu su i spomenici posvećeni mobilisanim studentima, majkama i deci, prijateljstvu. Uzgred, u Muzeju savremene umetnosti u Hirošimi, pored dela Henrija Mura i Endija Vorhola, nalazi se i poklon novosadskog vajara Jovana Soldatovića Hirošimi: Figura sa mrtvim detetom. Preko puta parka nalazi se Kupola Gembaku, koja je kao svetski simbol mira objekat na listi svetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO. Naime, ova građevina (na nekoliko stotina metara od hipocentra) gotovo čudesno nije bila smrvljena u prah i pepeo. Do danas je sačuvana kao spomenik miru, ali i (pod)sećanju. Prolazim i pokraj humke koja sadrži pepeo desetina hiljada žrtava, na mestu blizu hipocentra, gde su žrtve kremirane. Ovde je i plamen koji će se ugasiti kada poslednja atomska bomba bude demontirana, kao i čuveno zvono mira. Zvonim sa izvesnom smirenošću i poštovanjem. Jedan živi oleander takođe služi kao spomenik. Nakon bombe, mnogi su mislili da će proći decenije nakon što nešto izraste iz zemljišta Hirošime. Većnaredne godine, pojavili su se oleanderi. Od tada je ova biljka simbol Hirošime.

Prolazim i pokraj Dečjeg spomenika miru, podignutog u sećanje na devojčicu Sadako Sasaki. Ona je imala dve godine kada je bomba pala na Hirošimu i preživela je udar. Međutim, deset godina kasnije, kao posledica radijacije, obolela je od leukemije. U Japanu postoji verovanje da ko napravi hiljadu ždralova od papira (origami), ima pravo na ispunjenje jedne želje. I, Sadako je u bolničkom krevetu otpočela sa pravljenjem papirnih ždralova. Takođe, pošto joj je nedostajalo papira, pravila je ždralove od svega što joj je došlo pod ruku. Nažalost, preminula je 1955. godine. U znak sećanja na Sadako, dubokog poštovanja prema njenoj želji da živi, kao i želji da deca nikada više ne umiru na ovaj način, Japanci i ljudi širom sveta donose ždralove od papira, i ostavljaju pokraj spomenika ovoj devojčici. I sam naučivši da savijam papir tako da formiram ždrala, ostavljam jedan.

U poseti smo i Memorijalnom muzeju mira, veoma snažnom svedočanstvu o užasu rata. Ovde je i ručni sat stanovnika Hirošime zaustavljen u 8:15 časova, kao i pisma Alberta Ajnštajna iz 1939. upućena američkom predsedniku Ruzveltu o mogućem karakteru atomske bombe. Gradonačelnici Hirošime slali su protestne telegrame nakon bukvalno svakog nuklearnog testiranja na planeti, i svi ti telegrami izloženi su u ovom muzeju. Nažalost, ima ih veoma mnogo. A u svakom je izražena nada da će biti poslednji. Izloženi su i snimci nastali neposredno nakon detonacije. Fotograf Jošito Matsušige pisao je o svojim suzama koje su zamagljivale svaki njegov pogled kroz fotoaparat. Izloženi su i rastopljene cigle i crepovi, kao i ostaci odeće, kose i noktiju žrtava. Naime, svi objekti u prečniku od 2 kilometra od hipocentra bili su smrvljeni i zapaljeni. Odeća koju su ljudi nosili ugljenisala se od toplotnih talasa, dok je hiljade ljudi tumaralo gradom u plamenu tražeći zaklon od vreline i radijacije. Nakon eksplozije, vreli oblak u obliku pečurke podigao je sa sobom prašinu, prljavštinu i različite otpatke u vazduh. Ubrzo potom, počela je padati crna, radioaktivna kiša.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari