Često dolazim u Srbiju, ali i sve zemlje bivše Jugoslavije, kako privatno, tako i poslovno. Sa bivšim saigračima se viđam i čujem u zavisnosti koliko nam obaveze dozvoljavaju, ali u stalnom smo kontaktu ľ kaže Zoran Savić, jedan od najboljih, najomiljenijih i najinteligentnijih košarkaša u istoriji Jugoslavije, koji već dugo živi u Barseloni, gde se bavi menadžerskim poslom.

Koliko se košarka razlikuje danas u odnosu na period kada ste vi bili aktivan igrač?
– Mnogo se sve promenilo. Kada sam ja počeo da igram, postojala su dva TV kanala koja nisu emitovala program posle pola jedanaest uveče, pa smo svi bili fokusirani na školu i treninge. Danas klinci imaju milion stvari oko sebe koje mogu da ih odvrate od pravog puta. Ja samo na telefonu imam 200 srpskih TV kanala. Sve je mnogo drugačije, ali treba ići u korak sa vremenom. Mislim da su uspešni oni treneri koji se ne oslanjaju samo na staru školu, nego prihvataju savremene promene u košarci i životu uopšte.

 

Koliko su ekonomski i finansijski uslovi bitni u današnjoj košarci?
– Moj utisak je da je košarka nekad bila mnogo komercijalnija u odnosu na ostale sportove. Primera radi, kada sam ja došao u Barselonu 1991. godine, najplaćeniji igrač celog sportskog društva bio je košarkaš Hoze Luis Montero, koji je imao veća primanja od tadašnjih Barsinih fudbalskih zvezda poput Krojfa, Stoičkova i Laudrupa. Da je danas tako, jedan Huan Karlos Navaro bi imao veća primanja od Mesija, što znači više od 45 miliona godišnje. Evo još jednog primera kako je nekada bilo. Sabonis je, dok je igrao drugu ligu u Španiji za Forum Filateliko, imao 750.000 godišnje, a danas stranci u drugoj ligi zarađuju nekoliko hiljada dolara. Naša generacija pravila je karijere nauštrb reprezentacije. A sada su društvene prilike drugačije i neuporedive sa recimo devedesetim godinama. Ali sa druge strane, nekada nije moglo da se izađe iz naše zemlje do 28. godine. Tako da je teško upoređivati sadašnje i prošlo vreme.

Iz vaše generacije, koja spade među najtrofejnije u istoriji naše košarke, pojedinci su se odlučili za trenerski poziv. Da li ste ikada zažalili što se niste otisnuli u trenerske vode, gde su vam zbog inteligencije i uloge lidera mnogi predviđali blistavu karijeru?
– Nikada nisam imao trenerske ambicije. Kada sam prestao da igram, predsednik italijanskog Fortituda mi je ponudio ugovor na još tri godine, a ja sam jedva hodao. Ja sam ga pitao da li me uopšte gledao te sezone i video koliko se mučim na terenu zbog tri operacije kolena, a nakon toga mi je ponudio da budem prvi trener tima. Tad smo igrali Evroligu i imali smo vrhunski tim, ali mene to nikada nije zanimalo. Uvek me je više interesovalo da budem generalni menadžer. Mnogi moji saigrači su postali treneri. Dosta sam se selio kao igrač i nisam hteo da tim tempom nastavim i kao trener.

 Reprezentacija Srbije bila je hit na prošlom Svetskom prvenstvu gde je, mimo svih očekivanja, osvojeno srebro. Kako ocenjujete ovaj uspeh i ko je najzaslužniji za njega?
– Najzaslužniji je, naravno, Saša Đorđević i oni koji su ga izabrali na tu funkciju. On nije imao neko iskustvo ali njegov entuzijazam, energija i želja za pobedom su neverovatni. Ni ja lično nisam verovao da može da se postigne neki ozbiljniji rezultat. Ja sam čak hiljadu puta u šali govorio njemu i njegovoj supruzi Seki da bukiraju letovanje odmah posle prve faze po grupama. Ali on je nadmašio očekivanja i onih najvećih optimista. Sada je važno je da se nastavi kontinuitet dobrih rezultata. Jako je bitno što veliki broj reprezentativaca igra mnogo kvalitetnije ove sezone, što znači da im je uspeh i nastup sa reprezentacijom bio odskočna daska i injekcija samopouzdanja. Za Sašu je dobro što ne radi ni u jednom klubu i što može maksimalno da se posveti nacionalnom timu.
           
Koliko pratite srpske klubove i njihove nastupe u domaćoj, ABA i evropskim ligama?
– Smatram da onoliko koliko nam je reprezentacija dobra toliko su nam klubovi loši. Ne mislim u igračkom i trenerskom smislu. Recimo, Radonjić je napravio neverovatan uspeh jer Zvezda igra vrhunsku odbranu cele sezone.  Ali sve zakulisne igre i prepucavanja van terena bacaju senku na košarku i njen kvalitet. Kada bi Zvezdu i Partizan sa takvim ponašanjem i međusobnim odnosom stavili ovde u Španiju, ne bi opstali ni dva dana. Ponašanje na tribinama je sramotno. Kada bi Epifanio, koji je 25 godina igrao za Barselonu, otišao da gleda neki meč u Madrid, aplaudirala bi mu cela dvorana. A u Srbiji neki bivši reprezentativci ne smeju da uđu u halu. Sve je to stvar sportske kulture. Mi možda jesmo sportska nacija, ali imamo katastrofalnu sportsku kulturu. Amerikanci su, u tom pogledu, deset svetlosnih godina ispred nas. Ako pogledate primer NBA lige, tamo se 30 timova bori za titulu i osvoji je jedan San Antonio a svih 29 ostalih sa divljenjem i poštovanjem gledaju na taj uspeh. Kod nas se sve opravdava generalno lošom finansijskom situacijom. Ja, da u Srbiji imam dete od 15-16 godina, radije bih ga gurao u školu nego da igra košarku i da se bavi sportom. Opcija odlaska u Ameriku na studije je za mene dobra varijanta, zato što oni imaju odličan sistem u kome su uklopili sport i obrazovanje. Danas samo vrhunski košarkaši mogu finansijski da se obezbede ceo život. 

 Šta očekujete od predstojećeg fajnal-fora Evrolige u Madridu, gde Srbija ima svoje predstavnike u Fenerbahčeu i CSKA?
– Konkurencija je zaista jaka. Olimpijakos je pokazao koliko je važan taj grčki mentalitet. Ja sam kao igrač uvek voleo da imam Grke za saigrače za razliku od Italijana, koji su se pred velike mečeve plašili kao da idu na klanje, a sa Grkom si mogao i u džunglu da ideš bez straha. Svi vrhunski igrači iz ove zemlje su na svojoj koži osetili rivalitet Olimpijakosa i Panatinaikosa i znaju šta je pritisak. Oni imaju neverovatnu priliku da osvoje treću titulu u poslednje četiri godine, što bi bio vanserijski uspeh. Fenerbahče je sa Željkom Obradovićem uspeo da promeni taj gubitnički imidž turskih ekipa i zaista igraju izvanredno. Real ima najbolji tim u nekoliko poslednjih sezona. Njihova bekovska linija je možda i najkvalitetnija u poslednjih 20 godina u evropskoj košarci. Igraju dugo zajedno. Ipak, oni će imati strahoviti pritisak s obzirom na to da su izgubili dva poslednja finala, pa ako ponovo kiksnu, mislim da nikada neće moći da se oslobode tog oreola večitih gubitnika. To je čak još veći pritisak nego što je španska reprezentacija imala letos na Svetskom prvenstvu kada su takođe bili domaćini. CSKA možda igra i najbolju košarku ove godine. Oni kao i Olimpijakos imaju tu prednost da se ne troše u domaćim prvenstvima koja su po kvalitetu daleko iza turskog i španskog.

 Da li pratite NBA ligu koja ulazi u završnicu i ko je po vašem mišljenju trenutno najbolji igrač na svetu?
– Mislim da je Stef Kari fantastičan. Imao sam priliku da ga gledam kada je odmah posle koledža igrao letnju ligu u Las Vegasu. Čak i tada je bio neverovatan. Neverovatna je lakoća sa kojom daje koševe i on je dokaz da fizičke predispozicije nisu najvažnije pošto je sa onakvom konstitucijom izuzetno dominantan. Ja se često prepirem sa našim trenerima koji akcenat stavljaju na fizičke predispozicije, a ne na inteligenciju. Većina trenera voli fizikalce i onda kad dođe februar kažu pa ovaj ne zna ništa košarku, a ja odgovaram pa nije znao ni u septembru kada ste ga uzeli. San Antonio je pravi primer da se košarka igra glavom. Oni su ekipa u kojoj igraju stariji igrači koji stalno muku muče sa povredama. Za mene je bio fascinantan podatak da su pre dve godine za celu sezonu imali ukupno tri ôalej ľ apaö, što neki drugi timovi imaju u proseku na jednom meču. Oni su primer da kvalitetna ekipa sa vrhunskim i pametnim trenerom ne mora da teži nekim komplikovanim i atraktivnim  rešenjima. Greg Popović je možda i najbolji trener u istoriji lige i ne biste verovali koliko su njegovi saveti igračima jednostavni. Bio sam prisutan kada ga je na Divčevom oproštaju Dule Vujošević upitao šta novo sprema za sledeću sezonu, a on je rekao da ne sprema ništa i da je kod njih sistem jednostavan, daš loptu Timu Dankanu i on pronađe najbolje rešenje. A tako je i sa ostalim igračima u njihovoj ekipi koji su izuzetno košarkaški inteligentni.

Zašto, po vašem mišljenju, Srbija trenutno nema nijednog igrača u NBA ligi?
– Meni, iskreno nikada nije bilo jasno zašto bi neko u NBA ligi igrao pet ili deset minuta za iste pare za koje u Evropi igra 30-35 minuta. Za našu reprezentaciju možda je i bolje da imamo što manje igrača u NBA. Bjelica i Teodosić mogu kad hoće da idu da igraju tamo, ali je na njima da odluče da li će negde pretežno da sede na klupi umesto da budu igrači – lideri u Evropi.

Trener je nekada bio gazda, a danas

– Trener je nekada imao mnogo važniju ulogu. Ako on kaže da se skače sa prvog sprata, morali smo svi da ga slušamo. Danas trener neku zvezdu stavi u igru 15 minuta i odmah ga posle meča zovu agenti koji prete kako igrač hoće da ide iz kluba ľ objašnjava Savić.

Gde su Vršac, Kragujevac, Čačaků?

– Veliki problem u Srbiji je to što je nekoliko kvalitetnih ekipa bukvalno nestalo sa košarkaške mape i što nema košarkaških centara u Vršcu, Kragujevcu, Čačku i ostalim nekada košarkaškim gradovima. To mora da se promeni. Ne može zemlja od osam miliona stanovnika da se bukvalno svede na dva tima. U toj situaciji gomilaju se igrači u ova dva kluba i stagniraju, pa dolazimo u situaciju da za nekoga kažu da je sa 23 godine perspektivan igrač. Već kada neko ima 18  godina, vidi se kakva mu je budućnost. Drugo, nekada smo na kraju sezone imali kratku pauzu nakon čega se odmah kretalo sa pripremama za narednu godinu. Ranije su pripreme počinjale 1. avgusta a danas startuju sredinom septembra da bi klubovi uštedeli tu jednu i po platu koja sleduje igračima kada se priključe timu ľ upozorava Savić.
           

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari