Iako Zakon o vodama definiše vodno zemljište kao područje korita uz pripadajuću obalu, te dalje određuje posebne načine na koje se njime može upravljati (između ostalog da se ne može prodavati i da na njemu važe posebna pravila gradnje), katastar ne poznaje kategoriju vodnog zemljišta. Kako su podaci iz katastra osnov za način raspolaganja parcelama, ono što piše u zakonu ostaje mrtvo slovo na papiru. Tako postaje moguće da se područja koja bi morala po zakonu biti vodna i samim tim zaštićena prodaju kao građevinsko zemljište ili eksploatišu kao poljoprivredno.

– Kategorije zemljišta u katastru utvrđene su po korišćenju zemljišta zbog poreza, pa tako imate građevinsko, poljoprivredno, šumsko zemljište, a nigde ne postoji vodno zemljište. Tako se dešava da se parcele koje pripadaju vodnom zemljištu vode kao poljoprivredno ili građevinsko zemljište i da se nalaze u različitim vlasništvima, a ne obavezno u javnoj svojini – kaže za Danas pomoćnik direktora Srbijavoda Veljko Dimitrijević.

Vodno zemljište ne postoji u katastru zato što Ministarstvo poljoprivrede, koje je bilo dužno da utvrdi njegove granice, to nije učinilo. Zašto taj posao nije urađen i da li, odnosno kada će biti, pitanja su na koje Danas nije dobio odgovor ni posle skoro mesec dana. Pri tome, Ministarstvo poljoprivrede odnosno Republička direkcija za vode, svesni su ovog problema već duže vremena.

Pre dve godine CINS je pisao kako je nekontrolisano kopanje šljunka u priobaljima povećalo posledice poplava, a tada je LJiljana Anđelić, načelnica Odeljenja vodne inspekcije Direkcije za vode, kazala da je jedan od velikih problema to što nisu utvrđene granice vodnog zemljišta, pa se šljunak kopa na mestima koja se vode kao poljoprivredne parcele za šta vodni inspektori nisu nadležni. Kada smo Ministarstvu poljoprivrede poslali pitanja o granicama vodnog zemljišta 17. avgusta, rečeno nam je da će biti prosleđena Republičkoj direkciji za vode koja je u njihovoj nadležnosti i da ćemo uskoro dobiti odgovore. Ni posle nekoliko poziva pres službi Ministarstva odgovori nisu stigli.

Pored nekontrolisane eksploatacija priobalja koja prolazi nekažnjeno, druga posledica nepostojanja granica vodnih područja jeste mogućnost da se delovi obala prodaju privatnicima. Pre dva meseca Grad Beograd prodao je parcelu uz sam Dunav u Zemunu kao građevinsko zemljište, tvrdeći da je sve urađeno o Zakonu. Na kraju i građani trpe posledice, pa se tako dešava da vlasnici njiva kroz koje sada protiče reka moraju da plaćaju poreze na svoje zemljište jer se vode kao njegovi vlasnici u katastru iako ga ni na koji način ne mogu koristiti.

– Imamo hiljadu nerešenih slučajeva koji su nastali zato što nisu određene granice vodnog zemljišta. Mi možemo samo da se čudimo i trpimo posledice zbog toga – komentariše Veljko Dimitrijević.

On objašnjava da nije teško faktički utvrditi granice vodnog zemljišta, međutim upis tog zemljišta, odnosno promena vlasništva iz privatne u javnu svojinu, zahteva pozamašna sredstva.

– Ako bismo hteli da odredimo granice vodnog zemljišta i da ga upišemo u katastar kao javnu svojinu, morali bismo između ostalog da rešimo i slučajeve gde su reke promenile tokove i zauzele privatne njive. Potreban je novac da se ta privatna svojina otkupi, a da li ga ima, to je drugo pitanje – dodaje Dimitrijević.

Ipak, sagovornik Danasa ne sumnja da se taj posao mora uraditi, kao ni Marina Babić Mladenović, direktorka Zavoda za uređenje vodnih tokova Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Černi“, koja korist od utvrđivanja granica sažima u „više reda, manje štete“.

– Treba da se zna koja su područja pod uticajem vode jer na njima važe posebna pravila. Mi smo 2014. godine imali poplave zbog ogromnih padavina, međutim posledice su bile velike, jer su između ostalog, oni koji su gradili na mestima na kojima nije trebalo, naplatili štetu od države – objašnjava Babić Mladenović, dodajući da utvrđivanje granica zemljišta zahteva nekoliko koraka kao što su snimanje reke, hidrološke proračune, iscrtavanje karte sa granicama dosezanja vode.

Zakon o vodama navodi da je vodno zemljište korito za veliku vodu i priobalno zemljište, čija je širina do deset metara (u području nezaštićenom od poplava) odnosno do 50 metara (u području zaštićenom od poplava). Isti dokument navodi da Ministarstvo, a na teritoriji autonomne pokrajine nadležni organ, određuje granice vodnog zemljišta, koje se potom upisuju u katastar.

Podaci iz katastra ne odgovaraju stvarnosti

Sonja Pavlović, narodna poslanica iz Poslaničkog kluba samostalnih poslanika, kaže da su neodređene granice vodnog zemljišta samo jedan deo šireg problema jer se u Srbiji podaci iz katastra ne poklapaju sa faktičkim stanjem na terenu. „Mi ne znamo ni koje su granice ni ko su vlasnici zemljišta širom Srbije. Poslednji premer rađen je 1981, i ono što piše u katastru ne odgovara stvarnosti na terenu. Zato sam u Skupštini kazala da nijedan zakon koji se odnosi na zemljište ne bi trebalo da bude u proceduri, odnosno da se stave svi moratorijumi na sve zakone koji se odnose na bilo koje zemljište, da li poljoprivredno, gradsko, građevinsko, vodno ili bilo koje drugo.“

Ostrvo za šeike

Vojvođanski istraživačko-analitički centar (VOICE) pisao je prošle godine o ustupanju vodnog zemljišta kuvajtskim investitorima u Bečeju. Kako bi se napravio banjski kompleks u Bečeju, investitorima iz Kuvajta dato je preko 24 hektara gradskog građevinskog zemljišta i više od sedam hektara vodnog zemljišta, odnosno prodato je ostrvo između stare i nove brodske prevodnice na Tisi. Ostrvo je bilo u državnoj svojini i u planu regulacije bilo je okarakterisano kao „vodno zemljište“. Kako bi moglo da se proda, država ga je prenela u javnu svojinu opštine Bečej, dok je u katastru zavedeno kao gradsko građevinsko. Na taj način stekli su se uslovi da ostrvo pređe u ruke privatnih vlasnika.