Milosavljević: Imam mustru za stimulisanje pravih preduzetnika 1

Povod za ovaj razgovor je što kompanija za proizvodnju kancelarijskog nameštaja Ktitor 31. marta puni 27 godina kontinuiranog rada (jedno od najstarijih privrednih preduzeća u Srbiji). Gotovo tri decenije u teškim vremenima. Dobra prilika za razgovor sa predsednikom i osnivačem kompanije Milijom Milosavljevićem.

Gospodine Milija, retko ste u medijima?

– Šta ću ja u medijima i šta da pričam i kome. Živimo u „obezglavljenom“ društvu, koje navodno forsira preduzetnike, a ne znaju ni „P“ od preduzetništva, niti su ikada radili u proizvodnji, ili biznisu. Zato želim da otvoreno i iskreno kažem šta mislim.

Pa izvolite!

– Šta da izvolim? Švedski sto sa hiljadu pogrešnih poteza. Evo najsvežijeg primera. Kod nas postoji Fond za mlade preduzetnike. Osnovno pitanje je kako da država dođe do tog preduzetnika, koga treba stimulisati i po kom kriterijumu. Ja znam „mustru“. U Srbiji ima oko 1.500 privatnih velikih sistema, poput mog. Državna komisija treba nas da obiđe i da mi predložimo, kandidujemo naše dobavljače, a ima ih minimum 10.000, iz raznih delatnosti i iz raznih sredina. Oni zadovoljavaju kriterijume kvaliteta i cene, ali im je potreban veći obim proizvodnje za poznatog kupca, za nas 1.500, i takvima treba dati kredit. Ako su ti dobavljači u nerazvijenim područjima, uslovi treba da su još povoljniji.

Kako se sada radi?

– Sada naše pare koje svi dajemo državi preko poreza, država „baca“ politički podobnim mladim „biznismenima“, koji nikad nisu imali kontakta sa biznisom. A ovi što dele te pare bili su nekada u biznisu, ali su bankrotirali pa otišli u politiku!! Vlada je formirala komisiju za stimulisanje preduzetnika, i u posao uključila Privrednu komoru koja je potpuno izgubila kontakt sa „svojom“ privredom. To je „sigurna kuća“ za propale privrednike i one političare koji ne znaju ništa da rade već samo da pričaju. Mislim da sam kompetentan da sudim da je Komora u vreme socijalizma i samoupravljanja bila mnogo efikasnija i da je pomagala privredi. Imao si koga da pitaš i da dobiješ odgovor, da te ko sasluša, da sugerišeš i da te poslušaju. Zato je bilo rezultata. Sad je to izgubilo svaki smisao. Nikakvih sastanaka niti kontakata nema sa privrednicima i to je nepopravljivo. Nekad smo mi članovi Komore birali upravu, a sada uprava bira članove.

Ko se onda, i kako, bavi i brine o privredi Srbije?

– Svi što u Srbiji treba da se bave i brinu o privredi su ljudi koji nikada nisu radili i koji ne znaju šta je radno vreme, topli obrok, karnet, bolovanje. Mogu navesti primer kako je početkom marta, Privredna komora organizovala posetu premijera, predsednika Komore i nekoliko ministara, jednoj privatnoj fabrici u Jagodini, pa je u svim medijima naglašeno kako u toj fabrici radi jedna porodica (otac, majka i deca). To je zaista lepa priča na temu domaće radinosti, a sa druge strane meni to deluje da je država ostavila nekog tatu i mamu bez posla, pa sad hvale njihovog sina kako čuva socijalni mir. Lep i simpatičan gest, ali svaki preduzetnik, pa i onaj koga ta država hoće da proizvede, ne teži (mašta) da zaposli tetku, strinu, ujnu, nego da postane ozbiljan biznismen, da posluje sa čitavim svetom, jakim kompanijama i tržištima, ali se moja Srbija zadnjih 20 godina, ubi od potrebe da suzbije razvoj domaćih jakih kompanija, proganja ih, etiketira, naziva pogrdnim imenima, zato što u njima nemaju sluge. Ja sam u 30. godini života otvorio privatnu firmu (1990), a pre toga sam 11 godina imao zanatsku radnju. Stidljivo sam joj dao ime i štampao vizitkartu, ni ocu to nisam rekao, jer je bio ortodoksni komunista, krio sam da sam gazda – kulak, krio sam da sam direktor jer nisam imao školu (3 razreda škole učenika u privredi). Ali sam za godinu dana postao lider i jedna od najvećih kompanija u drvnoj industriji tadašnje Jugoslavije. Nikada me niko, ni u čemu nije pomogao, i ne postoji čovek, ni svedok koji može da kaže da je preduzeće Ktitor neko nekada pomogao, niti mene kao direktora. Komunistička Srbija sistemski nije volela privatnike, a ova moderna ne voli jakog privatnika. Ne zna se šta je gore.

Ipak, šta je gore?

– Ipak ovo drugo. Uzalud želje i mogućnosti, kad ti neko limitira rast, razvoj i ambicije. Ktitor uskoro puni 27 godina staža, ja sam od prvog dana osnivač i vlasnik, nikada ni minut nisam bio u blokadi, nikada nisam ni jedan dan zakasnio u plaćanju poreza, nikada nisam zakasnio u plaćanju plata i doprinosa, poštujući mog partnera koji nije upisan u APR-u, a zove se Srbija.

Pa, jeste li zadovoljni „svojim partnerom“?

– Nažalost, „moj partner“ je u ovih 27 godina više puta bio nefer prema meni, time što misli da sam otvorio preduzeće da bi sa njim „ortačio“. A ne da bih profitirao. Često je „moj partner“ mislio da nije njega, ni ja ne bih postojao, što nije tačno. I često je „moj partner“ pokušavao da nađe novog partnera umesto Ktitora i Milije, pogotovo u poslednje vreme, i uvek je grešio. Dobar „gazda“ se rađa tamo negde u nekom krevetu, kao što je mene stvorio otac Radovan, a ne Komora, ili RAS (Razvojna agencija Srbije) ili vlada, mada je to danas uobičajeno mišljenje. Primao sam samo stručne ljude, najmanje sam primao rodbinu, i nikada nisam gledao na pol, rasu, veru. Jesam najstarije preduzeće, nisam najjači biznismen u Srbiji, ali sam se uvek ponosio jačim od sebe, pogotovo u slučajevima gde se ljudi bave proizvodnjom, za razliku od „mog partnera“ Srbije koja ima drugačije kriterijume. Uostalom to je nama u genima, ne priznajemo uspeh živog Srbina. Kao malu digresiju navešću primer da mi Srbi nismo ni znali da je Tesla Srbin, dok Novak nije postao prvak sveta. Pa smo se svi setili Tesle, da Novak ne bi bio „prvi“. Ne praštamo uspeh živom Srbinu, „prvi“ postaje tek kad umre.

Koliko su korupcija i kriminal prisutni kod „vašeg partnera“?

– Na svim nivoima, postoje sve vrste kriminala koje poznaje savremena pravna nauka. Kriminal se odvija u dijapazonu od najtežih dela – otmice i ucene biznismena i otmice njihove dece kao najveći kriminal, do onih „malih kriminalaca“ koji prodaju na ulicama robu bez porekla. Prva kategorija je brzo suzbijena, jer su se oni koji koji vode državu plašili za svoje dupe, a ovu najnižu kategoriju jurimo od kad ja znam za sebe i tom akcijom zabavljamo narod, a sve ono između se razvijalo i širilo, u zavisnosti od vlasti i podele atara.

Kako ste vi prošli sve ove faze?

– Ovu najtežu sam nekako preživeo, jer sam na vreme saznao da sam meta i preduzeo sam mere zaštite, uz velike stresove i materijalne troškove. One u sredini sam preživljavao i branio se od slučaja do slučaja, kako su se koja vlast i šefovi menjali. Nikad nisam bio pripadnik nijedne grupe niti partije ali bih iz svog iskustva bavljenja biznisom vlast podelio na tri kategorije. Prva vlast koja se borila za ostatak komunističkog modela nas je uvela u rat, druga „dosovska“ nas je uvela u moderne oblike IT kriminala, dok treća, sadašnja, kao da proba da zaleči prethodne rane, ali neuspešno. Zato što ima loše kadriranje ljudi, priznali su lažne diplome i mnogo su na sceni kumovske veze. Žalim što je tako, i verujem da će se to popraviti. Kao dokaz ističem da su se moje dvoje dece, koja su se školovala na prestižnim fakultetima u Evropi, vratila u Srbiju.

Poruka za kraj?

– Trenutno sam ljut, razočaran, pun gneva, ali imam nade. Ja, Milija Glavati, iz malene Banjske kraj Kosova.

Partijsko zapošljavanje i otpuštanje

Kakvo je stanje preduzetničkog duha kod mladih?

– Nemam neku struku, KV električar sam, ali mislim da imam dara da procenim šta je mladi biznismen. U prvih 10 do 15 godina rada, često sam sretao mlade ljude, potencijalne biznismene, koje sam po pogledu, duhu, humoru mogao da prepoznam kao potencijal, za razliku od poslednjih 10 do 15 godina kada se na licima najpre prepoznaje apatija i bezvoljnost. Ubilo nas je pogrešno vođenje države i društva, nekultura, neobrazovanost što je za rezultat imalo da uvek biramo goreg od sebe, kako na vrhu države, preko javnih preduzeća do opština i gradova. Vršimo pogrešnu selekciju ljudi. Već više od jedne decenije govori se o partijskom zapošljavanju, a ja mislim da je najgore partijsko otpuštanje (sadašnji otpuštaju bivše a dovode svoje), jer kad se prekine red i poredak, teško je nadoknaditi. Za naše ekonomsko stanje to je jedan od velikih problema. Pogotovo kad oni koji ne znaju, dođu u situaciju da kadriraju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari