Ruža Ćirković EVROPA: U petak mi je na ulici jedan dotad nepoznati čitalac prigovorio da sa u svojim tekstovima postala preblaga. Valjda jesam. Iz dva razloga. Prvo, zato što se kritika kod nas suviše razumeva kao destrukcija. A Srbiji, hvala bogu, destrukcije ne manjka. Manjka joj poleta i entuzijazma.

Ruža Ćirković EVROPA: U petak mi je na ulici jedan dotad nepoznati čitalac prigovorio da sa u svojim tekstovima postala preblaga. Valjda jesam. Iz dva razloga. Prvo, zato što se kritika kod nas suviše razumeva kao destrukcija. A Srbiji, hvala bogu, destrukcije ne manjka. Manjka joj poleta i entuzijazma. U Srbiji je sramota biti zadovoljan. Pogotovo svojom platom. Ako se usudiš da na pitanje „Kako si?“ ili na pitanje „Kako ti na poslu“ odgovoriš „Dobro“, ne računaj ni na šta drugo nego na opasku: „E hvala bogu da čujem da je nekome dobro. Je li ti to ozbiljno?“ Ništa ti drugo tada ne ostaje nego da te bude sramota. Drugo, zato što se svaka kritika komercijalizovala. Više se dobre stvari dobro ne prodaju. Naročito u tome prednjače oni koji su, po mom mišljenju s pravom, prednjačili u kritici politike Slobodana Miloševića. Tad sam smatrala da je naročito delotvorno tući ga po ekonomskim posledicama njegove, po mom mišljenju, katastrofalne među-narodne politike. Sad se ispostavilo da neki kritičari iz faze totalne negacije, čija totalnost se mogla i opravdati, nisu sposobni da pređu u fazu zdrave kritike. Jer prosto, nisu sposobni za posao koji rade. Što je Miloševićev šinjel zgodno prikrivao. Da ne otkrivam kako veliki postpetooktobarski spasioci Srbije medije koriste u međusobnim ličnim (finansijskim) obračunima. Koji se obično završavaju – dogovorom. Koncem prošle nedelje, službenici stranih ambasada u Beogradu obaveštavali su nas o proširenju Šengen zone i na susednu Mađarsku, između ostalog. Nećete verovati, prvo što sam pomislila bilo je: šta me briga, putovaću u Hrvatsku. Pa računam, koliko ću dugo putovati i tamo. I uvek se setim mnogih Rusa koji su me nekad uveravali da im uopšte ne smata što ne mogu slobodno da putuju u inostranstvo: tolika je njihova rodina, nikad celu da je obiđeš. Pa i ja kažem: kolika je bivša SFRJ, u mom pasošu zasad manja samo za Sloveniju. Tako je nekako i Milošević počeo. Druge su nas ambasade edukovale kako će zahteve za vize obrađivati nekoliko dana duže. Odmah su nas naši umirili: to će praktično trajati samo devet dana, a onda na snagu stupaju vizne olakšice koje su nam naši isposlovali u Briselu. Kad to dođe, videćemo koliko nam vredi. Ali jedan biznismen, kome je dobro išlo i kod Miloševića i možda još bolje kod ovih, omalovažava moju viznu nelagodu: vize i nisu neka prepreka, ko želi da putuje, putuje, malo nekomforno, ali nije odlučujuća prepreka. E pa, meni jeste. Naročito kad pročitam, kako neki citirani analitičari pozivaju Borisa Tadića da se izjasni, šta će uraditi državama koje na ovaj ili onaj način, pod ovim ili onim nazivom, priznaju nezavisnost Kosova. Pošto su se navodno Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić izjasnili- izolovaćemo ih. Nije me strah da opet ponovim, ni Milošević nije vodio neveštu unutrašnju ekonomsku politiku da nije bilo te spoljne izolacije. Tu smo mislim – pukli. Izolacija je sve uništila. Zato ne radi ništa što bi moglo da te izoluje.
HORGOŠ: Prolazimo nedavno moja koleginica B. i ja kroz Horgoš. „Zar ovaj Horgoš nije trebalo da bude razvijeno mesto?“, čudi se. Mislim, paprika, pa granični prelaz!!! Evo ga kraj 2007. godine. Njenu prvu polovinu smo proveli baveći se njihovom podelom ministarskih fotelja. Ništa nam se drugo nije događalo. Ni nama ni ekonomiji. Kad su fotelje podelili, pukle su nam pred očima njihove plate. Još ne znamo ko je od njih za njihove plate kriv. Što su male, a velike. Što oni nisu skupi, ali ih je brate mnogo. Što nisu skupi, ali mnogi od njih ne valjaju ništa. Nikom sem sebi. A o našem trošku. Dok smo se tako bavili njihovim platama, puče nam po glavi naša inflacija. Zabole nas tamo gde smo najtanji – oko stomaka. Ko je za inflaciju kriv, oni ili suša još se nisu dogovorili. Kad budu, ako budu, nama će biti kasno. Onda su u zdravlju, miru i veselju podelili javna preduzeća. Brzo, lako i efikasno. A mi mislili, tu će pući. Nisu. Ali neki su ih izgleda lakše dobili nego što će ih preuzeti. Recimo, Demokratska stranka. Telekom još možda i savladaju, sve sa naoštrenim sindikatima i grčkom nepoznanicom, ali NIS će, kako čujem, predati Rusima bez borbe, ako se tu ne računa ova predsednička. I DS-u se čujem baš sviđa da firme privatizujemo međudržavnim sporazumima sa Rusijom. Mi njima NIS, oni nama krak. A Voja Borisu – Velju. Imam još jednu potvrdu da je tome tako: na proslavu pet godina institucionalizovanog bavljenja politikom Mlađana Dinkića nije bio niko iz Demokratske stranke. Ne treba im. Budžet za sledeću godinu usvojiće iz trećeg ili nekog sledećeg puta. Ali tek pošto nas neko vreme budu zabavljali ključnim pitanjem da li će lokalni izbori biti održani u subotu ili u nedelju. Od ključnog pitanja, smešnija su ključna obrazloženja prednosti i mana jedne ili druge varijante. Zbog toga, znači. Nikako zbog svađa oko Horgoša, decentralizacije ili opasno neuravnoteženog regionalnog razvoja. Daj bože, da iza ovog odlaganja stoji zahtev Velimira Ilića da njegovo odustajanja od predsedničke kandidature bude plaćeno još nekim kilometrom puta južno od Beograda, njegovim političkim pravcem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari