Sistem upravljanja otpadom još nije zaživeo, uprkos setu zakona koji regulišu oblast reciklaže. Zakon o ambalaži i ambalažnom otpadu, kao i Zakon o upravljanju otpadom usvojeni su 2009. godine, ali u praksi nisu zaživeli, bar ne u onoj meri koja bi garantovala uspostavljanje efikasnog sistema reciklaže i ispunjenje nacionalnih ciljeva kad je reč o procentu sakupljenog i tretiranog otpada.

Ovo su samo neke od konstatacija izrečenih na skupu „Reciklažna industrija u Srbiji – Zakonodavni i investicioni okvir“, koji je prošle nedelje organizovao Danas konferens centar. Učesnici ove konferencije složili su se da je neophodna izmena i dopuna postojećih zakona i donošenje novih podzakonskih akata. Preporuka je, takođe, da se pojača inspekcijski nadzor, kako otpad ne bi završavao u sivoj zoni ili na divljim deponijama, kao što je sada slučaj. Panelisti su pokušali da daju odgovore na još neka pitanja poput onog: Da li je postojeći zakonodavni okvir u oblasti reciklaže ambalažnog otpada neophodno uskladiti sa realnim stanjem na tržištu? Na toj listi našla su se i pitanja: Da li su projektovani ciljevi prikupljanja ambalažnog otpada daleko ispod realnog potencijala tržišta Srbije?, kao i to da li je reciklažna industrija jedan od najvećih investicionih resursa i koja zakonska rešenja treba doneti kako bi Srbija postala još veći izvoznik reciklata na tržište EU?

Hranislav Stojković, pomoćnik ministra energetike, razvoja i zaštite životne sredine, ukazao je na brojne probleme koje treba rešiti, kako u zakonodavstvu, tako i na terenu.

– Temeljno proučavamo aktuelna zakonska rešenja i neka od njih će, po svemu sudeći, doživeti izmene do kraja godine. To se naročito odnosi na one zakone koji nisu prilagođeni zahtevima tržišta Srbije, a i u mnogim odredbama su nejasni. Činjenica je da ni sam pojam reciklaže nije jasno definisan, pa zato ne čudi da na terenu postoji niz problema, počev od primarnog odlaganja, do selekcije otpada. U prethodnom sazivu vlade započeti su razni projekti, čiju su realizaciju pratila velika ulaganja. Bilans tih aktivnosti glasi: od predviđenih 26 regionalnih deponija samo desetak donekle funkcionišu, dok ostalih 16 ne zadovoljavaju standarde ili nisu ni formirane – upozorio je Stojković.

On je dodao da Evropa insistira da se procenat reciklaže u Srbiji poveća i zainteresovani su da pomognu u onom delu gde će otpad biti korišćen u energetske svrhe.

– Tako bi sistem deponovanja bio sveden na minimum. Kada je u pitanju reciklaža i nove uredbe i zakoni, nadamo se da ćemo ih raditi u saradnji sa privrednicima i operaterima. Treba podsetiti da reciklažni sistem ambalažnog otpada dobro funkcioniše. U prilog tome svedoče i pohvale koje smo dobili od predstavnika Evropske unije. Problem je, međutim, u upravljanju ostalim tokovima otpada. Ima onih koji veruju da bi i sistem upravljanja otpadom mogao da bude uspostavljen na sličan način kao i ambalažni – rekao je Stojković.

Sava Crnogorac, direktor Sekopaka, podsetio je na to da sistem upravljanja ambalažnim otpadom počiva na načelu podele odgovornosti, i mogao bi da bude održiv i u budućnosti pod uslovom da svi učesnici u sistemu razumeju da su deo šireg partnerstva.

– To partnerstvo uključuje industriju koja pakuje i plasira upakovanu robu, ovlašćene operatere sistema upravljanja ambalažnim otpadom, sakupljače i javno komunalni sektor, generatore otpada, odnosno privredu i građane, reciklažnu industriju, i državu i lokalnu samoupravu. Profit u reciklažnom lancu, od sakupljanja do proizvodnje nove sirovine, nije ravnopravno raspoređen. Treba podsetiti da reciklaža ne počinje u reciklažnom postrojenju, već tamo gde se ambalažni otpad sakuplja – na mestu nastajanja. Međutim, tu su i najveći troškovi sakupljanja i sortiranja, počev od neophodnih ulaganja u primarnu selekciju (postavljanju kanti, vreća i drugih tipova posuda) pa do transporta i neophodnih investicija u opremu za sekundarno sortiranje – istakao je Crnogorac.

Sekopak, kao prvi ovlašćeni operater za upravljanje ambalažnim otpadom u Srbiji, prepoznao je ovaj problem i počeo da stimuliše komunalna preduzeća i sakupljače.

– U protekle tri godine u razvoj sakupljačkog sistema uložili smo 165 miliona dinara. Procenat sakupljenog ambalažnog otpada povećava se svake godine za 40 odsto. Kroz Sekopakov sistem do sada je sakupljeno više od 60.000 tona ambalažnog otpada. Za razliku od situacije u kojoj smo počeli da primenjujemo propise 2010. godine, danas možemo reći da recikliramo praktično sve ambalažne materijale koji se mogu reciklirati. Ipak, najveći problem i dalje predstavlja činjenica da kapaciteti za reciklažu stakla u Srbiji nisu u funkciji, pa nam se tako dešava da izvozimo sirovinu, a uvozimo nove boce, odnosno staklenu ambalažu za našu industriju – upozorio je Crnogorac, dodajući da je Zakon o ambalaži i ambalažnom otpadu relativno dobar, ali da je potreban jači inspekcijski nadzor kako bi se on sprovodio.

Uz opasku da se Eurofoil, od svog osnivanja pre 30 godina, bavi reciklažom, Miško Obradović, generalni direktor te kompanije, koja proizvodi PET foliju, pohvalio se podatkom da su prošle godine otvorili fabriku za reciklažu kapaciteta 7.000 tona.

– Zapošljavamo 120 radnika, i oko 300 sakupljača sekundarnih sirovina. Uveren sam u to da reciklažna industrija predstavlja veliki potencijal. Ilustracije radi, mi smo u decembru prošle godine tretirali 950 tona PET ambalaže. Prema tome, otpad ne samo što ugrožava životnu sredinu, već je i veliki resurs. Problem je što najveća količina otpada završava na deponijama, i to su nepovratni gubici. Da ne govorimo o tome da veliki broj radnika može da bude zaposlen u reciklažnoj industriji – rekao je Obradović.

On je dodao da je Zakon o ambalažnom otpadu dobar, ali da dosadašnja primena nije dala rezultate. Prema njegovim rečima, država treba reciklažne resurse u potpunosti da stavi pod svoju kontrolu, kako bi se poboljšala sakupljačka industrija i ispunili nacionalni ciljevi u oblasti reciklaže.

Milan Vukasović, izvršni direktor Verano motorsa, ukazao je na činjenicu da je automobilska industrija jedan od najvećih zagađivača životne sredine koja, uprkos tome, doskora nije vodila računa o reciklaži. Međutim, situacija se menja jer su propisi EU znatno rigorozniji.

– Direktivom Evropske unije propisano je da proizvođači automobila u svim članicama EU, već od 2013. godine, u potpunosti budu odgovorni za životni vek vozila, što uključuje i brigu o otpadu. Prema toj direktivi, počev od 2015. godine, 95 odsto težine vozila mora biti nadoknađeno, a 85 odsto reciklirano. Treba naglasiti da su Pežoovi automobili pioniri u toj oblasti i da već ispunjavaju pomenute standarde. Pežo je postavio ambiciozni cilj da u projektima za razvoj novih vozila u 2015. ostvari stopu od 30 odsto ekoloških materijala. Zanimljivo je i to da 23, od 27 članica EU, ispunjavaju uslove propisane Direktivom, dok je u Francuskoj dostignuta delotvorna reciklažna stopa od 88 odsto – kaže Vukasović.

On je podsetio da država namerava da uvede taksu na svako uvezeno vozilo, koja će se plaćati po toni težine automobila. Prema njegovim rečima, uvoznici nemaju primedbu na dodatni namet, ali im smeta što država favoriziju jedan brend u odnosu na druge. Vukasović smatra da je nedopustivo da država finansira jedan proizvodni brend i čak subvencioniše zamenu starih vozila za nova, dok su drugi brendovi diskriminisani..

Mihailo Jovanović, direktor Direkcije za informacione tehnologije i elektronske komunikacije JP PTT Srbija, rekao je da su Pošte Srbije društveno odgovorno preduzeće, i kao argument naveo podatak o prikupljenim količinama 13 vrsta otpadnog materijala koje su predate operaterima.

– Tokom prošle godine prikupili smo 12 tona otpadnih guma, 1,6 tona akumulatora i baterija, 16 tona elektronskog otpada, 220 tona papira… Pošte Srbije, kao društveno odgovorna kompanija, brine o svim korisnicima na teritoriji Republike Srbije, dajući podsticaj ravnomernom regionalnom razvoju i reciklažnoj industriji kroz niz usluga koje pruža. Reč je o poštanskim uslugama u unutrašnjem i međunarodnom saobraćaju: post ekspres, poštansko-transportna logistika i post eksport. Zatim poštansko-finansijske usluge u koje spada domaći i međunarodni transferi novca, kao i informatičke i usluge elektronskih komunikacija, odnosno elektronska uprava i post net. Neke od ovih usluga ostvarili smo u saradnji sa ministarstvima, a u saradnji sa Ministarstvom energetike, razvoja i zaštite životne sredine planiramo da unapredimo oblast ekologije, uključujući i reciklažu – naglasio je Jovanović.

On je kao primer dobre prakse naveo već realizovanu saradnju sa JP Gradska čistoća.

– To preduzeće nam se obratilo sa zahtevom da obavestimo građane o ekološkim kesama koje su davali besplatno. To smo i učinili, zainteresovani građani su nam se javili, mi smo podatke dostavili Gradskoj čistoći, a potom podelili kese. Jedan od primera saradnje pošte sa reciklažnom industrijom postoji i u regionu. Naime, građani u poštu donose stare mobilne telefone, za njih dobiju nadoknadu, a pošta potom te mobilne šalje na reciklažu. To ideja mogla bi da bude realizovana i kod nas – ocenio je Jovanović.

Panelisti Danasa saglasni su u oceni da što pre treba definisati nacionalne ciljeve u oblasti reciklaže za period od 2015. do 2019. godine, kako bi svi subjekti u reciklažnom lancu mogli da usklade planove poslovanja. Ministarstvo namerava da pojača edukaciju o životnoj sredini u školama i vrtićima, ali ne i da nastavi kampanju „Očistimo Srbiju“, za koju su ocenili da je skupa, i da nije dala adekvatne rezultate.

Zakon koči otvaranje eko-berze

Nakon izlaganja panelista, usledila je konstruktivna diskusija, a jedno od pitanja koje je izazvalo najviše polemike bilo je otvaranje eko-berze u Srbiji, koja ne bi bila pod kontrolom države. Predstavnici Ministarstva energetike, razvoja i zaštite životne sredine ocenili su da to nije dobra ideja i da se kosi sa postojećim zakonom. Naime, prema postojećim propisima, po sistemu „zagađivač plaća“, industrija, odnosno distributeri koji plasiraju robu na tržište, odgovorni su za njen tok. Sve što postaje otpad, a može da se reciklira, mora da bude prikupljeno, dostavljeno operaterima i poslato na reciklažu. Slobodna trgovina otpadnim materijalom, odnosno sekundarnim sirovinama, stoga bi se kosila sa postojećim zakonodavnim okvirima. Učesnici u diskusiji zaključili su da bi država morala da pojača inspekcijski nadzor i da kontroliše da li se zakon u potpunosti poštuje, odnosno da li sve karike u reciklažnom lancu ispunjavaju svoje obaveze.

Hranislav Stojković, pomoćnik ministra energetike, razvoja i zaštite životne sredine

– Činjenica je da ni sam pojam reciklaže nije jasno definisan, pa zato ne čudi da na terenu postoji niz problema, počev od primarnog odlaganja, do selekcije otpada. U prethodnom sazivu vlade započeti su razni projekti, čiju su realizaciju pratila velika ulaganja. Bilans tih aktivnosti glasi: od predviđenih 26 regionalnih deponija samo desetak donekle funkcionišu, dok ostalih 16 ne zadovoljavaju standarde ili nisu ni formirane.

Sava Crnogorac, direktor Sekopaka

– Profit u reciklažnom lancu nije ravnopravno raspoređen. Treba podsetiti da reciklaža ne počinje u reciklažnom postrojenju, već tamo gde se ambalažni otpad sakuplja – na mestu nastajanja. Međutim, tu su i najveći troškovi sakupljanja i sortiranja, počev od neophodnih ulaganja u primarnu selekciju (postavljanju kanti, vreća i drugih tipova posuda) pa do transporta i neophodnih investicija u opremu za sekundarno sortiranje.

Miško Obradović, generalni direktor kompanije Eurofoil

– Uveren sam u to da reciklažna industrija predstavlja veliki potencijal. Ilustracije radi, mi smo samo u decembru prošle godine tretirali 950 tona PET ambalaže. Prema tome, otpad ne samo što ugrožava životnu sredinu već je i veliki resurs. Problem je što najveća količina otpada završava na deponijama, i to su nepovratni gubici. Da ne govorimo o tome da veliki broj radnika može da bude zaposlen u reciklažnoj industriji.

Milan Vukasović, izvršni direktor Verano motorsa

– Direktivom Evropske unije propisano je da proizvođači automobila u svim članicama EU, već od 2013. godine, u potpunosti budu odgovorni za životni vek vozila, što uključuje i brigu o otpadu. Prema toj direktivi, počev od 2015. godine, 95 odsto težine vozila mora biti nadoknađeno, a 85 odsto reciklirano. Treba naglasiti da su Pežoovi automobili pioniri u toj oblasti i da već ispunjavaju pomenute standarde. Pežo je postavio ambiciozni cilj da u projektima za razvoj novih vozila, već u 2015, ostvari stopu od 30 odsto ekoloških materijala.

Mihailo Jovanović, direktor Direkcije za informacione tehnologije i elektronske komunikacije JP PTT Srbija

– Tokom prošle godine prikupili smo 12 tona otpadnih guma, 1,6 tona akumulatora i baterija, 16 tona elektronskog otpada, 220 tona papira… Pomenuo bih i jedan od primera uspešne saradnje pošte sa reciklažnom industrijom koji je zabeležen u regionu, a mogao bi da bude realizovan i u Srbiji. Reč je o tome da građani u poštu donose stare mobilne telefone, za njih dobiju nadoknadu, a pošta potom te mobilne šalje na reciklažu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari