Potrebu za biljnim uljima u svetu danas diktiraju četiri faktora – povećana potrošnja, rast populacije, zabrinutost za životnu sredinu i visoka cena nafte na tržištu. Rast broja stanovnika i potrošnja ulja zbog višeg životnog standarda diktiraju potražnju uljem kao hranom, dok druga dva faktora utiču na primenu u neprehrambenoj industriji – reč je o korišćenju biljnih ulja kao energenta (biodizel).

Potrebu za biljnim uljima u svetu danas diktiraju četiri faktora – povećana potrošnja, rast populacije, zabrinutost za životnu sredinu i visoka cena nafte na tržištu. Rast broja stanovnika i potrošnja ulja zbog višeg životnog standarda diktiraju potražnju uljem kao hranom, dok druga dva faktora utiču na primenu u neprehrambenoj industriji – reč je o korišćenju biljnih ulja kao energenta (biodizel). Slično važi i za kukuruz, pšenicu ili šećernu trsku i repu – proizvode koji svoju primenu pored prehrambene industrije nalaze i u proizvodnji etanola. To se različito odražava na razvijene zemlje i zemlje u razvoju, pre svega zbog snažnog zamaha industrije biogoriva u razvijenim zemljama. Prema analizama Rabobanke, a slične su procene i nekih drugih studija, procenjuje se da će tražnja za uljaricama do 2010. godine porasti za oko 14 odsto u prehrambenoj industriji, a u razvijenim zemljama beleži se rast tražnje za biogorivom za još 13 odsto, što je najveći rast ikada zabeležen u petogodišnjem periodu. Etanol baziran na kukuruzu kao nus proizvod ima DDGS (suvi ostatak od destilacije), koji se koristi u stočnoj hrani i, naročito američkom tržištu, dovodi do smanjenja zarade na sojinoj sačmi, dok u Evropi repičina sačma utiče na smanjenje krašing marže kod soje i suncokreta. Zbog toga jedan od scenarija zadržavanja i uvećavanja profita uljarske industrije svakao mogu biti više faze prerade soje za prehrambenu industriju kroz rast proizvodnje teksturata, koncentrata i izolata. Takav razvoj događaja svakako vodi ka promeni poslovne politike uljarske industrije i usvajanju novih poslovnih modela. Mnoge investicije u biogoriva su trenutno zamrznute, dok se ne vidi šta će se tačno dešavati sa cenama i raspoloživim sirovinama. Zbog toga je Evropska unija, krenula u snažnu podršku biogorivima druge generacije koja se dobijaju iz biomase i ostataka biljke, a ne iz „roda“.
Još jedna činjenica je veoma važna. Krajem prošlog veka došlo je do snažnog zaokreta kada je reč o navikama u ishrani. Sve češće se izbacuju životinjske masti i u ishranu uvode biljne masti i ulja ljudi vode računa o genetskoj modifikaciji, transmasnim kiselinama (TFA) i ostalim aspektima zdrave ishrane. To u ceo proces aktivno uključuje i semenarske kuće, proizvođače djubriva i pesticida, skladištare, odnosno ceo lanac agrobiznisa. Osnovni zadatak je napraviti sorte koje imaju što veće prinose, viši sadržaj ulja uz povoljan sastav masnih kiselina – više oleinske i manje linolne kiseline, tako da nije potrebna hidrogenizacija i slično. Globalno zagrevanje, zavisnost od uvoza nafte i njena visoka cena i podrška poljoprivredi su pokretač inicijativa za proizvodnju i korišćenje biogoriva. Tražnja za poljoprivrednim proizvodima kao energentima svakako je doprinela rešavanju tržišnih viškova, oživljavanju ruralnih sredina i boljem životu ratara. Vlade razvijenih zemalja su te procene snažno podržale namećući obavezu utvrđivanja kvote za biogoriva, zatim oslobađanjem od akciza, davanjem dodatnih stimulacija onim poljoprivrednim proizvođačima koji se opredele za setvu energetskih kultura. Procenile su da su razlozi za upotrebu biogoriva mnogo snažniji od argumenata koje plasiraju protivnici. EU takođe stimuliše i korišćenje biljnih ulja za proizvodnju električnje energije kroz feed in tarife, pa tako više od 50 odsto ukupnog palminog ulja u Evropi potroši se u agregatima za proizvodnju električne energije. Povećanu tražnju će mnoge velike države, pre svega Indija, Kina i Brazil, pokušati da zadovolje iz nejestivih ulja, pre svega jatrope i kastora, čija se ulja mogu odlično koristiti za biodizel, ali ne i za prehrambenu industriju. Dosta prostora ima i za povećanje proizvodnje palminog ulja, soje i ostalih uljarica, ali treba voditi računa o održivom razvoju. Ne sme se dozvoliti nekontrolisano uništavanje šuma ili ugrožavanje prirode zarad dobijanja novih obradivih površina. Sve mora biti izbalansirano.
Kakve su implikacije upotrebe poljoprivrede u neprehrambene svrhe? Izražene su, pre svega, kroz povećanje cena poljoprivrednih proizvoda, mada je trend rasta njihovih cena, ipak, znatno sporiji nego npr. nafte ili nekih drugih proizvoda. Pojedini poluproizvodi ili gotovi proizvodi nastali procesiranjem industrijskog bilja mogu imati i obrnuti trend smanjenja cena. Razlog tome je porast količine nus proizvoda koji nastaju prilikom proizvodnje biogoriva. To, opet, dovodi do povećanja stočnog fonda jer je stočna hrana jeftinija. Veliki broj stoke dovodi do povećane ponude, a samim tim i pada cena i profitabilnosti stočarske proizvodnje. Sve se, dakle, vrti u začaranom krugu. Ali, svaki posao, pa i ovaj, ima stacionarna stanja i prelazne procese. Zbog toga je nezahvalno analizirati prelazne pojave, ali je to neophodno kako bi se razumelo stacionarno stanje u kojem je postignut optimalni balans između ponude i tražnje, proizvodnje i prodaje, razvoja i primene… Realno je očekivati da će ukupne potrebe za uljem u svetu sa sadašnjih oko 100 miliona tona skočiti na oko 120 miliona. Povećanje kapaciteta za proizvodnju biogoriva i sve veća konkurencija ući će u fazu stabilizacije i biogoriva će postati dominantno regionalni biznis. Šansa Srbije je u tome što ima dovoljno kapaciteta za održivi rast proizvodnje industrijskog bilja i zadovoljavanje tražnje i za prehrambeni sektor, koji iznosi nešto više od 100.000 tona, ali i za energetski sektor gde se u perspektivi može računati na više od 200.000 tona biogoriva. Ukoliko se uzme i potencijal biomase za biogoriva druge generacije, onda se ne treba plašiti dileme – hrana ili energija? Očigledno je da se smanjuje jaz između ova dva sektora i u budućnosti se može očekivati snažnija korelacija između cena nafte i cena ulja. Situacija je dakle veoma kompleksna i može biti jasan signal kratkovidim investitorima ili onima kojima ni poljoprivreda ni energetika nisu core bussines da se povuku na vreme. Mnogi manji pogoni i loše, neefikasne, tehnologije će nestati i na tržištu će ostati samo ozbiljni igrači koji imaju zaokružen ciklus nabavke sirovina, prerade, finalizacije i prodaje. Ovo će dovesti do smirivanja tenzija, ali ne i do vraćanja cena. Više cene poljoprivrednih proizvoda ne znače odmah i siromašnije građane. Rast plata i standarda uopšte, brži je nego što je uticaj poljoprivrede na rast cena robe široke potrošnje. Iz svega ovoga, najveću korist će ipak izvući poljoprivredni proizvođači. Jer, ukoliko im se ne isplati da svoje proizvode prodaju prehrambenoj industriji, prodaće je za energetske potrebe i obrnuto. Za viškove više ne moraju da brinu – sve količine će naći kupca ili u Srbiji ili u inostranstvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari