Srbija od 1997. do 2017. - dve decenije traganja za boljim životom 1Foto: Aleksandar Veljković

Godina 1997. morala je biti godina nade za građane tadašnje Srbije.

Vlada Mirka Marjanovića konačno je uspela da obuzda inflaciju, spustivši je sa 92 odsto u 1996. na samo 22 odsto te godine. Plate su manje više ispratile cene, pa ljudi nisu živeli lošije. Marka se na ulici menjala za 3,7 dinara, te je prosečna zarada od 800 dinara vredela nekih 215 maraka. Jedan rat je već duže vreme bio završen, a drugi još nije stigao u vidokrug nacije. U toj godini rođen je Danas.

Ispostaviće se da je to bila najmirnija godina decenije. Ona pre nje tekla je oprezno, s pogledom na tek potpisani Dejtonski sporazum, ona posle već je najavljivala novu oluju. Kako će se pokazati, Srbiju su tek čekali najgori dani. Bombardovanje, onda protesti, revolucija, pa nova nada, pa opet razočaranje, pa globalna kriza, recesija, pa reakcija i onda nove nade i nova razočaranja. Dvadeset godina naših života u jednoj rečenici.

I gde smo danas? Jesmo li tamo gde smo mislili da ćemo biti kada smo slušali lupanje šerpi i kada je jedan bager simbolizovao volju naroda da živi drugačije?

Lako je reći – nismo. Bez Kosova, bez Evropske unije, sa platom ispod 400 evra, razjedeni svojim podelama i rastrzani spoljnim silama, narod ni ovde ni tamo – mi ne možemo biti srećni. Lak odgovor je stoga i tačan. Srbija je u 2017. daleko od cilja ka kojem je krenula 5. oktobra 2000. Ali, možda smo previše očekivali. Možda naše današnje razočaranje pređenim putem bar delom proističe iz nemogućnosti da se setimo koliko je u stvari bilo loše tih devedesetih.

Pre 20 godina, prosečan Srbin mogao je sa svojom platom od 800 dinara da kupi 31 kilogram svinjskog mesa. Danas 112 kila. Tada 202 kila hleba, danas 560. Tada 6 košulja, danas 20. Tada 2,5 para cipela, danas osam.

Danas se živi mnogo bolje nego devedesetih. Danas se živi mnogo bolje nego 2000, 2002, 2005. Ali danas se i dalje živi loše. Poređenje sa devedesetima treba da posluži samo kao podsetnik na tačku s koje smo krenuli, nikako da bude opravdanje za sve neuspehe koje smo doživeli. Da – 112 kila svinjetine je bolje od 31 kile. Je li to ono za šta smo se borili? Je li to rezultat našeg dvodecenijskog rada? Je li uspeh?

Srbija je u poslednjih 20 godina uspela otprilike da duplira svoj BDP. To odgovara prosečnom rastu od tri do četiri odsto godišnje, a to nije ni izbliza dovoljno za zemlju u razvoju. Koliko je skup račun koji smo platili najbolje se vidi poređenjem sa drugima.

Prema podacima Svetske banke, bruto nacionalni proizvod Srbije 1997. godine bio je 24 milijarde dolara – isto kao u Hrvatskoj. Do 2015. godine Srbija je stigla do 34,7 milijardi, a Hrvatska do 48,4.

Mereno po glavi stanovnika, bruto domaći proizvod naše zemlje u 2015. je bio 5.143 dolara. U Hrvatskoj 11.535. U Sloveniji 20.713. To su brojke naše stvarnosti. Sve drugo su zablude u koje možemo da izaberemo da verujemo, ali koje ne mogu promeniti činjenicu da je Srbija u poslednje dve decenije ekonomski neuspešna zemlja.

Od svih država regiona, samo Albanija, Bosna i Makedonija imaju manji BDP po glavi stanovnika od Srbije. Crna Gora, Rumunija, Bugarska, Hrvatska i drugi stoje neuporedivo bolje.

Prosečna plata u Hrvatskoj je više od 720 evra. U Sloveniji više od 1.000 evra, u Crnoj Gori 500, Bosni i Hercegovini 430. U Srbiji je prosečna plata probila 400 evra samo u aprilu, kada su poslodavci radnicima unapred dali pare za 1. maj.

Mnogo je razloga koji su doveli do ovakvog epiloga. Srbija je devedesete provela pod sankcijama, a Džordž Buš je poslednje među njima ukinuo tek 2005. godine. Posle petooktobarskih promena, u zanosu otvaranja prema svetu, Srbija je 2001. naglo liberalizovala spoljnu trgovinu, potez koji se smatra guranjem klipova u točkove sopstvenoj privredi, koja nije bila kadra da izdrži toliko silovit udar konkurencije, posle više od decenije provedene u gotovo potpunoj izolaciji. Bio je to ideološki potez nametnut ekonomiji. Onda je ubijen premijer. Pa smo imali seriju privatizacija koje će se završiti uglavnom neslavno. Imali smo godine rasprodaja kojima je finansirana tekuća potrošnja iz budžeta. Firme su prodavane, a plate podizane. Privredni rast je bio visok.

Sada znamo da je to bio jedan od najneodgovornijih perioda u srpskoj ekonomiji. LJudi se verovatno i dalje sećaju 2004. godine kada smo imali rast od devet odsto, pa u svim sledećim godinama pet do šest odsto. Naš rast bio je praćen godinama rasta u Evropi i Americi, pa nije ni čudo da smo 2006. prodali Mobtel za 1,5 milijardi evra. Gde je taj novac nestao? Srbija je trošila pare od privatizacije svojih preduzeća kao da će ih doveka imati na prodaju. I tada se znalo da je to put koji nikuda ne vodi, ali dokle god je bilo novca, o tome niko nije brinuo.

Onda je došla 2008. – poslednja godina visokog rasta u Srbiji, kada je u Sjedinjenim Američkim Državama buknula finansijska kriza. Prva vest o tome na ovim prostorima čula se kad je bankrotirao Liman braders. Odmah posle toga, naši ekonomski magovi su zaključili da će nas kriza mimoići i da je to prava prilika za Srbiju, koja će steći konkurentnu prednost nad ostalim državama, navodno izloženijim finansijskim tržištima. Epilog je recesija već naredne, 2009. godine kada je Srbija zabeležila pad BDP-a od 3,1 odsto. Onda godina stagnacije sa rastom od 0,6 odsto, pa bleda naznaka napretka u 2011, pa onda izbori 2012. kada su Tadić i Cvetković zaključili da su nekontrolisano zaduživanje i raskid sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom pravi put u izbornu pobedu. Izgubili su, a Srbija opet upala u recesiju.

Dolazi nova vlast i godina slabog rasta, a onda poplave, pad energetskog sistema i nova recesija 2014. godine. 2015. je bila godina oporavka, uz rast manji od jednog procenta, strogu štednju i afirmaciju svih alata iz arsenala MMF-a. Prošle godine, blagi rast od 2,8 odsto. Ove očekujemo tri – suviše malo.

Tužna retrospektiva poslednje dve decenije tokom kojih Srbija skoro da nijednom nije sastavila duže od par godina bez nekog šoka. Bombardovanje 1999, ubistvo premijera 2003, kriza 2008, poplave 2014. godine. Najveću šansu da zemlju uspravi imao je Vojislav Koštunica od 2004. do 2008. Šansu koju je ispustio.

Drugu šansu sada ima Aleksandar Vučić. Još je nije iskoristio.

Šansa koju aktuelna vlada ima, bez presedana je. Vlast je apsolutna, nema malih koalicionih partnera sposobnih da je ucenjuju raspisivanjem novih izbora. Globalna kriza je uprkos i dalje teškoj situaciji u Evropi – suštinski splasla. Evropska centralna banka „štampa evre“ što pomaže stabilnom dinaru. Nafta je jeftina. Nema inflacije. Evropski oporavak i jeftin kapital ohrabruju investitore da ulaze u nove projekte. Uspešna fiskalna konsolidacija Srbiju čini kredibilnom destinacijom. Kamate su niske. Plate su niske. Penzije su niske. Građani glasaju bez pogovora da im se uzme koliko god se traži. „Savršena oluja“ povoljnih ekonomsko-političkih okolnosti učiniće ovu vlast najneuspešnijom u novijoj istoriji ako ne uspe da Srbiju izvede iz živog blata konstantnog niskog rasta.

Stvarnost je, međutim, takva da će čak i pri najoptimističnijem scenariju, Srbija i u narednih 20 godina ostati zemlja u razvoju. Ako u naredne dve decenije budemo beležili realni rast plata od pet odsto godišnje, godine 2037. ćemo tek dostići onaj nivo na kojem je Slovenija danas.

Kako će svet izgledati te 2037. nemoguće je pretpostaviti. Možemo samo da se nadamo da ako neko tada bude pisao o putu koji je Srbija prešla u prethodnih 20 godina, taj osvrt neće ličiti na hronologiju izgubljenih nada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari