Procene analitičara koji su upozoravali da bi, ukoliko se trend zaduživanja nastavi, javni dug Srbije mogao da prekorači kritičnu granicu od 45 odsto bruto domaćeg proizvoda utvrđenu Zakonom o budžetskom sistemu, postale su realnost. I mada savetnik premijera, Jurij Bajec, ističe, pozivajući se na metodologiju koju koristi Ministarstvo finansija, da Srbija, formalno, nije suočena sa krizom javnog duga, podaci Narodne banke Srbije ( za većinu analitičara validniji) ukazuju na to da je javni dug premašio 14,7 milijardi evra, što je 46,7 odsto BDP-a. Ali, tu ionako dramatičnu situaciju dodatno podgreva izjava profesora Mlađena Kovačevića, redovnog člana Akademije ekonomski nauka, koji tvrdi da je vrednost javnog duga veštački smanjena (i zloupotrebljena u političke svrhe). On upozorava da Srbiji, već u drugoj polovini 2012, preti finansijski kolaps.


– Uprkos tome što moje kolege, tu pre svega mislim na predsednika Fiskalnog saveta, pa i guvernera Narodne banke Srbije, govore da je odnos javnog duga i bruto domaćeg proizvoda na nivou od oko 45 odsto, to nema blage veze sa realnošću, jer je iz obračuna koji koristi Ministarstvo finansija isključen dug NBS od oko 1, 6 milijardi evra prema MMF-u kao i dug centralne banke po osnovu emitovanih državnih zapisa koje su otkupile poslovne banke – reč je o iznosu od oko milijardu evra. Tu je i dug lokalnih samouprava koji takođe nije obuhvaćen ovom metodologijom, a sve to ukazuje na činjenicu da je apsolutna vrednost javnog duga veštački smanjena. Osim toga, u ukupnom javnom dugu više od 80 odsto obaveza, uključujući i staru deviznu štednju, izraženo je u devizama. Pošto se taj iznos množi sa 102 ili 103 dinara, vrednost javnog duga se, zbog ekstremno precenjene domaće valute, veštački obara. S duge strane vrednost BDP-a izračunava se u tekućim cenama pa je po tom osnovu „naduvan“, odnosno veći je za 3,7 puta nego 2000, a realno je zabeležen rast od 45 odsto – upozorava Kovačević.

On je uveren da bi korektnija računica, a to znači BDP izražen u stalnim cenama i javni dug izražen u stranoj valuti (evro ili dolar), pokazala da je taj odnos na znatno višem nivou nego što to političari prikazuju, zloupotrebljavajući podatke. Naš sagovornik se slaže s konstatacijom da je metodologija NBS nešto preciznija, ali dodaje da se i tu ignoriše činjenica da je dinar precenjen i da se takav kurs održava na dva načina – prodajom deviza na međubankarskom tržištu (prošle godine je NBS, da bi sprečila velike dnevne fluktuacije, prodala oko 2,5 milijarde evra) i s druge strane, emitovanjem državnih hartija od vrednosti u iznosu od oko 244 milijarde dinara (oko 2,4 milijarde evra), čime je država povukla ogromnu masu dinara koji bi se, da nije bilo te operacije, najverovatnije, „preselili“ u devize. Doduše, ove godine je NBS simbolično intervenisala na međubankarskom tržištu, ali se zato država, prodajom zapisa na domaćem tržištu, zadužila za više od 400 milijardi dinara, dok se po istom osnovu na inostranom tržištu zadužila za dodatnih milijardu evra. Tako je država zapravo odvukla ogromnu masu dinara koji bi po svemu sudeći bili iskorišćeni za kupovinu deviza. To je dodatno uticalo na precenjenost dinara. Uz konstataciju da se država, od septembra, susreće sa ozbiljnim problemima alimentiranja budžeta i održavanja budžetskog deficita na oko 4,5 odsto BDP-a, naš sagovornik upozorava da će naredna godina biti još teža kad je reč o punjenju budžeta.

– Vrednost uvoza će, po svemu sudeći, biti manja, pa će i budžetski prihodi od carina, akciza i drugih dažbina na uvoznu robu, biti niži. Punjenje državne kase biće dodatno ugroženo ako se usvoji, inače opravdan, zahtev privrednika da se PDV plaća ne na osnovu zaključenog posla, već posle naplate. Krajnje je neizvesan i iznos stranih direktnih investicija, pogotovo ako Srbija ni u februaru ne dobije status kandidata za članstvo u EU. Realno je očekivati da će banke manje sredstava moći da usmere u kupovinu državnih zapisa. Imajući sve to u vidu, nameće se zaključak da se Srbija nalazi ne samo pred privrednim, već i pred finansijskim kolapsom – tvrdi Kovačević i dodaje da bi najlogičnije bilo da se smanje izdaci po osnovu javnih nabavki, gde su zloupotrebe ogromne, utoliko pre što je u izbornoj godini nerealno očekivati da se smanje plate ili da se povećaju porez.

Podaci govore da je od početka svetske ekonomske krize primetno intenzivno zaduživanje javnog sektora čije je učešće u ukupnom spoljnom dugu, 2009. iznosilo 34,5 odsto, u 2010. godini dostignut je nivo od 38,2 odsto, da bi krajem septembra 2011. naraslo na 43,7 odsto (nasuprot tome, učešće duga privatnog sektora redukovano je sa 61,8 odsto na 58,9 odsto).

– U septembru je struktura dodatno pogoršana s obzirom na to da je preko evroobveznica vlada Srbije na međunarodnom finansijskom tržištu prikupila dodatnih oko 724 miliona evra. Očigledno je, dakle, da je država glavni kreator spoljnog duga Srbije a u uslovima ekonomske krize, smanjenog priliva budžetskih prihoda, nedostatka novih investicija i netransformisanog javnog sektora, potreba za dodatnim zaduživanjem kako bi se regulisale tekuće budžetske obaveze, ali i ostvarila stabilnost domaće valute, biće još više izražena – izjavio je za Danas Saša Đogović, analitičar Instituta za tržišna istraživanja.

On tvrdi da je ovakva ekonomska politika, utemeljena na neoliberalnom konceptu, dovela Srbiju u poziciju ekonomske kolonije i zavisnika od kreditnih infuzija ino kreditora što je znatno smanjilo njen politički manevarski prostor. „Moglo bi se reći da je Srbija i dalje težak bolesnik, koji bez tuđih izvora finansiranja nije u mogućnosti da servisira svoje tekuće obaveze i ta zavisnost se vremenom samo produbljuje“, kaže Đogović.

Komentarišući zahteve pojedinih privrednika da se granica javnog duga podigne na nivo od 60 odsto BDP-a, Đogović podseća da domaća privreda, nije u mogućnosti da odgovori ni postojećim finansijskim obavezama, a kamoli da ulazi u nove kreditne aranžmane. On ističe da su se privrednici „preinvestirali“ i da sada zbog slabe uposlenosti kapaciteta, sve teže mogu da izmiruju svoje kreditne obaveze. Đogović u tom kontekstu podseća da je ukupan spoljni dug Srbije, krajem septembra 2011, premašio 23,8 milijardi evra, što je za 0,3 odsto više u odnosu na kraj decembra 2010. a razlozi zašto nije zabeležen značajnije rast, leže u činjenici da je spoljni dug privatnog sektora, redukovan za čak 8,7 odsto, preciznije zabeležen je pad sa 14,7 na 13,4 milijarde evra. „Svedoci smo promene vlasničke strukture, uglavnom većih kompanija, ali i gašenja malih ili srednjih preduzeća i taj proces će posebno doći do izražaja u 2012, kada država, suočena sa ograničenim mogućnostima zaduživanja, neće moći u većoj meri da subvencioniše kredite, odnosno da ublaži cenu kreditiranja“, procenjuje Đogović i dodaje da će naredne godine, usled potrebe saniranja dužničke krize u evrozoni i dokapitalizacije poslovnih banaka, strani izvori finansiranja biti limitirani.

– To je još jedan od pokazatelja da je krajnje vreme da se krene u oštre rezove u javnom sektoru i smanjivanje javnih rashoda, što pre svega znači otpuštanje viška zaposlenih u administraciji. Drugim rečima, javni sektor mora da se prilagodi potrebama i mogućnostima privrede i da postane solidaran partner u rešavanju ekonomske krize koja bi i Srbiji mogla da donese „grčki scenario“. Uz to, sa transformacijom javnih preduzeća, stvorili bi se uslovi ne samo za uštede u budžetu, nego i za nove investicije u tim preduzećima, posebno u energetskom sektoru, a samim tim i prostor za dodatno punjenje budžeta. Dakle, putevi izlaska iz krize mogu se nazreti, ali evidentno je i to da nema jasne vizije, a ni političke volje da se suštinski krene sa reformskim procesima, koji bi, očigledno, ugrozili postojeće privilegije političke elite – smatra Đogović.

Dileme nema – obuzdavanje javnih rashoda biće važan test za državu, jer bi u suprotnom mogao da bude ugrožen njen kredibilitet, ali i funkcionisanje aranžmana sa MMF-om. Procenjuje da vlada neće ići na povećanje nekih poreskih stopa već se pre mogu očekivati mere koje će naplatu socijalnih doprinosa učiniti efikasnijom. U tom paketu će se, po svemu sudeći, naći i uštede u javnim nabavkama, a moglo bi da se „dirne“i u neke manje osetljive subvencije. Ako se sve to stavi u kontekst, reklo bi se prilično realnih, procena da se u narednom periodu ne može očekivati privredni rast veći od dva odsto, onda je jasno da razloga za zabrinutost i te kako ima, utoliko pre što je u Srbiji, kao uostalom i u drugim zemljama pogođenim krizom, smanjenje javne potrošnje veoma bolan proces, jer to automatski znači da se ograničavaju transferi za penzije, zatim izdaci za nezaposlene, obrazovanje, zdravstvo… Pesimisti bi rekli: Srbija će teško izbeći „grčki scenario“. I to uprkos smanjenju budžetskog deficita (140 milijardi dinara) na 4,25 odsto procenjenog BDP-a koliko je predlogom budžeta za 2012. predviđeno.

Sumorne prognoze

– Država će, po svemu sudeći, ponovo morati da prenese deo dospelih dinarskih, ali i deviznih, obaveza nastalih po osnovu emitovanih državnih zapisa, na 2012, pa čak i 2013. godinu. Uz to, ako se zna da je u 2011. više od 70 odsto budžetskih prihoda ostvareno zaduživanjem po osnovu emitovanja državnih zapisa, postavlja se pitanje koliko će prihoda na taj način biti obezbeđeno u 2012. Odgovor je – više nego u 2011. Jer, ako je u uslovima rasta BDP-a za oko 2,5 odsto, ukupan javni prihod realno smanjen za oko 4,2 odsto, prihod od poreza na dodatu vrednost za 5,4 odsto, dok je prihod od ostalih oblika poreza na dobit bio niži za 13,4 odsto, realno je očekivati da će ti prihodi u narednoj godini zabeležiti osetni pad s obzirom na to da se prognozira sporiji rast BDP-a – upozorava profesor Mlađen Kovačević.

Mlađen Kovačević, redovni član Akademije ekonomskih nauka

Uprkos tome što neke moje kolege govore da je odnos javnog duga i bruto domaćeg proizvoda na nivou od oko 45 odsto, to nema blage veze sa realnošću, jer je iz obračuna koji koristi Ministarstvo finansija isključen dug NBS od oko 1, 6 milijardi evra prema MMF-u kao i dug centralne banke po osnovu emitovanih državnih zapisa koje su otkupile poslovne banke – reč je o iznosu od oko milijardu evra. Tome treba dodati i dug lokalnih samouprava.

Saša Đogović, analitičar Instituta za tržišna istraživanja

Ovakva ekonomska politika, utemeljena na neoliberalnom konceptu, dovela je Srbiju u poziciju ekonomske kolonije i zavisnika od infuzija ino kreditora što je znatno smanjilo njen politički manevarski prostor. Moglo bi se reći da je Srbija i dalje težak bolesnik, koji bez tuđih izvora finansiranja nije u mogućnosti da servisira svoje tekuće obaveze i ta zavisnost se vremenom samo produbljuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari