Staklara ponovo na dobošu 1Foto: FoNet/ Muzej nauke i tehnike

Po treći put za poslednje tri godine, u Srpsku fabriku stakla nedavno je uveden stečaj, i ovoga puta zbog trajne nemogućnosti plaćanja koja, inače, traje već duže od četiri godine.

Stečaj je zatražila beogradska Remont energy, u stopostotnom vlasništvu Jelene Radan.

Toj firmi je Srbijagas ustupio svoja potraživanja od SFS u ukupnom iznosu od gotovo 13 miliona evra, od čega su dve trećine u kategoriji obezbeđenih.

Prema nezvaničnim informacijama, Remont energy je jedan deo tog duga Staklare već otkupio dok bi preostali iznos trebalo da isplati do kraja naredne godine.

Najviše nade ovoga puta gaje radnici koji su, njih oko 300, bili otpušteni još tokom prvog uvođenja stečaja, u septembru 2017. godine otkada traje njihova borba da se vrate na posao.

– Mi smo pre dve-tri nedelje imali sastanak sa suprugom vlasnice, Dragom Radanom, koji kao najveći poverilac vodi poslovanje fabrike, videli smo se sa njim i na ročištu i trebalo bi do kraja nedelje da imamo sa njim još jedan sastanak po pitan ju otpuštenih radnika. Mislim da ima nade za naš povratak u fabriku, jer za razliku od ljudi koji su ranije bili u Nadzornom odboru, Radan je druga priča, raspoložen je za saradnju i za sada imamo samo reči hvale. Ispao je fer prema nama, vidimo da ima razumevanja – kaže za Danas Violeta Kostić, jedna od predstavnica otpuštenih radnika i dodaje da je u fabriku i pored predstečajnog stanja i sada stečaja, primljeno stotinak novih ljudi iako bi prednost trebalo da imaju oni koji su ranije bili zaposleni jer među njima ima teških slučajeva.

Iako radnici kažu da kao najveći poverilac, Radan upravlja stečajem paraćinske staklare, on u Agenciji za privredne registre nije upisan ni kao direktor, ni kao član nadzornog ili Izvršnog odbora.

Iz rešenja o uvođenju stečaja, vidi se i da je jedini ovlašćeni za upravljanje fabrikom stečajni upravnik Saša Jovanović, ali on juče nije bio u prilici da nam pruži nove informacije.

Ni u Remont energy nismo mogli da saznamo pod kojim uslovima rukovode fabrikom, jer se niko nije javljao na jedini fiksni telefon istaknut na sajtu.

U paraćinskoj javnosti spekuliše se da je reč o „državnom projektu, čim je relativno nepoznatoj firmi potraživanje ustupilo javno preduzeće Srbijagas i da je moguće da vrh vlasti ima u vidu nekog kupca koji bi se javio za firmu iz stečaja, jer je jedino tako moguće razmrsiti zakomplikovane vlasničke odnose“.

A do tih komplikovanih odnosa jedina srpska fabrika ambalažnog stakla dospela je nakon više neuspelih pokušaja da se dođe do solidnog kupca.

Prvi put, Agencija za privatizaciju prihvatila je 2006. godine ponudu gotovo nepoznate bugarske firme Rubin i prodala je fabriku za 100.000 evra uz obavezu da investira u novu opremu najmanje 25 miliona evra.

Procenjena vrednost SFS-a bila je 15 miliona evra. Spekulisalo da, iako nije u vlasničkoj strukturi, Rubin pripada „kontroverznom“ biznismenu Cvetanu Vasilevom, koji se često pojavljivao u pogonima Staklare.

Za njim je Bugarska raspisala poternicu preko Interpola, zbog sumnje da je izvršio prevaru tešku 100 miliona evra.

Jedno vreme bio je u Srbiji koja je odugovlačila sa odlukom o njegovom izručenju bugarskim vlastima, a u ovom trenutku nema informacija gde se nalazi.

U toj prvoj prodaji fabrika je uspela da nagomila milionske dugove za gas i električnu energiju, pa je privatizacija 2009. raskinuta.

EPS je pokušao svoj deo da naplati kroz reprogram dok je Srbijagas, po osnovu potraživanja od oko 35 miliona evra, po nalogu Vlade konvertovao dug u vlasništvo i preuzeo upravljanje.

Ne baš uspešno, jer su dugovi fabrike i dalje rasli, najviše prema vlasniku.

Za isti iznos, vrednost prvobitnog i uz teret novog duga staklare, Srbijagas je 2012. prodao svoj većinski paket i to opet istom kupcu – sada oličenom u Trgovačko-korporativnoj banci Bugarske, gde je Vasilev bio savetnik i sa njim povezanom konzorcijumu već poznatog Rubina i Glas industry.

U narednih nekoliko godina bugarski „biznismen“ sa boravkom u Srbiji pročuo se i kao značajniji donator Fondacije koju je vodila supruga tadašnjeg predsednika Dragica Nikolić, dok je Toma Nikolić tvrdio da nema nikakve veze sa novom privatizacijom paraćinske fabrike.

Stvari su se dodatno iskomplikovale nakon dve godine, jer oba bugarska preduzeća i banka odlaze u stečaj, a Staklara ostaje sa dugom od 47 miliona evra koje joj je kao pozajmicu ranije prenela Glas Industry.

Nije poznato kako je u paraćinskoj fabrici taj novac utrošen, ali je on bio izvor novih nesporazume.

Prema jednoj verziji, to potraživanje otkupio je CPR Impeks Petra Crnogorca, firma koja se bavi prodajom oružja i vojne opreme.

Kao većinski vlasnik, CPR Impeks je postavio svoje ljude u Nadzorni odbor iako, zbog stečaja bugarskih firmi, kako je to objašnjeno, primena u strukturi kapitala nije mogla, i ni do danas nije izmenjena.

Prema drugom objašnjenju, dug je u ime SFS izmirio i postao najveći poverilac Veksilum Balkan, ćerka firma istoimene austrijske kompanije.

Veksilum je i zahtevao uvođenje prvog stečaja, koji je i otvoren ali je odluka „pala“ na Privrednom apelacionom sudu, da bi ponovo bila doneta u korist Veksiluma, ali je on potom odustao od zahteva.

Ni danas se ne zna zbog čega.

U paraćinskoj javnosti spekuliše se da je u Nadzornom odboru fabrike u kome su bili istaknuti funkcioneri SNS-a zapravo došlo do sukoba između dve struje a da je sadašnje uvođenje stečaja signal kako je jedna od tih opcija uspela da preuzme „konce“.

U kom će se pravcu sprovoditi stečaj fabrike za sada nije odlučeno, prvo poverilačko ročište zakazano je za 22. oktobar a još nije izvesno ni koliko će se firmi kojima je Staklara poverilac javiti i izmiriti dug.

U pogonima je za sada angažovano oko 500 radnika, petina od broja koji je nekada upošljavala.

Tržište postoji jer u krugu od oko 500 kilometara, koliko je zona isplativog transporta, nema drugih fabrika staklene ambalaže, a pominjalo se da postoje zainteresovani kupci iz Turske, Grčke i nekih drugih zemalja.

Ko je Remont energy

Firma Remont energy koja je otkupila potraživanje Srbijagasa vredno oko 13 miliona evra, nastala je 2016. sa osnivačkim ulogom od 50.000 dinara. Jedina vlasnica je Jelena Radan. Preduzeće je samo u godini osnivanja imalo na spisku jednu zaposlenu osobu, kasnije je broj radnika nula. U prvoj godini poslovanje nije bilo nikakvog prihoda, samo gubitak od 145.000 dinara. Naredne godine, takođe bez prihoda, gubitak se uvećao na 234.000 dinara dok je u 2018. upisan jedini poslovni prihod od nastanka firme, 2,5 miliona dinara iz čega je proistekla dobit od 1,4 miliona. Ni u prošloj godini nije bilo priliva u stavkama „iz poslovanja“ ni „finansijski“, osim u rubrici „ostali prihodi“ – 16,3 miliona dinara (oko 140.000 evra) ali ni blizu iznosa potrebnog za otkup duga od Srbijagasa.

Projekat je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari