Štednja mora da nađe put do investicija u proizvodnju 1

Štednja omogućava sigurnost u budućnosti, kao i veću buduću potrošnju za pojedinca. Mislim da su koristi štednje dobro poznate građanima.

Međutim, ukoliko bi ljudi preterano štedeli ni to ne bi bilo dobro za ekonomiju, jer bi moglo da znači smanjenje ekonomske aktivnosti. Srbija je danas mala otvorena privreda i kada povećate potrošnju ona najčešće odlazi na uvoz. Ljudi kupuju uvozne proizvode od garderobe do tehnike, putuju u inostranstvo. Sve to utiče na deficit tekućeg bilansa plaćanja. To je naša stara boljka. Štednja ne samo da dovodi u balans spoljnotrgovinsku razmenu u zemlji kao što je Srbija, domaća štednja bi trebalo da bude i dodatni izvor investicija. Makroekonomski gledano, Srbija suviše mnogo troši i to je posledica činjenice da malo proizvodi. Međutim, ima i drugih zemalja sa sličnim BDP-om po glavi stanovnika, kao na primer Kina, gde je učešće štednje neuporedivo veće – kaže u razgovoru za Danas Dejan Šoškić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i bivši guverner Narodne banke Srbije, razmatrajući ujedno i prednosti i mane štednje.

* Kako štednja utiče na rast BDP-a?

Štednja može biti individualna odluka svakog pojedinca da manje troši, a više odvoji sa strane i to ne samo u vidu bankarskih depozita nego i kroz druge vidove štednje kao što su životno osiguranje, investicioni fondovi, penzijski fondovi… Ta štednja kroz ove institucije može da se slije u investicije. Na žalost ako banka daje potrošačke kredite onda štednja ne odlazi u preduzeća. Za ekonomiju je najbolje da se štednja investira u izvozni sektor i to pre svega onaj koji koristi domaće repromaterijale. Najbolje bi bilo napraviti mehanizam kojim se stimuliše štednja, a s druge strane investicije koje idu u sektore koji imaju najveći efekat na bogatstvo nacije. To ne moraju biti samo krediti preduzećima. I država može da emituje namenske obveznice za izgradnju autoputa. To bi bio jedan vid štednje za građane, a državi bi omogućio da se ne zadužuje u inostranstvu. Za državu je neuporedivo bolje da se zadužuje na domaćem tržištu i u domaćoj valuti. Tada se država ne izlaže valutnom riziku, pa kada dolar promeni vrednost prema evru nama javni dug ide gore-dole. Sad kad su niske kamatne stope mislim da bi to mogao biti interesantan mehanizam. Istini za volju vidimo da država ove godine ne uspeva da potroši ni predviđeni deo za kapitalna ulaganja. Za to nema opravdanja, jer u Srbiji postoji ogroman prostor za različita ulaganja u infrastrukturu.

* S obzirom da se u bankama nalazi preko 90 odsto aktive celog finansijskog sektora, kakve uopšte alternative građani imaju?

Mi jesmo bankocentrično tržište i po tome nismo izuzetak. Suviše se mnogo očekivalo od tržišta hartija od vrednosti. Imali smo začetak ovog tržišta i emisiju nekoliko municipalnih obveznica. Uslov za uspeh u emisiji ovih obveznica je da se formiraju tržišne cene za komunalne usluge i da javna preduzeća racionalno posluju, a to je čini mi se najveći problem kod nas.

* A šta je sa korporativnim obveznicama? NJih skoro da i nema.

Stvar je u tome da je za preduzeće često bankarski kredit jeftiniji od obveznice. Sve hartije od vrednosti mogu da zažive samo u uslovima gde postoje kvalitetni finansijski izveštaji, kvalitetna revizija i gde je postoji pravni sistem zaštite ugovora i privatne svojine. Bez toga tržište hartija od vrednosti neće funkcionisati. Na tržištu HoV po pravilu kupac hartija ne zna mnogo o preduzeću, dok bankar po pravilu dobro poznaje klijenta kome daje kredit. Da bi tržište obveznica obavilo svoju ulogu mora postojati kvalitetno finansijsko izveštavanje, a ne da se desi kod nas uobičajena stvar da računovođa pita direktora kakav poslovni rezultat želi. Investitori znaju kakav je ambijent i da bi uložili svoja sredstva zahtevaju visoku premiju rizika što obveznicu čini skupljom od kredita banke koja sve zna o preduzeću.

* Kako se ta nerazvijenost finansijskog sistema odražava na ekonomiju?

Ukupna nerazvijenost finansijskog sistema sprečava brži privredni rast. Cilj bi trebalo da bude da finansijske institucije ne postoje samo zato što je to propisano zakonom, nego da svaka od njih na svom segmentu tržišta usmerava štednju ka pravljenju što većeg BDP-a. Mi smo doneli zakone, a kad pogledamo unazad, već je prošlo 15 godina od donošenja raznih zakona o tržištu hartija od vrednosti, verujem da bi se razočarali učinkom tih institucija u privlačenju investicija. To su sve važne institucije kao što su osiguravajuće kompanije, investicioni fondovi, penzijski fondovi i čitav segment tržišta koji kod nas praktično ne radi.

* Već nekoliko godina imamo pad kamatnih stopa na depozite i istovremeno rast štednje. Kako to objasniti?

U ekonomiji postoji fenomen koji je Kejnz opisao kao „životinjski nagoni“. Kada je u privredi dobra situacija ljudi postaju gramzivi, otvaraju im se perspektive, uzimaju kredite, troše… Kada je recesija javlja se strah koji znači da nema poverenja. Kada nema poverenja pojedinac će štedeti nezavisno od toga koliko su niske kamatne stope. Nepoverenje u privredne perspektive zemlje je ono što izaziva povećanje štednje. Da bi bili fer treba reći da je nepoverenje prisutno u čitavoj Evropi. ECB je ustanovila negativne kamatne stope na depozitne olakšice, što je u stvari novac koji banke drže kod centralne banke čime šalje signal bankama da ne drže novac kod nje, već da ga plasiraju privredi i stanovništvu. Ali ako nema onih koji traže kredite banke imaju problem. Ako žele da izvuku zemlju iz recesije nosioci ekonomske politike moraju da se bore protiv nepoverenja.

* U svetu imamo trend napuštanja kvantitativnih olakšica ili čak i rast kamatnih stopa. Kod nas NBS smanjuje kamatnu stopu, poslednji put na 3,5 odsto. Kako ocenjujete monetarnu politiku NBS?

Naša monetarna politika je bez potrebe bila suviše restriktivna prethodnih godina i više se bavila fiksiranjem kursa. To je legitimno ako vam je to zvanična monetarna politika, ali kod nas je deklarisana monetarna politika ciljanje inflacije. Ako u dužem periodu držite manju ponudu novca nego što je potrebno za privredni razvoj imaćete vrlo nisku inflaciju, kao što smo mi imali ispod donje granice cilja. Kod svih učesnika na tržištu će se formirati poverenje pa se ionako oskudni dinari drže pasivnim što smanjuje brzinu opticaja novca, a što dodatno smanjuje ponudu novca. Posledica je nominalno jačanje dinara što je vrlo loše za sve koji izvoze i negativni je signal svim potencijalnim investitorima, jer će da shvate da im se više isplati ulaganje u šoping mol nego u fabriku.

Bila je polemika ranije kad su neki govorili da nema veze koliki je devizni kurs. Oni bi trebalo da se podsete elementarnih ekonomskih lekcija o ulozi cene u ekonomiji. Cena je ključna stvar koja određuje da li će se nešto proizvoditi ili neće.

Finansijsko tržište prati i kako državni organi sprovode politike koje su doneli. Taktički cilj je da inflacija bude onolika koliko ste rekli da će biti. Svako odstupanje naviše ili naniže zahteva objašnjenje i da niste zadovoljni time što promašujete cilj. Kod nas su svi veoma zadovoljni što je inflacija ispod cilja. Ekonomske politike zemlje ne analizira samo MMF nego i svi ozbiljni investitori u naše obveznice. Mi vidimo da nas MMF podseća na dinarizaciju. Ako govorimo jedno, a radimo drugo to samo kreira neizvesnost i nepoverenje investicione javnosti.

* Više od 80 odsto depozita je u evrima, a iako se građani poslednjih godina više zadužuju u dinarima, privreda i dalje uzima daleko više kredita u evrima. Kako vidite taj proces dinarizacije o kom se u Narodnoj banci priča više od 10 godina?

Dinarizacija je nužan proces ako želimo da efikasno vodimo sadašnju monetarnu politiku ciljanja inflacije. Glavni alat, referentna kamatna stopa NBS ima vrlo mali efekat ukoliko je najveći broj depozita i kredita u evrima. Dinarizacija se više dešava spontano nego što se aktivno promoviše. Do 2012. godine je NBS bila aktivna u ovom domenu i predlagala Vladi mere za podsticanje dinara, ali se kasnije od toga uglavnom odustalo. Postoji jedan memorandum o dinarizaciji koji su 2012. potpisali NBS i Vlada Srbije, ali se na njemu uopšte ne radi. Ako želimo monetarni suverenitet onda moramo da koristimo domaću valutu. Ako to ne želimo treba da to priznamo i preuzmemo režim valutnog odbora gde ne možete sami da određujete ponudu novca već održavate fiksni kurs. Srbija se u mnogim aspektima ponaša kao da je u valutnom odboru, a formalno imamo ciljanje inflacije. To nije dobro i to vide svi investitori.

Idealno bi bilo da imamo situaciju kao u Češkoj. Tamo su cene u djuti fri šopu u krunama i zabranjeno je reklamiranje proizvoda u stranoj valuti. Ne bi smeo da postoji ni jedan dokument Vlade ili bilo kog državnog organa gde se spominju evri u vezi unutrašnjeg plaćanja. Ne bi smelo ni da se obračunava u evrima, a ni kreditira u evrima.

* Sada imamo meru da je štednja u dinarima oslobođena poreza na kamate.

To je jedna mera, ali moglo bi recimo i da se za iznos oročenih dinarskih depozita na duže od dve godine umanji godišnji porez na dohodak građana da se stimuliše dugoročna štednja u dinarima.

Poenta je da se dinarizacija ne može uraditi preko noći, da se ne može restriktivnim merama već podsticajima. Na istom zadatku treba da rade i NBS i Vlada i banke, preduzeća i građani.

Jačanje dinara ubija domaću privredu

Mi smo imali realno jačanje dinara i vrlo loš period promene privredne strukture kroz deindustrijalizaciju. Najveća aprecijacija je bila početkom 2000-ih, a još jedna je bila 2006-2007. godine i to u vreme kada su građani i privreda najviše uzimali kredite u deviznom znaku. To nikako nije smelo da se dopusti i posledice trpimo i dan danas. Ako bismo hteli da oslabimo domaću valutu što bi bilo dobro za izvoznike i privredni rast, automatski bi gurnuli dužnike u veliki problem. To se znalo ili je trebalo da se zna nakon iskustava u Latinskoj Americi iz 1970-ih i 1980-ih i nije smeo da se dozvoli priliv kratkoročnog špekulativnog kapitala u sistem. Jačanjem dinara svi su bili kratkoročno zadovoljni, putovali u inostranstvo, kupovali televizore, a na srednji i dugi rok direktno se uništavaju mesta u nacionalnoj ekonomiji.

Tada je kreiran i problem sa kojim se i danas mnogi pate, a to su krediti sa valutnom klauzulom, a pre svega u švajcarskim francima. Isto ono što trpe dužnici u francima trpe i dužnici u evrima, samo je blaža volatilnost kursa dinara prema evru nego prema franku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari