Tragedija je da se prodajom Komercijalne banke spasava Er Srbija 1Foto: Medija centar

Ove godine u globalnoj privredi očekuju nas prilično nepovoljni trendovi jer problem sa epidemijom još nije okončan.

Iako se preduzimaju vrlo energične mere oko vakcinacije, ne zna se kada će ona dati efekte i posledice će se osećati sigurno u prvoj polovini godine, uz verovatnoću da u drugoj polovini može doći do postepenog oporavka. Postoji jedan krupan izuzetak, Kina koja u 2020. nije imala smanjenje proizvodnje i za razliku od svih ostalih zemalja zabeležila je rast BDP-a od dva odsto. Pošto ta velika privreda ima značajan udeo u svetskom BDP-u, ona će biti činilac koji će opštu sliku učiniti manje lošom. I uz nadu da će sredinom godine početi tendencije oporavka, kada se sve sabere rast će ipak biti skroman a stope rasta nešto iznad uobičajenih zato što će 2020. kao baza na koju se obračunava, biti niska – kaže u razgovoru za Danas Ljubomir Madžar, profesor emeritus Alfa Univerziteta.

* Kakve su mogućnosti srpske privrede u ovoj godini?

Privreda Srbije imaće sličnu sudbinu kao na globalnom nivou. Ona neće biti tako povoljna kao što se to tvrdi u krugovima vlasti. Tragovi virusa su još uvek vidljivi i zapravo sve prognoze za narednu godinu su pod velikim znakom pitanja. Pametni ljudi ne bi u to smeli da se upuštaju jer je neizvesnost ogromna i svašta može da se desi. U svakom slučaju, neće biti mnogo gore nego u 2020. ali milsim da će za nijansu biti bolje u drugoj polovini pod uslovom da se ostvari očekivanje oporavka globalne privrede.

* Poslednjih meseci mnogo se govorilo o budžetu za ovu godinu. Da li ima šanse da se on popuni i potroši onako kako je isplanirano?

Budžet za 2021. nije dobro napravljen. To je ocenio i Fiskalni savet i dao je debelu argumentaciju. Problem jeste da je predviđeno veliko trošenje, rast koji je van bilo kakve srazmere sa očekivanim i mogućim porastom BDP-a. Vlada je tu prognozirala stopu od šest odsto koja neće moći da se ostvari, a na osnovu te stope došlo je do planiranja neodmerenog i dugoročnije neodrživog rasta javnih izdataka, posebno plata i zarada u javnom sektoru. Prvo, ta stopa od šest odsto nije dobar orijentir za rast plata jer je previsoka, a drugo i mnogo važnije, ta stopa će biti nešto veća nego što bi bila da nije bilo ovog udara virusa u 2020. pa je baza na koju se računa iz prošle godine niska. Kada se privreda uruši u nekoj godini onda i puki povratak na prethodni nivo daje dosta visoku stopu rasta jer je merena u odnosu na nisku bazu. A onda tu precenjenu stopu prenesu u stopu rasta plata i zarada u javnom sektoru, gde osnovica nije niska, naprotiv, visoka je jer je prošle godine došlo do jako velikog povećanja planiranih još 2019, kada nije bilo naznaka da će privreda tako teško pasti. Tako kod obračuna rasta BDP-a imamo kombinaciju niske osnovice i precenjene stope rasta a kod plata visoke osnovice na koju se uvećanje obračunava primenom precenjene stope rasta.

* Taj nesklad sigurno će napraviti i „rupe“ u budžetu. I u prošloj godini one su se „zatvarale“ učestalom prodajom državne imovine, počev od Komercijalne banke, banja, zemljišta na nivou države do gradskih rasprodaja počev od Beograđanke, Sava centra, placeva na atraktivnim lokacijama. Kako će to uticati na privredu?

– Imam krajnju antipatiju za politiku pokrivanja tekućih rashoda iz priliva po osnovu prodaje imovine. To nije zdrav način pokrivanja redovnih troškova, jednokratno je i neodrživo, jer u sledećoj godini više nemate nešto slično da prodate. Zdrava politika bila bi da se to slije u neke fondove, da ostane u obliku kapitala iz koga se finansiraju zdravi projekti tako da se samo promeni oblik imovine a ne da se ona potroši. Druga stvar, ta prodaja imovine i pokrivanje tekućih rashoda doprinosi prilagođavanju privrede na veći nivo javnih izdataka nego što to odgovara njenoj snazi. Kad jednom povećate javnu ili bilo kakvu potrošnju, naročito kada to činite na osnovu prodate imovine, onda se javlja takozvani efekat zaporka – lako se poveća ali se teško vraća na prvobitni nivo. Te jednokratne injekcije imaju dugoročne implikacije jer se privreda i stanovništvo prilagođavaju većoj potrošnji nego što odgovara nivou naše razvijenosti.

* Osim prodaja, imamo i suprotan proces, da država ulaže u neke firme, na primer u Er Srbiju gde je bila primorana da povećanjem svog udela spašava kompaniju za koju je nekoliko godina ranije tvrdila da će biti nacionalni ponos.

To što država ulaže u Er Srbiju je sipanje para u rupu bez dna. To nije način da se očuva kapital koji se dobija prodajom zdrave imovine, prodajom recimo Komercijalne banke. Ono što ode u Er Srbiju, prema onome kako je do sada poslovala, put je bez povratka za te pare, to je apsolutno nepreporučljivo kao oblik ulaganja. Drugim rečima, prava je tragedija da prodajom zdrave imovine spasavate firme koje nemaju budućnost, a prema svemu što se do sada odigravalo, Er Srbija poslovnu budućnost nema. To su dve štete – jedna je što se prodalo ono što je relativno zdravo, a druga da se taj priliv ubacuje u firmu koja pare neće moći ni da oplodi, a još manje da vrati.

* Za ovu godinu država je najavila velike investicije. Koliko je to realno?

To je pod velikim znakom pitanja jer nije jasno kako će se finansirati. Sigurno je da neće moći iz budžeta pa ako dođe do tog investicionog poleta, onda će on podrazumevati veliki porast javnog duga, suprotno onome što ministar Siniša Mali iz dana u dan tvrdi. U budžetu jednostavno nema sredstava za tako obimno ulaganje, tako da će biti dosta razočaranja u ekonomskoj politici i u krugovima onih koji tu politiku prate. To kako oni objašnjavaju način finansiranja tih investicija krajnje je neubedljivo i neće se dugo čekati da se vidi šta je istina u celom tom problemskom kompleksu.

* Nama najviše nedostaju privatne proizvodne investicije. Kako one da se podstaknu?

– Mi imamo veliki problem sa vladavinom prava, korupcijom i nesređenom državom. Da bi privatne investicije išle onim tempom koji priželjkujemo, potrebna je prvo poslovna sigurnost, a ona proističe iz državne organizacije, iz objektivnog i nezavisnog sudstva, mehanizama koji obezbeđuju izvršenje ugovora i iz aranžmana koji garantuju vlasništvo i štite ga. Ništa od toga mi nemamo. To je razlog zbog koga su naše privatne investicije još nedovoljne i sva je neprilika da će to tako i ostati još duže vreme. Ne treba zaboraviti da su neki politički moćnici svoj prestiž, birački kapital i uspeh na izborima ostvarili progonom eminentnih poslovnih ljudi. U društvu u kome se politički uspeh ostvaruje na bazi progona i zatvaranja poslovnih ljudi, nema izgleda da će doći do neke povoljne ekonomske budućnosti. Privatni kapital se u našoj zemlji ne oseća prijatno, ne oseća lagodno, ne postoji saradnja i veza, bratstvo između države i kapitala. Kada ljudi govore o Južnoj Koreji ili tim azijskim malim tigrovima i Kini kao velikom tigru, obično traže objašnjenje u nekoj mudroj politici. A pravo objašnjenje je to da su tamnošnje države prepoznale privatno preduzetništvo kao jedini motor privrednog razvoja.

* Šta je potrebno da društvo u celini prihvati takav stav, da se popravi klima potrebna za rast privatnog biznisa?

Šira javnost mora da razume da nema razvoja bez velikih i brzorastućih privatnih investicija, a one ne mogu brzo da rastu u državi u kojoj je privredni i opšti ambijent nepovoljan za privatni sektor. Naša javnost neće da shvati da ne može biti privrednog razvoja ukoliko se neko ne bogati. Brz razvoj zemlje kao celine traži uspešan rad preduzetnika a to podrazumeva brzo povećanje njihove imovine. Da bismo svi bolje živeli, preduzetnici moraju biti bogatiji. Krajnje je vreme da se prestane sa nepristojnim pitanjem kako je zarađen prvi milion. Neka je zarađan kako je zarađen, ali dajte da obezbedimo pravni poredak u kome će taj i ostali milioni koje stiče da uloži na način koji je povoljan za njega i za ostatak društva.

* Koliko privatnom sektoru smeta i to što nije izvršena reforma javnog sektora? Sada je najavljeno da će se EPS i Srbijagas restrukturirati, ali nije prvi put da to čujemo.

Reforme se obećavaju niz godina unazad i nikako da se ostvare a mali su izgledi da će biti ostvarene u skoroj budućnosti. Nema nikakve sumnje da to koči privredni razvoj i da smeta privatnom sektoru. Prvo, neke od tih velikih javnih firmi rade sa gubitkom, za Srbijagas se zna da su stotine miliona evra iz državnog budžeta bile potrošene na podmirivanje garancija po dospelim kreditima koje je to preduzeće podizalo radi pokrivanje tekućih troškova, a to je put u propast. Ta javna preduzeća su jako skupa jer stvaraju gubitke koji se na kraju pokrivaju iz budžeta. Drugo, ona kvare privredni ambijent, jer se u javnom sektoru brzo povećavaju plate. Nije tajna da su u EPS-u previsoke plate, a kako je privreda povezana, to vrši pritisak i na privatni sektor. Uz to, javni sektor je sklon zloupotrebama, korupciji. Pavle Petrović je sa svoja dva mlađa saradnika napisao u 2019. rad u kome je pokazao da zbog korupcije i odsustva vladavine prava Srbija gubi otprilike 1/3 od svoje godišnje stope raste. A to je prava propast jer smo mi jedna nerazvijena i spororastuća privreda. Korupcija, zloupotrebe i to što se u javnom sektoru događaju stvari koje se ne mogu predvideti, destimulišu zdravo ulaganje u privatnom sektoru. Širi se neizvesnost a ništa ne parališe privredni život kao neizvesnost, naročito ona koja je izazvana institucionalnim, privredno-sistemskim činiocima.

Moćnici bi sve da rade

– Sistem odlučivanja u javnom sektoru i u našoj državi jako je neefikasan. Mnogo toga je centralizovano i previše odluka se donosi u najvišoj tački, čak i onih koje ne bi trebalo tako da se donose. Recimo, predsednik države išao je da kupuje respiratore po svetskim pijacama, a to nije njegov posao. Siguran sam da u Srbiji postoje specijalizovani ljudi koji bi to mogli da urade mnogo bolje od njega. A siguran sam i da on ima mnogo važnije poslove nego da kupuje respiratore. To je samo jedna ilustracija, ali preterana centralizacija je veliki problem jer takvi sistemi imaju mali kapacitet za donošenje odluka, a kad ga nemaju za generisanje dovoljnog broja odluka, oni su neefikasni. Druga stvar je da se politički vrh često meša u poslove pojedinih resora i to njima često donosi neizvesnost koja parališe rad i onemogućava da se postavi pitanje odgovornosti. U našem sistemu nije ispunjen princip da svako treba da radi svoj posao, nego se javljaju moćnici koji bi često da rade posao drugih ljudi. A to ne bi trebalo da čine jer bi ti drugi ljudi radili bolje i znalo bi se ko je odgovoran za šta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari